Glas doktora T.

nedjelja, 18.12.2011.

Glas doktora T. ima osobenu boju po kojoj ga se može prepoznati i u žamoru mnogih, tako da se nikada ne predstavlja kad nazove telefonom. Samo počne govoriti. Mnogi se danas ako ponašaju znajući da se njihovo ime pokaže na ekranu mobitela kojeg nazivaju, ali on je tako – zahvaljujući glasu - postupao otkada ga znam, davno prije pojave mobitela.

Nazvao sam prije nekoliko dana na njegov mobitel i, premda sam znao da je moje ime iskočilo na ekranu čim se stvarca oglasila, predstavio sam se kao što uvijek radim kako bih time onima koje nazivam dao vremena da se isključe iz onoga što rade i mentalno pripreme za bilo što zbog čega ih zovem. Doktora T. obično zovem jednom godišnje. Dogovorimo se naći kad ima dežurstvo preko noći, dođem kada svi pozaspu, zabije mi prst u šupak i malo čačka, a onda si natočimo čašu nekog pitkog alkohola (kojeg doktori nekako uvijek imaju u nekom skrovitom uglu ordinacije), pa se ispričamo za cijelu godinu koja je protekla od kada smo se posljednji put vidjeli.

Iznenadilo me je što je ovaj put rekao da dođem u sedam ujutro i da ga čekam u hodniku odjela na prvom katu. Nisam se raspitivao zašto, valjda zna zašto govori. Ne trebam ni opisivati kako mi je bilo ustati u šest ujutro, nakon što sam zaspao u tri. Vozeći kroz grad palo mi je na pamet da možda nije dobro spojio s kim je razgovarao... S druge strane, čovjek je doktor, primarijus, pročelnik odjela, možda i šef klinike, profesor, ne znam što sve nije u tom medicinskom svijetu – vjerojatno nema vremena, pa me je naručio kad je mogao.

U sedam sam stajao u praznom hodniku. Tek povremeno se moglo kroz mutno staklo zamijetiti nekakvo gibanje u dnu hodnika, povremeno se na rubu slušnosti začuo neki šum. Povremeno je prošla neka medicinska sestra krećući nečujno poput utvare. Jedna za drugom stiglo je nekoliko djevojaka koje su nestale u pokrajnim odvojcima hodnika ili u nekoj od soba u beskarjnom nizu da bi se ubrzo pojavle u bijelim odorama: dnevna smjena medicinskih sestara. Povremeno je prošao i neki mlađi doktor. Pola osam, a moj prijatelj se ne pojavljuje po mene...

Odjednom sam začuo njegov karakterističan glas. Okrenuo sam se u pravcu odakle je dopro, ali ništa. Čas kasnije začuo sam mu glas iz sasvim drugog smjera. Okrenuo sa se. Ništa. Odjednom je glas stigao s treće strane. Ponovo sam se ustremio prema onamo, uzalud. Prekinuo me karakterističan glas mog prijatelja koji mi se primicao iza ugla hodnika. Već sam zinuo da ga dočekam nekom doskočicom, kad je iza ugla banuo neki mlađi doktor objašnjavajući nešto sestri koja je hodala uz njega. Ostao sam začuđeno otvorenih ustiju jer je nepoznati čovjek govorio upravo glasom doktora T., bio je to taj glas, vrlo karakterističan, ali to očigledno nije bio on. U sljedećih desetak minuta glas je sve češće i sve jače dopirao s raznih strana, kadikad tako tih da se nije razaznavalo što govori, a ponekada snažniji pa su se mogle razumjeti poneke riječi.

Napokon moj prijatelj izroni kroz neka vrata glavom i bradom.

- Idemo, brzo! Uh, koliko posla od ranog jutra! – huknuo je. Požurio sam za njim. – Završio sam s vizitama, sad imam deset minuta za kavu.

Ušli smo u neku ordinaciju. Usput je doviknuo jednoj sestri da nam donese kave i dok mi je opipavao prostatu počeo sam se smijati. Znam iz socijalne psihologije i industrijske psihologije da žene koje rade uz pokretnu traku u tvornicama ili u malim dućanima znaju vremenom uskladiti mjesečnice da im svima dolaze otprilike u isto vrijeme. Taj je slučaj dobro opisan i objašnjen. Međutim, ne znam da li sam ikada u literaturi naišao na slučaj da svi u nekom kolektivu govore kao šef. Viđao sam da se u firmama svi oblače kao direktori, da mlađi oponašaju starije, da oni koji teže uspinjanju po hijerarhijskim stepenicama u mnogo čemu slijede one iznad njih, ali da svi nauče govoriti kao onaj koji ih je učio što da govore… Ne znam je li to svjesno ili nesvjesno, ali dobro su uvježbali. To mora da je zapravo vrlo zanimljivo i spretno. Kad god zazvoni telefon, a s druge strane netko – ne predstavljajući se – govori šefovim glasom, nemoguće mu je išta odbiti. S druge strane, onaj koji je nazvao po boji glasa ne može prepoznati da mu se možda nije javio upravo veliki šef, pa mora paziti što traži. Na taj način boja glasa koju su svi preuzeli i način govora koji su naučili djeluje kao korektivni faktor da se sve odvija na najbolji mogući način. Šef ne mora ni biti prisutan – njegov glas neprekidno odzvanja i nezavisno od njega upravlja svime.

- Vidim da nemaš vremena, pa ti neću ništa reći – rekao sam. – Ali kad nađeš vremena, pogledaj na moj blog. Sve ću zapisati...

- 03:17 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>