Biografski film vrlo je složen žanr, pogotovo ako se radi o živućim osobama koje su ostvarile velik utjecaj na današnje stanje u svijetu, kao što je Margaret Thatcher. Posljednjih smo godina mogli vidjeti niz hollywoodskih i europskih biografskih filmova, koji uvijek nude prostore za sjajne glumačke interpretacije, a mnoge su nagrađene i Oscarom - Julia Roberts kao Erin Brokovich, Marion Cotillard kao Edith Piaf, Nicole Kidman kao Virginija Woolf, Helen Mirren kao kraljica Elizabeta te ove godine Meryl Streep kao Margaret Thatcher. Popis glumaca je također poduži - Philipp Seymour Hoffman kao Truman Capote, Jamie Foxx kao Ray Charles, Forest Whitaker kao Idi Amin, Sean Penn kao Harvey Milk te naposlijetku Colin Firth kao George VI.
Film o Margaret Thatcher nije tipična politička biografija kakvu bismo očekivali nakon objave prvog trailera, već prati ostarjelu premijerku koja se bori sa halucinacijama i Alzheimerovom bolešću. Iako je Meryl Streep sjajno odglumila zanimljivo zamišljen portret žene koja se još uvijek ponaša prema ljudima kao da je premijerka, smatram da je velika greška što starica Margaret nije prikazana malo odmjerenije - ovakav prikaz gotovo je groteskan.
Zanimljiv je i izbor retrospektivne forme za prikaz Margaret Thatcher. Jedan od najuspješnijih retrospektivnih biografskih filmova bio je upravo "La Vie en Rose" , u kojem je prikazana Edith Piaf na smrtnoj postelji, ali takav prikaz je imao smisla jer je pokazivao kako je njen život utjecao na njenu smrt. U slučaju lady Thatcher ne možemo reći da ima Alzheimerovu bolest jer je bila premijerka, tako da retrospektivna forma i nije najsretnije rješenje, ali je definitivno odmak od često sumornih političkih biografija (sjetimo se slučaja Frost/Nixon). Iako su gotovo sve stavke filma sjajno izvedene (kamera sa kratkim i brzim kadrovima, dobro koncipiran scenarij, kostimi i šminka na razini) , pomalo zamjeram pretjeranu upotrebu glazbe za dramske akcente (koji su zapravo trebali dramatični i bez glazbe).
Film u toj retrospekciji prati tek "flashbackove" trenutaka najveće slave, i upravo su to najjači aduti filma , i same Meryl Streep. Priča o usponu žene od kćeri običnog trgovca do premijerke Velike Britanije, te transformacije iz osrednjeg u sjajnog govornika i moćnu političarku dovoljno je impresivna za čitav film, kao i pojedine epizode iz vladavine, poput rata za Falklandsko otočje. Jedan od najboljih trenutaka filma je razgovor s američkim posrednikom u tom ratu, ali i njeni govori u parlamentu, odnosno način na koji je Meryl Streep uspjela imitirati njen glas, mimiku i kretnje.
Šteta što redateljica filma nije iskoristila priliku i glumicu koju je imala, te stvorila ozbiljnu političku dramu koja se onda mogla natjecati i za nagrade u puno više kategorija, ali to očito nije bila njena namjera. Koliko smisla ima govoriti o privatnom i emotivnom životu osobe koja je svoju političku karijeru izgradila na snažnom autoritetu i pomanjkanju suosjećajnosti (epizoda s rudarima koja je minimalizirana) zaista ovisi o filmskom ukusu pojedinca.
Ja ću se morati složiti s Juricom Pavičićem , koji je za Jutarnji napisao da je Margaret Thatcher zaslužila bolju, političku biografiju.
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail belleepoqueblog@yahoo.com
Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)
stihovi
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
