Marketing
Dvije potpuno različite priče
Zagrebačko kazalište lutaka je, vjerojatno i inspirirano sjajnim lutkarstvom koje se na PIF-u viđa svake godine, odlučilo pokrenuti scenu za odrasle. "Jedini neuspjeh Adolfa H." prošle se godine pokazao kao nedorečena groteska lošeg humora i još lošije glume na takozvanim "guzovozima" koje i nakon 30 godina nazivaju novom tehnikom. Ipak, svake godine iz nekog sentimentalnog, ni meni baš potpuno jasnog razloga, odlazim gledati njihove predstave, i svaki put se pomalo razočaram.
Nažalost, ZKL se unutar godine dana nije daleko pomakao. Iako je "Priču o konju" režirao naš ugledni lutkarski redatelj Zvonko Festini, a kreatori lutaka konačno su odustali od slavnih "guzovoza", došlo je do isticanja najveće mane ZKL-a - nemotiviranog i pomalo neprofesionalnog glumačkog ansambla. Sve su to , naravno, glumci sa završenom akademijom, ali jednostavno ne poznaju bit lutke, što se vidi i u njihovim izvedbama.
"Priča o konju" je pripovjetka L.N. Tolstoja, a radi se o vrlo kompleksnoj alegoriji ljudskog društva prikazanu kroz dva odnosa - odnosa ljudskog društva prema konjima, i odnosu između konja. Priča vrlo mračne atmosfere u izvedbi ZKL-a je, unatoč praktičnoj scenografiji, izgubila svaku atmosferu. Potpuno nepotrebne maske u maniri comedie dell`arte na licima izvođača ljudskih likova zajedno sa prilično jeftinim kostimima nisu pridonijeli atmosferi, kao ni očajno iskorišten video zid ( a znamo hrvatsku logiku - ako želimo modernu predstavu, video zid je "must have" ) sa najjednostavnijim animacijama ruske zime. Posebna zamjerka je pokušaj rekonstrukcije ruske narodne glazbe sa harmonikama koje su izvodile melodije gotovo karakteristične za francusku šansonu. Ukoliko nisu sposobni rekonstruirati glazbu, mogli su uzeti autohtone izvedbe,jer takve sigurno nisu zaštićene autorskim pravima, a o pokušajima plesanja kazačoka na pozornici rađe ne bih.
Glumci sa teškim konjskim maskama bili su onemogućeni djelovati svojim licem, a banalni pokreti rukama koji su trebali imitirati jahanja , te neartikulirano glasanje kao rzanje više bi odgovarali dječjim predstavama koje ZKL jednako neuspješno postavlja. Pero Juričić kao konj Holstomer jedini je dio glumačkog ansambla koji vrijedi pohvaliti, a ostali glumci su u pojedinim trenutcima bili zanimljivi u groteski, ali je većina izvedba ostala neodređena upravo između pretjerane patetike , govora svojstvenog dječjem kazalištu (a za koje su zaslužne maske koje im nisu ostavile nijedno drugo izražajno sredstvo) i groteske, koja je bila najzanimljivija.
Tako je još jedna predstava ZKL-a lišena svake inovativnosti u izvedbi, a sam dramski tekst također nije najbolje izveden - monolozi koji se govore "u prazno" i nasilni dijalozi ne mogu biti pokretači radnje ni osjećaja kod publike.
"Putovanja" francuskog kazališta iz Apta potpuna su drugačija predstava, predstava koja se odvija pred malenim auditorijem u gotovo potpunoj tami i to na samoj pozornici scene Travno. Publika "putuje" zajedno sa sjajnom izvođačicom Elise Vigneron kroz četiri postaje.7 postaja nudi 7 potpuno drugačija pristupa - od gotovo sablasne figure žene u bijeloj haljini koja promatra publiku jednako znatiželjno kao i ona nju, do sjajnog prizora u kojem je grafoskop vizualno primamljivije odglumio video zid i predivne animacije ručnih lutaka, te maske koju je glumica animirala čitavim tijelom, a još je nekoliko puta predstavu iznijela upravo svojim tijelom. Predstava zaviruje u neka intimna, gotovo transcedentalna stanja glumičinog , ali i našeg uma u zaista posebnoj atmosferi praćena fantastičnom elektroničkom glazbom koja evocira najrazličitija mjesta, vremena i situacije. Predstava je to, kakva se nažalost, ne viđa često u Hrvatskoj.
Predstava je prikazana u sklopu programa "Talentoskop" koji čvrstom rukom vodi Morana Dolenc :-)
Večeras je svećano otvaranje PIF-a sa predstavom "In Retrospect" , a nažalost ne mogu garantirati da ću više stići na PIF jer u petak opet - putujem!
Izvještaj sa otvaranja će vas čekati, bez brige!
Post je objavljen 05.09.2011. u 22:41 sati.