Belle epoque

subota, 28.05.2011.

Svi su mrtvi iste boje

Nakon smrti Osame bin Ladena, koji se općepoznato, nenaoružan branio iz vatrenog oružja, zapljusnuo me novi val naricanja nad tragedijom 11. rujna 2001. Zaista mi je žao svih ljudi koji su poginuli jer su se slučajno našli u tornjevima, ili u njihovoj okolici, ali naprosto je nevjerojatno da ljudi koji danas žale , istovremeno šalju svoje sinove u Afganistan i Irak, gdje jednako tako stradavaju nevini civili. Nisu napadi 11. rujna samo trenutak izlijeva patološkog bijesa, oni su posljedica akumuliranog bijesa tijekom nekoliko desetljeća stravične globalne politike koju je vodila Amerika.

Postoji ipak cijeli niz drugih civilnih žrtava na koje su Amerikanci često zažmirili, ili i sami bili dijelovi tih zločina. Dio zločina nad civilnim stanovništvom donosim ovdje, uz kratak povijesni dodatak. Ipak, neke fotografije govore više od 1000 riječi.





Gornje fotografije samo su neke iz perioda Holokausta, jednog od najstrašnijih i najdugotrajnijih zločina u povijesti. Od 1935. , kada je Hitler sa Nacionalsocijalističkom radničkom partijom donio Nűrnberške zakone, čime je ozakonio progon svih stanovnika Njemačke, a kasnije i tzv. Trećeg Reicha , koji nisu pripadnici imaginarne arijevske rase. Hrvatska je, na vlastitu sramotu, također bila dio tog zločina - u samom Jasenovcu poginulo je 80 000 ljudi, a velik je dio i poslan u logore diljem Europe, pogotovo u Poljsku (pa tako i mala Lea Deutsch). U Hrvatskoj postoji i niz pojedinačnih slučajeva, poput priče djevojčice Sofije Singer , koja je pisala pismo za oslobođenje svog oca , koji je bio gluh, a bavio se izrađivanjem šaljivih papirnatih ukrasa, pretpostavlja se raznih maski. Njihova imovina svodila se na nekoliko srebernih žličica, lijepih tanjura i jednog stroja za izradu tih ukrasa. Nakon pisma djevojčice Sofije cijeloj se obitelji gubi trag - imena njenih roditelja nalaze se u Poimeničnom popisu žrtava sabirnog logora Jasenovac,ali njihovi podatci ne odgovaraju podacima njenih roditelja. Zbog takvih priča vrijedi poštovati svaku žrtvu.





Masakr u Kragujevcu dogodio se u listopadu 1941. godine, kada su njemačke postrojbe streljale 4 000 - 7 000 ljude, uključujući i cijele razrede gimnazijalaca, što je opjevala Desanka Maksimović u svojoj "Krvavoj bajci" sljedećim stihovima:


Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

Na brdovitom Balkanu,

Umrla je mučeničkom smrću

Četa đaka

U jednom danu.



Iste su godine

Svi bili rođeni,

Isto su im tekli školski dani,

Na iste svečanosti

Zajedno su vođeni,

Od istih bolesti svi pelcovani,

I svi umrli u istom danu.



Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

Na brdovitom Balkanu,

Umrla je mučeničkom smrću

Četa đaka

U jednom danu.



A pedeset i pet minuti

Pre smrtnog trena

Sedela je u đačkoj klupi

Četa malena

I iste zadatke teške

Rešavala:koliko može

Putnik ako ide peške...

I tako redom.



Misli su im bile pune

Istih brojki,

I po sveskama u školskoj torbi

Besmislenih ležalo bezbroj

Petica i dvojki.

Pregršt istih snova

I istih tajni

Rodoljubivih i ljubavnih

Stiskali su u dnu džepova.

I činilo se svakom

Da će dugo,

Da će vrlo dugo,

Trčati ispod svoda plava

Dok sve zadatke na svetu

Ne posvršava.



Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

Na brdovitom Balkanu

Umrla je mučeničkom smrću

Četa đaka

U jednom danu.



Dečaka redovi celi

Uzeli se za ruke

I sa školskog zadnjeg časa

Na streljanje pošli mirno

Kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi

Istog časa se uzneli

Do večnog boravišta.



