Biografski film vrlo je složen žanr, pogotovo ako se radi o živućim osobama koje su ostvarile velik utjecaj na današnje stanje u svijetu, kao što je Margaret Thatcher. Posljednjih smo godina mogli vidjeti niz hollywoodskih i europskih biografskih filmova, koji uvijek nude prostore za sjajne glumačke interpretacije, a mnoge su nagrađene i Oscarom - Julia Roberts kao Erin Brokovich, Marion Cotillard kao Edith Piaf, Nicole Kidman kao Virginija Woolf, Helen Mirren kao kraljica Elizabeta te ove godine Meryl Streep kao Margaret Thatcher. Popis glumaca je također poduži - Philipp Seymour Hoffman kao Truman Capote, Jamie Foxx kao Ray Charles, Forest Whitaker kao Idi Amin, Sean Penn kao Harvey Milk te naposlijetku Colin Firth kao George VI.
Film o Margaret Thatcher nije tipična politička biografija kakvu bismo očekivali nakon objave prvog trailera, već prati ostarjelu premijerku koja se bori sa halucinacijama i Alzheimerovom bolešću. Iako je Meryl Streep sjajno odglumila zanimljivo zamišljen portret žene koja se još uvijek ponaša prema ljudima kao da je premijerka, smatram da je velika greška što starica Margaret nije prikazana malo odmjerenije - ovakav prikaz gotovo je groteskan.
Zanimljiv je i izbor retrospektivne forme za prikaz Margaret Thatcher. Jedan od najuspješnijih retrospektivnih biografskih filmova bio je upravo "La Vie en Rose" , u kojem je prikazana Edith Piaf na smrtnoj postelji, ali takav prikaz je imao smisla jer je pokazivao kako je njen život utjecao na njenu smrt. U slučaju lady Thatcher ne možemo reći da ima Alzheimerovu bolest jer je bila premijerka, tako da retrospektivna forma i nije najsretnije rješenje, ali je definitivno odmak od često sumornih političkih biografija (sjetimo se slučaja Frost/Nixon). Iako su gotovo sve stavke filma sjajno izvedene (kamera sa kratkim i brzim kadrovima, dobro koncipiran scenarij, kostimi i šminka na razini) , pomalo zamjeram pretjeranu upotrebu glazbe za dramske akcente (koji su zapravo trebali dramatični i bez glazbe).
Film u toj retrospekciji prati tek "flashbackove" trenutaka najveće slave, i upravo su to najjači aduti filma , i same Meryl Streep. Priča o usponu žene od kćeri običnog trgovca do premijerke Velike Britanije, te transformacije iz osrednjeg u sjajnog govornika i moćnu političarku dovoljno je impresivna za čitav film, kao i pojedine epizode iz vladavine, poput rata za Falklandsko otočje. Jedan od najboljih trenutaka filma je razgovor s američkim posrednikom u tom ratu, ali i njeni govori u parlamentu, odnosno način na koji je Meryl Streep uspjela imitirati njen glas, mimiku i kretnje.
Šteta što redateljica filma nije iskoristila priliku i glumicu koju je imala, te stvorila ozbiljnu političku dramu koja se onda mogla natjecati i za nagrade u puno više kategorija, ali to očito nije bila njena namjera. Koliko smisla ima govoriti o privatnom i emotivnom životu osobe koja je svoju političku karijeru izgradila na snažnom autoritetu i pomanjkanju suosjećajnosti (epizoda s rudarima koja je minimalizirana) zaista ovisi o filmskom ukusu pojedinca.
Ja ću se morati složiti s Juricom Pavičićem , koji je za Jutarnji napisao da je Margaret Thatcher zaslužila bolju, političku biografiju.
Post je objavljen 14.03.2012. u 22:42 sati.