Belle epoque
nedjelja, 18.03.2012.
O izvoznom proizvodu - Downton Abbey
Kada govorimo o Hrvatskoj, raspon izvoznih proizvoda i nije širok - nudi se čokolino, vegeta, čokolade i još pokoja slastica koju možete naći na policama trgovina u "regionu", i malo dalje (konkretno, u skandinavskim zemljama postoje trgovine u četvrtima u kojima živi dosta Hrvata mogu se naći gore navedeni proizvodi). Uz to, stoji još i nekoliko vrsta vina i maslinovog ulja koje dobro kotiraju na svjetskom tržištu. Ali , važan je pridjev nekoliko.
Kao izvozni proizvod malokad razmišljamo o kulturi, ali ove godine smo ipak malo više pažnje posvetili sajmu u Leipzigu, na koji smo poslali sličnu "reprezentaciju" kao i na onaj frankfurtski, a pridružila im se i sama ministrica kulture, čime je još jednom potvrdila povjerenje koje uživa u javnosti. Konačno dolazim do teme o kojoj želim pisati, a to je možda najuspješniji britanski izvozni proizvod prošle dvije godine - dramska serija Downton Abbey.
Poznato je da u Hrvatskoj nešto popud dramske serije jedva egzistira - posljednji pokušaj bila je HRT-ova "Loza", koja je na suptilniji način prikazala ono čime nas "Larin izbor" i "Ruža vjetrova" teroriziraju već mjesecima. Na sreću, HRT je konačno odlučio otkupiti kvalitetnu dramsku seriju ( i to ne samo jednu - u svibnju nas očekuje Spielbergov Pacifik!) , i staviti je u više nego pristojan termin. Downton Abbey tipična je britanska kostimirana drama, koja se ipak uspjela profilirati među bogatom ponudom zbog sjajnih glumaca, prilično dinamične radnje koja teče iz nastavka u nastavak (zapravo, ponekad je potrebno i nekoliko nastavaka da se situacija razriješi), te vrlo atraktivne scenografije i kostimografije koja zahvaljujući sjajnoj kameri i osvijetljenju ne djeluje arhaično, kao iz prošlog stoljeća (što je često greška povijesnih filmova).
Jedna britanska kolumnistica ustvrdila je da joj nije jasno kako se "navukla" na Downton, jer ti ljudi, pobogu, baš ništa ne rade. Žene mažu ruke kremom i spletkare,a muškarci idu u lov i obavljaju svoje "dužnosti", koje se svode na organizaciju lova i večera. Tek posluga marljivo radi, ali i oni su skloniji spletkama nego radu. Ima nešto divno u promatranju tih ljudi i zamišljanju sebe na njihovom mjestu. Iako nisam fan niskobudžetnih (a ni visokobudžetnih) španjolskih ili bilo kakvih drugih sapunica, Downton me oduševio iz nekoliko razloga.
Prvi je taj besprijekorni britanski naglasak i duh ladanja od prije 100 godina, na kojem gospodari nemaju baš nikakve brige, a drugi je Maggie Smith, jedna od mojih najdražih britanskih glumica. Njena uloga u Harryju Potteru bila je samo šlag na torti predivne karijere - meni je posebno draga u "Sobi s pogledom" i "Čaju s Mussolinijem", a u Downtonu je upravo ona oživjela duh plemstva koje se niti malo ne zanima za ljude oko sebe. Iako je sporedni lik, bez nje serija jednostavno ne bi funkcionirala - britke opaske , ali i samilost su jednostavno fantastični.
Danas je, nažalost, završilo prikazivanje prve sezone Downtona, ali na sreću, druga sezona je već spremna, iako je na HRT-u nećemo dočekati do jeseni. Definitivno ima nešto u tvrdnji da je televizija preuzela ulogu filma, pogotovo kad su u pitanju dramske serije - pogledajte samo Momke s Madisona, Boardwalk Empire, ali i humoristične - Modernu obitelj (koja se uskoro počinje prikazivati na RTL-u), Kako sam upoznao vašu majku i legendarne Prijatelje. Šteta što u Hrvatskoj možemo na televiziji vidjeti samo djelić te sjajne produkcije...
srijeda, 14.03.2012.