SAD, one koje danas optužuju i osuđuju druge za prekomjerno granatiranje civilnih položaja, odlučile su u kolovozu 1945. baciti atomske bombe na gradove Hirošimu i Nagasaki, tako ubivši između 160 i 240 tisuća ljudi, koji su umrli zbog direktnih i indirektnih posljedica bombardiranja. Stupanj radijacije na tim mjestima i danas je povišen, a svjedočanstva preživjelih zastrašujuća su. Harry Truman se u jednoj izjavi čak pozvao na Boga i zamolio Ga da im pomogne na putu. Ne znam koji bi Bog takvo što podržao.

Zanimljivo je da postoji čak 165 dvostruko preživjelih, a u Hirošimi i Nagasaki podignuti su brojni memorijalni parkovi i spomenici.



Pokolj na Bleiburškom polju samo je manji dio zločina počinjenih u poraću na području bivše Jugoslavije - puno su veći problem bili "križni putevi" od Vardara pa do Triglava. Za ovaj zločin jednako su odgovorni Britanci kao i partizanske postrojbe, kojima je iz lokalnog dvorca dopušteno da otvore paljbu na brojne nevine majke, žene i djecu. Glavni i odgovorni su kao i uvijek pobjegli.

Moja baka poznavala je dječaka koji se našao na Bleiburgu. Naravno da je takvo putovanje bilo strašan napor za dijete, te se brzo razbolilo. Vidjevši da dijete plače i jedva hoda, njegovoj majci prišla je jedna mlada partizanka i upitala: "Drugarice, što je sa vašim djetetom? ". Nakon što je majka ispričala o njegovim zdravstvenim problemima, omogućila im je da pobjegnu sa polja i umalo izbjegnu smrt, riskiravši tako i svoj život. Dječak je bez problema nastavio život u Šibeniku, a naravno, priču nije mogao tako olako prepričavati. Još jedan dokaz da na svakoj strani postoje pozitivni ljudi.








Vijetnamski rat, kojeg je SAD vodio od 1955. do 1975., što ga čini jednim od najdugotrajnijih i najpromašenijih ratova u američkoj povijesti. U ratu je poginulo otprilike 500 tisuća ljudi, prethodio mu je francuski sukob za Indokinu, a uslijedio i daljnji sukob unutar Vijetnama. Rat je zapravo bio oličenje rasporeda , omjera i interesa svjetskih sila u malome, i na neki način simbol Hladnog rata. Vijetnamski rat prvi je rat u kojem su se koristili helikopteri, biokemijsko oružje, a američka vojska počinila je brojne zločine nad civilima, za koje nisu odgovarali.

Posljednja slika je simbol (eng. iconic photo) Vijetnamskog rata, a prikazuje Kim Phuc kako bježi iz uništenog obiteljskog doma da bi je se prevezlo u bolnicu. Slika je pomogla mijenjanju javnog mišljenja o Vijetnamskom ratu pred njegov sam kraj, 1972. godine, te dala zamah pokretu za mir unutar SAD-a.







JNA imala je 15 puta više ljudi u vojsci, ali Vukovar je unatoč tome hrabro branjen 3 mjeseca prije pada. Počinjeni su strašni zločini protiv civilnog stanovništva, poput etničkog čišćenja i bombardiranja bolnice, u kojoj je dr. Bosanac primala sve bolesnike, bez selekcije.



(čelist u razrušenoj nacionalnoj književnosti)



(samo jedna od žena u bijegu nakon kupovine osnovnih namirnica)

Opsada Sarajeva najdulja je opsada jednog grada u povijesti svijeta. Čak 43 mjeseca, gotovo 4 godine, Sarajevo je bilo pod stalnim napadom i pucnjavom. Prije nekoliko godina posjetio sam prilično obnovljeno Sarajevo, no granate ostavljaju rane mnogo dublje od onih na fasadama - taksisti su nam točno pokazivali mjesta na kojima su granate padale, što uključuje i potpuno civilne položaje poput sarajevske tržnice. Iako je glavni i odgovorni uskoro u avionu za Haag, rane građana Sarajeva ništa ne može iscjeliti.





(tijela su nađena, ali bol ne nestaje)

Srebrenica je najveća mrlja rata u BIHa, ali i međunarodne misije. Nizozemske postrojbe koje nisu reagirale na vrijeme dovele su do pokolja 8 000 ljudi u tzv UNovoj sigurnoj zoni u Srebrenici. Ubijani su muškarci , i to potpuno neselektivno - bez obzira na dob, zdravstveno stanje, pa je tako nađen i jedan plišani medvjedić uz tijelo . Glavni i odgovorni su već u Haagu (ili su dobili jednosmjernu kartu), ali Gorana Hadžića još se čeka i traži.

