 Nazvao sam prije nekoliko dana na njegov mobitel i, premda sam znao da je moje ime iskočilo na ekranu čim se stvarca oglasila, predstavio sam se kao što uvijek radim kako bih time onima koje nazivam dao vremena da se isključe iz onoga što rade i mentalno pripreme za bilo što zbog čega ih zovem. Doktora T. obično zovem jednom godišnje. Dogovorimo se naći kad ima dežurstvo preko noći, dođem kada svi pozaspu, zabije mi prst u šupak i malo čačka, a onda si natočimo čašu nekog pitkog alkohola (kojeg doktori nekako uvijek imaju u nekom skrovitom uglu ordinacije), pa se ispričamo za cijelu godinu koja je protekla od kada smo se posljednji put vidjeli. Iznenadilo me je što je ovaj put rekao da dođem u sedam ujutro i da ga čekam u hodniku odjela na prvom katu. Nisam se raspitivao zašto, valjda zna zašto govori. Ne trebam ni opisivati kako mi je bilo ustati u šest ujutro, nakon što sam zaspao u tri. Vozeći kroz grad palo mi je na pamet da možda nije dobro spojio s kim je razgovarao... S druge strane, čovjek je doktor, primarijus, pročelnik odjela, možda i šef klinike, profesor, ne znam što sve nije u tom medicinskom svijetu – vjerojatno nema vremena, pa me je naručio kad je mogao. U sedam sam stajao u praznom hodniku. Tek povremeno se moglo kroz mutno staklo zamijetiti nekakvo gibanje u dnu hodnika, povremeno se na rubu slušnosti začuo neki šum. Povremeno je prošla neka medicinska sestra krećući nečujno poput utvare. Jedna za drugom stiglo je nekoliko djevojaka koje su nestale u pokrajnim odvojcima hodnika ili u nekoj od soba u beskarjnom nizu da bi se ubrzo pojavle u bijelim odorama: dnevna smjena medicinskih sestara. Povremeno je prošao i neki mlađi doktor. Pola osam, a moj prijatelj se ne pojavljuje po mene... Odjednom sam začuo njegov karakterističan glas. Okrenuo sam se u pravcu odakle je dopro, ali ništa. Čas kasnije začuo sam mu glas iz sasvim drugog smjera. Okrenuo sa se. Ništa. Odjednom je glas stigao s treće strane. Ponovo sam se ustremio prema onamo, uzalud. Prekinuo me karakterističan glas mog prijatelja koji mi se primicao iza ugla hodnika. Već sam zinuo da ga dočekam nekom doskočicom, kad je iza ugla banuo neki mlađi doktor objašnjavajući nešto sestri koja je hodala uz njega. Ostao sam začuđeno otvorenih ustiju jer je nepoznati čovjek govorio upravo glasom doktora T., bio je to taj glas, vrlo karakterističan, ali to očigledno nije bio on. U sljedećih desetak minuta glas je sve češće i sve jače dopirao s raznih strana, kadikad tako tih da se nije razaznavalo što govori, a ponekada snažniji pa su se mogle razumjeti poneke riječi. Napokon moj prijatelj izroni kroz neka vrata glavom i bradom. - Idemo, brzo! Uh, koliko posla od ranog jutra! – huknuo je. Požurio sam za njim. – Završio sam s vizitama, sad imam deset minuta za kavu. Ušli smo u neku ordinaciju. Usput je doviknuo jednoj sestri da nam donese kave i dok mi je opipavao prostatu počeo sam se smijati. Znam iz socijalne psihologije i industrijske psihologije da žene koje rade uz pokretnu traku u tvornicama ili u malim dućanima znaju vremenom uskladiti mjesečnice da im svima dolaze otprilike u isto vrijeme. Taj je slučaj dobro opisan i objašnjen. Međutim, ne znam da li sam ikada u literaturi naišao na slučaj da svi u nekom kolektivu govore kao šef. Viđao sam da se u firmama svi oblače kao direktori, da mlađi oponašaju starije, da oni koji teže uspinjanju po hijerarhijskim stepenicama u mnogo čemu slijede one iznad njih, ali da svi nauče govoriti kao onaj koji ih je učio što da govore… Ne znam je li to svjesno ili nesvjesno, ali dobro su uvježbali. To mora da je zapravo vrlo zanimljivo i spretno. Kad god zazvoni telefon, a s druge strane netko – ne predstavljajući se – govori šefovim glasom, nemoguće mu je išta odbiti. S druge strane, onaj koji je nazvao po boji glasa ne može prepoznati da mu se možda nije javio upravo veliki šef, pa mora paziti što traži. Na taj način boja glasa koju su svi preuzeli i način govora koji su naučili djeluje kao korektivni faktor da se sve odvija na najbolji mogući način. Šef ne mora ni biti prisutan – njegov glas neprekidno odzvanja i nezavisno od njega upravlja svime. - Vidim da nemaš vremena, pa ti neću ništa reći – rekao sam. – Ali kad nađeš vremena, pogledaj na moj blog. Sve ću zapisati... |
 Doduše, ne znamo dovoljno. Možda bi i admiral Davor bio izvrstan da se u životu opredijelio za mikrobiologiju, možda pored svega što znamo o njemu ne znamo da je bio sjajan kao otac, a možda se sin Tomislav u životu ne bio smio javno upustiti u ništa izvan znanosti, da se ne razočaramo. Možda poslovica i u tom slučaju djeluje na neki nevidljiv, izvitoperen način. Možda je Tomislav pokupio svoje dobre osobine od majke ili je i on sam dokaz da se geni spontano stvaraju? Narodna mudrost „pleti kotac ko i otac“ sigurno je bila korisna kroz prošlost od pećinskog doba do industrijske revolucije, a u mnogim slučajevima i kasnije, no slijediti je u svemu i danas bila bi ludost. Vremena se mijenjaju, mudrosti se preokreću u ludosti, jedino je glupost vječna, ali na sreću i pamet se uvijek iznova rađa. Oni koji se drže ishlapjelih mudrosti – koliko god primjera našli da ih potkrijepe – nesumnjivo su glupani. Drugi glupani to ne mogu uočiti, ali mogu oni koji to nisu. Za glupane su oni glupi jer ne poštuju njihove gluposti. Između te dvije grupacije, usprkos velikom broju pojedinaca koji su na neki način između njih, ne postoji mogućnost razgovora i dogovora. Postoje samo dva ishoda: ili budale nadjačaju brojem i silom ili pametni nađu načina da ih privedu nekoj korisnoj svrsi. Sliku čine nejasnom oni pametni, ali zloćudni, koji koriste budale za svoje svrhe, kao i bedasti koji iz svojih budalastih razloga pristanu uz pametne. Mjena je neizbježna već i iz bioloških razloga, a promjena se oblikuje upravo kroz taj vječni sukob. No postoje i majke i kćerke. One su faktor stabilnosti. Cijenim roman Milane Vlaović „Blato“ jer