Hrvati imaju običaj svoje velikane zaboravljati. Ne mislite li i Vi tako? Najbanalniji primjer toga bio bi da prošećete ulicom, ili bilo kojom osnovnom školom, i pitate učenike za Zinku Kunc – Milanov. Prvo bi vas neko vrijeme gledali kao da ih pitate za poglavicu afričkog plemena, a onda bi krenuli lupetati gluposti. Čak je i Marija Barbieri , najuglednija hrvatska operna stručnjakinja u članku za Vijenac zapisala: Ono što su danas za Hrvatsku Janica Kostelić i Goran Ivanišević, to su nekoć bile naše operne zvijezde, poglavito Milka Trnina i Zinka Kunc.
(Moć sudbine, sa klasičnim Verdijskim povicima "Pace, Pace")
Nažalost, njih dvije, baš kao i Ilmu de Mursku, Carlu Martinis i ostale smo zaboravili, te ih se spominjemo samo u TV kalendaru, ili o nekakvim obljetnicama. Žalosno je da se ne ponosimo (pod mi govorim o prosjeku hrvatskog naroda) ničim drugim nego našim sportašima (svaka čast njima), a ostatak zaboravljamo.
Zinka Kunc rođena je 1906. u Zagrebu. Otkrili su je kao veliki talent, a već je sa petnaest godina imala tako razvijen glas da je mogla pjevati visoki Cis. Milka Trnina, veliki hrvatski wagnerijanski sopran (o njoj drugom prilikom) otkrila je glas ove pjevačice, ali to u zagrebačkom HNK nisu prepoznali , pa je njen debi upriličen u Ljubljani, gdje je pjevala u Verdijevom „Trubaduru“. Uspjeh je bio takav da se po cijeloj tadašnjoj državi pričalo o Zinki Vilfan (tada joj je to bilo prezime), pa joj je i ravnatelj zagrebačkog HNKa ponudio ulogu u Godunovu Faustu. Tada nije dobila angažman, ali ga je dobila 1929. godine u operi „Madame Butterfly“, i to naravno u naslovnoj ulozi Cio Cio San.
1936. predložena je za Verdijev „Requiem“ pod dirigentskom palicom Artura Toscaninija (jednom od najvećih dirigenata tog vremena) na Salzburškim ljetnim večerima, i time si je otvorila pozornice svijeta. 1937. u Pragu je položila audiciju za Metropolitan Operu i tamo prvi put nastupila kao Leonora u Trubaduru, ali pod imenom Milanov, svoga novoga muža Predraga Milanova , glumca, s obzirom da je zvučalo profinjenije i jednostavnije za izgovor od Kunc. Tako je ušla u povijest Metropolitana kao Madam Milanov.
Tamo je u stalnom angažmanu bila od 1947. – 1966., te nastupila čak 424 puta, u 14 različitih uloga. Njen glas obožavali su i publika i kritičari. Dana joj je i čast da nastupa na zatvaranju stare zgrade Metropolitana, kada se oprostila od svoje publike. To je učinila operom "Andrea Chenier". , koja možda nije jedna od najzahtjevnijih opera, ali i ona je bila svjesna da u 60 godini visoki Verdijevi tonovi nisu zvučali blistavo i idealno kako bi trebali. Metropolitan je i danas jako cijeni, pa je 2006. cijeli program bio posvećen obljetnici rođenja ove velike pjevačice, a iz tiska je izašla i njena biografija koju je napisao njen prijatelj, američki pijanist i bariton Bruce Burroughs.
Bila je najveći dramski sopran Metropolitana tih godina, a Marija Barbieri voli u svojim tekstovima u programskim knjižicama programa „MET LIVE IN HD“ napisati „apsolutna vladarica Metropolitana“, što je zaista i istina. Proslavila se ulogama u Bellinijevoj „Normi“, Mascagnanijevoj „Cavalleri Rusticani“, ali ponajviše u Verdijevim operama „Moć sudbine“, „Trubadur“ i „Aidi“, vrhuncu njene karijere.
Iz intervjua sa Brucom Burroughsom može se saznati mnogo o njoj, pa čak i ako niste čitali biografiju (a nisam i ja, jer zamislite čuda, nitko se nije udostojio prevesti na hrvatski). S obzirom da je bio upućen u Zinkin život kao njen prijatelj znao je mnoge informacije.
Svoga trećega muža, Ljubu Ilića upoznala je nakon jedne od izvedbi u Metropolitanu. Njega je sam Tito poslao da zahvali Zinki na svemu što je učinila za partizanski pokret, a radilo se o ljubavi na prvi pogled. Uskoro su se pobliže upoznali i vjenčali. Postoje i priče da je Tito bio zaljubljen u nju, ali ta veza nikad nije postojala. Poznato je da mu je pjevala na rođendanu 1947., da joj je tad poklonio psića i da je bila dobra prijateljica s Jovankom koja ju je obožavala.
Zinku Milanov na pozornicama Metropolitana nitko nije mogao ugroziti, pa ni slavna Maria Callas (koja je možda i slavnija zbog svog života). Burroughs tako priča da je za vrijeme prvog nastupa M.Callas u Metu jedan od zboraša komentirao da se „Madame Milanov nema čega bojati“ (kada je u pitanju njena reputacija). Činjenica je da njujorška publika nikada nije prihvatila Callas, zbog čega je ova bila očajna. Njujorški mladi kritičari su prozivali njujoršku publiku glupom, a Milanov debelom i starom, ali nju to nije pogodilo kao što je slična priča pogodila Renatu Tebaldi.
On smatra da je Zinku publika obožavala radi iskrenosti i njenog mota „Publici morate pružiti ljubav“, koji je, kako kaže , uvijek provodila u djelu. Njen pianissimo u visokim oktavama (što je posebno teško otpjevati) na poseban je način vibrirao u zgradi Metropolitana. Nakon što je otišla, ponuđeno joj je da još jednom otpjeva „Otella“ (izuzetno zahtjevnu ulogu Desdemone sa velikom arijom „Pjesma o vrbi“ i „Ave Maria“), no ona je to odbila riječima: „ Došla sam kao kraljica i odlazim kao kraljica".
Opće je bilo poznato da je bila savršena kuharica onoga što Amerikanci nazivaju jugoslavenskom hranom – obično se radi o vrsnom pripravljanju ribe, sarmi, raznih bureka i pita, a Burroughs hvali njenu salatu od haringe.
Bio je uz nju i na samrti, kada ga je Ljubo Ilić predstavio kao „mon fils“ (kaže da je slabo govorio engleski, budući da je završio arhitekturu u Parizu). U posljednjim trenucima, pokušavala je namjestiti tijelo tako da joj bude udobno. Umrla je 30. svibnja 1989. godine u New Yorku, njen ispraćaj je bio izvanredno posjećen, a sve su njujorške dnevne novine izvjestile o smrti te primadone.
Njen grob na Mirogoju, u koji je položen njen pepeo, u očajnom je stanju, obrastao u korov i druge, te se o njemu nitko ne brine,iako je sama Zinka platila održavanje groba sebe i svoje obitelji za sljedećih 100 godina.
Nadam se da je tekst bio interesantan (priređen je iz internetskih izvora i enciklopedije u kojoj je mizeran članak), a sve snimke su, kao što se vidi nađene na youtubeu. Na eBayu i Amazonu snimke ove velike pjevačice, koja je svoju starost posvetila podučavanju mladih naraštaja, još uvijek su vrlo tražene.
(Zinka o Verdiju, Wagneru i Pucciniju)
Post je objavljen 26.08.2010. u 10:34 sati.