Wikipedija ima niz svjedočanstava bosanskih žena o pokolju na Srebrenici, koje prenosim na engleskom (nemam snage to prevoditi) :

1. "There was a young woman with a baby on the way to the bus. The baby cried and a Serbian soldier told her that she had to make sure that the baby was quiet. Then the soldier took the child from the mother and cut its throat. I do not know whether Dutchbat soldiers saw that... There was a sort of fence on the left-hand side of the road to Potocari. I heard then a young woman screaming very close by (4 or 5 meters away). I then heard another woman beg: “Leave her, she is only nine years old.” The screaming suddenly stopped. I was so in shock that I could scarcely move... The rumour later quickly circulated that a nine year old girl had been raped."

2. "I saw how a young boy of about ten was killed by Serbs in Dutch uniform. This happened in front of my own eyes. The mother sat on the ground and her young son sat beside her. The young boy was placed on his mother’s lap. The young boy was killed. His head was cut off. The body remained on the lap of the mother. The Serbian soldier placed the head of the young boy on his knife and showed it to everyone... I saw how a pregnant woman was slaughtered. There were Serbs who stabbed her in the stomach, cut her open and took two small children out of her stomach and then beat them to death on the ground. I saw this with my own eyes."

Jesu li ovo normalna djela? Isključivo bolesni um može ovako nešto zamisliti, a kamo li narediti i počiniti.

zaključak: Svima njima s jednakim dostojanstvom treba odati počast. Nitko od njih nije zaslužio biti ubijen. Bez obzira na boju kože, stranku, narod i narodnost, vjeru i ostale kategorije. Svaki čovjek prvenstveno je čovjek, i takav treba ostati.

28.05.2011. u 23:34 • 33 KomentaraPrint#

petak, 20.05.2011.

Cannes u očima Traversa

Iza svakog velikog događaja stoje mali ljudi koji su tvorili njegov povijest iz pozadine. Guardian je bio izvor mog prvog posta, i zaista je vrelo informacija. Nedavno su, kao pripremu za Cannes objavili članak o Henriju i Gillesu Traversu, lokalnom fotografu čiji je (pra) djed donio fotografski aparat i vrpcu u Cannes 1919. godine. Festival prate od samog početka, te njihova obitelj ima povlašten položaj - mogućnost fotografiranja zvijezda u svakom trenutku festivala.



( Andy Warhol, Nico )

Mnoge od tih fotografija nisu poznate javnosti poput onih iz Vanity Faira (iako je i na njihovim mrežnim stranicama trenutno članak o Traversima), ali se radi o kvalitetnim fotografijama. Guardian kaže kako su oni spojili život malog ribarskog sela kakvo je Cannes bio sa novim životom mondenog ljetovališta i središta cijenjenog festivala.



( Arnie i Folies Bergerovke - kako li je on samo dospio tu?)

Njihova obitelj došla je u Cannes početkom 20.stoljeća iz Italije , te su se tamo lako uklopili . Ubrzo su otvorili svoju fotografsku radnju koja postoji i danas, a od 1946. Henri Traverso (tada šesnaestogodišnjak) počeo je fotografirati festival. Od tada je fotografirao Brigitte Bardot (za koju je Gilles rekao da je "promocija njen način performansa"), Elizabeth Taylor koja je pozirala svojim fanovima, Grace Kelly koja je pozirala u luci, Jean Cocteau koji je poljubio ruku Gini Lollobrigidi, ekipu filma La Dolce Vita koja slavi, Andyja Warhola koji je doveo djelić svog Factoryja na Cannes , i mnoge druge.



(Fellinijevci slave :) )

Za mene su posebne jer nema one namještenosti iz američkih časopisa, koje su postignuli agresivni paparazziji, već je sve nekako zateknuto u pokretu, u prirodnom okruženju , a ne toliko na crvenom tepihu...



(predivna Brigitte)

Ostatke članaka možete pročitati na mrežnim stranicama Guardiana i Vanity Faira :)



(Liz pozira)



(ekipa Taksista)



(buduća princeza Grace)



(Liz sa svojim fanovima)



(Brigitte još jednom, i opet na plaži)



(i taj slavni Cocteau, tri put predsjednik žirija u Cannesu i Gina Lollobrigida)

_________________
Ovo je moj 61. post, nakon malo više od 365 dana ovog bloga. Užitak mi je pisati kao i prvog dana - i ako se sjećate (oni koji prate od početka) bila je slika Brigitte Bardot i Picassa. Blog se u međuvremenu proširio na razne teme, moje doživljaje , putopise i slično. Neću sada nabrajati postove, najdraže teme. Drago mi je zbog svih koji blog čitaju i prate, otvoren sam i za sve kritike i prigovore (na mail, u komentare, potpuno nevažno!).

