Belle epoque
subota, 20.11.2010.
`1001 noć` u obiteljskom okruženju
"Brzo , brzo! Još samo tri minute!"
Moja najbolja prijateljica neobično je uznemirena. Petak navečer, 19 sati i 57 minuta. Ona i mama brzo prenose Coca Colu, kiflice koje je baka ispekla i sve moguće ostatke hrane u dnevni boravak . Svaka žena u kući zauzela je svoju poziciju na tri različita kauča - baka, mama i dvije kćeri (realno, najmlađa đipa po podu i ometa vjerne gledateljice). Uskoro se čuju početni tonovi simfonijske suite Nikolaja Rimskog Korsakova , koja je također inspirirana djelom "1001 noć" o Šeherezadi i šahu Šahijaru. Iako u prilično očajnoj orkestraciji u seriji, potpuno se uklapa u ugođaj.
Šeherezada je postala fenomen hrvatskog društva - nitko je ne gleda, ali svi znaju o čemu se radi. Prije mjesec dana , na početku "Šehi booma" Slobodna Dalmacija je imala naslov "Kad krene Šehi, utihne čitava Dalmacija". Zapravo, svi smo na početku bili skeptični prema RTLu i toj turskoj seriji u udarnom terminu na televiziji koja se prikazuje na nacionalnoj razini. Očekivala se još jedna španjolska sapunica sa pretjeranim emocijama, crno bijelim likovima i neobičnim facijalnim ekspresijama, u kojoj se većina radnje odvija pod kipom Gospe od Guadalupe i u žvaljakanju po raznim lokalnim klubovima. Dočekalo nas je nešto potpuno drugačije - svi su čedno odjeveni, nema razdrljanih macho tipova i razgolićenih latino ljepotica, nema čak ni francuskih poljubaca, a kamo li onoga što smo imali priliku vidjeti u Španjolaca i Meksikanaca. Možda je i konzervativnu publiku oduševio odnos unutar obitelji - gdje svi jedu zajedno, gdje se točno zna kako se roditelji odnose prema djeci i obrnuto. Tek mala usporedba u sljedeća dva videa :)
(ne morate pogledati cijelo, jasno - samo za opći dojam)
"Budalo glupa! Šta ju lupaš, šta ti je mala napravila?" - brzo se osvrćem da vidim što se događa - "Ma dobro, dobro si mu i rekla, kreten . Laže i maže." Nakon 60ak epizoda nema teoretske šanse da uhvatim radnju, ali žene znaju svaki detalj, pa tako je moja draga prijateljica neki dan svoje obožavanje pokazala na satu hrvatskog, poznavajući čak i ime Onurovog konja. Fascinantno je koliko je ta serija postala popularna, a čak i Ezel, kojemu je tPortal predviđao propast, postaje prilično popularan.
Ono što se novom zvjezdanom paru ne može poreći je njihova elegancija, ali i skromnost. Konzum navodno nije morao ispuniti nikakve njihove ekstravagantne želje, jedino su ljudi tražili konfortan smještaj. A to bi i svatko od nas tražio.
Vlada dakle, prava pošast za turskom kulturom, koja je u nas popularna još od početka desetljeća (a bome i stoljeća), kad je Orhan Pamuk 1999. osvojio IMPAC Dublin nagradu, najbolju predispoziciju za buduće osvajanje Nobelove nagrade. I on u svojim romanima postavlja upravo grad kao glavni lik, a njegovi se likovi nalaze u prostoru između tradicije i suvremenog svijeta, gdje moraju odlučiti kojim se vrijednostima prikloniti. Nemojte misliti da Pamuka izjednačavam s ovom serijom, niti u ludilu. On je svoju književnu vrijednost dokazao melankoličnim prikazom u "Istanbulu", fascinantnim zapletom u "Zovem se crvena", oštrom osudom rušenja turskog sekularizma u "Snijegu", i posljednjim, izuzetno romantičnim romanom "Muzej nevinosti". Ali očito postoje neki zajednički problemi turskoga društva.
"Vidi, vidi Hrvoje šta radi! Ma ti propuštaš život ne gledajući Šehu! " - i ponovno se brzo okrećem da vidim o čemu se radi - "Vidi kako zateže mišiće na pozadini da joj haljina bolje stoji"
"Ma daj mama, takav je kroj haljine " - i pokreće se rasprava oko toga kakva je Šeherezadina haljina :)
Nažalost, nakon toga sam se morao uputiti doma, i prepustiti da Šeherezada za mene ostane enigma i fenomen. Kupio sam na engleskom izdanje "1001 noći" (Penguin Classics - u Algoritmu 22 kn!) , pa možda neke stvari bolje shvatim :)
_______________
Sljedeći tjedan u Zagrebu je ciklus bosanskohercegovačkog filma. U srijedu možda i stignem na Kusturicin "Dom za vješanje". Ako ne, svakako vam preporučam ovaj izvrstan program! Sljedeći vikend konačno Harry, a dotad :) I svakako moram stići u Klovićeve dvore na izložbu "Antički Grci na tlu Hrvatske"
Lp svima :)
subota, 13.11.2010.