Željezna Lady
Biografski film vrlo je složen žanr, pogotovo ako se radi o živućim osobama koje su ostvarile velik utjecaj na današnje stanje u svijetu, kao što je Margaret Thatcher. Posljednjih smo godina mogli vidjeti niz hollywoodskih i europskih biografskih filmova, koji uvijek nude prostore za sjajne glumačke interpretacije, a mnoge su nagrađene i Oscarom - Julia Roberts kao Erin Brokovich, Marion Cotillard kao Edith Piaf, Nicole Kidman kao Virginija Woolf, Helen Mirren kao kraljica Elizabeta te ove godine Meryl Streep kao Margaret Thatcher. Popis glumaca je također poduži - Philipp Seymour Hoffman kao Truman Capote, Jamie Foxx kao Ray Charles, Forest Whitaker kao Idi Amin, Sean Penn kao Harvey Milk te naposlijetku Colin Firth kao George VI.
Film o Margaret Thatcher nije tipična politička biografija kakvu bismo očekivali nakon objave prvog trailera, već prati ostarjelu premijerku koja se bori sa halucinacijama i Alzheimerovom bolešću. Iako je Meryl Streep sjajno odglumila zanimljivo zamišljen portret žene koja se još uvijek ponaša prema ljudima kao da je premijerka, smatram da je velika greška što starica Margaret nije prikazana malo odmjerenije - ovakav prikaz gotovo je groteskan.
Zanimljiv je i izbor retrospektivne forme za prikaz Margaret Thatcher. Jedan od najuspješnijih retrospektivnih biografskih filmova bio je upravo "La Vie en Rose" , u kojem je prikazana Edith Piaf na smrtnoj postelji, ali takav prikaz je imao smisla jer je pokazivao kako je njen život utjecao na njenu smrt. U slučaju lady Thatcher ne možemo reći da ima Alzheimerovu bolest jer je bila premijerka, tako da retrospektivna forma i nije najsretnije rješenje, ali je definitivno odmak od često sumornih političkih biografija (sjetimo se slučaja Frost/Nixon). Iako su gotovo sve stavke filma sjajno izvedene (kamera sa kratkim i brzim kadrovima, dobro koncipiran scenarij, kostimi i šminka na razini) , pomalo zamjeram pretjeranu upotrebu glazbe za dramske akcente (koji su zapravo trebali dramatični i bez glazbe).
Film u toj retrospekciji prati tek "flashbackove" trenutaka najveće slave, i upravo su to najjači aduti filma , i same Meryl Streep. Priča o usponu žene od kćeri običnog trgovca do premijerke Velike Britanije, te transformacije iz osrednjeg u sjajnog govornika i moćnu političarku dovoljno je impresivna za čitav film, kao i pojedine epizode iz vladavine, poput rata za Falklandsko otočje. Jedan od najboljih trenutaka filma je razgovor s američkim posrednikom u tom ratu, ali i njeni govori u parlamentu, odnosno način na koji je Meryl Streep uspjela imitirati njen glas, mimiku i kretnje.
Šteta što redateljica filma nije iskoristila priliku i glumicu koju je imala, te stvorila ozbiljnu političku dramu koja se onda mogla natjecati i za nagrade u puno više kategorija, ali to očito nije bila njena namjera. Koliko smisla ima govoriti o privatnom i emotivnom životu osobe koja je svoju političku karijeru izgradila na snažnom autoritetu i pomanjkanju suosjećajnosti (epizoda s rudarima koja je minimalizirana) zaista ovisi o filmskom ukusu pojedinca.
Ja ću se morati složiti s Juricom Pavičićem , koji je za Jutarnji napisao da je Margaret Thatcher zaslužila bolju, političku biografiju.
nedjelja, 04.03.2012.
Slučaj Nedjeljni
O nedjeljnom izdanju Jutarnjeg lista koji se već tjednima predstavlja kao najtiražnije hrvatsko novinsko izdanje već dugo vremena želim pisati. Prošle nedjelje sam pio kavu u Booksi s prijateljicom, te smo usput komentirali dnevna zbivanja, te se sjetili raznih tekstova koji su gotovo na razini najnižih šund novina i časopisa koji koštaju do pet kuna. Još tijekom ljeta pratili smo zbivanja vezana uz fatalnu ujnu, koja je zavela nećaka koji kasnije ubio njenog supruga i svog tetka. Zaista zvuči kao zaplet nekog lošeg ljubavnog romana, reportaže kakvu biste očekivali od 24 sata, a ne od novina koje slove za najkvalitetnije novine u Hrvatskoj.
