Belle epoque
subota, 25.12.2010.
Božićna (i to glazbena) čestitka!
Dragi blogeri,
želim Vam svima sretan i blagoslovljen Božić u krugu vaših obitelji i prijatelja. Kako ne bih zamarao na ovaj lijep dan dugačkim tekstovima, uživajte u glazbi, i to naravno božićnoj ! Za 2 dana putujem u Rotterdam, što znači da me neko vrijeme neće biti... Uživajte, a onda se čujemo :)
Nadam se da ćete poslušati barem neku, i uživati :)
nedjelja, 19.12.2010.
Nikad kao Đole!
Đorđe Balašević došao je u Zagreb nakon 2 godine i komornih koncerata u kazalištu Kerempuh, za koje su karte bile rasprodane prije nego što su puštene u prodaju (tipičan hrvatski paradoks). Došao je u najveću dvoranu, koju je rasprodao u roku kraćem od dva dana , bez da su plakati bili oblijepljeni po čitavom gradu, bez da se na televiziji reklama emitirala svakih 3 minute. Malo nakon otvaranja koncerta, i sam se osvrnuo na medijske napise tipa "Hoćemo još jednu Arenu! Hoćemo DVD!" , i rekao da nećemo još jednu Arenu i nećemo još DVD, jer je to trenutak (i to 4 sata trenutaka) koji ostaje između publike i njega. Karte se, prema njegovom mišljenju, nisu brzo rasprodale. One su samo brzo našle put do onih kojima su bile namijenjene - i to je istina ,jer ovo je jedan od onih koncerata na koji se ide isključivo iz ljubavi prema glazbi, a ne da bi se poslije na kavicama u Gradskoj kavani hvalilo s tim da ste bili na elitnom koncertu.
(fotografije posuđene od CROPIXa, s portala Jutarnjeg lista)
No, hajmo od početka. Pozornica, očekivano, nije bila spektakularno uređena, ali je pridonosila ugođaju i ideji koncerta. S obzirom na naziv novoga benda, "Panonska mornarica", bilo je tu nekoliko bijelih jedara na koje su se projecirale fotografije iz filma, ili jednostavne animacije. Đoletov bend bio je obučen u mornarska odijela sašivena u Novom Sadu samo za ovu turneju, a on se pojavio u majici sa logotipom benda i običnim plavim trapericama. Došao je bez velikih najava, bez pompe, bez predgrupe (tko je lani bio na Parnom Valjku, zna o čemu pričam) . Ulazak je bio vrlo sentimentalan - jedan po jedan ulazili su svirači/mornari, te svirali svoju dionicu pjesme, a na kraju je po pozornici protrčao i sam Đole, pozdravio publiku, i pridružio se kao zadnja karika pjesme "Noć kad sam preplivao Dunav". Dobio je publiku na prvu, i definitivno je cijela Arena pjevala u glas s njime. Uslijedio je "Panonski mornar", hit sa Splitskog festivala 1979. godine, nakon kojeg se našalio na račun nekih pjevača (i pjevačica) koje su prošli kroz Arenu, a napunili su je zbog jednog refrena, malo botoksa i par plesnih pokreta. To nije ispiranje mozga, to je centrifuga! I Balašević je opet bio u pravu. Svi se sjećamo kako su mediji popratili koncert Lady Gage prošlog mjeseca - spektakl kakav se ne viđa, Lady Gaga zapalila Arenu i sl. Osobno osjećam gađenje prema ličnosti Lady Gage, i nisam išao na koncert pa ne mogu reći. Ali od čega se sastojao njen show - od ekstravagantnih skečeva i par pjesmica (spomenimo da je dotična izdala 2 albuma, pri čemu je drugi zapravo remasterirani prvi). O Balaševićevom koncertu u novinama ima tek poneki naslov i slikica - a on je publiku držao 4 sata na nogama bez svega toga. Oduševio je prvenstveno svojim pjesmama, novim izvrsnim bendom i svojim šarmom i humorom.
