Jutarnji List je pokrenuo zanimljiv projekt – platio je stranog, belgijskog novinara Dana Alexea da putuje jadranskom obalom i piše svoje dojmove, kako dobre, tako i loše. Te članke sam čitao, i prva stvar koju sam zamijetio je da g. Alexe ima neke nenormalno visoke kriterije, što se očituje u člancima gdje pljuje po paškom siru (jer on sigurno izvrsno zna kakav je okus pravog paškog sira), ili gdje piše da je crni rižot u jednom restoranu u Splitu preslan. Naravno, sve je to dio osobnog doživljaja, no zbog toga se ne može restoran prozvati lošim i nazadnim, jer dotični g. Alexe nije neka mjera za slanoću, već samo jedan u nizu gostiju. Jedna od stvari koje smatram opravdanima, a koje je zamijetio upravo u članku o Splitu je to da se turističkim
djelatnicima nekada toliko teško osmjehnuti i da se doimaju bezvoljnima, radi čega su ga napali komentatori preko Facebooka sa porukom: „Premalo su plaćeni, pa još da se i smiju. Pih!“ No, to ne može biti opravdanje za kronični nedostatak ljubaznosti na dalmatinskoj obali. Konobari su bezvoljni, vidi se da ih bole noge (ili nešto drugo) , da im se trenutno ne da, i da bi sada rađe ležali u svojim dnevnim boravcima i slušali Narodni radio, nego bili ovdje. Jasno, svatko bi se oko podneva rađe odmarao nego radio, ali kada već imaš posao, makar i honorarni (što 320 000 Hrvata nema), onda budi zahvalan. I lako za to što prema nama, domaćima, nisu ljubazni, mi smo na to već navikli , otupjeli i nikada nas nije previše uznemiravalo. Ali, jednako su neljubazni (taj stav se ne može nazvati niti bezobraštinom, to je jednostavno indiferentnost) prema stranim turistima, koji očekuju malo bolju uslugu. Jednog Splićana je pak naročito pogodio sljedeći ulomak.
Prije nego što sam napustio Split, shvatio sam da postoji još jedna strana toga grada osim uobičajenog dioklecijansko-antičko-srednjovjekovnog klišea. Split ima i mračniju stranu: može navijestiti drugačiju mitologiju, koja bi se mogla nazvati romantičnim trilerom u stilu Casablance. Bez obzira na to koliko se drugi gradovi trudili to oponašati, to je crta koja ne dolazi prirodno. To je nešto organsko, špijunska atmosfera, mračne ulice, sumorni kafići ili jednostavno postojanje hotela kao što je Bellevue, u kojem sam odsjeo. Znam, sigurno sam u svom jučerašnjem zapisu zvučao nepravedno kada sam se fokusirao na nedostatak klime u Bellevueu. Sada se moram ispraviti: zapravo, nedostatak klime je dio njegova šarma. Išao bih čak toliko daleko da bih rekao da je, za one koji ne putuju s previše ograničenim budžetom i koji traže nešto egzotike, Bellevue pravo mjesto za odsjesti.
Ja u tom ulomku ne vidim ništa sporno. Split uistinu po noći nosi jednu mračnu notu, pogotovo u uličicama Geta, u nekim mračnim kafićima. Koja je vaša prva asocijacija na grad Split? Moje su uvijek bile baka i dida, ali to je iz drugih , privatnih razloga. Asocijacije svakoga turista, koji na nijedan način nije vezan uz Split, su naravno sv. Duje i Peristil, riva i Marjan, a ako je iz Hrvatske, vjerojatno će se sjetiti i spomenika Marku Maruliću , Grguru Ninskom , te Meštrovićeve galerije. Možda se autor u prethodnim retcima malo krivo izrazio, pa napisao da Splitom vlada špijunska atmosfera, ali istina je da su ulice Geta podjednako dobra pozornica za Casablancu, kao što su i za neke druge predstave Splitskog ljeta, koje se redovito igraju na krivom prostoru Carrarine poljane. Predivno je prošetati Splitom navečer – po mogućnosti krenuti niz Hrvojevu ulicu (niz pazar) , doći do Rive, pa prošetati preko Rive, pa i ovako preuređene, popiti kavu ispred hotela Bellevue na Prokurativama, pa proći dijelom kroz Veli Varoš, pogledati one male crkve po noći, spustiti se na Matejušku, pa tamo malo sjesti, vratiti se prema Rivi, proći kroz Dioklecijanove podrume i sjesti ispred hotela Luxor, pa se vratiti u srce grada, i shvatiti da je autor ovih redaka imao potpuno pravo. Jer život u Splitu teče u tri pravca, i sva tri vode na Rivu – Marmontova, koja služi kao šetnica, Peristil i podrumi sa prodavaonicama bižuterije koja mami strane turiste, te Pjaca i okolne ulice. Zbog toga često sva mjesta koja se nalaze unutar palače ostaju prazna, slabo osvjetljena, što im daje poseban ugođaj, baš za snimanje jednog crno-bijelog filma, u maniri film noira. Split je savršena, ali neshvaćena, filmska pozornica.
