Belle epoque
subota, 28.05.2011.
Svi su mrtvi iste boje
Nakon smrti Osame bin Ladena, koji se općepoznato, nenaoružan branio iz vatrenog oružja, zapljusnuo me novi val naricanja nad tragedijom 11. rujna 2001. Zaista mi je žao svih ljudi koji su poginuli jer su se slučajno našli u tornjevima, ili u njihovoj okolici, ali naprosto je nevjerojatno da ljudi koji danas žale , istovremeno šalju svoje sinove u Afganistan i Irak, gdje jednako tako stradavaju nevini civili. Nisu napadi 11. rujna samo trenutak izlijeva patološkog bijesa, oni su posljedica akumuliranog bijesa tijekom nekoliko desetljeća stravične globalne politike koju je vodila Amerika.
Postoji ipak cijeli niz drugih civilnih žrtava na koje su Amerikanci često zažmirili, ili i sami bili dijelovi tih zločina. Dio zločina nad civilnim stanovništvom donosim ovdje, uz kratak povijesni dodatak. Ipak, neke fotografije govore više od 1000 riječi.
Gornje fotografije samo su neke iz perioda Holokausta, jednog od najstrašnijih i najdugotrajnijih zločina u povijesti. Od 1935. , kada je Hitler sa Nacionalsocijalističkom radničkom partijom donio Nűrnberške zakone, čime je ozakonio progon svih stanovnika Njemačke, a kasnije i tzv. Trećeg Reicha , koji nisu pripadnici imaginarne arijevske rase. Hrvatska je, na vlastitu sramotu, također bila dio tog zločina - u samom Jasenovcu poginulo je 80 000 ljudi, a velik je dio i poslan u logore diljem Europe, pogotovo u Poljsku (pa tako i mala Lea Deutsch). U Hrvatskoj postoji i niz pojedinačnih slučajeva, poput priče djevojčice Sofije Singer , koja je pisala pismo za oslobođenje svog oca , koji je bio gluh, a bavio se izrađivanjem šaljivih papirnatih ukrasa, pretpostavlja se raznih maski. Njihova imovina svodila se na nekoliko srebernih žličica, lijepih tanjura i jednog stroja za izradu tih ukrasa. Nakon pisma djevojčice Sofije cijeloj se obitelji gubi trag - imena njenih roditelja nalaze se u Poimeničnom popisu žrtava sabirnog logora Jasenovac,ali njihovi podatci ne odgovaraju podacima njenih roditelja. Zbog takvih priča vrijedi poštovati svaku žrtvu.
Masakr u Kragujevcu dogodio se u listopadu 1941. godine, kada su njemačke postrojbe streljale 4 000 - 7 000 ljude, uključujući i cijele razrede gimnazijalaca, što je opjevala Desanka Maksimović u svojoj "Krvavoj bajci" sljedećim stihovima:
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti
Zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani,
I svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
A pedeset i pet minuti
Pre smrtnog trena
Sedela je u đačkoj klupi
Četa malena
I iste zadatke teške
Rešavala:koliko može
Putnik ako ide peške...
I tako redom.
Misli su im bile pune
Istih brojki,
I po sveskama u školskoj torbi
Besmislenih ležalo bezbroj
Petica i dvojki.
Pregršt istih snova
I istih tajni
Rodoljubivih i ljubavnih
Stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
Da će dugo,
Da će vrlo dugo,
Trčati ispod svoda plava
Dok sve zadatke na svetu
Ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Dečaka redovi celi
Uzeli se za ruke
I sa školskog zadnjeg časa
Na streljanje pošli mirno
Kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
Istog časa se uzneli
Do večnog boravišta.
SAD, one koje danas optužuju i osuđuju druge za prekomjerno granatiranje civilnih položaja, odlučile su u kolovozu 1945. baciti atomske bombe na gradove Hirošimu i Nagasaki, tako ubivši između 160 i 240 tisuća ljudi, koji su umrli zbog direktnih i indirektnih posljedica bombardiranja. Stupanj radijacije na tim mjestima i danas je povišen, a svjedočanstva preživjelih zastrašujuća su. Harry Truman se u jednoj izjavi čak pozvao na Boga i zamolio Ga da im pomogne na putu. Ne znam koji bi Bog takvo što podržao.