6. Festival novog cirkusa :)
Ove godine se u svijetu ugledni, a u Hrvatskoj poprilično zanemaren festival, sveo tek na jednodnevno izdanje, kako bi upozorio na tešku financijsku situaciju nezavisnih festivala grada Zagreba. Tako smo imali priliku vidjeti jednu predstavu - "P.P.P." Compagnie Non Nova; jedan cabaret - "Red Room" (koji i sad traje u Pogonu Jedinstvo), jednu izložbu - "Muzej festivalskih relikvija", smještenu u prostor galerije Showroom u Teslinoj ulici, te poslušati predavanje Jennifer Miller pod naslovom "Is your house on fire".
Prvo jutrašnje događanje bilo je upravo predavanje bradate žene Jennifer Miller. Iako bismo je možda na prvi pogled proglasili suludom aktivisticom, ona je mnogo više od toga. U sklopu predavanja pogledali smo i dva dokumentarna filma Tami Gold koji govore upravo o njoj - jedan iz 80-ih , a jedan snimljen nedavno. Filmovi su to koji prikazuju istu osobu, koja se ne bori isključivo i manijakalno za prava queer zajednice, već djeluje na širokom planu zajedno sa svojim Cirkusom Anok. Pretežno se bavi političkim teatrom, u kojem cirkuske tehnike ne služe samo za zabavljanje publike, već i za iznošenje jasnih političkih stavova ove skupine. Ono što je najzanimljivije je da cirkus pretežno nastupa na otvorenom prostoru, što njihov nastup čini nepredvidivim i dostupnim širokoj publici. Na snimci koju je Jennifer pripremila jasno se vidi da njihovim nastupima pristustvuju ljudi svih rasa i nacionalnosti , dobi i obrazovanja, što samo pokazuje da efektan politički teatar treba privući svakoga, a ne samo sloj odabranih. Vjerovali ili ne, i u Americi, zemlji naših snova, za ovakve je projekte teško dobiti novac, te ga se treba prvenstveno tražiti od privatnih fondacija, jer su iznosi koje dobivaju od grada mizerni. Sve zajedno, izvrsno predavanje o idejama političkog teatra.
U 19 sati se na Sceni Travno održala monodrama Phie Menard pod mističnim naslovom P.P.P. Publiku je već zbunila najava koja spominje 450 kg leda, jer nikom nije bilo u potpunosti jasno čemu će tolike količine leda zapravo služiti. Osim toga, Francuzi su sproveli neobičnu proceduru ulaska - sva je publika prvo bila skupljena, a onda su ušli u dvoranu u nekoliko minuta, kako se led ne bi otopio prije samog početka predstave, u dvorani koja je bila ohlađena na 17 stupnjeva. Predstava govori o promjeni identiteta izvrsnom scenskom igrom same Phie Menard, koja je još prije 2 godine bila poznata kao žongler Philip Menard. Njena predstava vizualno je savršena i vrlo dojmljiva - 60- ak kugli leda iznad njene glave simboliziraju nesigurnost života. U scenama koje pokreću radnju zvučna kulisa odgovara onome što se u njenoj okolini događa, dok se za vrijeme scena agonije čuje isključivo polagano kvrckanje i otapanje leda. Predstava nosi poruku o svim teškoćama na koje transseksualne osobe nailaze za vrijeme svog putovanja. Led je uz Phiu glavni lik predstave - on prati sve promjene unutar lika, te mu može naštetiti i dati zadovoljstvo. Predstava je vizualno savršena zajedno s minimalističkom scenografijom, koja izvrsno prati tok radnje . Zanimljivi su recimo pomični ormari koji se sami kreću po čitavoj pozornici. Od tradicionalnih cirkuskih vještina, očito je da Phia zaista izvrsno žonglira, a u predstavi se koristi i suvremenim plesom. Njena je energija neiscrpna, i zaista joj želim da tako i nastavi! Ova predstava podupire sve transseksualne osobe da naprave tu promjenu kako bi olakšale život sebi i drugima, ali i ne kriju da je ta promjena izuzetno složena - jer se snosi na sve - od izbora novog izgleda do novog karaktera i imena. Sve skupa - ova predstava je jedna od onih koje vrijedi pogledati.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Na Cabaret nažalost, nisam otišao :(
Sljedeći vikend je Noć kazališta, ali mislim da ću prije završiti na Noći - Harryja Pottera!
