Dakle, 9.studenoga 2010. u Zagrebačkom kazalištu lutaka Gipsy Swing Quartet zajedno s Sonjom Stević, profesoricom u Francuskoj alijansi održao jedan lijep, intiman koncert. Za početak, otkrio sam ZKL kao idealan koncertni prostor za manje, intimnije koncerte, gdje se može postići dobar odnos između publike i izvođača. Dvorana je bila gotovo potpuno popunjena učenicim francuskog jezika i prijateljima francuske šansone i gypsy jazza. Sam koncert bio je posvećen stotoj godišnjici rođenja Djanga Reinhardta, kojem je posvećena i čitava godina u svijetu gypsy jazza (recimo da je Mate Matišić održao koncert na Splitskom ljetu istom prigodom).
Sonja Stević je svoj dio koncerta odradila na vrlo teatralan način. Svaku je pjesmu najavila ispričavši ponešto o glazbeniku, o prepjevu te pjesme na hrvatski (kao naprimjer u slučaju Arsena Dedića i vrhunskog prepjeva "Nemoj poći sad") , o slavnim pariškim dvoranama, skladateljima i tekstopiscima, te naposlijetku otpjevavši pjesmu. Od poznatijih izvela je "Les feuilles morte", "Aux Champs Elysee", "La vie en rose", "Ne me quitte pas" i "Sous le ciel de Paris", ali bilo je tu i manje poznatih šansona, ili onih koje sam jednostavno zaboravio. Vrijedi još spomenuti i slavnog "Johnnya" Edith Piaf, a kasnije i Vaya Con Diosa. Dakle, Sonja Stević je svojom teatralnošću i izgovorom prenijela ugođaj Pariza i Francuske, ali njeno pjevanje (ona nije školovani pjevač) i nije na zavidnoj razini, s obzirom da očito ima želju ozbiljno se baviti glazbom. Ipak, zahvaljujući svemu ostalom, ta mala glasovna mana (= glas joj ne zvuči baš bajno u višim oktavama, dok u nižim previše pokušava biti Josipa Lisac ili Dani Klein) . Svojom mimikom i gestikulacijom, koja je zaista bila u maniri francuske šanosne i velike Piaf, nadoknadila je glasovne nedostatke.
Gypsy Swing Quartet predvođen duhvonim vođom Damirom Kukuruzovićem, koji nam je ispričao priču o Djangu Reinhardtu, glazbeno je dominirao ovim koncertom. Oni također slijede izričaj tog velikog romskog glazbenika, koji je uslijedio kao odgovor jazzu 30-ih godina prošlog stoljeća. Ta glazba fuzija je romske i hebrejske narodne glazbe, jazza i francuske šansone. Band je fantastično uvježban , i pratio je Stević u svim njenim inovacijama i glazbenim slobodama. Prilikom ovog koncerta bili su prošireni još jednim članom... Nekoliko njihovih snimki s Youtube-a treba poslušati, a uvjerljivo najbolja bila je adaptacija glazbe iz filma "Otac na službenom putu" Emira Kusturice.
Paradoksalno, najbolja izvedba S.Stević i Gypsy Quarteta bile su ruske narodne "Oči crne"... U snimci ovog izvrsnog zbora uživajte!
Lp :)
Post je objavljen 11.11.2010. u 00:39 sati.