Zanimljivo je da postoji čak 165 dvostruko preživjelih, a u Hirošimi i Nagasaki podignuti su brojni memorijalni parkovi i spomenici.
Pokolj na Bleiburškom polju samo je manji dio zločina počinjenih u poraću na području bivše Jugoslavije - puno su veći problem bili "križni putevi" od Vardara pa do Triglava. Za ovaj zločin jednako su odgovorni Britanci kao i partizanske postrojbe, kojima je iz lokalnog dvorca dopušteno da otvore paljbu na brojne nevine majke, žene i djecu. Glavni i odgovorni su kao i uvijek pobjegli.
Moja baka poznavala je dječaka koji se našao na Bleiburgu. Naravno da je takvo putovanje bilo strašan napor za dijete, te se brzo razbolilo. Vidjevši da dijete plače i jedva hoda, njegovoj majci prišla je jedna mlada partizanka i upitala: "Drugarice, što je sa vašim djetetom? ". Nakon što je majka ispričala o njegovim zdravstvenim problemima, omogućila im je da pobjegnu sa polja i umalo izbjegnu smrt, riskiravši tako i svoj život. Dječak je bez problema nastavio život u Šibeniku, a naravno, priču nije mogao tako olako prepričavati. Još jedan dokaz da na svakoj strani postoje pozitivni ljudi.
Vijetnamski rat, kojeg je SAD vodio od 1955. do 1975., što ga čini jednim od najdugotrajnijih i najpromašenijih ratova u američkoj povijesti. U ratu je poginulo otprilike 500 tisuća ljudi, prethodio mu je francuski sukob za Indokinu, a uslijedio i daljnji sukob unutar Vijetnama. Rat je zapravo bio oličenje rasporeda , omjera i interesa svjetskih sila u malome, i na neki način simbol Hladnog rata. Vijetnamski rat prvi je rat u kojem su se koristili helikopteri, biokemijsko oružje, a američka vojska počinila je brojne zločine nad civilima, za koje nisu odgovarali.
Posljednja slika je simbol (eng. iconic photo) Vijetnamskog rata, a prikazuje Kim Phuc kako bježi iz uništenog obiteljskog doma da bi je se prevezlo u bolnicu. Slika je pomogla mijenjanju javnog mišljenja o Vijetnamskom ratu pred njegov sam kraj, 1972. godine, te dala zamah pokretu za mir unutar SAD-a.
JNA imala je 15 puta više ljudi u vojsci, ali Vukovar je unatoč tome hrabro branjen 3 mjeseca prije pada. Počinjeni su strašni zločini protiv civilnog stanovništva, poput etničkog čišćenja i bombardiranja bolnice, u kojoj je dr. Bosanac primala sve bolesnike, bez selekcije.
(čelist u razrušenoj nacionalnoj književnosti)
(samo jedna od žena u bijegu nakon kupovine osnovnih namirnica)
Opsada Sarajeva najdulja je opsada jednog grada u povijesti svijeta. Čak 43 mjeseca, gotovo 4 godine, Sarajevo je bilo pod stalnim napadom i pucnjavom. Prije nekoliko godina posjetio sam prilično obnovljeno Sarajevo, no granate ostavljaju rane mnogo dublje od onih na fasadama - taksisti su nam točno pokazivali mjesta na kojima su granate padale, što uključuje i potpuno civilne položaje poput sarajevske tržnice. Iako je glavni i odgovorni uskoro u avionu za Haag, rane građana Sarajeva ništa ne može iscjeliti.
(tijela su nađena, ali bol ne nestaje)
Srebrenica je najveća mrlja rata u BIHa, ali i međunarodne misije. Nizozemske postrojbe koje nisu reagirale na vrijeme dovele su do pokolja 8 000 ljudi u tzv UNovoj sigurnoj zoni u Srebrenici. Ubijani su muškarci , i to potpuno neselektivno - bez obzira na dob, zdravstveno stanje, pa je tako nađen i jedan plišani medvjedić uz tijelo . Glavni i odgovorni su već u Haagu (ili su dobili jednosmjernu kartu), ali Gorana Hadžića još se čeka i traži.