Lp svima vama :)
četvrtak, 11.11.2010.
Davor Kuruzović Gypsy Quartet i Sonja Stević u ZKLu
Dakle, 9.studenoga 2010. u Zagrebačkom kazalištu lutaka Gipsy Swing Quartet zajedno s Sonjom Stević, profesoricom u Francuskoj alijansi održao jedan lijep, intiman koncert. Za početak, otkrio sam ZKL kao idealan koncertni prostor za manje, intimnije koncerte, gdje se može postići dobar odnos između publike i izvođača. Dvorana je bila gotovo potpuno popunjena učenicim francuskog jezika i prijateljima francuske šansone i gypsy jazza. Sam koncert bio je posvećen stotoj godišnjici rođenja Djanga Reinhardta, kojem je posvećena i čitava godina u svijetu gypsy jazza (recimo da je Mate Matišić održao koncert na Splitskom ljetu istom prigodom).
Sonja Stević je svoj dio koncerta odradila na vrlo teatralan način. Svaku je pjesmu najavila ispričavši ponešto o glazbeniku, o prepjevu te pjesme na hrvatski (kao naprimjer u slučaju Arsena Dedića i vrhunskog prepjeva "Nemoj poći sad") , o slavnim pariškim dvoranama, skladateljima i tekstopiscima, te naposlijetku otpjevavši pjesmu. Od poznatijih izvela je "Les feuilles morte", "Aux Champs Elysee", "La vie en rose", "Ne me quitte pas" i "Sous le ciel de Paris", ali bilo je tu i manje poznatih šansona, ili onih koje sam jednostavno zaboravio. Vrijedi još spomenuti i slavnog "Johnnya" Edith Piaf, a kasnije i Vaya Con Diosa. Dakle, Sonja Stević je svojom teatralnošću i izgovorom prenijela ugođaj Pariza i Francuske, ali njeno pjevanje (ona nije školovani pjevač) i nije na zavidnoj razini, s obzirom da očito ima želju ozbiljno se baviti glazbom. Ipak, zahvaljujući svemu ostalom, ta mala glasovna mana (= glas joj ne zvuči baš bajno u višim oktavama, dok u nižim previše pokušava biti Josipa Lisac ili Dani Klein) . Svojom mimikom i gestikulacijom, koja je zaista bila u maniri francuske šanosne i velike Piaf, nadoknadila je glasovne nedostatke.
Gypsy Swing Quartet predvođen duhvonim vođom Damirom Kukuruzovićem, koji nam je ispričao priču o Djangu Reinhardtu, glazbeno je dominirao ovim koncertom. Oni također slijede izričaj tog velikog romskog glazbenika, koji je uslijedio kao odgovor jazzu 30-ih godina prošlog stoljeća. Ta glazba fuzija je romske i hebrejske narodne glazbe, jazza i francuske šansone. Band je fantastično uvježban , i pratio je Stević u svim njenim inovacijama i glazbenim slobodama. Prilikom ovog koncerta bili su prošireni još jednim članom... Nekoliko njihovih snimki s Youtube-a treba poslušati, a uvjerljivo najbolja bila je adaptacija glazbe iz filma "Otac na službenom putu" Emira Kusturice.
Paradoksalno, najbolja izvedba S.Stević i Gypsy Quarteta bile su ruske narodne "Oči crne"... U snimci ovog izvrsnog zbora uživajte!
Lp :)
utorak, 09.11.2010.
Balašević 18.12. / Poziv na Festival novog cirkusa
Danas sam kupio karte još u rano jutro! Ne bih propustio koncert, iako sam taj dan imao mogućnost odvesti se u tri različita aranžmana do naše lijepe Austrije...
Za podizanje atmosfere, moja najdraža pjesma :)
______________________
Zbog smanjenog budžeta, Festival novog cirkusa ove godine održava se samo jedan dan, i to ovu subotu 13.11.
Ipak, vidjet ćemo dva izvrsna programa - predstavu P.P.P francuske skupine, za koju je potrebno čak 450 kg leda! Spremaju spektakl u svakom slučaju - i to na Sceni Travno! Odmah nakon, u 21.30, održat će se jedan netipičan oblik zabave za suvremeno doba - queer cabaret. Ukoliko imate vremena, come to the cabaret!
