Bilo je i vrijeme da na dulje od 2 sata zađem u dalmatinsku Zagoru, a priliku za to mi je pružio prijatelj koji me pozvao da dođem kod njega par dana oko velike Gospe. Nakon trosatnog drmusanja do Imotskog, za što je najviše zaslužna gužva koja se redovito stvara između Stobreča i Imotskog, uspješno sam stigao na imotski kolodvor, koji je upravo kao i svi ostalil autobusni kolodvori u lijepoj našoj u dosta derutnom stanju. Dvije,tri kavane sa kariranim stoljnjacima i dosta prljava unutrašnjost. Klasika.
Nažalost, zaboravio sam ponijeti fotoaparat, no imam nešto fotografija od prije, pa ću ih staviti. Nakon dolaska u Vinjane Donje, odakle su moji domaćini, pripravili su janjetinu i teletinu ispod peke, dakle slastan ručak. Njihova kuća je relativno velika – imaju prizemlje i kat. U prizemlju se nalazi kuhinja i prostrani dnevni boravak, te jedna kupaonica i spremište, a gore imaju 4 sobe, još jedan dnevni boravak i kupaonu. Kratko smo predahnuli, i onda me odveli do crvenog i modrog jezera, dvaju krških fenomena. Crveno se zove crveno radi stijena, a modro vjerojatno radi boje. Dok se crvenom ne može tako lagano prići (čitaj bez posebne opreme), do obale modrog je uređena staza, i u njemu se može kupati. Jezero je izrazito čisto i bistro, voda topla sve dok ima Sunca.
Navečer se održavao tradicionalni „Cvit razgovora“, odnosno vinska fešta, koja je bila popraćena očajnim tamburašima koji su oko 23 sata sišli s bine i počeli šetati ulicama i pjevati sa pripitim pukom (kada smo prošli , na repertoaru je bila „Lijepa li si“). Fešta funkcionira na način da se kupi čaša za 30 kn s kojom imaš pravo isprobavati vina svih vinarija imotske krajine, koja su se tamo došla predstaviti. Mi smo pak odšetali do tvrđave Imote , s koje se Imotski širio, a koju je prvi put spomenuo Konstantin VII Porfirogenet u svom dijelu De administratio imperio (isti je zaslužan i za legendu o dolasku Hrvata). S tvrđave bi vjerojatno pucao lijep pogled, da nije bila noć J, pa nismo mogli vidjeti previše.
U centru Imotskog stoji spomenik Tinu Ujeviću, koji je nažalost zatrpan kafićima, pa ga se jedva može fotografirati, ali ja sam uspio u prijašnjem posjetu. Tin Ujević jedan je od naših najvećih pjesnika iz razdoblja moderne, ali i uopće, rođen je u Vrgorcu, no njegova obitelj bila je podrijetlom iz Imotskog, tako da ga se smatra i Imočaninom.
Sljedećeg dana smo držali nemrs s obzirom na blagdan velike Gospe. To nije propisano od katoličke crkve, ali je običaj u narodu, a kako se kaže: „Bolje da propadne selo nego običaj“. Popodne smo krenuli kanuima na rijeku Vrljiku čiji se izvor nalazi u blizini Imotskog, a teče čitavim Imotskim poljem. Rijeka je bila ledena, pa se i nisam imao namjeru okupati, ali je veslanje, uz moje fizičke (NE)sposobnosti bilo pravi doživljaj. Prošetali smo i do dva jezerca zvana „Dva oka“ koja su mnogo manja, a voda je neusporedivo toplija. Tamo smo naišli i na čitavu skupinu gastarbajtera iz svete zemlje Njemačke i Kanade, koji jedva i da mrljaju nešto naš jezik, ali na obe ruke imaju istetovirane grbove, raznolika slova U i rečenice tipa „za dom spremni“. Bome, lako je biti u Kanadi za dom spreman.
Navečer se na prostoru ispred općine održala zanimljiva priredba – naime obitelj Surian (poznati otac-bas Giorgo, sinovi Giorgo jr. i Stefano, te kćer Leonora) priredili su najbolje ulomke iz „Jalte, Jalte“ i izveli ih na skromnoj pozornici sa minimalnim rekvizitima uz pratnju sjajnog pijanista Vjekoslava Babića (ili Bebića ne mogu se sjetiti točnog prezimena). Izvedba je izazvala predivne emocije, pokazala kako teatar postoji i bez eurotrash kića, te kako se zabava može postići ne samo pučkim teatrom kakav nam neki žele nametnuti.
Oko 2 i 15 toga jutra zaputili smo se u Proložac, na hodočašće povodom velike Gospe. To je također bilo divno iskustvo, pod zvjezdanim nebom i minimalnom javnom rasvjetom, očituje se vjera ljudi toga kraja. Oko 4 i 30 smo i stigli do Prološca, poslušali misu u maloj kamenoj crkvi, a onda , oko 6 pojeli ćevape, osigurali si prijevoz i zaspali.
Navečer smo ponovno otišli u grad, jer je na veliku Gospu najveći „dernek“. Zapravo, ja sam bio potpuno iznenađen s noćnim životom u Imotskim. U kafićima se jedva može naći mjesto, svi imaju osiguran kakav-takav prostor za plesanje, a najpopularniji klub među mladima zove se „Hajka“ (unutra pak deru same cajke, a dress code je isti kakav možete vidjeti u Zagrebu oko 10 na Strossu). Uglavnom, noći su u Imotskom vrlo zanimljIve.
U isto vrijeme se održavao i sajam starih zanata, koji je bio znatno slabije posjećen, što nije ni čudo. Ipak, mene iskreno zanima što su tamo bili stari zanati osim kovača. Čovjek koji savija žlice i vilice u narukvice? Žena koja prodaje šešire u stilu druga Tita? Sve je to zgodno i simpatično, podsjeća na varaždinski špancirfest, ali nema veze sa starim zanatima toga kraja.
Put u Imotski bio je izvrsno iskustvo, i moram reći da preporučujem svima koji imaju predrasude prema tom kraju da odu par dana tamo, pa malo razgledaju i uživaju u miru i tišini koji taj kraj danju može pružiti, ali i zabavi i noćnom provodu koji postoji noću.
S putovanjima sam gotov do listopada i odlaska u Strasbourg! Ali pisat ću ja - sljedeća tema su tri hrvatske operne dive - Zinka Kunc Milanov, Milka Trnina i nedavno preminula Carla Martinis,sve tri zaboravljene u svojoj domovini.
Post je objavljen 19.08.2010. u 16:31 sati.