Marketing
postizborno škrgutanje zubima
Ima vijesti koje djeluju kao otrov s odloženim djelovanjem. Dan ili dva nakon izbora listao sam novine i odjednom me presjekao naslov - HSS je potrošio pet milijuna kuna da bi izborio jedno mjesto u Saboru! Sjedio sam u kafiću, uokolo je bilo društvo, pa se nisam mogao dulje zadržati da pročitam tekst, a više od naslova mi i nije trebalo, ali sam se sljedećeg dana na trenutak ponovo prisjetio tog naslova, pa i sljedećeg, pa nema dana da mi nekoliko puta ne padne na pamet. HSS je potrošio pet milijuna kuna da bi jedan od njih četiri godine dobivao plaću grijući guzicom saborsku klupu i zaslužio saborsku mirovinu! Pet milijuna kuna!
Odavno nisam čuo za besmisleniji način kako spičkati pet milijuna kuna. Naravno da se tom jednom HSS-esovcu to isplatilo, fučka se njemu za utrošenu lovu, nije iz njegova džepa. On samo dobiva. Društvo koje dozvoljava da se na uhljebljenje jednog političara potrati pet milijuna kuna ponaša se kao pijani milijarder, pri čemu prvi dio usporedbe sasvim stoji, ali - nažalost - ništa nije dalje od istine od drugog dijela. Tragično je kad se poput milijardera ponaša sirotinja. Neka mi samo nitko ne kaže da se tih pet milijuna kuna isplatilo radi demokracije. Izabrani bi morao u prvom istupu u sabornici objaviti da je pronašao revolucionarno gorivo iz krumpira koje će za vjeke vjekova riješiti svjetsku energetsku krizu da bi se njegov izbor isplatio. Što se demokracije tiče, sve što taj može reći unaprijed je dezavuirano time koliko je koštao njegov izbor.
Pet milijuna kuna! U ovoj zemlji se za sveukupnu obnovu svih cesta u narednoj godini planira četiri i pol milijuna kuna, a pitanje je da li će ih se smoći. Što bi se sve moglo napraviti s pet milijuna kuna? Moglo bi se četiri godine financirati deset ponajboljih književnika da samo pišu i pored toga u tih četiri godine objaviti pedeset knjiga. Literatura bi nam procvjetala, a to bi povuklo i cjelokupnu kulturu da bukne kao u Ateni u Periklovo doba. Pa da vidiš humanizam i renesansu! Da ne spominjemo kako bi pet milijuna kuna dobro došlo socijalnim službama ili azilima za nezbrinute životinje. Dečki su se malo zaigrali, pa se sad vidi koliko misle da vrijede. Ili su se preračunali misleći da će se za tih pet milijuna kuna dokopati Sabora njih pedeset.
Narod se ove zemlje oduševljeno opredijelio za demokraciju i višestranačje, ali se nitko nije zapitao koliko to košta. Mogli bi se isto tako demokratski odlučiti i da svi kolektivno odletimo na Mars, ali bi svakome bilo jasno da si to ne možemo priuštiti. Iluzija je da si možemo priuštiti ovaj cirkus od demokracije samo zato jer je to moguće izvesti na uštrb elementarnog normalnog odvijanja života. Možemo, ali ne možemo istovremeno i normalno živjeti.
Sad vidim jednu prednost starog dobrog jednopartijskog sistema koja mi je bila nevidljiva u vrijeme kada samo svi zbog njega škripali zubima. Bilo je i onda izbora, koštalo je organizirati biračke komisije i tiskanje izbornih listića i brojenje glasova i sve to, ali su se zato kandidati određivali na zborovima i sjednicama komisija i spletkama po kancelarijama. Nikome nije padalo na pamet da organizira parade sa slonovima i vatromete. Sve kavice po kancelarijama u cijeloj zemlji koštale su manje od divovskih plakata koje zalijepi samo jedna stranka po gradu veličine Karlovca.
Vidla žaba da se konj kuje, pa i ona digla nogu! Ako mogu Amerika, Švicarska i Švedska, ne znači da može i Croatia. Ako baš hoće, pa hoće, trebala bi stvar prilagoditi da ne strči kao neboder od 150 katova u Ilici. Ima smisla što traži Ivan Grubišić da se broj zastupnika smanji za polovicu. Da su kvalitetni i trideset i pet bi ih bilo dovoljno. Kad nisu, čemu ih plaćati sto i pedeset? Čekati da kvantiteta izrodi kvalitetu? Čekati da se Kerum obrazuje i opameti?
Ne valja nam pos'o, drugarice i drugari, građanke i građani. Za pet milijuna kuna vjerojatno se mogao srediti popis birača. Nikada mi nećemo ovako na zelenu granu.
Post je objavljen 10.12.2011. u 11:20 sati.