Belle epoque
četvrtak, 24.03.2011.
Zbogom Kleopatri!
(započetak, vlastiti izbor fotografija sam postavio ovdje, pa vas molim da mi javite radi li sve dobro!)
Jučer sam se navečer našao iznenađen informacijom o smrti velike glumice , Elizabeth Taylor. Zapravo, nisam to saznao izravno, već sam počeo gledati jedan od njenih najpoznatijih filmova, Kleopatru (za vrijeme snimanja je upoznala i svoju veliku ljubav, Richarda Burtona), i zapitao se zašto HRT pušta Kleopatru sredinom ožujka u prilično popularnom terminu? Nažalost, odgovor sam saznao prvo na teletekstu, a kasnije i na brojnim portalima na internetu, pa i na društvenim mrežama.
(jedna od najboljih uloga!)
Ima li se što za reći o ovoj velikoj glumici, koja je obilježila hollywoodske 50-e i 60-e? Svi je znaju kao najveću, kao filmsku divu još od malena, kada je igrala u "Lessie se vraća kući". Ipak, proslavila se sjajnim ulogama u filmovima "Mačka na vrućem limenom krovu" (meni omiljenom), "Tko se boji Virginie Woolf?" I "Kleopatra" (jedan od prvih hollywoodskih komercijalnih neuspjeha). Imala je tek 11 godina kad je započela glumačku karijeru, i zbog toga je često povezuju sa drugim slavnim Amerikancem, Michaelom Jacksonom, s kojim je bila u dobrim prijateljskim odnosima. Poznata je i po svojih 8 brakova, iako za njenu najveću ljubav i danas smatraju Richarda Burtona, s kojim je glumila u "Kleopatri", "Tko se boji Virginije Woolf? ", "The Taming of the Shrew" i slabo poznati "Boom", koji sam nedavno pogledao, snimljen prema drami Tennesseja Williamsa "Milk Train Doesn`t Stop Here Anymore". Nedavno je rekla da najviše žali zbog toga što njen Richard Burton, iako 7 puta nominiran, nikada nije osvojio prestižnog Oscara. Naravno, tu je i ogromna kolekcija nakita, o kojoj je nedavno razgovarala sa "novom zvijezdom Amerike" Kim Kardashian.
Pisma koja joj je Burton poslao objavila je ovog srpnja u Vanity Fairu. Za sebe je sačuvala tek posljednje pismo, koje je držala u noćnom ormariću. Rekla je da nema tih novaca koji će ga kupiti, i da će ostati s njom do smrti. Dijelove pisama i komentar Vanity Faira na njih možete pročitati ovdje
Dobitnica je 2 Oscara za glavnu žensku ulogu, za filmove "Butterfield 8" i "Tko se boji Virginije Woolf?" , kojeg i sama navodi kao film uz koji je najviše vezana, te koji smatra svojim najvećim postignućem. Tu su još i 3 nominacije za Oscara, Zlatni globus za film "Suddenly Last Summer" (još jedna velika uloga s Paulom Newmanom, u kojoj je utjelovila pravu južnjačku ljepoticu), te odlikovanje britanske kraljice. Američki filmski institut ju je proglasio 7. najvećom glumicom svih vremena. Mnogi su se naši novinari zapitali je li s Elizabeth Taylor umro i klasični Hollywood, i nažalost, odgovor je pozitivan. Malo koja glumica moći će nasljediti veliku Dame Elizabeth, a još manji broj će moći živjeti njenim glamuroznim stilom, te imati njenu karizmu.
Poznata je Elizabeth i po svojoj borbi protiv diskriminacije HIV -pozitivnih osoba. 1959. pod utjecajem svoga supruga prešla je na judaizam, a Larryju Kingu je u jednom od posljednjih velikih intervjua odgovorila da je Židovka. Dijelove intervjua s youtubea donosim ovdje!
(govori o prijateljstvu s Jacksonom)
Na internetu mogu se pronaći mnogi citati Elizabeth Taylor, u kojima se također odražava njen životni stil. Meni je ipak najdraži ovaj:
petak, 18.03.2011.
Amos Oz u Kinu Europa
Amos Oz, rođen kao Amos Klausner 1939. jedan je od najvećih izraelskih, pa i najznačajnijih svjetskih pisaca našega doba. Njegova djela prevedena su na 30 godina i izdana u 35 zemalja svijeta, a u posljednjih nekoliko godina spominje se kao glavni kandidat za Nobelovu nagradu, koja mu izmiče. Francuska Republika i Njemačka su ga odlikovale, a osvojio je brojne značajne izraelske i svjetske nagrade, pa tako i Goetheovu nagradu i nagradu Heinricha Heinea. Neka od njegovih najznačajnijih djela su "Moj Mihael", "Pantera u podrumu", te pretposljednji roman "Priča o ljubavi i tmini", koji je proglašen jednim od 10 najboljih izraelskih romana, a doživio je i jedan prijevod na arapski kojim nam se autor sam pohvalio ovoga četvrtka.