je u njemu (između ostaloga) sjajno prikazano kako je ženama nevažno što se događa u društvu, ali im je jako važno kakav je namještaj u stanu i kakve su zavjese na prozorima. Od društvenih promjena najvažnija im je moda. Naravno, Vesna Pusić narušava tu sliku, ali malo je takvih kao Vesna ili Snježana Kordić. Svaka nova generacija počinje ispočetka, ali nastavljajući staru. Dva pola prethodne izjave nisu u kontradikciji. Početna tvrdnja samo pokazuje da nam nedostaju pojmovi i izrazi kojima bi stvarnost bila odgovarajuće domišljena i opisana, pa nam zato često izmiče. (Ovdje vidim prostor za možda najznačajniju ulogu intelektualaca.) Umjesto „Kakav otac, takav sin“ primjerenije je koristiti „Jabuka ne pada daleko od stabla“ zbog suptilnog uračunavanja okoline u konačni rezultat. Ako stablo jabuke raste na padini, plod - iako padne pod krošnju - može se daleko otkotrljati. Ako raste na dnu udoline, plodovi će se okupiti oko debla. Ispričao sam sve ono maksimalno jednostavno, da bi i budalama moglo biti jasno. Hoće li pametni od toga imati ikakve koristi? |
|
RUKOMET  Osnovna škola „Ivan Gundulić“ je bila lijepa nova škola, a učitelji su bili izvrsni. U novi razred sam se odmah uklopio, ali nisam mogao ne primijetiti da druga djeca uglavnom dolaze iz sredina kakve ranije nisam poznavao. Velika većina bila ih je iz siromašnijih obitelji. Uobičajena zanimanja roditelja mojih novih kolega bila su skladištar, radnik, knjigovođa, prodavačica, a bilo ih je i nezaposlenih koji su ujutro pomagali istovarivati namirnice oko glavne tržnice. Stanovali su u derutnim starim stanovima, u ruševnim kućercima i adaptiranim šupama u dvorištima kuća koje su gledale na ulicu, često je bilo više porodica u istom stanu, neki su živjeli u vlažnim i mračnim podrumima, kupaonica je za dobar dio njih bila luksuz. Idući nekima od njih u posjetu kroz mračne memljive katakombe koje su smrdjele na kanalizaciju u početku nisam mogao vjerovati da ljudi ondje zaista žive. Mnoge obitelji bile su ne samo siromašne, nego se u njima živjelo i u nesređenim odnosima. Često se za nekoga moglo čuti „njegov otac je pijanac“ ili „otac tuče majku“, a događalo se i da su dolazili u školu s vidljivim masnicama. Bilo ih je koji su bili više gladni nego siti. Za svakoga od njih je bila neka vrsta šoka kad me je prvi put posjetio. Stan moje bake i djeda bio im je neviđena raskoš i sređenost, koliko god da je sve u njemu bilo nabavljeno uglavnom prije Drugog svjetskog rata. Tako sam se ponovo našao u položaju onoga koji je neka vrsta stranca u svojoj okolini. U susjedstvu su sva djeca osim mene išla u školu na Jabukovcu. U novoj školi su svi bili iz strogog centra grada, jedini sam ja dolazio izdaleka, spuštao se sa brijega, iz šume. Družeći se s prijateljima iz ulice, gdje je bilo normalno da svako dijete u obitelji ima svoju sobu i sve što mu je potrebno, mogao sam ih gledati očima onih kojima je tako nešto bilo nedostupno. Družeći se s prijateljima iz škole kojima su perspektive uglavnom bile ograničene skučenim prilikama, a svaki dan uvelike nevolja, vidio sam da nisu zauvijek osuđeni na takav život. Škola „Ivan Gundulić“ dobila je dok sam bio ondje sportsku dvoranu. Oduševili smo se kad smo prvi put u nju unišli i to nas nije minulo do kraja osmoljetke. Na početku sedmog razreda nije bilo izgleda da se uspnem uz uže. Stajao sam pored njega i koliko god potezao stopala se nisu mogla odlijepiti od parketa. No kako sam u toj školskoj godini porastao dvadesetak centimetara i odgovarajuće ojačao, jednoga dana mi je samo krenulo, noge su se odvojile od tla i počeo sam plaziti kao crv uz konopac. Kad sam se jednom uspeo do vrha više nije bilo problema i krajem školske godine sam se mogao uspeti samo snagom ruku, ne pomažući se nogama. „Ivan Gundulić“ je bila škola s više đaka od one na Jabukovcu, možda ih je bilo i dvostruko više, a slučajno se dogodilo da su svi najveći i najsnažniji dječaci bili uglavnom u mom razredu. To se pokazalo važnim zato jer smo mogli pod satovima tjelesnog odgoja sastaviti dvije jake ekipe za rukomet. Vraški dobro smo igrali taj rukomet. Već u sedmom razredu naša ekipa je bila prvak škole pobijedivši sve osme razrede. Rukomet je brza i dinamična igra, a zna biti i vrlo gruba. No, za razliku od veslanja, to je ekipna igra. Bilo mi je zanimljivo kad sam otkrio da u svakoj kombinaciji kako se podijelimo tim djeluje drugačije, a igra ide drugim tokom. Prebaciš igrača iz napada u obranu, a onog iz obrane u napad, lijevo krilo igra na desnoj strani, a onog s desne strane premjestiš na lijevu - i to je drugi tim! Isti čovjek koji je neprelazan u obrani u napadu može biti sasvim prosječan. Sjajno lijevo krilo na desnoj strani samo petlja, i tako dalje. U osmom razredu su školsku rukometnu ekipu činili samo od dečki iz mog razreda. Jedino smo iz jednog drugog razreda uzeli jednog sjajnog golmana. Povremeno smo igrali s ekipama susjednih škola i obavezno pobjeđivali, pri čemu je bilo gotovo sasvim svejedno tko od nas je igrao. Izabrani igrači su se posložili u najbolju moguću kombinaciju i bili smo nezaustavljivi. Dramatični moment dogodio se kad smo trebali ići na zagrebačko školsko prvenstvo. Postojalo je ograničenje koliko se igrača može prijaviti, zbog toga je nekolicina morala otpasti. Bio sam među onom petoricom za koje nije bilo dvojbe da trebaju ići, no među ostalima nije bilo igrača koji nije zavrijedio da također ide. Cijela ekipa na čelu s učiteljem fiskulture našla se pred teškim problemom - koga isključiti? Raspravljali smo o tome danima, odlučivali se da izbor riješimo kockom, mučili se znajući da nijedno rješenje nije dobro. Na posljednjem, odlučujućem sastanku, moja je odluka dozrela. Vidio sam da je svima ostalima bilo jako stalo da idu, a - ruku na srce - meni nije bilo toliko važno kao njima. Javio sam se i na opće iznenađenje izjavio da ja radije ne bih išao, da imam u dane osmoškolskog sportskog prvenstva