Publika tijekom čitavog koncerta nije prestala plesati i pjevati, što će samo reći da su na ovaj koncert došli upravo oni koji su i htjeli. Čuli smo gotovo sve pjesme - za "Božu zvanog Pub" bendu se pridružio Nikša Bratoš , kojeg su onda iskoristili i za "Ljerku". Tu su bile i "Ćaletova pesma" , "Lađarska serenada" (koja je poslužila i kao najava večerašnjeg filma, na koji nažalost ne idem), "Galicija", "Čovek za kojeg se udala Buba Erdeljan" . Kao zamjena za violinista koji je s Đoletom snimio sjajnu "Djevojku s čardaš nogama" uskočio je njegov rođak Đula, koji savršeno svira violinu. Naravno , zvuči izvrsno, ali i tehnički je izvrsno. Pomogao mu je i u pjesmama "Aco Braco" (poznata po stihu "Mater vetru"), "Sin jedinac", ali i brojnim drugima.
Jedan od njegovih gusara preuzeo je šlagerski refren "Mirke", a vrhunac večeri (barem za mene) bila je stvarno savršena "Devojka sa čardaš nogama". Od sve te euforije više se ni ne sjećam kako su pjesme točno išle (a muzika.hr još nije objavila playlistu) , ali već pri samom početku smo ćuli i "Namćor", "Neke nove klince" (i naravno, prema pozornici su poletjeli bijeli zečevi i mandarine!), "Stih na asfaltu" (upravo zbog stihova posvećen Zagrebu, i paru koji je večer svog vjenčanja odlučio provesti na koncertu), "Provincijalku", "Slabo divanim mađarski" i "Još jednu o maloj garavoj", te sjajno "Miholjsko leto" u kojem se posebno istaknuo mornar s saksofonom, odnosno klarinetom u ruci. Za početak koncerta čuvao je življe pjesme, kako bi zagrijao atmosferu za predivne balade, ostavljene za 3 bisa, koja su zajedno imala čak 13 pjesama! Tada je izveo "Lepu Protinu kći", "Svirajte mi "Jesen stiže, Dunjo moja" , "Priču o Vasi Ladačkom", "Belu lađu", "Naposletku", "Ne volim Januar", "Prvu ljubav", "Slovensku" te pjesma za koju svi znaju da je sigurno posljednja - "Odlazi cirkus" .
Đole je tako 4 sata na nogama držao i parter i tribine, i to publiku koju je opisao ovako:
I zaista, u publici je bilo svih uzrasta. U parteru (gdje sam se i sam smjestio) bili su pretežno mladi od 20ak godina (tako da sam se osjećao ekstremno mlado), a na tribinama (gdje se smjestila moja majka) bili su ljudi od kojih 40ak, 50ak pa i više ! Meni najljepše izvedbe već su i na youtubeu, pa ću ih rado podijeliti s vama - ali za to doživjeti, morali ste biti tamo, slušati njegove šale, pjevati pjesme, plesati, skakati, paliti upaljače (da, i toga je bilo), i vidjeti sve zagrljene mlade, i emocije koje Balašević izaziva kod publike - a one variraju od smijeha, histerije, euforije, do plača na neke pjesme (djevojka u mojoj blizini plakala je na "Nedostaje mi naša ljubav"), ali nije bila zasigurno jedina.
(Noć kad sam preplivao Dunav sa samog početka koncerta)
Dragi moji, mogu vam samo reći da ne znate što ste propustili . Jedan je Đole, iako te večeri nismo čuli "Ilonu", "Na bogojavljensku noć", "Jaroslavu", "Eleonoru" i "Citron pesmu", te nikad prežaljenu "Ne lomite mi bagrenje". Ipak, obećao je povratak, jer se vjerujem , te noći uvjerio da je u Zagrebu uvijek dobrodošao. Nadam se da nećemo morati dugo čekati...
