Belle epoque
četvrtak, 15.09.2011.
I tijelom i dušom
Svaka industrija poznata je po svojoj okrutnosti, pa čak i ona glazbena. Poput okorjelog industrijalca iz 19. stoljeća koji je svoje radnike iskorištavao do trenutka njihove smrti, glazbena industrija isto čini sa svojom djecom. Najbolji primjer je možda Amy Winehouse, čiji je malen, ali vrlo kvalitetan opus od 2 albuma izdan u 4 različita izdanja, a snimka koncerta iz Londona je doživjela samo 2 izdanja. Obitelj i producenti najavili su i izdavanje trećeg albuma koji je i bio najavljen za 2011., ali je poptuno jasno da će taj biti ispunjen fragmentiranim snimkama i novim live izdanjima.
Ipak, postoji i svjetla točka priče, a to je veteran američkog jazza Tony Bennett koji je s Amy snimio duet u ožujku za svoj drugi album dueta na kojem je obradio mnoge jazz standarde, pa tako i slavnu "Body and Soul" upravo s Amy. Sav prihod od prodaje jučer izdanog singla ići će u zakladu Amy Winehouse koja će financirati programe za liječenje ovisnosti. "Body and Soul" su 1930. godine napisali Edward Heyman, Robert Sour, Frank Eyton (stihovi) i Johnny Green (glazba). Do danas su je izvele sve najveće jazz zvijezde - Billie Holiday, Anita Baker, Frank Sinatra i Ella Fitzgerald, Diana Krall, Sarah Vaughan i John Coltrane, a Tony Bennett ju je odlučio izvesti u duetu s Amy Winehouse.
Amy Winehouse definitivno je imala potencijala postati jedna od najvećih jazz pjevačica , a bila je jedina globalno popularna jazz pjevačica 21. stoljeća zahvaljujući ne samo svojoj reputaciji i stilu rock zvijezde, već i glazbom koja je kombinirala stilove između soula, jazza, r`n`b-a, hip-hopa i ponekog funk ritma. Dok je "Frank" album mnogo bliži jazzu bez velikog hita, "Back To Black" je i osmišljen kao fuzija svega navedenog, te je samim time imao velike šanse kod publike i kritike. Najbolji primjer uspjeha albuma je naslovni singl "Rehab" sa jakim plesnim ritmom, koji onda pokriva melankolične jazz izvedbe pjesama poput meni najdraže "Some Unholy War". Amy je sama pisala svoje tekstove, i upravo oni u kombinaciji s njenim glasom neobično tamne boje dolaze do izražaje uz sjajnu glazbu.
"Body and Soul" pokazala je Amy u najboljem svjetlu nakon smrti - unatoč problemima s ovisnostima, još uvijek je bila sposobna otpjevati pjesmu na vrlo visokoj razini. Upravo se u "Body and Soul" ističu njene kvalitete kao jazz pjevačice , sjajno fraziranje kratkih rečenica, glas koji je sposoban za različite skokove i pomake te iznad svega duboka emocija i osjećaj za ritam. Sam aranžman je napravljen na visokoj razini, a kontraalt Amy Winehouse se sjajno stopio sa glasom Tonyja Bennetta, koji kao najveći uzor (što možemo i čuti) navodi Franka Sinatru. Logično je da glas čovjeka od 85 godina više ne može zvučati blistavo, ali upravo tu mu pomaže Amy, pogotovo u sjajnom završetku.
Amy nažalost više nije među nama, a od trećeg albuma i ne očekujem previše, ali si je priuštila jedan od najljepših završetaka karijere u povijesti. Treba zanemariti njene probleme s alkoholom i drogama, a u prvi plan staviti ono po čemu ću je i ja pamtiti - fantastičan glas, emocija izvučena sa dna duše (pa i malo dublje) i osobni tekstovi. Svaki izgubljeni život je šteta, ali Amy mi je nekako posebno bolna točka... :-(
petak, 09.09.2011.
