Belle epoque
nedjelja, 24.10.2010.
ZFF + Met Live in HD
ZFF je nakon 8 godina zaista zaživio u Zagrebu! Ove godine, iako sa 30% manjim budžetom, Zagreb Film Festival održao se na čak 5 lokacija (iako su izgubili onu glavnu – Studentski centar) – u kinima Europa, Tuškanac i Dokukinu Croatia, u dvorani Zagrebačkog plesnog centra te dvorani Gorgona MSUa. Time je ZFF prešao Savu – iako se u MSU održavaju tek 2 popratna programa – Vip Bibijada i Velikih 5.
Na festivalu je ove godine u glavnom programu prikazano je 11 cjelovečernjih igranih filmova, 10 kratkih filmova i 16 dokumentarnih filmova, te 11 kratkih radova hrvatskih autora. Tu su i standardni popratni programi – ciklus dječjeg filma Vip Bibijada, te izbor hitova iz europskih zemalja pod nazivom Velikih 5 (odnosi se na 5 najvećih europskih kinematografija – njemačku, talijansku, francusku, španjolsku i britansku), Moj prvi film, ove godine s temom njemačkih filmova, te novonastali programi „Strano, a naše“, „Film : Protest“ i „Litva u fokusu“.
Nažalost, zbog standardnih obaveza, stigao sam tek na program Velikih 5, koji već nekoliko godina ne propuštam, makar, kao i ove godine, pogledao samo jedan film. Taj program izvrsno je zamišljen – donosi nam hitove iz europskih zemalja koji su obično na granici između art filmova (sve češće neshvatljivih filmova) te hollywoodskog carstva snova. Po mom mišljenju, idealna kombinacija.
Tako sam se u četvrtak navečer zaputio u premalo kino Tuškanac da bih pogledao španjolsku tragikomediju „I ja, također“ (u originalu „Yo, Tambien“), koji govori o normalnoj participaciji osoba s teškoćama u razvoju u ostatku društva. Film prati 34-godišnjaka Daniela, koji je unatoč Downovom sindromu diplomirao na sveučilištu, te se zaposlio u socijalnoj službi u Sevilli, gdje susreće slobodoumnu Lauru. Njihov odnos ispunjen je mnogim toplim i vizualno dopadljivim scenama, sve dok se Daniel ne zaljubi u Lauru,kada odnos postaje problematičan. Film je obilježen izvrsnim glumačkim izvedbama (Laura, odnosno Lola Duenas dobila je i španjolskog Oscara –nagradu Goya za svoju interpretaciju ), te zanimljivom pričom koja istražuje osjećaje osoba s Downovim sindromom i mogućnost njihovog uključenja u svakodnevni život. Cijeli niz prizora je vizualno dojmljiv, karakterističan za američku romantičnu komediju, iako je ovaj film mnogo više od toga- on je križanac Almodovarovih filmova i Hollywooda s Hughom Grantom. Lik Laure jedan je od najboljih ženskih likova koje vidjeh u zadnje vrijeme – ona je promiskuitetna, u dvojbama, posvađana s obitelji, ali dobra, topla osoba, jednostavno nepomirena sama sa sobom, nesretna u birokraciji. Zaista, film koji ste trebali vidjeti.
Od ostalih zanimljivih filmova, žao mi je što nisam pogledao francuskog predstavnika , film „Mamut “ s Gerardeom Depardieuom i Isabelle Adjani, „Šuma summarum“ Ivana Gorana Viteza, srpski film „Tilva Roš“, panbalkanski uradak „Circus Columbia“ i britanskog predstavnika „sex&drugs&rock´n˙roll“. Od dokumentaraca, zanimljiv je djelovao „Ja , moja ciganska obitelj i Woody Allen“, koji je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film. Možda nekom drugom prilikom – postoji šansa da će neki od filmova biti prikazivani u kinu Europa, a tu su uvijek i torrenti.
U subotu sam se pak sa dragom prijateljicom Matejom zaputio u Lisinski – na „Borisa Godunova“, monumentalnu operu Modesta Petroviča Musorskog u izravnom prijenosu iz njujorške Metropolitan Opere. Ove godine očekuje nas još 10 prijenosa – a svaki je zaista poseban doživljaj!
Opera govori o tiraninu Borisu Godunovu, koji se zločinom dokopao prijestolja, te spletkama oko prijestolja, odnosno lažnom careviću Dimitriju, kojeg glumi Grigorij, propali redovnik. Glazba je fantastična – dirigirao je maestro Valerij Gergijev, kojeg smo lani mogli slušati u Areni, a ove godine u Lisinskom 10. studenog sretnici koji već imaju karte – jer je dvorana rasprodana. Svi pjevači iz postave bili su Rusi, osim maestralnog Renea Papea, koji je utjelovio Borisa Godunova glasom i stasom, iako je podrijetlom – Nijemac.
Osim toga , i ovog smo puta imali priliku vidjeti program iza pozornice –ovi prijenosi naime daju dodatnu čaroliju operi, jer je u dvorani čak 20 kamera, stoga se može vidjeti svaka kretnja na pozornici, svaka suza i sitnica, te je prijenos režiran poput filma. Za vrijeme pauza pak, kao da žele razbiti tu čaroliju, pa možemo slušati razgovore s pjevačima, redateljem , zborovođom, ali i saznati što nas očekuje – tako nam je Don Pasquale najavljen na najbolji mogući način – razgovorom s Annom Netrebko.
Ovi prijenosi su zapravo škodljivi za HNK – jer tko će otići njima, kad ovdje može vidjeti raskoš opere, moćan zbor od čak 140 članova koji ne stoje na pozornici kao gljive, savršen orkestar s vrhunskim dirigentom, preko 600 kostima, čak i 2 konja koja su prošetala pozornicom! Dva meni najdraža prizora možete vidjeti i ovdje - youtube je prepun predivnih snimki - samo ih treba tražiti!
Zaista, Met LIVE IN HD vrijedi pratiti, čak i uz cijenu karte od 95 kn. -