Naime, uz mnogo truda nakladničke kuće Fraktura i Izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj, tada se dogodio jedan od najvećih književnih događaja u Zagrebu ove godine - gostovanje ovog poznatog pisca. Već sama vijest o dolasku izazvala je euforiju u književno-umjetničkim krugovima, pa su i besplatne karte koje su se dijelile u kinu Europa, nestale u manje od tjedan dana (da podsjetim, u kinu ima gotovo 520 sjedećih mjesta), pa su organizatori dodali i pomoćna sjedala. Naravno, pojavile su se tu brojne važne ličnosti iz kulturno-političkog života naše male zemlje, pa tako i Andrea Zlatar, Vesna Pusić, Goran Marić, Ksenija Pajić, Ivo Goldstein, te i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić sa kćerkom Sašom. Usput, iskoristio sam ovo za ponovni susret sa dragom blogericom Luki, i mogu reći da nam je bilo prekrasno.
Amos Oz jedan je od književnika koji je svima razumljiv dok razgovara - ne koristi se zahtjevnim izrazima, već govori uz veliku dozu humora i ironije i o svom životu, i o događajima u Izraelu posljednjih godina , te o svojoj književnoj karijeri koju je započeo u Kibucu. Srećko Horvat je sjajno upotrijebio njegov roman "Priče o ljubavi i tmini" da započne razgovor o samom autorovu životu i političkim stajalištima. Amos Oz prokomentirao je mnoge teme, te je zapravo teško iz njegovih opširnih odgovora izvući sve zanimljive izjave.
Tako je pričao o izraelskim političarima, koji imaju običaj pozvati intelektualce (pa tako i njega) i pitati ih koji su problemi u zemlji,i u čemu su pogriješili. Nakon što ih saslušaju i slože se u potpunosti s njima , jednostavno ih ignroiraju. Ne zvuči li nam ovaj scenarij neopisivo poznato? Jedna od zanimljivijih priča bila je i o njegovom pokušaju da stvara u kibucu, gdje je napisao svoj prvi roman (kako sam kaže, u WCu), čija mu je uprava kasnije odobrila 1, pa 2, pa čak i 3 dana koja je mogao provesti samo pišući. Kibuc je nazvao i svojom najvećom školom, studijem ljudskih karaktera, te iskazao želju da se ta ideja održi , ili obnovi negdje drugdje u svemiru.
Govorio je i o svojem novom djelu, koje je također nastalo kao refleks sjećanja iz djetinjstva, i priča koje mu je pripovjedala njegova majka, čije je samoubojstvo ostavilo dubok trag u njegovom djetinjstvu. Iskreno , najdraži dio ovog razgovora bio mi je o njegovim roditeljima, o kojima govori s toliko ljubavi i strasti, što je jednostavno prekrasno i slušati i gledati. Nazvao ih je pravim "Europljanima"; koji su voljeli sve vezano uz Europu, ali im Europa tu ljubav nije uzvratila.
Srećko Horvat, mladi hrvatski filozof i književnik zaista je kvalitetno vodio razgovor, ali mu se omaklo suvišno pitanje: Mislite li da ćete osvojiti Nobelovu nagradu? Amos Oz se nije dao navući u dugačak razgovor o toj temi, već je jednostavno odgovorio: Umrijet ću sretan i ako ju ne osvojim.
Jedna od njegovih najljepših izjava o jeziku je :
a u intervjuu na HR1 o prijevodima:
Naposlijetku su uslijedila pitanja publike, koja baš i nisu najsretnije rješenje sa 1 mikrofonom i 500 ljudi, ali bez njih dakako, tribina ne bi imala smisla. Uslijedilo je i dugotrajno potpisivanje knjiga, koje se nastavlja sutra (u subotu) u knjižari Vuković i Runjić od 11 do 13h.
U svakom slučaju, nadam se da je ovo tek jedno od vrhunskih gostovanja koja bi nam mogla uslijediti - osobno se nadam Zafonu, čija su 2 djela izašla u izdanju Frakture!
Naposlijetku, video čitavog gostovanja. Fotografije nisam stavljao jer još uvijek istražujem kako flickr funkcionira, a možete ih pronaći na tportalu :)
ponedjeljak, 14.03.2011.
"Leda" i "Prevaranti"
Prošlog tjedna čak sam dva puta stigao u kazalište, jednom na poznatu i cijenjenu Krležinu "komediju karnevalske noći" u Gavelli, i posljednji komad Fadila Hadžića "Prevaranti" u Kerempuhu. I možda će me književno-kulturni dušebrižnici razapeti ako ovo pročitaju, ali ta dva komada imaju nešto zajedničko - oštru kritiku i kroniku društva u kojem su stvoreni.