neke druge zanimljive stvari u planu, neke rođendane, petljao sam, no nitko nije dovodio moje obrazloženje u pitanje. Ipak, svi su se zamislili. Na to se javio još jedan od nas petorice koji smo bili neupitni i, očito nadahnut mojim potezom, izjavio da se ni njemu ne ide. On je toliko dobro baratao loptom da nikome nije trebao dokazivati da je nezamjenjiv. Odmah se javio i drugi koji je igrao jednako dobro i ponovio isto. Učitelj fiskulture je samo u čudu gledao što se događa, mislim da je sve razumio, ali baš zato je šutio. Naposljetku se javio još jedan dečko koji je odlično funkcionirao upravo sa nas trojicom koji smo odustali i rekao da ne bi išao ni on. Nas četvorica smo gledali utakmice sa tribina i nismo mogli vjerovati - naši dečki su igrali bolje nego ikada. Školske godine 1964-65. prvak svih zagrebačkih osnovnih škola u rukometu bila je osnovna škola „Ivan Gundulić“.  |
 Sve bi se moglo promijeniti preko noći da ispod Slavonije pronađemo ogromna ležišta nafte, moglo bi, ali se ne bi ništa promijenilo jer bi idioti i đubrad sigurno sredili da nakon toga bude još gore. Nije potrebno pronaći naftu. Postoje i drugi jednako moćni resursi koji su nam na raspolaganju. Uzmite u obzir da se već danas kao vrijedni resursi smatra i ono što se prije stotinjak godina uopće nije smatralo iole vrijednim: pitka voda, vjetar, čisti zrak, sunčeva toplina… Istina da su Nizozemci već prije nekoliko stoljeća gradili vjetrenjače, ali donedavno je za druge nacije to bilo ništa više od zgodnog motiva za suvenire, a danas elektrane na vjetar niću posvuda po svijetu. Što mi to imamo na što nitko ne pomišlja? Da ne duljim - imamo prostor. Prostor kao dimenziju, a ne kao lokacija, iako ni lokacija nije zanemariva, uz to što i ona zahtijeva redefiniranje. Ako ičega, Hrvatska ima prostora. Otprilike sve južnije od Like i Gorskog kotara, a dobrim dijelom i oni, te sjevernije od uskog turističkog prostora uz obalu nije za ništa. To su kamene planine i škrte visoravni gdje nije moguća bogatija poljoprivreda od ponekog grma drenjine, gdje od stočarstva nije moguće imati više od tri ovce, nema rudnih bogatstava osim ponekog kamenoloma, nema šuma, nema industrije, nema turizma, nema ničega. Slabo nastanjeno područje na kojemu su domorodci uglavnom istrijebljeni, a rijetki preostali će uskoro odumrijeti. To je otprilike četvrtina mile nam domovine, na kojoj zapravo nema ničega osim - prostora. Pitanje je - kako taj prostor staviti u neku korisnu funkciju? Dobro, sad bi netko mogao reći da i u Sahari ima prostora, ali to nema veze jer Sahara nije prostor te kvalitete. Svaki iskusan trgovac nekretninama zna da su njihovu vrijednost važne samo tri osobine: lokacija, lokacija i lokacija. Da bismo shvatili vrijednost lokacije trebamo znati gdje je, kolika je i što je oko nje. Na našu sreću, na idealnoj lokaciji nalazi se ono što je za sada neocijenjeno, a zapravo je neprocjenjivo - prostor. Da bismo samo malkice osvijestili značaj i vrijednost prostora dovoljno je podsjetiti se da je jedna trećina (1/3!) megalopolisa Los Angelesa pokrivena cestama, a da uz svaki veliki europski grad nezaustavljivo rastu groblja, rastu i samo rastu i nemoguće ih je zaustaviti, a prekrivaju tlo koje bi se moglo daleko korisnije iskoristiti. Mi sjedimo na prostoru kao što su sva primitivna plemena sjedila na neprocjenjivim prirodnim resursima koji im nisu ništa koristili sve dok ih zbog njih nisu porobili ili istrijebili. Ja znam kako iskoristiti za sada potpuno neiskorišteni prostor koji Hrvatska ima. Znam, ali zbog kretena i đubradi neću reći. Samo ću došapnuti sinu kad mi dođe smrtna ura, neka zna. Do tada će biti dovoljno odrastao da shvati i zapamti, pa - ako ikada ocijeni da se situacija ovdje dovoljno promijenila - neka to iskoristi. Ako ne, neka šapne svom sinu, a već narednom nasljedniku to neće ništa značiti jer neće više biti ni Hrvata ni Hrvatske, a oni koji će ih zamijeniti će već znati što da rade. |
 Ima vijesti koje djeluju kao otrov s odloženim djelovanjem. Dan ili dva nakon izbora listao sam novine i odjednom me presjekao naslov - HSS je potrošio pet milijuna kuna da bi izborio jedno mjesto u Saboru! Sjedio sam u kafiću, uokolo je bilo društvo, pa se nisam mogao dulje zadržati da pročitam tekst, a više od naslova mi i nije trebalo, ali sam se sljedećeg dana na trenutak ponovo prisjetio tog naslova, pa i sljedećeg, pa nema dana da mi nekoliko puta ne padne na pamet. HSS je potrošio pet milijuna kuna da bi jedan od njih četiri godine dobivao plaću grijući guzicom saborsku klupu i zaslužio saborsku mirovinu! Pet milijuna kuna!Odavno nisam čuo za besmisleniji način kako spičkati pet milijuna kuna. Naravno da se tom jednom HSS-esovcu to isplatilo, fučka se njemu za utrošenu lovu, nije iz njegova džepa. On samo dobiva. Društvo koje dozvoljava da se na uhljebljenje jednog političara potrati pet milijuna kuna ponaša se kao pijani milijarder, pri čemu prvi dio usporedbe sasvim stoji, ali - nažalost - ništa nije dalje od istine od drugog dijela. Tragično je kad se poput milijardera ponaša sirotinja. Neka mi samo nitko ne kaže da se tih pet milijuna kuna isplatilo radi demokracije. Izabrani bi morao u prvom istupu u sabornici objaviti da je pronašao revolucionarno gorivo iz krumpira koje će za vjeke vjekova riješiti svjetsku energetsku krizu da bi se njegov izbor isplatio. Što se demokracije tiče, sve što taj može reći unaprijed je dezavuirano time koliko je koštao njegov izbor. Pet milijuna kuna! U ovoj zemlji se za sveukupnu obnovu svih cesta u narednoj godini planira četiri i pol milijuna kuna, a pitanje je da li će ih se smoći. Što bi se sve moglo napraviti s pet milijuna kuna? Moglo bi se četiri godine financirati deset ponajboljih književnika da samo pišu i pored toga u tih četiri godine objaviti pedeset knjiga. Literatura bi nam procvjetala, a to bi povuklo i cjelokupnu kulturu da bukne kao u Ateni u Periklovo doba. Pa da