Ipak, nije mi jasno što je autor očekivao. Pretpostavljam da je znao kada je ulazi u hotel Bellevue da isti ima tek 2 zvjezdice, i da, iako se nalazi na dnu Rive i pruža savršen pogled na cijelu Rivu, vjerojatno nema klimu. Ne znam zašto ga je to toliko iznenadilo, te ne znam, zašto odjednom preporuča svima hotel Bellevue. Ja vam ga ne preporučam, ako putujete sa manje ograničenim budžetom, nađite hotel Dioklecijan, koji se nalazi upravo u jednoj maloj uličici kraj Vip centra u blizini kina Karaman, jer mislim da nudi korektan smještaj, a cijena će biti podjednaka, budući da on ima 4 zvjezdice, ali nema pogled kakav nudi Bellevue. A on je mislio da je Bellevue nešto dobro jer je u njemu boravio čak i Orson Wells dok je snimao, kako kaže autor kićasti socijalistički ep Bitka na Neretvi. E pa kićasti socijalistički ep Bitka na Neretvi nije ništa manje kićast nego filmovi o američkim pobjedama u II. svjetskom ratu, a na filmskom festivalu u Moskvi proglašen je jednim od 10 najboljih filmova o II. svjetskom ratu. Ako moram birati hoću li gledati neku od 53 verzije o bitki na Iwo Jimi, gdje su Amerikanci tobože herojski pobjedili Japan, ili Neretvu, Sutjesku, Drvar ili Kozaru, biram ovo drugo. Dotični je mislio da je hotel skup jer je u njemu boravio Tito. Ipak je Tito imao vilu Dalmaciju.
Jedna od opravdanih zamjerki je to što se „otelio“ dok je našao spomenik Orsonu Wellsu, koji se nalazi ispred shopping centra Joker, a koji je zaželjela Orsonova ljubav, naše gore list Oja Kodar. Naravno da nije lijepo što je spomenik stavljen na tako nevažno mjesto, jer samim time gubi svoj smisao, no postoji mnogo ljudi koji su značajniji za Split od Orsona Wellsa, koji ni nemaju spomenik, tako da je Orson skroz dobro prošao J.
Uostalom, cijeli Split je izgubio nešto gradskoga u sebi, možda i zbog propadanja nekoć eminentnog festivala „Splitsko ljeto“, koje se sada poziva na staru slavu i koprodukcije. Ni jedno, ni drugo nema smisla, budući da Split ima potencijalno najbolji operni ansambl u Hrvatskoj, kog predvodi V.Fijačko, a oni rade koprodukcije u kojima nastupaju slabiji slovenski i talijanski pjevači, a i te koprodukcije se mogu izvesti tek 2-3 puta , zbog problema sa gostujućim pjevačima. Dramski program je još niže pao. „Moje dijete“ u režiji Nenni Delmestre i nema nekog smisla postaviti u podrumima Dioklecijanove palače, budući da se radi o suvremenom dijelu, „Smij i suze starega Splita“ su navodno dobre, postavljene na Sustipanu, ali turistički neprivlačne, jer strancu sigurno ne zaigra srce kada pročita „Laugh and tears of old Split“, a „Ribarske svađe“ solidne, postavljene u lučici Spinut (čitaj Prva voda), ali narušene tupavim pjesmuljcima Mate Matišića. Umjesto da Split koristi ono što ima, dakle savršen prostor za izvođenje antičke tragedije na Peristilu, te južnjački duh koji ima , a koji je prikladan za talijanske komedija tipa spomenuti Goldoni, ali i za najavljenog, pa otkazanog Borgesa, pa i Williamsa („Noć iguane“ je jedna od posljednjih kvalitetnih predstava, a dobila je i nagradu hrvatskog glumišta, izvedena upravo u Vili Dalmaciji), oni se baš prenemažu sa nekakvim naslovima koji veze s vezom nemaju. Ali o Splitskom ljetu, njegovoj staroj slavi, onome što danas nudi, i onome kakvim ga ja zamišljam, neki drugi put (a o slučaju Mucalo sam već pisao)
Split je dakle grad uz koji sam emotivno vezan, a i inače sam mišljenja da je „najlipši grad na svitu“, ali i da ga njegovi građani, koji drže do svoga tako da kamenuju bus pun Dinamovaca, umjesto da uče o svojoj bogatoj povijesti i kulturi, sustavno uništavaju. Na niske je grane Split pao.