"Leda" je uistinu sjajna predstava u režiji Borisa Svrtana. Ovoga puta smo bili pošteđeni radikalnih pothvata, te je Svrtan postavio tipičnu "salonsku igru"; ali i mnogo više od toga. Njegov rad s glumcima se vidi, te su svi zaista vrhunski interpretirali svoje uloge - počevši od Bojane Gregorić Vejzović koja je oduševila kao Melita, pa sve do Janka Rakoša koji je utjelovio primitivnog Klanfara. Postoji i nekoliko sjajnih detalja u predstavi - Leda koja je prikazana kao dio Aurelovog transcdetendalnog stanja,te tako vizualizirala njegove misli, okviri koji su dali jednostavne pregrade na pozornici, a ponovno djelovali dovoljno uvjerljivo, sjajan saksofonist koji se uklopio u svaku scenu u kojoj se pojavio, te naposlijetku posljednji čin na zasnježenoj ulici, koji djeluje vrlo vizualno dopadljivo, a i dobra je podloga za radnju. Ipak, najdraža mi je izvedba Ozrena Grabarića koji igra Urbana, dodvorljivog i prevrtljivog propalog diplomata, i možda lik koji najviše pripada uz Glembaja. Ono što mi se svidjelo u predstavi je aktualnost , za koju je dobrim djelom zaslužan i Krleža, ali i redatelj koji nam ju je prikazao bez prevelikih intervencija na tekstu, ili scenskih ekcesa. Jedino čega je nedostajalo na Gavellinoj pozornici bio je humor - ipak predstava nosi podnaslov "komedija jedne karnevalske noći":..
"Prevaranti" su izvrstan tekst Fadila Hadžića, njegov jubilarni - šezdeseti, ali nažalost , preminuo je 2 tjedna nakon njegove praizvedbe. Jedan od naših najboljih komediografa napisao je suvremeni tekst i u potpunosti prikazao hrvatsko društvo i političku i ekonomsku elitu, koja se uzdigla nakon procesa privatizacije i pretvorbe. Nažalost, tekst nije prikazan u punom sjaju, prvenstveno zbog neuvjerljive režije Georgija Pare koji čitavu predstavu pokušava naći mjeru između radnje i promjene prostora, što završava prilično neuspješno. Princip scenografije je naravno isti kao i u svim predstavama Kerempuha koje sam gledao u zadnje vrijeme, a glumci definitivno nisu dobro i uvjerljivo interpretirali svoja lica (svaka čast veteranu Otokaru Levaju, i Hrvoju Kerčkešu - nije zbog imena, već je stvorio sjajnu karikaturu policajca), što se pogotovo tiče Adama Končića, kojeg je nespremnog dopala glavna uloga. Sa nekoliko svježih dosjetki iz aktualnog političkog života, ali i nekoliko dosjetki koje su zbog interpretacija glumaca ispale jeftini vicevi, ova komedija je zaista kvalitetan tekst neiskorištenog potencijala.
Ali obje predstave preporučujem - treba stvoriti svoj dojam :)
Lp :)
nedjelja, 06.03.2011.
Dokumentarac, što je to?
Završio je i 7. ZagrebDox, naš najveći festival dokumentarnog filma, koji je trajao od 27.02. do danas, kada su prikazivni filmovi pobjednici. Tijekom festivala prikazan je priličan broj filmova, u regionalnoj i međunarodnoj konkurenciji, te u programima Happy Dox, Teen Dox, Glazbeni globus, Stanje stvari, Majstori Doxa, Kontroverzni Dox i Ratni Dox.
Ove godine posjetio sam nekoliko projekcija, pa i malo promislio o promjeni forme dokumentarnog filma kroz godine. Dokumentarni film, koji je dugo vremena bio sinonim zamornog filma iz školskog programa s pripovjedačem ubitačnog glasa, postao je dinamičan film koji govori o aktualnim problemima. 5 dokumentarnih filmova koje sam pogledao iz međunarodne konkurencije bili su istinski sjajni .
Film "Sveti ratovi" govori o dva potpuno drugačija vjernika sa istom retorikom. Khalid Kelly je Irac koji je nakon zatvaranja u Saudijskoj Arabiji prešao na Islam dobrovoljno, te se potpuno pronašao u toj vjeri, a Aaron Taylor je evangelik koji širi biblijske poruke diljem svijeta. Redatelj Stephen Marshall odlučio je suprostaviti ta dva radikalna vjernika , i doveo nas do pozitivnog zaključka - treba poštivati svaku vjeru, jer svaka vjera slavi istog Boga, te činjenicu da se u svakoj vjeri može pronaći nešto pozitivno (kao što je to pokazao i film o kojem sam pisao prije - "Des Hommes et des dieux") . Khalid je ostao s talibanima u Pakistanu malo nakon ubojstva Benazir Bhutto, a Aaron je počeo širiti toleranciju i suživot, te napisao knjigu o svom susretu s Khalidom. U svakom slučaju, meni najdraži film iz konkurencije!