vidiš humanizam i renesansu! Da ne spominjemo kako bi pet milijuna kuna dobro došlo socijalnim službama ili azilima za nezbrinute životinje. Dečki su se malo zaigrali, pa se sad vidi koliko misle da vrijede. Ili su se preračunali misleći da će se za tih pet milijuna kuna dokopati Sabora njih pedeset. Narod se ove zemlje oduševljeno opredijelio za demokraciju i višestranačje, ali se nitko nije zapitao koliko to košta. Mogli bi se isto tako demokratski odlučiti i da svi kolektivno odletimo na Mars, ali bi svakome bilo jasno da si to ne možemo priuštiti. Iluzija je da si možemo priuštiti ovaj cirkus od demokracije samo zato jer je to moguće izvesti na uštrb elementarnog normalnog odvijanja života. Možemo, ali ne možemo istovremeno i normalno živjeti. Sad vidim jednu prednost starog dobrog jednopartijskog sistema koja mi je bila nevidljiva u vrijeme kada samo svi zbog njega škripali zubima. Bilo je i onda izbora, koštalo je organizirati biračke komisije i tiskanje izbornih listića i brojenje glasova i sve to, ali su se zato kandidati određivali na zborovima i sjednicama komisija i spletkama po kancelarijama. Nikome nije padalo na pamet da organizira parade sa slonovima i vatromete. Sve kavice po kancelarijama u cijeloj zemlji koštale su manje od divovskih plakata koje zalijepi samo jedna stranka po gradu veličine Karlovca. Vidla žaba da se konj kuje, pa i ona digla nogu! Ako mogu Amerika, Švicarska i Švedska, ne znači da može i Croatia. Ako baš hoće, pa hoće, trebala bi stvar prilagoditi da ne strči kao neboder od 150 katova u Ilici. Ima smisla što traži Ivan Grubišić da se broj zastupnika smanji za polovicu. Da su kvalitetni i trideset i pet bi ih bilo dovoljno. Kad nisu, čemu ih plaćati sto i pedeset? Čekati da kvantiteta izrodi kvalitetu? Čekati da se Kerum obrazuje i opameti? Ne valja nam pos'o, drugarice i drugari, građanke i građani. Za pet milijuna kuna vjerojatno se mogao srediti popis birača. Nikada mi nećemo ovako na zelenu granu. |
|
REZIME PRVOG SVESKA  - Na! Znam da ti to nikada ne bi kupio! Pogledao sam što je donio. Prvi svezak „Osobnog dnevnika“ dr. Franje Tuđmana. – U pravu si – ne znam ni da li bih to uzeo u ruke, osim da mi se nađe nadohvat nekim slučajem, a nemam pametnija posla. Nasumice sam otvorio i zavirio. Pogled mi je pao na strahovitu glupost, kao da me netko zalio hladnom vodom. Brzo sam preokrenuo snop stranica, povirio i – bum! – ondje je bila druga glupost, još gora. Kao da sam odskočio naišavši na neku gadost brzo sam se prebacio na drugi kraj knjige, raskrilio stranice, zavirio i – tras! Ponovo! - Dobro da si to donio - rekoh prijatelju. – Sad znam što ću napisati sutra za blog. Kad sam već napisao jedan post za svoj blog, napisao sam i drugi, a onda rekoh – bilo bi pošteno pročitati knjigu o kojoj pišem, vrag me zel, što košta da košta. I tako sam pročitao tu knjigu, što ne bih nikome preporučio, osim rijetkim jadnicima kojima to spada u opseg posla, iako bi – s druge strane – bilo dobro da što veći broj ljudi zna o čemu je riječ. Čitanje tih nepreglednih stranica naliči na posao tragača za zlatom: treba odbaciti ogromnu količinu bezvrijednog pijeska, šljunka i blata da bi na dnu sita ostalo poneko zlatno zrnce. Da moja žrtva nije uzaludna, za sve koje ipak zanima što u toj knjizi piše, dovoljno je pročitati ovo što sam napisao na ovom blogu jer je u tome citirano sve što je iole vrijedno, a nakon toga nasumce pročitati tri-četiri originalne stranice da bi se stekla slika o osebujnom stilu jer je to neprepričivo. Malo je novoga što sam o pokojnom predsjedniku saznao iščitavajući prvi svezak „Osobnog dnevnika“, ali to malo je itekako važno, iako mi nije promijenilo sliku o njemu, već je samo mnogo toga objasnilo. Nikada ne bih rekao da ću naći takav dokaz, ispisan njegovom rukom, da je bio opterećen praznovjerjem, da je vjerovao u prizivanje duhova, stoljetni kalendar, horoskope, sanjaricu (o čemu mi se gadilo pisati), nadnaravne znake i predviđanje spola nerođene djece pomoću okretanja prstena i tko zna što još. Jednom riječju – bedaček. Prevario je naš narod na više načina, a jedan je laganje u stilu onog Hebrangovog „Ja ne lažem. Jedino što kadikad ne govorim istinu“, ili kako je to već taj trabant formulirao. Kad ga se biralo za predsjednika propustio je navesti i duhove i horoskop i prsten i sve tako. Bio je dovoljno prefrigan da je znao da u tom slučaju ni oni koji također u to vjeruju najvjerojatnije ne bi za njega glasali. U njegovoj glavi kovitlao se jedan strašan galimatijas u kojemu su na istoj ravni bile popabirčene povijesne činjenice, diletantske teorije ostrašćenih političkih emigranata, najbabskije predrasude, mitologija i mitomanija, rastrzanost između podložnosti autoritetima i zavisti prema njima, sve prožeto osjećajem vlastite više vrijednosti, potpuno neutemeljenim. Taj pseudointelekt, ovlašni znanstvenik, ofrlje povjesničar, kavanski politikant, bio je pored svega i sitna dušica. Time ne niječem njegove zasluge za stvaranje hrvatske države niti ga aboliram krivnje za sve kako nam je sada. O, ne. I o jednom i o drugom moglo bi se još razgovarati, kad se već u Hagu nije.   Definitivno smatram da je zaslužio da se jedan trg u Zagrebu imenuje po njemu i čak znam koji. Na polovini pješačkog prijelaza ispred „Kazališne kavane“ nalazi se ono uzdignuće nasred kojega stoji javni sat (i to ne bilo kakav sat nego stoljetni sat!). To, e to bi mogao biti Trg dr. Franje Tuđmana! Vrlo značajna pozicija, između Hrvatskog narodnog kazališta, Rektorata, „Kazališne kavane“ i zgrade „Školske knjige“. Ako zanemarimo zamjerke i sjećamo se zasluga, tako bi se i njegov trg, u pravom razmjeru, nalazio uz trg onoga kojemu je za života na više načina želio biti tako blizu.Prije neki dan u kafiću u koji svakodnevno svratim sjedio sam s prijateljem Nikšom. Bio je jako zadovoljan. – Znao sam da sam dobro uradio poklonivši ti Franjin dnevnik. Slutio sam da ćeš ga pročitati, pa ja neću trebati. Nisam ništa rekao, ali kad se dignuo da ode do novinskog kioska koji se nalazi uz kafić kupiti cigarete, izderao sam se za njim: – Da se nisi usudio kupiti drugi dio! Kako ono reče Aleksandar Veliki – bože, sačuvaj me prijatelja! Neprijatelja ću se znati i sam čuvati. |