Lp, i vidimo se :)

20.05.2011. u 20:04 • 14 KomentaraPrint#

subota, 14.05.2011.

In the (Poreč) mood

Nakon kratkog predaha i povratka iz Poreča, došlo je vrijeme da s vama podijelim fotografije i dojmove.

U Poreču sam proveo tri dana, i prvo upozorenje odnosi se na hotel. Ako planirate svoje ljetovanje tamo, izbjegnite hotel Delfin u širokom luku. Nije da sam za dvije zvjezdice očekivao basnoslovni luksuz, ali očekivao sam sobe veće od prosječne zatvorske ćelije i hranu koja ima oblik, ukus i miris. Nažalost, nijedno od toga nije bio slučaj. Drugi savjet odnosi se na porečke taksiste. Tako nam je jedan od njih , u vrijeme kada je Sunce još prilično visoko sijalo, naplatio svoje usluge 20 kn skuplje od cijene na taksimetru , jer nas se vozilo 5. Preporučam Taxi - boat, koji je neznatno skuplji, a lijep je doživljaj - s vjetrom u kosi i filmskim uletavanjem pred hotel :)

Nastanak grada Poreča nije moguće precizno odrediti, ali obično se smješta u 1. st.pr.Kr., kada je tamo osnovan municipij, koji je tijekom 1. st. n.e. dignut na rang kolonije, što mu je donijelo i veći komad zemljišta, i veće mogućnosti za razvoj. Najveća znamenitost je nadaleko poznata Eufrazijeva bazilika iz 6. st.pr.Kr, koja je nekoliko puta bila nadograđivana i mijenjana. No ono što me se dojmilo u Poreču su male skulpture diljem grada, susretljivost ljudi (koji na sve načine pokušavaju osvojiti turiste - sa osmjesima na licu , koje se u nekim drugim gradovima tako teško dobije) i puno zelenila. Jedina mala zamjerka je život grada - sve djeluje zaustavljeno u vremenu... Možda se i to mijenja s ljetom i dolaskom turista.

Posjetio sam i Pazin, središte Istarske županije, u kojem smo vidjeli krški fenomen Pazinske jame, odnosno ponora Pazinčice (na mješavini krških i flišnih stijena), HDA sa vrijednim Statutom grada Pule iz 16.st. i Etnografski muzej, u prilično klasičnom i oskudnom postavu. U istom je postavljena izložba o Istrijanima koji su napustili Istru i svoj život nastavili uspješno u nekim drugim zemljama. Izložba je prilično dirljiva zbog svih osobnih predmeta iseljenika, ali sa par prilično diskutabilnih izjava poput: "Nakon što je Jugoslavija anektirala Istru", što zvuči poput nekog nasilnog osvajanja, te kuharice "Linda`s Italy" poznate iseljenice koja otvoreno piše o Istri kao dijelu Italije. Iako je Istra bilingualna regija, na neke stvari bi se trebalo pripaziti - jer ona je još uvijek dio Hrvatske.

A sada vas prepuštam slikama, uz pokoji komentar ispod ...




















(statut grada Pule iz 1500., Pazinski arhiv)










(dva pokušaja stapanja s okolinom)

Kao što sam pretpostavio, imageshack.us ima problema sa slikama većim od 1 MB, i ne želi ih uploadati, pa sve fotografije koje sam htio tu možete pogledati na flickr-u :)

14.05.2011. u 10:25 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 04.05.2011.

98,99 kn za kilogram... KNJIGA !



Što se to prodaje za 98,99 kn kuna po kili?
Nit` je pršut, nit` je kava,
da je pršut, rulja bi već navalila,
da je kava, noćima ne bi spavala,
nit` je pršut , nit` je kava,
već se prodaje kila ukoričenih stranica!




Mislim da je Interspar učinio veliki iskorak na hrvatskom tržištu. Tradicija nalaže da se knjige kupuju na metre , i u bojama za (malo)građanske dnevne boravke. U pitanju su tada bili klasici, poput Dostojevskog, Tolstoja, Hugoa, a naravno i domaćih poput Miroslava Krleže ili Ive Andrića. Tako i moja majka ima vječnu anegdotu o splitskoj knjižari Morpurgo , u kojoj se zatekla kada se jedan gospodin s prodavačem svađao oko boje korica - nije mu odgovarala tamnoplava boja u kojoj su izdana neka djela Dostojevskog, već je zahtjevao zelenu - a metraža je bila 2m.