Sve ostale informacije možete zasad pronaći na službenoj stranici festivala, a svi vi koji ne obitavate u Zagrebu, bit ćete izvješteni o P.P.P-u...
Večeras sam bio na večeri francuske šansone i gypsy jazza... Post je u pripremi, bez brige :)
Lp od premorenog Hrvoja :)
nedjelja, 07.11.2010.
"Ovo je mogla biti moja ulica" - sjećanje na Luku Ritza
Konačno i ja stigoh do kazališta , i ovoga puta na još jednu zaista sjajnu predstavu. U Zagrebačkom kazalištu mladih nedavno je premijerno izvedena predstava "Ovo je mogla biti moja ulica" Anice Tomić i Jelene Kovačić. Ovakvu predstavu jednostavno nisam mogao gledati objektivno, prosuđivait njene kvalitete i (ne)kvalitete (osim preglasne glazbe, koju nisam mogao ignorirati), prosuđivati glumu inače vrlo dobrih ZKMovih glumaca. To jednostavno nije predstava stvorena da se kritizira, već predstava stvorena u sjećanje na tragično preminulog Luku Ritza, ali i sve mlade, koji su umrli na tužan i bespotreban način.
Prolog predstave pjeva/izgovara upravo Lukina prijateljica Lara Janić, a i samu predstavu su pomogli Lukini roditelji Suzana i Reno, za koje je vjerojatno gledanje bilo najteže. Iako je navedeno da predstava nije rekonstrukcija Lukinog slučaja, ona je u velikoj mjeri inspirirana njime, što je vrlo pozitivno jer je izazvala emocije među pretežno mladom publikom koju su u kazalište doveli profesori i učitelji. Predstava iznosi uzroke ovog događaja , koji su potpuno neprihvatljivi suvremenoj Europi i Hrvatskoj, a to su nasilje u obitelji, netolerancija i nepoštivanje tuđih stavova, ali i posljedice - trajnu bol koja ostaje u srcima prijatelja i obitelji. Predstava također osuđuje možda i najveći problem od svih - šutnju, koja pod frazom "pustimo institucije da rade svoj posao" upravo to onemogućava. Istražuju se osjećaji onih koji su svjedočili događaj, i njihovu unutarnju borbu o tome trebali izreći ono što je viđeno ili čuvati svoju obitelj prije svega, trebali prijaviti člana svoje obitelji, dakle pitanja o tome što je moralno , a što nije.
Autorice su se osvrnule i na druge aktualne slučajeve - recimo slučaj Varšavska, koji govori o tome koliko se glas građana ne sluša u društvu, čega su mladi itekako svjesni.
Uploaded with ImageShack.us
Predstava je dokazala da je ZKM jedno od najprovokativnijih i najboljih kazališta u Zagrebu. Nakon "Zagrebačkog pentagrama" i "Braka Marije Braun" još me jedna njihova predstava oduševila porukom, idejom, glumom i funkcionalnom scenografijom, koja na prvi pogled djeluje prejednostavno, a zapravo izvrsno služi kao podloga priči te je u svakom času smislena. Iza predstave bilo je organizirano i kratko predavanje te razmjena mišljenja, na kojoj se nažalost nisam stigao dugo zadržati, ali ostao sam sasvim dovoljno da shvatim da se radi o izvrsnom programu. Služilo je i kao promocija Savjetovališta "Luka Ritz" , koje je zaista vrijedna inicijativa, iako se dogodila prekasno , odnosno bilo bi bolje da ne mora nositi ime tog tragično preminulog mladića koje je postalo sinonim za borbu protiv maloljetničkog nasilja.
Usput, podršku predstavi dali su i mnogi slavni. Tako su ovoga puta u kazalištu bili Vinko Brešan i Mani Gotovac, a i premijera je bila dobro popraćena. Mani Gotovac još je lani rekla ponešto o stanju u društvu - a sve to može biti odgledano i na youtube.com :) Dakle, potražite i uživajte !
Dragi blogeri, ja vam svima toplo preporučam da pogledate ovu predstavu, koja je zaista dirljiva, jer potiče na razmišljanje o vlastitim postupcima u takvim trenucima - o tome kako biste se osjećali da izgubite najboljeg prijatelja, ili dijete, i o tome što biste učinili na mjestu promatrača takvog događaja... Vrijedi pogledati i promisliti ...
_____________________
U utorak idem na večer francuske šansone u ZKL, a u subotu prvi put volontiram - i to na Festivalu novog cirkusa... Kao i uvijek, bez brige, o svemu ćete biti obavješteni.
Lp :)