|
NADZEMALJSKI ZNAKOVI  Prostorno i po značenju jednak dio teksta zauzimaju glasine, naklapanja i nebulozna spekuliranja po kojima se dr. Franjo Tuđman definitivno iskazuje kao tipični kavanski političar, uz to još lišen svog prirodnog miljea – kavane, pa umjesto da nalazi potvrdu politizirajući među sebi sličnima uz gemišti naslonjen na šank, preostaje mu jedino da žvrlja po papirićima svoja dubokomišljenja. Na primjer, (ne da mi se tražiti točnu stranicu gdje je to) bilježi da je u Sovjetskom savezu spremno, naoružano, istrenirano i instruirano dvadeset tisuća informbiroovaca, koji samo čekaju da upadnu u Jugoslaviju. Tih dvadeset tisuća krvoločnih informbiroovaca nestali su u bespućima povijesne zbiljnosti tako temeljito da ih ni dr, Franjo više nikada nije spomenuo, kako došli – tako prošli, ali je zato dr. Franjo i njegov krug našao neku novu sličnu nebulozu kojom su se zabavljali, pa novu, pa novu, i stalno tako. Umjesto da shvate da su nasjeli na glupu glasinu, da analiziraju kako su na to nasjeli da im se nikada ne ponovi, naprosto je stave ad acta i prihvate se naredne jednako utemeljene glasine ili spekulacije i tako neprestano žive u nekakvom virtualnom svijetu vlastitih fantazmagorija. Utoliko je „Osobni dnevnik“ vrijedno svjedočanstvo duhovnog svijeta u kojemu je živjela zaštićena grupacija otpadnika od sistema pretvorena u dekadentnu folklornu opoziciju koja je uživala u luksuznim vilama i stanovima bezbrižno uživajući u renti svog ranijeg značaja. Dr. Franjo Tuđman se izdvajao iz tog sloja jedino glupošću koja mu nije dozvoljava da shvati svoj položaj i megalomanskim vrednovanjem sebe samoga. Zašto ni Savka ni Miko ni Pero nisu nakon sedamdeset i prve završili u zatvoru kao dr. Franjo? Zato jer su bili značajno pametniji.  Dirljiv primjer svega ovoga i Tuđmanovog načina razmišljanja je epizoda sa životinjama od 7. ožujka 1974. Bistreći svjetsku politiku, kao primjer kako su je sagledavali i koliko je to bila ozbiljna rabota, u jednom trenu je netko ispričao „kako Hajle Selasije ima tri tigra koji ga čuvaju i svojim instinktivnim držanjem skreću mu pozornost tko mu je prijatelj a tko ne...“ Mož' si mislit! Kao povjesničar Dr. Franjo se odmah prisjetio: „I Tito ima takve životinje. Napr. pas Tigar je skočio na sovjetskog ambasadora 1948, kad je donio Staljinov ultimatum i razderao mu hlače.“ Ne znam je li anegdota o rasparanim hlačama istinita ili nije, ali smještanje te apokrifne anegdote u kontekst je Franjim osebujni doprinos:Veliki ljudi okruženi su nekim (nadzemaljskim) znacima. Pazi ovamo! Taj intelektualac, znanstvenik, povjesničar, političar, državnik i što sve ne, objašnjava značajne ličnosti u povijesti time da okružene nadnaravnim znacima! Nije razjasnio da li su nadnaravne pojave izdvojile te ličnosti da se dovinu do svog značaja ili su značajni ljudi privlačili aureolu nadnaravnog, ali je očigledno pod dojmom tog razmišljanja nekoliko dana kasnije, 18. ožujka, zapisavši kako je u omanjem društvu uživao u zubacu, baklavama i zagorskom crvenom vinu, završio s rečenicom koja je prvo i posljednje spominjanje neke žive životinje na tisuću stranica teksta, kratkom i značajnom, rečenicom koja ima svoju težinu: Čuvao nas je vučjak. Zamislimo ga kako uživa u zubacu, gucka zagorsko crveno vino, sladi se baklavama, ali ispod oka virka na vučjaka koji leži pored stola i čuva ih. Od koga ih čuva? Od upada dvadeset tisuća krvoločnih informbiroovaca? Od KGB-a ili Udbe? Od narodne milicije? Od invazije vanzemaljaca? Nije važno, glavno je da ih čuva, makar nema te ugroze koju bi mogao spriječiti, ali samom svojim prisutnošću i čuvanjem (premda je vjerojatno zapravo spavao) u tom trenutku ispunjava dr. Franju ushićenjem jer prepoznaje još jedan znak da je providnošću izabran za značajnu osobu. Zagrijava crveno zagorsko vince, ali žari i osjećaj posebnosti.  Pored tigrova Hajle Selasija koji se pojavljuju u prepričavanju, pored vučjaka koji je jedina životinja koja se spominje na tisućama stranica dr. Franjinih dnevničkih zabilješki koju je osobno sreo (ako se ne računa zubatac kojeg je pojeo), pored zabilješke kako je Tito odstrelio medvjeda-kapitalca, jedine životinje koje je još spomenuo nalazile su se na novinskoj fotografiji. Jednoga od svojih dana dr. Franjo Tuđman je fascinirano gledao fotografiju u novinama na kojoj se vidio Tito s malim bijelim pudlicama. Nije bilo potrebno ostaviti nikakav komentar. S pudlicama! Nakon zoološkog vrta na Brijunima u kojemu su bili lavovi, nakon safarija u Africi - Tito se fotografirao s pudlicama… Bio je to nesumnjivo ZNAK. Nebio on dr. Franjo Tuđman, intelektualac, znanstvenik, povjesničar, general, ako ga nije razumio! |
 Baba Lazička nije imala snage čitati dalje od mjesta na kojem je naišla na sranje, odnijela je zadaćnicu direktoru, direktor me je zvao i zahtijevao da hitno pozovem nekog od roditelja da porazgovaraju. Poslao sam majku. Ona je došla, sjela u direktorovu kancelariju, pola sata čitala što sam napisao i zatim izjavila: „Baš dobro!