Kupovanje knjiga "na metre" je još i donekle imalo smisla - mogao si izmjeriti koliko ti "metara" nedostaje da popuniš rupu u polici dnevnog boravka koju će vidjeti tvoji gosti - ali kupovanje knjiga na kilograma besmislen je čin koji samo pokazuje do kojeg se stupnja osula naša kultura. Među naslovnima navedenima u letku Interspara vidimo enciklopediju o dinosaurima, Umijeće ratovanja Sun Tzu, atlas i nekoliko romana iz naklade Mozaik knjige. Poneko dijete će nagovoriti roditelje da mu kupe knjigu o dinosaurima, Umijeće ratovanja kupit će ljudi koji očekuju tipičnu "self-help" knjigu, a atlas poneka baka za svog unuka (nesvjesna toga da je unuku do atlasa stalo koliko i meni za gospodarstvo Grenlanda).

U prilog ovoj priči ide i priča o nakladničkoj kući Znanje, koja je knjige nekad izdavala u vrlo visokim tiražama, a u njenoj biblioteci HIT mogli ste pronaći i lagane romane, ali i ozbiljna djela. Biblioteka Evergreen izdavala je i poneki suvremeni klasik - "Jedan dan Ivana Denisoviča" izašao je upravo u toj biblioteci, kao i "Šala" Milana Kundere, "U dolini rijeke Isse" , "Spleen Pariza", odnosno manje poznatu zbirku pjesama u prozi, ali i mnoge druge. Sve te knjige i danas stoje na policama našeg doma, iznova se prelistavaju , čitaju, posuđuju , o njima se razgovara. Nažalost, malo koja knjiga koja je izašla u novim edicijama Znanja potaknut će rasprave ili oduševljenje čitatelja. Osobno bih pohvalio Fournierov roman "Kamo idemo, tata?" , koji je na momente do bola dirljiv, a onda tako oštar i (auto)ironičan. Roman "Jane Perkanova" pretjerano tragičan, pravi pokušaj oponašanja grčke tragedije koji postaje neuvjerljiv, a "Svetac u liftu" pravi primjer dobrog, profinjenog humora.

Ipak, točka o kojoj sam htio pisati je zatvaranja knjižare Znanja u Zvonimirovoj ulici. To je prva knjižara koje se sjećam , knjižara u kojoj sam kupio prve knjige za lektiru, prve bilježnice, a gotovo svaki dan prolazio kraj nje vraćajući se iz škole. I iako je posljednjih godina bila napuštena razlog za njeno zatvaranje nisu posjetioci, već vlasnici, koji godinama nisu na nijedan način potakli društvene aktivnosti u njoj, a bome, ni izdali dobru knjigu. Naravno, glasnici modernog društva poput Nacionalove Zrinke Pavlić, napali su Pola ure kulture radi melankoličnog priloga pomalo naricajućeg tona - ali na takve stvari zaista treba upozoravati. Došlo je do potpune propasti građanske kulture karakteristične za srednjeeuropsko društvo, i samim time do blage propasti pozitivnog stava prema čitanju u društvu.

Zatvorila se i knjižara u književnom klubu Booksa, koja je često nudila naslove regionalnog izdavaštva - jedan od posljednjih bio je strip Marjane Satrapi "Persepolis".

Naposlijetku, htio bih napisati da mi je drago ako će ljudi kupovati te knjige, pa makar i samo zato što su na popustu. Primjer takvog uspjeha je biblioteka Znanja "Knjiga dostupna svima"... Ali kupovanje na kile zaista je dno dna. Možda bi organizatori mogli predložiti uvrštavanje nove mjerne jedinice u SI sustav - kilogram po metru, a time će se označavati količina kupljenih knjiga. Označio bih to sa bms (book + oznaka za veličine puta i mase), i uveo formulu koja glasi

bms = brstr + m (puta) s (sve podijeljeno) redovna cjenaundefinedbms = brstr + m (puta) s (sve podijeljeno) redovna cjenaundefined

Do ovakvih zaključaka, dakle, mogu doći samo u sitne noćne sate :)

Sljedećeg tjedna putujem u Poreč, pa me neće biti neko kraće vrijeme - a onda stiže tekst+fotke :)

04.05.2011. u 23:50 • 27 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!