(i malo atmosfere iz Splita, budući da je zagrebačka snimka ekstremno loša)
ponedjeljak, 06.12.2010.
Generacija `91-`95
"Generacija `91-`95" predstava je u režiji Boruta Šeparovića, te dramatizaciji Gorana Ferčeca, koja već dulje od godinu dana igra na pozornici zagrebačkog ZKMa. Radi se o dramatizaciji romana splitskog novinara i pisca kojeg zaista cijenim jer uvijek progovara o našoj svakodnevnici u prilično primitivnom okruženju, a to je Boris Dežulović. Iako roman "Jebo sad hiljadu dinara" nisam čitao, znam koja je otprilike idea - radnja se odvija tijekom jednog dana hrvatsko-bošnjačkog rata, a susreću se skupina bošnjačkih i hrvatskih vojnika preobučenih jedni u druge.
(dio koji mi još uvijek nije jasan)
Predstava se odvija u gotovo komornoj atmosferi - u malenoj dvorani Miška Polaneca, popularnoj Poly, u kojoj se odvija i većina produkcija Učilišta ZKMa. Budući da je i ovo njihova produkcija, ne valja smetnuti s uma da im je vjerojatno po dužnosti dodijeljena ova dvorana, koja je prilično neadekvatan prostor za predstavu koja iziskuje toliko pokreta i buke. Buke, koja je definitivno prevelika za maleni prostor dvorane , te zaglušuje sve prisutne, vjerojatno i same glumce. Priča je prilično eksperimentalna, a problem je u tome što tri dramaturška dijela baš i nisu povezana. Centralni i najuspješniji dio je centralni dio radnje, dok prvi dio ostaje potpuno nejasan - radi se o izvikivanju stereotipa, te obračuna s višim glasom koji kao da diktira neke naredbe. Završni dio je osobniji, jer se radi o predstavljanju glumaca pojedinačno, no tu dolazi do vrlo neukusno izrežirane scene. Naime, svaki od njih 12orice rođen je za vrijeme rata, te je rekao neke od činjenica koje on smatra važnima, dok se drugi tome faktički ismijavaju. Najstrašniji primjer je dok jedan od mladića izgovara broj žrtava na Srebrenici, dok ostali pjevaju četničke pjesme Dolazi, naravno i do redovne hrvatske svađe o tome tko je druge nacionalnosti , vjere. Naravno da predstava nosi poruku o prilično primitivnom društvu, u kojem je najveći grijeh biti Srbin ili Pravoslavac, dok samo to društvo uživa u turbofolk melodijama sa izrazitim političkim porukama. Najveći problem je što je ta poruka prenesena na potpuno pogrešan način, koji većina gledatelja zapravo - neće shvatiti.
Uploaded with ImageShack.us
Osim toga, tu je i video zid , također veoma popularan u produkcijama ZKMa, iako još nisam odgonetnuo koja je njegova prava funkcija - istina da nam otkriva dio pozornice koji ne vidimo, ali iskreno, imam osjećaj da je tu, upravo kao i buka, samo da popuni neku dramaturšku prazninu, bez posebnog smisla - isto kao što je bilo i u "Braku Marije Braun".
Mladi glumci su očito talentirani i u dobroj fizičkoj spremi, ali se blago prenemažu, što ih udaljava od prave glume.
Sveskupa, možda bi ZKM trebao shvatiti da je ponekad manje - više!
_____________-
Nažalost, na antičke Grke stignem samo teleportom - ali Don Carlos je svakako na repertoaru.
A kad smo kod posljedica rata,
podsjetnik na to da na svakoj strani ima dobrih ljudi - i podsjetnik na to da generalizacije uništavaju naše društvo!
srijeda, 01.12.2010.