Wikipedija ima niz svjedočanstava bosanskih žena o pokolju na Srebrenici, koje prenosim na engleskom (nemam snage to prevoditi) :
1. "There was a young woman with a baby on the way to the bus. The baby cried and a Serbian soldier told her that she had to make sure that the baby was quiet. Then the soldier took the child from the mother and cut its throat. I do not know whether Dutchbat soldiers saw that... There was a sort of fence on the left-hand side of the road to Potocari. I heard then a young woman screaming very close by (4 or 5 meters away). I then heard another woman beg: “Leave her, she is only nine years old.” The screaming suddenly stopped. I was so in shock that I could scarcely move... The rumour later quickly circulated that a nine year old girl had been raped."
2. "I saw how a young boy of about ten was killed by Serbs in Dutch uniform. This happened in front of my own eyes. The mother sat on the ground and her young son sat beside her. The young boy was placed on his mother’s lap. The young boy was killed. His head was cut off. The body remained on the lap of the mother. The Serbian soldier placed the head of the young boy on his knife and showed it to everyone... I saw how a pregnant woman was slaughtered. There were Serbs who stabbed her in the stomach, cut her open and took two small children out of her stomach and then beat them to death on the ground. I saw this with my own eyes."
Jesu li ovo normalna djela? Isključivo bolesni um može ovako nešto zamisliti, a kamo li narediti i počiniti.
zaključak: Svima njima s jednakim dostojanstvom treba odati počast. Nitko od njih nije zaslužio biti ubijen. Bez obzira na boju kože, stranku, narod i narodnost, vjeru i ostale kategorije. Svaki čovjek prvenstveno je čovjek, i takav treba ostati.
petak, 20.05.2011.
Cannes u očima Traversa
Iza svakog velikog događaja stoje mali ljudi koji su tvorili njegov povijest iz pozadine. Guardian je bio izvor mog prvog posta, i zaista je vrelo informacija. Nedavno su, kao pripremu za Cannes objavili članak o Henriju i Gillesu Traversu, lokalnom fotografu čiji je (pra) djed donio fotografski aparat i vrpcu u Cannes 1919. godine. Festival prate od samog početka, te njihova obitelj ima povlašten položaj - mogućnost fotografiranja zvijezda u svakom trenutku festivala.
( Andy Warhol, Nico )
Mnoge od tih fotografija nisu poznate javnosti poput onih iz Vanity Faira (iako je i na njihovim mrežnim stranicama trenutno članak o Traversima), ali se radi o kvalitetnim fotografijama. Guardian kaže kako su oni spojili život malog ribarskog sela kakvo je Cannes bio sa novim životom mondenog ljetovališta i središta cijenjenog festivala.
( Arnie i Folies Bergerovke - kako li je on samo dospio tu?)
Njihova obitelj došla je u Cannes početkom 20.stoljeća iz Italije , te su se tamo lako uklopili . Ubrzo su otvorili svoju fotografsku radnju koja postoji i danas, a od 1946. Henri Traverso (tada šesnaestogodišnjak) počeo je fotografirati festival. Od tada je fotografirao Brigitte Bardot (za koju je Gilles rekao da je "promocija njen način performansa"), Elizabeth Taylor koja je pozirala svojim fanovima, Grace Kelly koja je pozirala u luci, Jean Cocteau koji je poljubio ruku Gini Lollobrigidi, ekipu filma La Dolce Vita koja slavi, Andyja Warhola koji je doveo djelić svog Factoryja na Cannes , i mnoge druge.
(Fellinijevci slave :) )
Za mene su posebne jer nema one namještenosti iz američkih časopisa, koje su postignuli agresivni paparazziji, već je sve nekako zateknuto u pokretu, u prirodnom okruženju , a ne toliko na crvenom tepihu...
(predivna Brigitte)
Ostatke članaka možete pročitati na mrežnim stranicama Guardiana i Vanity Faira :)
(Liz pozira)
(ekipa Taksista)
(buduća princeza Grace)
(Liz sa svojim fanovima)
(Brigitte još jednom, i opet na plaži)
(i taj slavni Cocteau, tri put predsjednik žirija u Cannesu i Gina Lollobrigida)
_________________
Ovo je moj 61. post, nakon malo više od 365 dana ovog bloga. Užitak mi je pisati kao i prvog dana - i ako se sjećate (oni koji prate od početka) bila je slika Brigitte Bardot i Picassa. Blog se u međuvremenu proširio na razne teme, moje doživljaje , putopise i slično. Neću sada nabrajati postove, najdraže teme. Drago mi je zbog svih koji blog čitaju i prate, otvoren sam i za sve kritike i prigovore (na mail, u komentare, potpuno nevažno!).