La MaMa na PIF-u
Nakon godina zamornih ceremonija i govora u kazalištu Komedija PIF je konačno dobio dostojanstveno otvaranje uz koje se zaista može staviti pridjev "svečano". Organizirano je kratko i duhovito otvaranje na kojem su konačno sudjelovale i lutke posuđene iz radionice ZKL-a. Festivalsku publiku pozdravili su Josip Forjan, ravnatelj MCUK-a, Jelena Pavičić Vukičević, zamjenica gradonačelnika Bandića, Jasen Mesić, ministar kulture i Livija Kroflin, selektorica PIF-a. Potonjih troje zajedno su otvorili PIF , a ministar kulture je dobio i priliku animirati jednu lutku i time pokazati svoje glumačke talente.
foto: Ivan Špoljarec
PIF se ove godine prvi put našao u svojoj dvorani, čime je okončana dugogodišnja bitka koja se vodila na nekoliko razina za dvoranu koja se nalazi u sklopu MCUK-ove zgrade u Travnom. Tako je PIF ove godine dio programa izveo i preko Save te pridonio decentralizaciji zagrebačke kulture , kako je to sam ministar formulirao.
PIF je službeno otvorilo slavno avangardno kazalište La MaMa iz New Yorka, odnosno njegova plesna i lutkarska družina LOCO 7 sa predstavom "In Retrospect" . Iako je predstava podijelila i publiku i kritiku, a ni mene se nije previše dojmila, zaista je pružila uvid u ideju plesnog lutkarstva s kojim se ne susrećemo često.
Predstava je koncipirana kao niz priča povezanih kratkim video uratcima. Sama uporaba video zida je fantastična, te bi trebala poslužiti kao prava škola hrvatskom kazalištu u globalu. Na video zidu su prikazivani kratki videi na direktan ili indirektan način povezani sa temom priče koja slijedi. Naravno, nisu svi videi na istoj razini, te su u nekima pretjerano naglašene poruke izrečene melodramatičnim glasom, a neopisivo nalikuju na aforizme kakve Paolo Coehlo serijski proizvodi u svojim romanima.
Troje plesača svoj ples su tehnički sjajno izveli, ali koncept predstave ostavlja dosta nejasnoća, jer je priče vrlo teško povezati. O animaciji lutaka teško je govoriti, jer lutke u ovoj predstavi nisu subjekti, već objekti vršenja radnje. Plesači ih nose, plešu s njima, igraju se, ali ta lutka nije animirana u suštini riječi - njoj nije dana duša, već je nošena preko cijele pozornice kao običan rekvizit. U tom smislu posebno je iscrpljujuć prizor s divovskom lutkom ljudskih nogu koja se impresivno spušta sa stropa, ali osim toga ne nudi ništa.
Brojni prizori (male priče) bez riječi samo se nižu, a gledatelju ostaje tek vizualna dojmljivost predstave - na praznoj pozornici vode se igre sjene i svjetla, a sjajan ugođaj postignut je upravo sa sjenama koje su na pozornici stalne. Nažalost, ova predstava je ostala tek na bazi sjajno zamišljene ideje i vizuala.
Nažalost, zbog mog putovanja ( o kojem nećete niti čitati jer se nisam imao prilike udaljiti od dosadnog hotelskog naselja) nisam mogao posjetiti neke druge sjajne predstave PIF-a. Glavnu nagradu odnijela je "Palčica" iz Slovačke, a tri nagrade osvojili su Česi sa svojim "Jamesom Blondom".
Naposljetku se nadam da će se PIF vratiti u svoj stari termin, te ostvariti bogatije i uspješnije 45. izdanje.
ponedjeljak, 05.09.2011.
Dvije potpuno različite priče
Zagrebačko kazalište lutaka je, vjerojatno i inspirirano sjajnim lutkarstvom koje se na PIF-u viđa svake godine, odlučilo pokrenuti scenu za odrasle. "Jedini neuspjeh Adolfa H." prošle se godine pokazao kao nedorečena groteska lošeg humora i još lošije glume na takozvanim "guzovozima" koje i nakon 30 godina nazivaju novom tehnikom. Ipak, svake godine iz nekog sentimentalnog, ni meni baš potpuno jasnog razloga, odlazim gledati njihove predstave, i svaki put se pomalo razočaram.
Nažalost, ZKL se unutar godine dana nije daleko pomakao. Iako je "Priču o konju" režirao naš ugledni lutkarski redatelj Zvonko Festini, a kreatori lutaka konačno su odustali od slavnih "guzovoza", došlo je do isticanja najveće mane ZKL-a - nemotiviranog i pomalo neprofesionalnog glumačkog ansambla. Sve su to , naravno, glumci sa završenom akademijom, ali jednostavno ne poznaju bit lutke, što se vidi i u njihovim izvedbama.
