Završio je i 7. ZagrebDox, naš najveći festival dokumentarnog filma, koji je trajao od 27.02. do danas, kada su prikazivni filmovi pobjednici. Tijekom festivala prikazan je priličan broj filmova, u regionalnoj i međunarodnoj konkurenciji, te u programima Happy Dox, Teen Dox, Glazbeni globus, Stanje stvari, Majstori Doxa, Kontroverzni Dox i Ratni Dox.
Ove godine posjetio sam nekoliko projekcija, pa i malo promislio o promjeni forme dokumentarnog filma kroz godine. Dokumentarni film, koji je dugo vremena bio sinonim zamornog filma iz školskog programa s pripovjedačem ubitačnog glasa, postao je dinamičan film koji govori o aktualnim problemima. 5 dokumentarnih filmova koje sam pogledao iz međunarodne konkurencije bili su istinski sjajni .
Film "Sveti ratovi" govori o dva potpuno drugačija vjernika sa istom retorikom. Khalid Kelly je Irac koji je nakon zatvaranja u Saudijskoj Arabiji prešao na Islam dobrovoljno, te se potpuno pronašao u toj vjeri, a Aaron Taylor je evangelik koji širi biblijske poruke diljem svijeta. Redatelj Stephen Marshall odlučio je suprostaviti ta dva radikalna vjernika , i doveo nas do pozitivnog zaključka - treba poštivati svaku vjeru, jer svaka vjera slavi istog Boga, te činjenicu da se u svakoj vjeri može pronaći nešto pozitivno (kao što je to pokazao i film o kojem sam pisao prije - "Des Hommes et des dieux") . Khalid je ostao s talibanima u Pakistanu malo nakon ubojstva Benazir Bhutto, a Aaron je počeo širiti toleranciju i suživot, te napisao knjigu o svom susretu s Khalidom. U svakom slučaju, meni najdraži film iz konkurencije!
"Armadillo" je film koji govori o danskoj misiji u Afganistanu, sa sjajnom kamerom i montažom, tako da se veći dio filma može smatrati igranim filmom, i po svojoj napetosti, i po načinu na koji prati zbivanja. Kod "Armadilla" mi se nikako nije svidjela autorova indiferentnost prema temi - u nijednom trenutku se nije ogradio od rata u Afganistanu, dao kritiku na način ratovanja, već veličao danske vojnike, koji se, istina, bore pošteno, ali po mome mišljenju, bespotrebno. Svakako je vrhunski prikazana osobna tragedija svakog vojnika , odnosno njegove obitelji, te emocije koje i oni imaju i pokazuju.
"17. kolovoza" ruski je dokumentarni film koji prikazuje jedan ili nekoliko dana čovjeka osuđenog na doživotni zatvor. Nažalost, od takve teme se ne može očekivati ništa nego depresivnost, klaustrofobičnost (veći dio filma snimljen je autentično, kroz prozorčić zatvorske ćelije) i siva boja (i metaforički, ali i doslovno!), a taj dan jednostavno nisam bio raspoložen za takav film. Ne mogu reći da je ne kvalitetan, ali radnja je jako spora, te većinom prolazimo kroz unutrašnja stanja gl.lika koji pokušava ostati normalan, što ga odvodi u ludilo (ako shvaćate ovu kontradiktornu rečenicu).Najbolje da sami steknete dojam...
"Povelja o besmrtnosti" je sjajan kratkometražni dokumentarni film koji govori o poljskom penjaču koji je postavio neke od najtežih svjetskih tura. Film je vizualno savršen, te prikazuje čovjeka koji kroz svoje staze želi ostati vječno mlad, iako ih više sam ne može proći ( - na neki način, smatra ih umjetničkim djelima). Ovaj film, koji je vizualno najdopadljiviji, a poseban je i zbog odnosa između autora i glavne osobe , nekadašnjih prijatelja, nažalost ne mogu naći na youtubeu, pa ako vama uspije, molim vas, javite. Zaista ga vrijedi pogledati.
Iz regionalne konkurencije vidio sam samo film o Željku Mavroviću "Irokez". Definitivno mi se svidjelo što je prikazan kao običan čovjek, sa vlastitim životom, problemima i tragedijom koja se dogodila njegovoj kćerci Arijani. Prikazan je njegov topli odnos s ženom i djecom, s bivšim trenerom, njegov politički angažman i sportski uspjesi. Ipak, toga je malo previše za 45 minuta, te bi možda bilo bolje da se film fokusirao na jedan segment njegovog života. Osim toga, po običaju, svaki razgovor s likom izgleda kao reklama za kozmodisk, što baš i nije pohvalno (a dio je gotovo svakog hrvatskog dokumentarca :( )
Iz ciklusa Ratnog Doxa posebno bih izdvojio dva filma - "Na posljednjem kolosjeku" i "Zoran Šipoš i njegova Jasna". Prvi govori o sudbini prognanika smještenih na kolosjek u Klanjcu, prisiljenih da žive u vagonima, a drugi o vukovarskim braniteljima Zoranu Šipošu i njegovoj Jasni, koji su se do posljednjeg časa borili u Borovom Naselju, te Jasninoj kasnijoj borbi za oslobođenje Zorana od smrtne kazne i srpskog zatvora. Dok prvi bilježi suživot prisilno spojenih ljudi u neočekivanoj situaciji, drugi prati osobnu priču jedne žene koja se bori za svoju ljubav, i istinu o obrani Vukovara. Oba filma su vrlo dirljiva i kvalitetna.
Naposlijetku, moj možda najdraži film je prikazan u programu "Glazbeni Globus" - "Wild Thing", koji paralelno govori o razvoju rocka i autorovog života, te mijenjanju njegovih najdražih izvođača i glazbenih ukusa. U filmu intervjuira Iggya Popa, Animalse , basista Joy Divisiona, i mnoge druge poznate glazbenike. Dvije priče spojene su na sjajan način, pogotovo ako volite tu glazbu...
(Patti je prije par godina nastupila u Zagrebu - i očekujem je opet!)
E pa dragi moji, čitav sljedeći tjedan očekuje nas frankofonski film u kinu Tuškanac. Iako ja neću stići posjetiti , svakako vam preporučam da pogledate jedan od 7 različith filmova!
Mene pak očekuje "Leda " u Gavelli... I s obzirom na kritike, očekujem sjajnu predstavu...
Lp :)
< | ožujak, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!