"Generacija `91-`95" predstava je u režiji Boruta Šeparovića, te dramatizaciji Gorana Ferčeca, koja već dulje od godinu dana igra na pozornici zagrebačkog ZKMa. Radi se o dramatizaciji romana splitskog novinara i pisca kojeg zaista cijenim jer uvijek progovara o našoj svakodnevnici u prilično primitivnom okruženju, a to je Boris Dežulović. Iako roman "Jebo sad hiljadu dinara" nisam čitao, znam koja je otprilike idea - radnja se odvija tijekom jednog dana hrvatsko-bošnjačkog rata, a susreću se skupina bošnjačkih i hrvatskih vojnika preobučenih jedni u druge.
(dio koji mi još uvijek nije jasan)
Predstava se odvija u gotovo komornoj atmosferi - u malenoj dvorani Miška Polaneca, popularnoj Poly, u kojoj se odvija i većina produkcija Učilišta ZKMa. Budući da je i ovo njihova produkcija, ne valja smetnuti s uma da im je vjerojatno po dužnosti dodijeljena ova dvorana, koja je prilično neadekvatan prostor za predstavu koja iziskuje toliko pokreta i buke. Buke, koja je definitivno prevelika za maleni prostor dvorane , te zaglušuje sve prisutne, vjerojatno i same glumce. Priča je prilično eksperimentalna, a problem je u tome što tri dramaturška dijela baš i nisu povezana. Centralni i najuspješniji dio je centralni dio radnje, dok prvi dio ostaje potpuno nejasan - radi se o izvikivanju stereotipa, te obračuna s višim glasom koji kao da diktira neke naredbe. Završni dio je osobniji, jer se radi o predstavljanju glumaca pojedinačno, no tu dolazi do vrlo neukusno izrežirane scene. Naime, svaki od njih 12orice rođen je za vrijeme rata, te je rekao neke od činjenica koje on smatra važnima, dok se drugi tome faktički ismijavaju. Najstrašniji primjer je dok jedan od mladića izgovara broj žrtava na Srebrenici, dok ostali pjevaju četničke pjesme Dolazi, naravno i do redovne hrvatske svađe o tome tko je druge nacionalnosti , vjere. Naravno da predstava nosi poruku o prilično primitivnom društvu, u kojem je najveći grijeh biti Srbin ili Pravoslavac, dok samo to društvo uživa u turbofolk melodijama sa izrazitim političkim porukama. Najveći problem je što je ta poruka prenesena na potpuno pogrešan način, koji većina gledatelja zapravo - neće shvatiti.
Osim toga, tu je i video zid , također veoma popularan u produkcijama ZKMa, iako još nisam odgonetnuo koja je njegova prava funkcija - istina da nam otkriva dio pozornice koji ne vidimo, ali iskreno, imam osjećaj da je tu, upravo kao i buka, samo da popuni neku dramaturšku prazninu, bez posebnog smisla - isto kao što je bilo i u "Braku Marije Braun".
Mladi glumci su očito talentirani i u dobroj fizičkoj spremi, ali se blago prenemažu, što ih udaljava od prave glume.
Sveskupa, možda bi ZKM trebao shvatiti da je ponekad manje - više!
_____________-
Nažalost, na antičke Grke stignem samo teleportom - ali Don Carlos je svakako na repertoaru.
A kad smo kod posljedica rata,
podsjetnik na to da na svakoj strani ima dobrih ljudi - i podsjetnik na to da generalizacije uništavaju naše društvo!
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail belleepoqueblog@yahoo.com
Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)
stihovi
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
