Nakon smrti Osame bin Ladena, koji se općepoznato, nenaoružan branio iz vatrenog oružja, zapljusnuo me novi val naricanja nad tragedijom 11. rujna 2001. Zaista mi je žao svih ljudi koji su poginuli jer su se slučajno našli u tornjevima, ili u njihovoj okolici, ali naprosto je nevjerojatno da ljudi koji danas žale , istovremeno šalju svoje sinove u Afganistan i Irak, gdje jednako tako stradavaju nevini civili. Nisu napadi 11. rujna samo trenutak izlijeva patološkog bijesa, oni su posljedica akumuliranog bijesa tijekom nekoliko desetljeća stravične globalne politike koju je vodila Amerika.
Postoji ipak cijeli niz drugih civilnih žrtava na koje su Amerikanci često zažmirili, ili i sami bili dijelovi tih zločina. Dio zločina nad civilnim stanovništvom donosim ovdje, uz kratak povijesni dodatak. Ipak, neke fotografije govore više od 1000 riječi.
Gornje fotografije samo su neke iz perioda Holokausta, jednog od najstrašnijih i najdugotrajnijih zločina u povijesti. Od 1935. , kada je Hitler sa Nacionalsocijalističkom radničkom partijom donio Nűrnberške zakone, čime je ozakonio progon svih stanovnika Njemačke, a kasnije i tzv. Trećeg Reicha , koji nisu pripadnici imaginarne arijevske rase. Hrvatska je, na vlastitu sramotu, također bila dio tog zločina - u samom Jasenovcu poginulo je 80 000 ljudi, a velik je dio i poslan u logore diljem Europe, pogotovo u Poljsku (pa tako i mala Lea Deutsch). U Hrvatskoj postoji i niz pojedinačnih slučajeva, poput priče djevojčice Sofije Singer , koja je pisala pismo za oslobođenje svog oca , koji je bio gluh, a bavio se izrađivanjem šaljivih papirnatih ukrasa, pretpostavlja se raznih maski. Njihova imovina svodila se na nekoliko srebernih žličica, lijepih tanjura i jednog stroja za izradu tih ukrasa. Nakon pisma djevojčice Sofije cijeloj se obitelji gubi trag - imena njenih roditelja nalaze se u Poimeničnom popisu žrtava sabirnog logora Jasenovac,ali njihovi podatci ne odgovaraju podacima njenih roditelja. Zbog takvih priča vrijedi poštovati svaku žrtvu.
Masakr u Kragujevcu dogodio se u listopadu 1941. godine, kada su njemačke postrojbe streljale 4 000 - 7 000 ljude, uključujući i cijele razrede gimnazijalaca, što je opjevala Desanka Maksimović u svojoj "Krvavoj bajci" sljedećim stihovima:
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti
Zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani,
I svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
A pedeset i pet minuti
Pre smrtnog trena
Sedela je u đačkoj klupi
Četa malena
I iste zadatke teške
Rešavala:koliko može
Putnik ako ide peške...
I tako redom.
Misli su im bile pune
Istih brojki,
I po sveskama u školskoj torbi
Besmislenih ležalo bezbroj
Petica i dvojki.
Pregršt istih snova
I istih tajni
Rodoljubivih i ljubavnih
Stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
Da će dugo,
Da će vrlo dugo,
Trčati ispod svoda plava
Dok sve zadatke na svetu
Ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Dečaka redovi celi
Uzeli se za ruke
I sa školskog zadnjeg časa
Na streljanje pošli mirno
Kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
Istog časa se uzneli
Do večnog boravišta.
SAD, one koje danas optužuju i osuđuju druge za prekomjerno granatiranje civilnih položaja, odlučile su u kolovozu 1945. baciti atomske bombe na gradove Hirošimu i Nagasaki, tako ubivši između 160 i 240 tisuća ljudi, koji su umrli zbog direktnih i indirektnih posljedica bombardiranja. Stupanj radijacije na tim mjestima i danas je povišen, a svjedočanstva preživjelih zastrašujuća su. Harry Truman se u jednoj izjavi čak pozvao na Boga i zamolio Ga da im pomogne na putu. Ne znam koji bi Bog takvo što podržao.
Zanimljivo je da postoji čak 165 dvostruko preživjelih, a u Hirošimi i Nagasaki podignuti su brojni memorijalni parkovi i spomenici.
Pokolj na Bleiburškom polju samo je manji dio zločina počinjenih u poraću na području bivše Jugoslavije - puno su veći problem bili "križni putevi" od Vardara pa do Triglava. Za ovaj zločin jednako su odgovorni Britanci kao i partizanske postrojbe, kojima je iz lokalnog dvorca dopušteno da otvore paljbu na brojne nevine majke, žene i djecu. Glavni i odgovorni su kao i uvijek pobjegli.