“ Direktor je odmah uvidio da nema s njom što razgovarati i tražio da pozovem oca. Otac je sjeo s direktorom i njih dvojica su započela ozbiljan razgovor što uraditi sa mnom, kako se postaviti prema tome što sam ispisao crno na bijelom i slično, zabrinuto konstatirajući da zapravo ne mogu ništa, a moj otac se trudio neutralizirati unaprijed moguće probleme koje je direktor mogao izazvati prosljeđujući dalje moju zadaćnicu kome je trebalo i kome nije trebalo, pri čemu je vjerovao da je ono što sam ispisao zapravo bilo izvrsno, ali to nikome ni po koju cijenu ne bi priznao. Druga polovina profesora u zbornici i nastavnom vijeću bili su oduševljeni mojom zadaćom i na tom primjeru dokazivala onoj prvoj polovini kakvi su i koliki kreteni. Prisjetio sam se svega toga gotovo pedeset godina kasnije probudivši se u šest ujutro usred kuće u kojoj su svi drugi još blaženo spavali. Probudila me nužda zbog koje sam ne paleći svjetlo putem krenuo prema zahodu. Po povratku u krevet, u potpunoj tišini, pokriven do ušiju, na rubu slušnosti čuo sam kako se na drugo kraju stana puni vodokotlić. Slušao sam to i slušao, taj šum nikako nije prestajao i počeo sam misliti da to možda šumi neka druga kućanska naprava, možda neki plinski bojler ili pumpa za cirkulaciju tople vode po cijevima, sve dok mi nije palo na pamet da to možda u takvoj tišini čujem svoj vlastiti krvotok. Spojeno s tim da mi više ništa nije lako, ni ustati ni ponovo leći, da me i jedno i drugo ostavi bez daha, da mi je dah vrlo kratak, palo mi je na pamet da bi bilo dobro nešto učiniti sa svojim zdravstvenim stanjem. Da prestanem pušiti – izgubio sam već svaku nadu. U noćnom muku moje disanje se čuje kao da sam u završnim scenama 2001 – Odiseje u svemiru. Dobra doktorica mi pokušava natuknuti da bih trebao na operaciju, nudi da mi zamijene cijela pluća, a zbog jednostavnosti to danas rade tako da odmah s plućima zamijene i srce. Pomisao na čeličnu oštricu koja zadire u moju unutrašnjost i para me od pupka do grla da bi me rastvorili potpuno me razbudila. Nimalo mi se to ne sviđa. Radije bih umro, osim što ujutro, naspavan i odmoran, uopće nisam raspoložen za umiranje. Navečer, kad sam umoran i iznuren, pomisao o vječnom snu djeluje kadikad čak prijatno, ali ujutro – nikada. To me prisjetilo ljudi koje sam volio i koji su mi mnogo značili, a pod stare dane dugo nisu mogli zaspati ili su se ujutro vrlo rano budili i hodali po kući kao preuranjeni duhovi. Moj otac nekoliko godina pred kraj života nije odlazio na spavanje prije tri, četiri ujutro. Njegova nova žena je govorila „Gleda televiziju“, ali pitam se koliko je uopće pratio ono na ekranu jer nije bilo drugoga što bi u to vrijeme radio, a koliko i o čemu razmišljao. Baka je odbijala otići u bolnicu sve dok nije posivila kao bruskamen i odnijeli smo je besvjesnu na nosilima, a nakon što su je sredili živjela je još petnaestak godina i zaboravila da je imala ikakvih medicinskih problema. Kad bih znao da će sa mnom biti tako požurio bih da me izrežu, iščiste, bace trulež i umetnu nove dijelove i ponovo sastave, ali čemu sve to ako bi me time samo osposobili da ubrzo skončam od nečeg drugoga, daleko životinjskije bolnijeg? Ivan Pavković, koji se godinama borio protiv raka, o čemu je on razmišljao dok je sjedio u kući s uspavanim ukućanima? Da sam turski sultan pozvao bih da mi dovedu najdražu hanumu iz harema, no kako sam hrvatski bloger kojemu supruga ujutro ide na posao, moram paziti da je ne probudim. Nisam tip koji bi sjedio u mraku, buljio u prazno i cvokotao. Nisam ni od onih koji bi u samoći odgledavali filmove. Moja najpririodnija reakcija je da upalim kompjutor i počnem pisati. Na moju sreću već desetljećima ne koristim pisaću mašinu čije bi resko kucanje odjekivalo kroz kuću, a u ljetnim mjesecima, kad su prozori otvoreni, odzvanjalo cijelom ulicom. Sjećam se naslova jedne knjige koju sam davno vidio, ali je nikada nisam pročitao. ZAŠTO PIŠEM I DRUGI ESEJI. Umjesto da pročitam debelu i pametnu knjigu, radije zapisujem kratku crticu koja vjerojatno nije ni približno tako pametna ni na druge načine vrijedna kao nepročitana knjiga. Zamislimo da mene netko tako nešto pita. Ima niz razloga zbog kojih to radim, a jedan od njih je da kadikad ne mogu zaspati, a istovremeno nemam ništa pametnije ili draže na raspolaganju. Drugi je da ima mnogo toga što želim zapisati, a već unaprijed znam da neću imati vremena ni za mali dio toga, pa žurim zapisati što više. Stigao bih i više da se posvetim samo tome, ali se trudim, dok sam još živ, ne propustiti živjeti, doživljavati sve ono što nosi svaki novi dan koliko još mogu. Zašto pišem? Ipak je najbolji odgovor onaj koji zanemaruje nabrajanje svih razloga, okolnosti i ne pokušava ih odvagnuti i međusobno povezati i uskladiti. Zato jer pišem. |
|
OSEBUJNI OSOBNI SVIJET DOKTORA FRANJE U socijalističkoj Jugoslaviji tiskovine koje je producirala politička emigracija, uglavnom u zapadnim zemljama, nisu bile odviše popularne. Dapače, zbog širenja takvog štiva neki su ljudi završili i u zatvoru. To se zakonski kvalificiralo kao „širenje neprijateljske propagande“, pa ako se na neprijateljsku propagandu nakalemilo još nešto, moglo se zaglaviti i na nekoliko godina. Da nije bilo tragično, bilo bi smiješno. U redakcije u kojima sam radio znalo je povremeno poštom stići ponešto takvo, a kadikad je netko tko se vraćao iz Njemačke na željezničkom kolodvoru u Münchenu u posljednji čas uzeo neki primjerak s kioska kao egzotični kuriozum, pri čemu nije bilo preporučljivo da bilo koga carinici ulove s tim, iako su novinari imali eventualnu ispriku da su to ponijeli kako bi se oštro obračunali s neprihvatljivim stavovima. Kad smo se dočepali nečega takvoga kolalo je od ruku do ruku i izazivalo salve smijeha ili valove sažaljenja. Stavovi koje smo mogli ondje pročitati bili su uglavnom krajnje diletantski, tekstovi nepismeni, a obavezni dio u svakoj publikaciji bio je da najnovije pouzdane vijesti kazuju da će se socijalizam urušiti i Jugoslavija raspasti najdalje za mjesec dana, a hrvatski narod jedva čeka da dođu oslobodioci iz Njemačke i spreman im se pridružiti do posljednjeg čovjeka. U subotu 17. kolovoza 1974 navratio je do dr. Tuđmana neki Matek i ostavio mu tri primjerka nečega takvog, što je pisac dnevničkih zabilješki označio samo slovima NH (str.140). Sjećam se da sam vidio nešto što se zvalo „Nezavisna Hrvatska“ ili „Nova Hrvatska“ ili nekako tako. Bit će da je to bilo to. Taj Matek mora da je bio osoba u koju je dr. Tuđman imao enormno povjerenje, iako se između 1973. i 1978. godine pojavio, prema kazalu imena, još svega jednom. Dr. Tuđman se neprecizno izražava pa nije jasno što je posrijedi. „Navratio i Matek s tri primjerka NH.