Lp, i vidimo se :)
subota, 14.05.2011.
In the (Poreč) mood
Nakon kratkog predaha i povratka iz Poreča, došlo je vrijeme da s vama podijelim fotografije i dojmove.
U Poreču sam proveo tri dana, i prvo upozorenje odnosi se na hotel. Ako planirate svoje ljetovanje tamo, izbjegnite hotel Delfin u širokom luku. Nije da sam za dvije zvjezdice očekivao basnoslovni luksuz, ali očekivao sam sobe veće od prosječne zatvorske ćelije i hranu koja ima oblik, ukus i miris. Nažalost, nijedno od toga nije bio slučaj. Drugi savjet odnosi se na porečke taksiste. Tako nam je jedan od njih , u vrijeme kada je Sunce još prilično visoko sijalo, naplatio svoje usluge 20 kn skuplje od cijene na taksimetru , jer nas se vozilo 5. Preporučam Taxi - boat, koji je neznatno skuplji, a lijep je doživljaj - s vjetrom u kosi i filmskim uletavanjem pred hotel :)
Nastanak grada Poreča nije moguće precizno odrediti, ali obično se smješta u 1. st.pr.Kr., kada je tamo osnovan municipij, koji je tijekom 1. st. n.e. dignut na rang kolonije, što mu je donijelo i veći komad zemljišta, i veće mogućnosti za razvoj. Najveća znamenitost je nadaleko poznata Eufrazijeva bazilika iz 6. st.pr.Kr, koja je nekoliko puta bila nadograđivana i mijenjana. No ono što me se dojmilo u Poreču su male skulpture diljem grada, susretljivost ljudi (koji na sve načine pokušavaju osvojiti turiste - sa osmjesima na licu , koje se u nekim drugim gradovima tako teško dobije) i puno zelenila. Jedina mala zamjerka je život grada - sve djeluje zaustavljeno u vremenu... Možda se i to mijenja s ljetom i dolaskom turista.
Posjetio sam i Pazin, središte Istarske županije, u kojem smo vidjeli krški fenomen Pazinske jame, odnosno ponora Pazinčice (na mješavini krških i flišnih stijena), HDA sa vrijednim Statutom grada Pule iz 16.st. i Etnografski muzej, u prilično klasičnom i oskudnom postavu. U istom je postavljena izložba o Istrijanima koji su napustili Istru i svoj život nastavili uspješno u nekim drugim zemljama. Izložba je prilično dirljiva zbog svih osobnih predmeta iseljenika, ali sa par prilično diskutabilnih izjava poput: "Nakon što je Jugoslavija anektirala Istru", što zvuči poput nekog nasilnog osvajanja, te kuharice "Linda`s Italy" poznate iseljenice koja otvoreno piše o Istri kao dijelu Italije. Iako je Istra bilingualna regija, na neke stvari bi se trebalo pripaziti - jer ona je još uvijek dio Hrvatske.
A sada vas prepuštam slikama, uz pokoji komentar ispod ...
(statut grada Pule iz 1500., Pazinski arhiv)
(dva pokušaja stapanja s okolinom)
Kao što sam pretpostavio, imageshack.us ima problema sa slikama većim od 1 MB, i ne želi ih uploadati, pa sve fotografije koje sam htio tu možete pogledati na flickr-u :)
srijeda, 04.05.2011.
98,99 kn za kilogram... KNJIGA !
Što se to prodaje za 98,99 kn kuna po kili?
Nit` je pršut, nit` je kava,
da je pršut, rulja bi već navalila,
da je kava, noćima ne bi spavala,
nit` je pršut , nit` je kava,
već se prodaje kila ukoričenih stranica!
Mislim da je Interspar učinio veliki iskorak na hrvatskom tržištu. Tradicija nalaže da se knjige kupuju na metre , i u bojama za (malo)građanske dnevne boravke. U pitanju su tada bili klasici, poput Dostojevskog, Tolstoja, Hugoa, a naravno i domaćih poput Miroslava Krleže ili Ive Andrića. Tako i moja majka ima vječnu anegdotu o splitskoj knjižari Morpurgo , u kojoj se zatekla kada se jedan gospodin s prodavačem svađao oko boje korica - nije mu odgovarala tamnoplava boja u kojoj su izdana neka djela Dostojevskog, već je zahtjevao zelenu - a metraža je bila 2m.