Moja baka poznavala je dječaka koji se našao na Bleiburgu. Naravno da je takvo putovanje bilo strašan napor za dijete, te se brzo razbolilo. Vidjevši da dijete plače i jedva hoda, njegovoj majci prišla je jedna mlada partizanka i upitala: "Drugarice, što je sa vašim djetetom? ". Nakon što je majka ispričala o njegovim zdravstvenim problemima, omogućila im je da pobjegnu sa polja i umalo izbjegnu smrt, riskiravši tako i svoj život. Dječak je bez problema nastavio život u Šibeniku, a naravno, priču nije mogao tako olako prepričavati. Još jedan dokaz da na svakoj strani postoje pozitivni ljudi.
Vijetnamski rat, kojeg je SAD vodio od 1955. do 1975., što ga čini jednim od najdugotrajnijih i najpromašenijih ratova u američkoj povijesti. U ratu je poginulo otprilike 500 tisuća ljudi, prethodio mu je francuski sukob za Indokinu, a uslijedio i daljnji sukob unutar Vijetnama. Rat je zapravo bio oličenje rasporeda , omjera i interesa svjetskih sila u malome, i na neki način simbol Hladnog rata. Vijetnamski rat prvi je rat u kojem su se koristili helikopteri, biokemijsko oružje, a američka vojska počinila je brojne zločine nad civilima, za koje nisu odgovarali.
Posljednja slika je simbol (eng. iconic photo) Vijetnamskog rata, a prikazuje Kim Phuc kako bježi iz uništenog obiteljskog doma da bi je se prevezlo u bolnicu. Slika je pomogla mijenjanju javnog mišljenja o Vijetnamskom ratu pred njegov sam kraj, 1972. godine, te dala zamah pokretu za mir unutar SAD-a.
JNA imala je 15 puta više ljudi u vojsci, ali Vukovar je unatoč tome hrabro branjen 3 mjeseca prije pada. Počinjeni su strašni zločini protiv civilnog stanovništva, poput etničkog čišćenja i bombardiranja bolnice, u kojoj je dr. Bosanac primala sve bolesnike, bez selekcije.
(čelist u razrušenoj nacionalnoj književnosti)
(samo jedna od žena u bijegu nakon kupovine osnovnih namirnica)
Opsada Sarajeva najdulja je opsada jednog grada u povijesti svijeta. Čak 43 mjeseca, gotovo 4 godine, Sarajevo je bilo pod stalnim napadom i pucnjavom. Prije nekoliko godina posjetio sam prilično obnovljeno Sarajevo, no granate ostavljaju rane mnogo dublje od onih na fasadama - taksisti su nam točno pokazivali mjesta na kojima su granate padale, što uključuje i potpuno civilne položaje poput sarajevske tržnice. Iako je glavni i odgovorni uskoro u avionu za Haag, rane građana Sarajeva ništa ne može iscjeliti.
(tijela su nađena, ali bol ne nestaje)
Srebrenica je najveća mrlja rata u BIHa, ali i međunarodne misije. Nizozemske postrojbe koje nisu reagirale na vrijeme dovele su do pokolja 8 000 ljudi u tzv UNovoj sigurnoj zoni u Srebrenici. Ubijani su muškarci , i to potpuno neselektivno - bez obzira na dob, zdravstveno stanje, pa je tako nađen i jedan plišani medvjedić uz tijelo . Glavni i odgovorni su već u Haagu (ili su dobili jednosmjernu kartu), ali Gorana Hadžića još se čeka i traži.
Wikipedija ima niz svjedočanstava bosanskih žena o pokolju na Srebrenici, koje prenosim na engleskom (nemam snage to prevoditi) :
1. "There was a young woman with a baby on the way to the bus. The baby cried and a Serbian soldier told her that she had to make sure that the baby was quiet. Then the soldier took the child from the mother and cut its throat. I do not know whether Dutchbat soldiers saw that... There was a sort of fence on the left-hand side of the road to Potocari. I heard then a young woman screaming very close by (4 or 5 meters away). I then heard another woman beg: “Leave her, she is only nine years old.” The screaming suddenly stopped. I was so in shock that I could scarcely move... The rumour later quickly circulated that a nine year old girl had been raped."
2. "I saw how a young boy of about ten was killed by Serbs in Dutch uniform. This happened in front of my own eyes. The mother sat on the ground and her young son sat beside her. The young boy was placed on his mother’s lap. The young boy was killed. His head was cut off. The body remained on the lap of the mother. The Serbian soldier placed the head of the young boy on his knife and showed it to everyone... I saw how a pregnant woman was slaughtered. There were Serbs who stabbed her in the stomach, cut her open and took two small children out of her stomach and then beat them to death on the ground. I saw this with my own eyes."
Jesu li ovo normalna djela? Isključivo bolesni um može ovako nešto zamisliti, a kamo li narediti i počiniti.
zaključak: Svima njima s jednakim dostojanstvom treba odati počast. Nitko od njih nije zaslužio biti ubijen. Bez obzira na boju kože, stranku, narod i narodnost, vjeru i ostale kategorije. Svaki čovjek prvenstveno je čovjek, i takav treba ostati.
< | svibanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!