Otkada je dvorana Boćarskog doma rasprodana, domaći mediji ne prestaju pretresati kvalitete i životopis mlade Francuskinje Zaz, a interes se samo povećao kada je Zaz rasprodala i puno veću Ledenu dvoranu Doma sportova. I analitičari i "glazbeni stručnjaci" pokušali su u nizu kolumna otkriti formulu uspjeha Zaz, a koju ne treba tražii niti u tekstovima (koje su, potpuno pogrešno, usporedili sa nekakvim stihovima Halida Bešlića), niti u samom glazbenom izričaju , nego u čistoj energiji i emociji koju Zaz donosi i na albumu, a posebno ne u deplasiranim usporedbama sa nekim drugim velikim zvijezdama koje odstupaju od klasičnih pop pjevačica današnjice.
Ali Zaz nije ni kopija Amy Winehouse (štoviše, ni blizu - njene pjesme zrače pozitivnom energijom, za razliku od melankolične Amy), niti je Adele (jer su njene pjesme fuzija raznih stilova, za razliku od sjajnog popa Adele). Njeno glazbeno iskustvo možda je slično onom Edith Piaf (budući da su obje glazbeno "odrasle" na ulici); ali njene pjesme su sjajna fuzija gypsy swinga, francuske šansone, popa i tko zna još čega.
Koncert u Domu sportova nije niti u kojem slučaju razočarao. Energičnoj Zaz prethodio je sjajan kvartet Damira Kukuruzovića koji svira isključivo gypsy jazz. O jednom njihovom koncertu pisao sam u studenom 2010. , i iako njihova glazba nije stvarana za velike dvorane, svojim obradama pjesama "Moja mala nema mane" i "Oči crne" uspjeli su dobro zagrijati heterogenu publiku, koja je, uzgred rečeno, varirala od učenika osnovne škole, njihove starije braće i roditelja, studenata i zaljubljenih pa sve do starijih ljubitelja šansone. Sama Zaz na scenu je stupila oko 9.10 i koncert otvorila pjesmom "Les passants".
Iako su mnogi očekivali kako Zaz neće uspjeti održati atmosferu tijekom čitavog koncerta, i iako to tvrde i neki kritičari u novinama, svatko tko je bio u Domu sportova sinoć imao je priliku doživjeti eksploziju njene energije koju ni jezična barijera nije mogla spriječiti. Zaz je naučila i pokoju riječ hrvatskog (skačite! plešite!), a vrhunac nastupa bio je i njen najveći hit - "Je veux" - koji je publika gotovo cijelog otpjevala, s malo izmijenjenim specifičnim francuskim samoglasnicima, ali Zaz je publiku rasplesala i sa "La long de la route" , "La Fee", a posebno intiman trenutak stvorila tijekom balade "Eblouie par la nuit".
Da je majstorica stvaranja atmosfere Zaz je dokazala i pozvavši zagrepčanku Irenu da joj pomogne dočarati Montmartre 30-ih godina prije izvedbe klasika Edith Piaf "Dans ma rue", a pop izlet bio je hit "I am so excited" u aranžmanu tipičnom za njene pjesme.
Naposljetku, prema mišljenju vašeg skromnog blogera, najljepši trenutak koncerta bio je bis, na kojem je Zaz uz akustičnu gitaru otpjevala možda najpoznatiju francusku šansonu - "La vie en rose". Pozornica je tijekom čitavog koncerta bila jednostavno uređena, a kako kaže naslov njenog live cd-a/dvd-a, Zaz je bila "sans tsou tsou", odnosno posvuda, te je i publiku na tribinama puna dva sata zadržala na nogama...
__________________________________
Izgleda da će lipanj biti mjesec sjajne glazbe - već sljedeći tjedan 2cellos u Areni, a postoji mogućnost da oko 22.06. odem u Beč na Luciu Lamermoor... :-)
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail belleepoqueblog@yahoo.com
Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)
stihovi
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