"Priča o konju" je pripovjetka L.N. Tolstoja, a radi se o vrlo kompleksnoj alegoriji ljudskog društva prikazanu kroz dva odnosa - odnosa ljudskog društva prema konjima, i odnosu između konja. Priča vrlo mračne atmosfere u izvedbi ZKL-a je, unatoč praktičnoj scenografiji, izgubila svaku atmosferu. Potpuno nepotrebne maske u maniri comedie dell`arte na licima izvođača ljudskih likova zajedno sa prilično jeftinim kostimima nisu pridonijeli atmosferi, kao ni očajno iskorišten video zid ( a znamo hrvatsku logiku - ako želimo modernu predstavu, video zid je "must have" ) sa najjednostavnijim animacijama ruske zime. Posebna zamjerka je pokušaj rekonstrukcije ruske narodne glazbe sa harmonikama koje su izvodile melodije gotovo karakteristične za francusku šansonu. Ukoliko nisu sposobni rekonstruirati glazbu, mogli su uzeti autohtone izvedbe,jer takve sigurno nisu zaštićene autorskim pravima, a o pokušajima plesanja kazačoka na pozornici rađe ne bih.
Glumci sa teškim konjskim maskama bili su onemogućeni djelovati svojim licem, a banalni pokreti rukama koji su trebali imitirati jahanja , te neartikulirano glasanje kao rzanje više bi odgovarali dječjim predstavama koje ZKL jednako neuspješno postavlja. Pero Juričić kao konj Holstomer jedini je dio glumačkog ansambla koji vrijedi pohvaliti, a ostali glumci su u pojedinim trenutcima bili zanimljivi u groteski, ali je većina izvedba ostala neodređena upravo između pretjerane patetike , govora svojstvenog dječjem kazalištu (a za koje su zaslužne maske koje im nisu ostavile nijedno drugo izražajno sredstvo) i groteske, koja je bila najzanimljivija.
Tako je još jedna predstava ZKL-a lišena svake inovativnosti u izvedbi, a sam dramski tekst također nije najbolje izveden - monolozi koji se govore "u prazno" i nasilni dijalozi ne mogu biti pokretači radnje ni osjećaja kod publike.
"Putovanja" francuskog kazališta iz Apta potpuna su drugačija predstava, predstava koja se odvija pred malenim auditorijem u gotovo potpunoj tami i to na samoj pozornici scene Travno. Publika "putuje" zajedno sa sjajnom izvođačicom Elise Vigneron kroz četiri postaje.7 postaja nudi 7 potpuno drugačija pristupa - od gotovo sablasne figure žene u bijeloj haljini koja promatra publiku jednako znatiželjno kao i ona nju, do sjajnog prizora u kojem je grafoskop vizualno primamljivije odglumio video zid i predivne animacije ručnih lutaka, te maske koju je glumica animirala čitavim tijelom, a još je nekoliko puta predstavu iznijela upravo svojim tijelom. Predstava zaviruje u neka intimna, gotovo transcedentalna stanja glumičinog , ali i našeg uma u zaista posebnoj atmosferi praćena fantastičnom elektroničkom glazbom koja evocira najrazličitija mjesta, vremena i situacije. Predstava je to, kakva se nažalost, ne viđa često u Hrvatskoj.
Predstava je prikazana u sklopu programa "Talentoskop" koji čvrstom rukom vodi Morana Dolenc :-)
Večeras je svećano otvaranje PIF-a sa predstavom "In Retrospect" , a nažalost ne mogu garantirati da ću više stići na PIF jer u petak opet - putujem!
Izvještaj sa otvaranja će vas čekati, bez brige!
petak, 02.09.2011.