Kupovanje knjiga "na metre" je još i donekle imalo smisla - mogao si izmjeriti koliko ti "metara" nedostaje da popuniš rupu u polici dnevnog boravka koju će vidjeti tvoji gosti - ali kupovanje knjiga na kilograma besmislen je čin koji samo pokazuje do kojeg se stupnja osula naša kultura. Među naslovnima navedenima u letku Interspara vidimo enciklopediju o dinosaurima, Umijeće ratovanja Sun Tzu, atlas i nekoliko romana iz naklade Mozaik knjige. Poneko dijete će nagovoriti roditelje da mu kupe knjigu o dinosaurima, Umijeće ratovanja kupit će ljudi koji očekuju tipičnu "self-help" knjigu, a atlas poneka baka za svog unuka (nesvjesna toga da je unuku do atlasa stalo koliko i meni za gospodarstvo Grenlanda).
U prilog ovoj priči ide i priča o nakladničkoj kući Znanje, koja je knjige nekad izdavala u vrlo visokim tiražama, a u njenoj biblioteci HIT mogli ste pronaći i lagane romane, ali i ozbiljna djela. Biblioteka Evergreen izdavala je i poneki suvremeni klasik - "Jedan dan Ivana Denisoviča" izašao je upravo u toj biblioteci, kao i "Šala" Milana Kundere, "U dolini rijeke Isse" , "Spleen Pariza", odnosno manje poznatu zbirku pjesama u prozi, ali i mnoge druge. Sve te knjige i danas stoje na policama našeg doma, iznova se prelistavaju , čitaju, posuđuju , o njima se razgovara. Nažalost, malo koja knjiga koja je izašla u novim edicijama Znanja potaknut će rasprave ili oduševljenje čitatelja. Osobno bih pohvalio Fournierov roman "Kamo idemo, tata?" , koji je na momente do bola dirljiv, a onda tako oštar i (auto)ironičan. Roman "Jane Perkanova" pretjerano tragičan, pravi pokušaj oponašanja grčke tragedije koji postaje neuvjerljiv, a "Svetac u liftu" pravi primjer dobrog, profinjenog humora.
Ipak, točka o kojoj sam htio pisati je zatvaranja knjižare Znanja u Zvonimirovoj ulici. To je prva knjižara koje se sjećam , knjižara u kojoj sam kupio prve knjige za lektiru, prve bilježnice, a gotovo svaki dan prolazio kraj nje vraćajući se iz škole. I iako je posljednjih godina bila napuštena razlog za njeno zatvaranje nisu posjetioci, već vlasnici, koji godinama nisu na nijedan način potakli društvene aktivnosti u njoj, a bome, ni izdali dobru knjigu. Naravno, glasnici modernog društva poput Nacionalove Zrinke Pavlić, napali su Pola ure kulture radi melankoličnog priloga pomalo naricajućeg tona - ali na takve stvari zaista treba upozoravati. Došlo je do potpune propasti građanske kulture karakteristične za srednjeeuropsko društvo, i samim time do blage propasti pozitivnog stava prema čitanju u društvu.
Zatvorila se i knjižara u književnom klubu Booksa, koja je često nudila naslove regionalnog izdavaštva - jedan od posljednjih bio je strip Marjane Satrapi "Persepolis".
Naposlijetku, htio bih napisati da mi je drago ako će ljudi kupovati te knjige, pa makar i samo zato što su na popustu. Primjer takvog uspjeha je biblioteka Znanja "Knjiga dostupna svima"... Ali kupovanje na kile zaista je dno dna. Možda bi organizatori mogli predložiti uvrštavanje nove mjerne jedinice u SI sustav - kilogram po metru, a time će se označavati količina kupljenih knjiga. Označio bih to sa bms (book + oznaka za veličine puta i mase), i uveo formulu koja glasi
bms = brstr + m (puta) s (sve podijeljeno) redovna cjenaundefinedbms = brstr + m (puta) s (sve podijeljeno) redovna cjenaundefined
Do ovakvih zaključaka, dakle, mogu doći samo u sitne noćne sate :)
Sljedećeg tjedna putujem u Poreč, pa me neće biti neko kraće vrijeme - a onda stiže tekst+fotke :)