Booksa inače nudi razne kulturne tjednike, magazine, te književne časopise poput Quoruma i The Split Minda, ali ništa nije tako privlačno poput šunda koji nudi Jutarnji. Jedna od najoriginalnijih rubrika je "foto-polemika" za koju je Jutarnji očito sam istražio novu formu (sic! postmodernizam na djelu!) . Ukoliko niste upoznati, radi se o slikama mladih djevojaka u donjem rublju, raznim položajima, a posebno je dobro ako su na slici - dvije sestre! Ne radi se tu niti o moralu, niti o etici, već isključivo o dobrom ukusu! Dok prateći tekst govori o intelektualnim postignućima i dostignućima dotičnih djevojaka, slike djeluju u potpuno drugačijem smjeru.
Tu su i tradicionalni "specijali/ekskluzivi" u kojima se otkrivaju najneobičniji detalji o slavnim poduzetnicima, prosvjednicima ili nekom trećem. Danas se na naslovnici ekskluziva zatekao direktor INGRE, prošle nedjelje vođa pobune bezubi vođa pobune mljekara, a vikend prije - Željko Kerum! Naposljetku se ispostavi da u specijalima i ekskluzivima nije izrečeno ništa specijalno niti novog.
Jedna od sramotnijih epizoda se dogodila i 5.02. Ne pamtim bez razloga taj datum. Naime, 4.02. se u Zagrebu održao koncert Giardina Armonica, a dan kasnije u Jutarnjem niste mogli čitati o koncertu, već o visini potpetica u kojima hodaju hostese u Lisinskom i njihovim zanimacijama tijekom koncerta koji očito ne slušaju.
Zapravo, Jutarnji je najgora vrsta trasha i tjednom, ali tijekom vikenda to dolazi do izražaja upravo zbog više vremena za iščitavanje raznih sadržaja iz dnevnog tiska. Tri vrhunska postignuća "objektivnog" novinarstva ipak su se zbila tijekom ljeta. Šund Jutarnjeg sam razotkrio jednog popodneva na Braču, kad sam čitajući novine stigao na tekst o fatalnoj ujni. Nakon što sam naglas pročitao tri rečenice plakao sam od smijeha, a i danas plačem kad se sjetim načina na koji je taj tekst napisan./ Događaj je urodio i fotografijom koju ćete ovdje djelomično vidjeti - izraz mog lica nije za gledanje. )Što je najgore, nisu se poštivala osnovna prava i zakonske mjere kada je u pitanju zaštita identiteta maloljetnog prekršitelja, a novine su , kao što je i sama "fatalna ujna" utvrdila, donijele osudu prije suda. To nije jedina "femme fatale" kojom se Jutarnji bavio, jer smo nedavno imali priliku čitati tekst o fatalnoj Moldavki zbog koje se navodno zbila nesreća Coste Concordije. A i "Vještice iz Rija", svojevrsne fatalne žene, također je proizveo Globus i Jutarnji.
Sljedeći tekst bio je o "pohotnom popu" koji je harao Prološcem Donjim, a kasnije veliki specijal o Antoniji Bilić koji je bio napisan u maniri najgoreg kriminalističkog romana, a tobože ozbiljno istraživanje se svelo na opijanje raznih ljudi diljem susjednih zemalja. Zanimljiv je bio i tekst u kojem se iznijela teorija da je grof Drakula zapravo Srbin, onda jedan od tekstova "Svijeta" u kojem su napali V.C.Severa i prozvali ga lošim prevoditeljem (oni koji o prevođenju ne znaju ništa). Ima toga koliko želite... Danas ste mogli čitati o pohotnoj Dani, prostitutki i ubojici iz Sarajeva. Gotovo je neizdrživa ta napetost do sljedeće nedjelje, i sljedećeg izdanja ove novine.
Naposljetku, što reći? Mogu vam obećati nedjeljno izdanje Belle Epoquea , koje će ostati na razini na kojoj i je čitavo vrijeme :-)