“ Da li je navratio, donio ih samo pokazati i odnio kad je otišao ili ih je poklonio domaćinu? Ne znamo. No ako su to bila tri primjerka istog broja, što bi dr. Tuđman s dva primjerka viška osim da ih pokloni nekome dalje? Ionako već pod paskom kao razglašeni disident samo bi mu još trebalo da ga ulove kako „širi neprijateljsku propagandu“! Zato mislim da u Mateka mora da je imao enormno povjerenje čim je tako nešto od njega preuzeo. Da je meni, koji nisam bio disident, netko poklonio tri primjerka nekog proustaškog glasila i savjetovao da višak podijelim prijateljima, morao bih imati stopostotno povjerenje u čovjeka da ne pomislim kako mi uvaljuje feferon u stražnjicu. No dr. Tuđman se kao iskusni disident i opozicionar nije osvrtao na takve primisli, već je nakon toga počeo primati poštom nove brojeve NH-a. Vjerojatno je Matek bio u nekoj vezi s onima koji su to publicirali, na što ukazuje i da je donio odjednom tri primjerka, pa je javio tim ljudima da je dr. Tuđman zainteresiran. Na desetak mjesta u prvom svesku „Osobnog dnevnika“ zabilježeno je da je nakon toga na adresu u Nazorovoj ulici potom stizao NH, a pored toga stizalo je nešto označeno kao HR, „Slobodna riječ“ tiskana u Buenos Airesu, te brošure i knjige iz srodnih izvora.  Fascinantno je kako je dr. Franjo Tuđman, višegodišnji disident, opozicionar, vojno lice, dapače – general, reagirao na možebitnu provokaciju. Znajući da je emigrantsku štampu zabranjeno primati, uvjeren da iz pošte nadziru pošiljke njemu namijenjene, lukavac kakav je već bio, kad mu je već pala na pamet pomisao da mu možda namjerno propuštaju kompromitirajući materijal – što je učinio? Najpametnije bi bilo prvo pročitati što je stiglo, ako je zanimljivo za sačuvati – fotokopirati sve na sigurnom mjestu, a zatim odnijeti na miliciju i prijaviti da je netko poslao neželjenu pošiljku i predati im je. Nakon toga bi mu onaj tko je namjerno propustio da mu pošiljka stigne – provokator gadni - mogao staviti samo soli na rep. Ali ne! Dr. Franjo Tuđman, višegodišnji disident, opozicionar, vojno lice, dapače – general, reklo bi se doktor za ilegalu i konspiraciju, strateg i taktičar, nije se mogao od toga odvojiti, čuvao je ono što mu je pristiglo, pravio komplete. Da je to zaista bilo namjerno propuštanje, onaj posljednji žbir kojemu je to bilo zaduženje mogao je samo drhtati od ganuća. U bilo kojem trenu milicija je mogla banuti u kuću budućeg predsjednika i potpuno legalno odvesti ga na kamionetu do vrha ispunjenom corpusima delictijima (corpora delictorum).  Fascinantno je i uvjerenja budućeg predsjednika kako iz pošte nadziru pošiljke koje mu pristižu i zaustavljaju ono što je zabranjeno. Vjerovao je u to usprkos tome što su mu sve zabranjene tiskovine stizale. Dobro, možda pokoja i nije stigla, ali to nije znao. No ja znam kako smo muku mučili šaljući neke časopise pretplatnicima iz Zagreba u Zagreb. Obavezno poneko nije dobio ono na što je bio pretplaćen, poneki primjerci su se vraćali u redakciju, poneki gubili, nakon svakog broja obavezno je netko zvao i urgirao da pošaljemo još jednom. Kako li je tek pošta bila pouzdana za nešto poslano iz Buenos Airesa?! Ni moja baka nije bila ni disident ni opozicionar, a često joj se događalo da nije dobila rođendansku ili novogodišnju čestitku za koju je telefonom obaviještena da joj je poslana. Ja, iako nisam bio disident poput dr. Franje Tuđmana, često sam dobivao pisma ili razglednice na kojima su u poštanskom uredu propustili udariti žig. Uostalom, ako je vjerovao da mu pošta zaustavlja pošiljke, mogao je to lako provjeriti. Kako je čuvao komplete mogao ih je samo prelistati i izbrojati da li mu neki svezak nedostaje. Umjesto da se prestane čuditi, dr. Franjo se svaki puta čudio kad je našao nešto u poštanskom kastliću „...opet jednom procurila poštom...“! Jednom. Pa još jednom. Pa još jednom. Pa stalno tako. Ali to mu nije bio dovoljan razlog da promijeni mišljenje da mu je pošta nadzirana. Pa u utorak 20. rujna 1977.: „Čitam komplet NH s kraja prošle i gotovo sve brojeve ove godine“. Čita godišnji komplet i uvjeren je da mu ništa ne dolazi! Fascinantna je ta ljudska mogućnost (a i budući predsjednik je bio čovjek) da ustraje na nekom uvjerenju usprkos preobilju dokaza da je ono pičkin dim. Narod kaže za to „slijep pored očiju“. No ustrajnost budućeg predsjednika je i razumljiva. Kada bi priznao makar sam sebi da zaista prima sve ono što je primio morao bi odustati od uvjerenja da se sva pošta kontrolira, nadzire, otvara, provjerava, da se nepoželjne pošiljke zapljenjuju, da je vrag tako crn kako se priča. Ili – još gore – kad je upravo njegova osobna pošta posrijedi, morao bi priznati da u pošti na nju ne obraćaju pozornost, da za poštu i tajnu policiju on - dr. Franjo Tuđman - nije nikakav poseban faktor, da ga ne zarezuju ni za suhu šljivu, a to bi pak potkopavalo uvjerenje da država drhti kad on prdne.Mogućnosti budućeg predsjednika da rastegne činjenice bile su nadnaravne. U desnom stupcu na str. 410, nakon što je zabilježio da ga je iz dremeža trgnula vijest o ubojstvu Brune Bušića, komentira: Još jedna žrtva u bezbroju drugih. U lijevom stupcu na str. 411, dakle – jedno do drugoga u tiskanom izdanju, piše: Engleske novine i BBC povezuju to s prijašnjim ubojstvima, pa govore da je to treće ubojstvo hrvatskih emigranata i novinara, u posljednje tri godine. U prvom navodu imamo ocjenu, a u drugome konkretni podatak na kojemu je ona utemeljena: tri u tri godine. To je jedan godišnje. Ako pretpostavimo da je barem netko od hrvatskih emigranata i novinara stradao od ljubomorne žene ili njenog ljubavnika, netko kao žrtva klasičnih kriminala, netko u unutarnjim obračunima emigrantskog podzemlja, možemo zaključiti da se razglašeni zloglasni