"Armadillo" je film koji govori o danskoj misiji u Afganistanu, sa sjajnom kamerom i montažom, tako da se veći dio filma može smatrati igranim filmom, i po svojoj napetosti, i po načinu na koji prati zbivanja. Kod "Armadilla" mi se nikako nije svidjela autorova indiferentnost prema temi - u nijednom trenutku se nije ogradio od rata u Afganistanu, dao kritiku na način ratovanja, već veličao danske vojnike, koji se, istina, bore pošteno, ali po mome mišljenju, bespotrebno. Svakako je vrhunski prikazana osobna tragedija svakog vojnika , odnosno njegove obitelji, te emocije koje i oni imaju i pokazuju.
"17. kolovoza" ruski je dokumentarni film koji prikazuje jedan ili nekoliko dana čovjeka osuđenog na doživotni zatvor. Nažalost, od takve teme se ne može očekivati ništa nego depresivnost, klaustrofobičnost (veći dio filma snimljen je autentično, kroz prozorčić zatvorske ćelije) i siva boja (i metaforički, ali i doslovno!), a taj dan jednostavno nisam bio raspoložen za takav film. Ne mogu reći da je ne kvalitetan, ali radnja je jako spora, te većinom prolazimo kroz unutrašnja stanja gl.lika koji pokušava ostati normalan, što ga odvodi u ludilo (ako shvaćate ovu kontradiktornu rečenicu).Najbolje da sami steknete dojam...
"Povelja o besmrtnosti" je sjajan kratkometražni dokumentarni film koji govori o poljskom penjaču koji je postavio neke od najtežih svjetskih tura. Film je vizualno savršen, te prikazuje čovjeka koji kroz svoje staze želi ostati vječno mlad, iako ih više sam ne može proći ( - na neki način, smatra ih umjetničkim djelima). Ovaj film, koji je vizualno najdopadljiviji, a poseban je i zbog odnosa između autora i glavne osobe , nekadašnjih prijatelja, nažalost ne mogu naći na youtubeu, pa ako vama uspije, molim vas, javite. Zaista ga vrijedi pogledati.
Iz regionalne konkurencije vidio sam samo film o Željku Mavroviću "Irokez". Definitivno mi se svidjelo što je prikazan kao običan čovjek, sa vlastitim životom, problemima i tragedijom koja se dogodila njegovoj kćerci Arijani. Prikazan je njegov topli odnos s ženom i djecom, s bivšim trenerom, njegov politički angažman i sportski uspjesi. Ipak, toga je malo previše za 45 minuta, te bi možda bilo bolje da se film fokusirao na jedan segment njegovog života. Osim toga, po običaju, svaki razgovor s likom izgleda kao reklama za kozmodisk, što baš i nije pohvalno (a dio je gotovo svakog hrvatskog dokumentarca :( )
Iz ciklusa Ratnog Doxa posebno bih izdvojio dva filma - "Na posljednjem kolosjeku" i "Zoran Šipoš i njegova Jasna". Prvi govori o sudbini prognanika smještenih na kolosjek u Klanjcu, prisiljenih da žive u vagonima, a drugi o vukovarskim braniteljima Zoranu Šipošu i njegovoj Jasni, koji su se do posljednjeg časa borili u Borovom Naselju, te Jasninoj kasnijoj borbi za oslobođenje Zorana od smrtne kazne i srpskog zatvora. Dok prvi bilježi suživot prisilno spojenih ljudi u neočekivanoj situaciji, drugi prati osobnu priču jedne žene koja se bori za svoju ljubav, i istinu o obrani Vukovara. Oba filma su vrlo dirljiva i kvalitetna.
Naposlijetku, moj možda najdraži film je prikazan u programu "Glazbeni Globus" - "Wild Thing", koji paralelno govori o razvoju rocka i autorovog života, te mijenjanju njegovih najdražih izvođača i glazbenih ukusa. U filmu intervjuira Iggya Popa, Animalse , basista Joy Divisiona, i mnoge druge poznate glazbenike. Dvije priče spojene su na sjajan način, pogotovo ako volite tu glazbu...
(Patti je prije par godina nastupila u Zagrebu - i očekujem je opet!)
E pa dragi moji, čitav sljedeći tjedan očekuje nas frankofonski film u kinu Tuškanac. Iako ja neću stići posjetiti , svakako vam preporučam da pogledate jedan od 7 različith filmova!
Mene pak očekuje "Leda " u Gavelli... I s obzirom na kritike, očekujem sjajnu predstavu...
Lp :)