44. PIF se sprema...
PIF je po mnogočemu poseban festival. Održava se prije ostatka zagrebačke kazališne sezone, a jedini je festival u Hrvatskoj koji predstavlja lutkarstvo iz svih krajeva Europe i svijeta. Osim toga, PIF je postao , usuđujem se reći, prvi festival koji je kao medijskog pokrovitelja uzeo i jedan blog, moju malenkost (kao što je Valcer to u svibnju predložila i ostalim festivalima :-)
Ovogodišnji PIF premjestio se iz svog tradicionalnog termina u tjedan kasnije, a ove godine će izostati i tradicionalna povorka kroz grad , jedan od zaštitnih znakova PIF-a. Ekipa PIF-a od povorke je odustala zbog termina (jer tko bi mogao doći na povorku u ponedjeljak ujutro), a za sljedeću godinu, svoj mali jubilej, traže novi koncept. Nažalost, dio predstava je zbog "niza nesretnih okolnosti" izostao, ali su nadomješteni raznim programima van konkurencije i dva plesnjaka. Upravo zbog velikog djela programa van konkurencije, PIF će imati i dva otvaranja - prvo, neslužbeno u ponedjeljak predstavom "Priča o konju" ZKL-a, a ono svečano u srijedu, 7.09. predstavom "In retrospect" slavnog off-Broadway teatra La MaMa, čija je osnivačica Ellen Stewart nedavno i preminula. La MaMa je već više puta gostovala u Hrvatskoj, najčešće u suradnji sa ZKM-om, ali ovo gostovanje je posebno jer predstavlja slabo poznato američko lutkarstvo. Predstava će biti izvedena i za "javnost" u četvrtak , 8.09. , u 11 sati u prostoru MCUK-a.
Od ostalih predstava posebno predlažem "Jamesa Blonda" sjajnog češkog kazališta Alfa, čija sam sjajna "Tri mušketira" gledao prije nekoliko godina. Predstava je parodija slavnog filmskog i književnog tajnog agenta, koja će sigurno biti začinjena sjajnim češkim humorom, ali i sjajnim lutkama i animacijom. Slovenska "Četiri bremenska svirača" bit će interesantna zbog sjajnog redatelja Matije Solcea, koji se na PIF-u predstavio prije nekoliko godina autorskim projektom "Male noćne priče", duhovitom i sjajno animiranom predstavom.
Predstava kojom se PIF zatvara, "Izgubljeni ton", posebno me intrigira i naslovom, i tekstom iz programske knjižice. Predstava dolazi iz Slovenije, a radi se o teatru animiranog zvuka koji je razvio sam autor predstave. Da sve zvuči još bolje, inspirirani su tradicionalnom kineskom pričom o gubljenju standardnog tona, kojim se trebalo uskladiti instrumente, ali i čitav život u državi. Predstava igra 11.09. u 21 sat u MCUK-u!
Jedno od događanja koje će zasigurno biti primjećeno je izvedba tradicionalne britanske lutkarske igre "Punch i Judy" na Cvjetnom Trgu, odnosno platou Mamutice 07. i 08. rujna. Punch i Judy su britanska verzija ručne lutke (Ginjola, koji ime nosi prema francuskom im bratu iz Lyona) koja se proširila cijelom Europom pod drugim nazivima, a simboliziraju ih groteskni likovi naglašenih karaktera, poput talijanske Pulcinelle , koja tradiciju vuče još iz comedie dell`arte, njemačkog Kasperla i ruskog Petruške. Punch je poznat po ubojstvima koje vrši predimenzioniranim štapom, a meta su mu supruga, djete, policajac ili krokodil.
Osim toga, tu je i predstavljanje knjige "Punch i Judy" , koja nastavlja PIF-ovu (odnosno MCUK-ovu) tradiciju izdavanja tekstova namijenjenih za lutkarsko kazalište , ali i tekstova o teoriji lutkarskog kazališta. Druga knjiga koja će biti predstavljena je "Omedeto" Milana Čečuka, dramatizacije brojnih narodnih priča , ali i tekstova Ivane Brlić-Mažuranić i H.C. Andersona. Tradicionalnu lutkarsku radionicu održat će PIF-ovi dugogodišnji prijatelji Ljubica Šuturović i Arsen Čosić iz Vojvodine.
PIF je festival sa mnogo potencijala, ali često zapostavljen u medijima. Možda je razlog tome i medijska percepcija kazališta lutaka kao isključivo dječje, ali i zbog toga što se PIF još uvijek ne probija u gradu. Za neke festivale mnogo kraće tradicije na glavni se trg vješaju festivalske zastave, oglašava ih se putem svih elektroničkih i tiskanih medija, a jumbo plakati su u svim djelovima grada. PIF nažalost nema tu sreću (ili nesreću - komercijalizacija i publika koju ne zanima program već "happening" i nisu poželjne), ali se nadam da će njegova publika unatoč pomaknutom terminu naći vremena za PIF i ponovno ispuniti dvorane.
Nažalost, sljedećeg tjedna putujem u Istru i neću moći vidjeti sve što bih na PIF-u htio vidjeti, ali vi...
Svi ste pozvani :-)
(a čitav program možete pronaći ovdje)