Udbini ubojice nisu pretrgali od posla. Da bismo od tri došli do bezbroj, trebamo pribrojiti i sve takve stradale od stoljeća sedmog, a ako govorimo samo o novinarstvu nužno je obuhvatiti i novinare stradale nekoliko stoljeća prije pojave novinarstva, sve nerođene novinare (jer i nerođeni Hrvat je Hrvat!), te barem dva milijuna žrtava Bleiburga. Dr. Franjo Tuđman živio je u svom svijetu. U tom svijetu brinuo se za Hrvatsku. U toj Hrvatskoj nije primijetio, recimo, da je izlazio „Polet“ (osim što je u „Vjesniku“ zapazio članak kojim se napada poznati Polimčev tekst o „Okupaciji u 26 slika“), ali je zato pomno pratio svaki opskurni emigrantski pamflet iz Patagonije. Nije primijetio mnogo toga, mnogo toga je pored njega promicalo, ali je zato vidio i mnogo toga čega nije bilo. Njegova Hrvatska je stvarno bila strašna. Iskreno mi je drago što odrastajući u Zagrebu nisam u njoj živio. Barem sam lijepu mladost imao. |
 Zašto je to onda na toliko mjesta zabilježio? Nameće se samo jedna pomisao – nije imao ništa pametnije. To se nameće tim više što ni ostalo što je zabilježio nije mnogo pametnije. Glavnina ostatka teksta je puko prepisivanje naslova iz novina i šturo prepričavanje uglavnom protokolarnih političkih vijesti. Kakva je pamet potrebna za tako nešto, u čemu je uopće svrha takvog posla? Neusporedivo je pametnije otići u knjižnicu i pogledati komplete starih novina u kojima su te vijesti sačuvane u originalu, umjesto da se čita njihovo nemušto prepričavanje. Kad si je već zacrtao da će pisati dnevnik, kad nije imao drugog posla, trebalo ga je nečim i ispuniti, pa kako nije bio čovjek koji bi makar i u intimnim zapisima kontemplirao o seksualnom životu s Ankicom, tema meteorologije mu je baš dobro došla. Mora se i priznati da je pogodna: dostojanstvena, ozbiljna, a dovoljno je pogledati kroz prozor da znaš što napisati. Ipak, nije to tek tako, bez vraga! O tome svjedoči nekoliko narednih zabilješki. Prepisujem: PONEDJELJAK, 2. LIPNJA 1973. Već više od deset dana neprestano povremeno kiši. I zahladilo je. Po stoljetnom kalendaru (samo što nije zasniježilo kako predviđa). (str.182.) UTORAK, 3.LIPNJA 1975. Stoljetni je kalendar ipak pogodio: novine javljaju o snijegu u Engleskoj i Škotskoj kakav se ne pamti u ovo doba godine već osamdesetak godina, a kod nas hladno. (str.182) SUBOTA, 5. SRPNJA 1975. Vrijeme se popravilo: točno po stoljetnom kalendaru. (str.187) NEDJELJA, 23. STUDENOGA 1975. Vrijeme ovaj mjesec, kao i cijele godine, više po stoljetnom kalendaru nego po meteorološkim prognozama. (str. 217) NEDJELJA, 23. SVIBNJA 1976. Još hladnije. Opet se obistiniše predviđanja stoljetnog kalendara: od 23. do 29 „bu prav grdog vremena“. (str.267) SRIJEDA, 2. LIPNJA 1976. Kiši. Po stoljetnom kalendaru trebalo je do 30-og biti više kišovito, a sad lijepo. No, tko da okrivljuje taj „koledar“ kad znanstvenici meteorolozi ne mogu predvidjeti ni za dan pouzdano. (str.269) Kako je u predgovoru „Osobnog dnevnika“ dr. Franje Tuđmana napisao prof. dr. Miroslav Tuđman „Ovaj je dnevnik svjedočanstvo o dr. Franji Tuđmanu...“ O čemu nam svjedoči to svjedočanstvo? Crno na bijelom, riječima samog dr. Franje Tuđmana imamo podastrijeto da je taj intelektualac, znanstvenik, povjesničar, budući akademik i budući predsjednik republike – vjerovao u stoljetni kalendar! U vrijeme kad su zemaljsku kuglu već oblijetali meteorološki sateliti, kad je započelo globalno zatopljivanje – on se ozbiljno pouzdavao u stoljetni kalendar!  Naravno da se i u stoljetnom kalendaru može naći mnogo toga pametnog i korisnog. Recimo, da je korisno marljivo raditi i obazrivo štedjeti, da je zdravo prati ruke prije jela, kada sijati i saditi pojedine korisne biljke, a uz to se obično nađu i zanimljive pričice i pobožne pjesmice, horoskop… U stoljetnom kalendaru se nalaze mnogi korisni savjeti kako urediti kući i vrt, kako voditi domaćinstvo, kako prirediti zimnicu, odgajati djecu u duhu pobožnosti i slično, što je moglo biti odgovarajuće za predindustrijsko doba, ali je nakaradno pokušati primijeniti pri kraju dvadesetog stoljeća šire od ograde vlastitog dvorišta, što šire to štetnije. Da jednom intelektualcu, znanstveniku, povjesničaru, budućem akademiku... stoljetni kalendar bude referentna literatura, to je... tražim riječ... tražim riječ... iako mi mnoge padaju na pamet... – bijedno.Moglo bi se reći i „nevjerojatno“, ali se tu nema što vjerovati, ovdje je sve evidentno kad nas sam pokojnik i njegovi nasljednici u to uvjeravaju. Arogancijom tipičnog neobrazovanog alternativca olako se razbacuje ocjenama „...tko da okrivljuje taj 'koledar' kad znanstvenici meteorolozi ne mogu predvidjeti ni za dan pouzdano...“, kao što svi alternativci zborno pjevaju „doktori ništa ne znaju“ ili „znanstvenici pojma nemaju“. On zna! On ima stoljetni kalendar! Dirljivo je predočiti tog intelektualca s naočalama, znanstvenika s doktoratom, povjesničara s objavljenim radovima, kako marno proučava nezahtjevno štivo namijenjeno seljacima i prostom puku s početka stoljeća, te tumači sam sebi i onima koji ga hoće slušati - nakon što je odredio spol nerođenog djeteta okretanjem prstena - kako ne dobiva priželjkivana društvena i znanstvena priznanja zato jer njegovi suvremenici nisu sposobni shvatiti njegove zamisli i veličinu, zato jer ga mrski komunisti mrze. U finalu, apsurdnim povijesnim zaokretom, zahvaljujući stjecaju okolnosti nezavisnom od njegove volje (ali sasvim po njegovim željama), oboružan stoljetnim kalendarom taj državnik je obilježio svoje vrijeme, po mjerilima stoljetnog kalendara preustrojio je društvo, oslanjajući se na STOLJETNI KALENDAR taj vizionar je poveo svoj narod u svijetlu budućnost, narod je bezglavo srnuo za njim, pa nije ni čudo da smo se našli ovdje gdje smo stigli. Tražim riječ... tražim riječ... Kao što kaže Ani ram u komentaru na prethodni post - još smo i dobro prošli.  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
