Amos Oz, rođen kao Amos Klausner 1939. jedan je od najvećih izraelskih, pa i najznačajnijih svjetskih pisaca našega doba. Njegova djela prevedena su na 30 godina i izdana u 35 zemalja svijeta, a u posljednjih nekoliko godina spominje se kao glavni kandidat za Nobelovu nagradu, koja mu izmiče. Francuska Republika i Njemačka su ga odlikovale, a osvojio je brojne značajne izraelske i svjetske nagrade, pa tako i Goetheovu nagradu i nagradu Heinricha Heinea. Neka od njegovih najznačajnijih djela su "Moj Mihael", "Pantera u podrumu", te pretposljednji roman "Priča o ljubavi i tmini", koji je proglašen jednim od 10 najboljih izraelskih romana, a doživio je i jedan prijevod na arapski kojim nam se autor sam pohvalio ovoga četvrtka.
Naime, uz mnogo truda nakladničke kuće Fraktura i Izraelskog veleposlanstva u Hrvatskoj, tada se dogodio jedan od najvećih književnih događaja u Zagrebu ove godine - gostovanje ovog poznatog pisca. Već sama vijest o dolasku izazvala je euforiju u književno-umjetničkim krugovima, pa su i besplatne karte koje su se dijelile u kinu Europa, nestale u manje od tjedan dana (da podsjetim, u kinu ima gotovo 520 sjedećih mjesta), pa su organizatori dodali i pomoćna sjedala. Naravno, pojavile su se tu brojne važne ličnosti iz kulturno-političkog života naše male zemlje, pa tako i Andrea Zlatar, Vesna Pusić, Goran Marić, Ksenija Pajić, Ivo Goldstein, te i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić sa kćerkom Sašom. Usput, iskoristio sam ovo za ponovni susret sa dragom blogericom Luki, i mogu reći da nam je bilo prekrasno.
Amos Oz jedan je od književnika koji je svima razumljiv dok razgovara - ne koristi se zahtjevnim izrazima, već govori uz veliku dozu humora i ironije i o svom životu, i o događajima u Izraelu posljednjih godina , te o svojoj književnoj karijeri koju je započeo u Kibucu. Srećko Horvat je sjajno upotrijebio njegov roman "Priče o ljubavi i tmini" da započne razgovor o samom autorovu životu i političkim stajalištima. Amos Oz prokomentirao je mnoge teme, te je zapravo teško iz njegovih opširnih odgovora izvući sve zanimljive izjave.
Tako je pričao o izraelskim političarima, koji imaju običaj pozvati intelektualce (pa tako i njega) i pitati ih koji su problemi u zemlji,i u čemu su pogriješili. Nakon što ih saslušaju i slože se u potpunosti s njima , jednostavno ih ignroiraju. Ne zvuči li nam ovaj scenarij neopisivo poznato? Jedna od zanimljivijih priča bila je i o njegovom pokušaju da stvara u kibucu, gdje je napisao svoj prvi roman (kako sam kaže, u WCu), čija mu je uprava kasnije odobrila 1, pa 2, pa čak i 3 dana koja je mogao provesti samo pišući. Kibuc je nazvao i svojom najvećom školom, studijem ljudskih karaktera, te iskazao želju da se ta ideja održi , ili obnovi negdje drugdje u svemiru.
Govorio je i o svojem novom djelu, koje je također nastalo kao refleks sjećanja iz djetinjstva, i priča koje mu je pripovjedala njegova majka, čije je samoubojstvo ostavilo dubok trag u njegovom djetinjstvu. Iskreno , najdraži dio ovog razgovora bio mi je o njegovim roditeljima, o kojima govori s toliko ljubavi i strasti, što je jednostavno prekrasno i slušati i gledati. Nazvao ih je pravim "Europljanima"; koji su voljeli sve vezano uz Europu, ali im Europa tu ljubav nije uzvratila.
Srećko Horvat, mladi hrvatski filozof i književnik zaista je kvalitetno vodio razgovor, ali mu se omaklo suvišno pitanje: Mislite li da ćete osvojiti Nobelovu nagradu? Amos Oz se nije dao navući u dugačak razgovor o toj temi, već je jednostavno odgovorio: Umrijet ću sretan i ako ju ne osvojim.
Jedna od njegovih najljepših izjava o jeziku je :
Jezik je moj muzički instrument. Hebrejski jezik je za mene poput violine za violinista.
,
a u intervjuu na HR1 o prijevodima:
Prevoditi književno djelo je kao da pokušavate na klaviru odsvirati koncert za violinu. To može biti uspješno obavljeno, ali pod jednim strogim uvjetom, da nikada ne silite klavir da stvara zvuk violine. To je drugačiji muzički instrument. Zbog toga svim svojim prevoditeljima kažem ovo, čak i onima koji me prevode na jezike koje nikada neću moći čitati. Svima kažem - budite nevjerni kako biste mogli biti lojalni.
Naposlijetku su uslijedila pitanja publike, koja baš i nisu najsretnije rješenje sa 1 mikrofonom i 500 ljudi, ali bez njih dakako, tribina ne bi imala smisla. Uslijedilo je i dugotrajno potpisivanje knjiga, koje se nastavlja sutra (u subotu) u knjižari Vuković i Runjić od 11 do 13h.
U svakom slučaju, nadam se da je ovo tek jedno od vrhunskih gostovanja koja bi nam mogla uslijediti - osobno se nadam Zafonu, čija su 2 djela izašla u izdanju Frakture!
Naposlijetku, video čitavog gostovanja. Fotografije nisam stavljao jer još uvijek istražujem kako flickr funkcionira, a možete ih pronaći na tportalu :)
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail belleepoqueblog@yahoo.com
Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)
stihovi
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