KLASIK TV - sjećanje na jugoslavenski film
Još u svibnju, na samom početku svog bloga pisao sam o dva sjajna jugoslavenska filma, koji su bili prikazani u sklopu 3. Subversive Film Festivala - legendaran film "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana, poznat po glazbenim intermezzima, i malo manje legendaran, ali jednako dobar film "Specijalno vaspitanje" o odrastanju tinejdžera u socijalizmu, i to još u popravnom domu, s Bekimom Fehiumom u ulozi odgajatelja. Postoji i čitav niz ostalih, izvrsnih filmova iz doba socijalizma u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji, koji se već dugo dugo vremena zanemaruju u hrvatskom školstvu, televizijskom programu, s obzirom da se čitava epoha prikazuje kao sumrak kulture i ljudskog razuma.
A tu je čitav niz izvrsnih filmova. Počnimo od Golikovog klasika "Tko pjeva, zlo ne misli", u kojoj se šarmantno prikazuje život zagrebačke malograđanštine prije velikog rata, ali i druga velika komedija "Imam dvije mame i dva tate". Obje prikazuju prvenstveno život Hrvata, i rijetki su filmovi koje još uvijek možemo vidjeti na našim ekranima, uz Tadićev "Ritam zločina". Zaboravili smo na izvrsnu glumicu Miru Furlan, na Lordana Zafranovića i njegova dva izvrsna filma "Okupaciju u 26 slika" i "Pad Italije" (sa Enom Begović u prvoj velikoj ulozi). Nasreću, budući da Hrvatskom očito vlada plava trava zaborava, nedavno je utemeljen "Klasik TV", koji možete gledati na platformama MaxTva, B.neta, Iskon.TVa i Optime, više manje najvećih operatera.
(sjajan Bekim Fehiu )
Na njihovim web stranicama izložen je prilično ambiciozan projekt - tu su klasici hrvatske animacije poput "Šegrta Hlapića", "Čarobne šume" i "Čarobnjakovog šešira", te serije "Mali leteći medvjedići", danas grubo zamijenjenih američkim i japanskim crtanim serijama, iako ovi potonji čak nisu ništa ni učinili po pitanju ideologije. Tu je i malo slabije poznat uradak Krste Papića "Tajna Nikole Tesle", s Orsonom Wellsom i njegovom Ojom Kodar u glavnim ulogama. Prikazat će (naravno, kroz neko vrijeme) i one slavne partizanske filmove kao "Sutjesku", "Kozaru", "Desant na Drvar" i "Bitku na Neretvi" Veljka Bulajića , koja je proglašena jednim od najboljih filmova o II. svjetskom ratu. Osobno,najviše se veselim komediji "Ljubavni život Budimira Trajkovića", sa sjajnom Milenom Dravić, a nadam se i skorom prikazivanju bezvremenske "Gospođe ministarke", bilo verzije s Milenom Dravić ili Ružicom Sokić. Ni filmovi Emira Kusturice nisu zaboravljeni - za početak, tu je "Sjećaš li se Dolly Bell?"
(Milena, Ružice na youtubeu u toj ulozi nažalost nema)
Sveskupa, sjajan filmski program koji vrijedi pogledati!
I prisjetiti se da je u Jugoslaviji film cvjetao, za razliku od današnjeg stanje - Zagreb je bio "Hollywood istočne Europe", jednakog značaja kao i rimski studio "Cinnecita", o čemu svjedoči i snimanje brojnih filmova, pa tako I "Sofijinog izbora"upravo u njemu.
Bilo bi lijepo da to nismo rasprodali i uništili - danas se na tom mjestu snimaju emisije poput "HTZa" i "Big Brothera"
_________________________________
Nažalost, u velikoj sam gužvi pa i ne stižem baš pisati. U nedjelju idem u ZKM na Dežulovićevu predstavu "Generacija 91-95", a onu subotu iza opet na MET LIVE IN HD - ovoga puta je na repertoaru "Don Carlos" Giuseppea Verdija. 18.12. je veliki završetak sezone - Balašević u Areni! Sa sva tri događaja svakako ćete biti izvješćeni :)
Lp :)
