Zašto pišem i drugi eseji

utorak, 06.12.2011.

Jedna od školskih zadaća koje su skandalizirale babu Lazičku, moju profesoricu hrvatskoga, razrednika kojemu sam zaboravio prezime, Grgićevića, direktora škole, pola profesora u zbornici, pola nastavničkog vijeća i Kadićku, sekretaricu Partije na gimnaziji, imala je kao naslov nešto poput „Ideali koji me nadahnjuju“, „U svijetlu budućnost“ ili tako nekako. Započeo sam prizorom kako ležim u toploj posteljini na mekanom krevetu u prohladnom stanu u kojem se još nitko drugi nije probudio, te ni peć za grijanje nije potpaljena. Ugodno je pod toplim poplunom, najradije se ne bih do daljnjega izvlačio iz miline kukuljice posteljine, ali pritisla me nužda, i to velika, da odem na zahod. Odlažem koliko mogu, ali je nužda ipak jača, krmeljav i sanjiv ne mogu pronaći papuče pa bosim nogama idem po hladnom parketu i razmišljam o odnosu ugode i nužnosti. Sjedam na hladnu školjku i sad slijedi naturalistički opis sranja protkan razmišljanjima o svrsi života i tome kako je ono osnovno što nas dalje tjera puka prisila jer bi bez nje zauvijek ostali u sigurnosti kreveta. Ideali su tim jači koliko više proizlaze iz te nužde, i tako dalje, raspisao sam se preko sljedećih dvadeset stranica, sve dok me školsko zvono koje je označilo kraj školskog sata nije prekinulo.

Baba Lazička nije imala snage čitati dalje od mjesta na kojem je naišla na sranje, odnijela je zadaćnicu direktoru, direktor me je zvao i zahtijevao da hitno pozovem nekog od roditelja da porazgovaraju.

Poslao sam majku. Ona je došla, sjela u direktorovu kancelariju, pola sata čitala što sam napisao i zatim izjavila: „Baš dobro!“ Direktor je odmah uvidio da nema s njom što razgovarati i tražio da pozovem oca.

Otac je sjeo s direktorom i njih dvojica su započela ozbiljan razgovor što uraditi sa mnom, kako se postaviti prema tome što sam ispisao crno na bijelom i slično, zabrinuto konstatirajući da zapravo ne mogu ništa, a moj otac se trudio neutralizirati unaprijed moguće probleme koje je direktor mogao izazvati prosljeđujući dalje moju zadaćnicu kome je trebalo i kome nije trebalo, pri čemu je vjerovao da je ono što sam ispisao zapravo bilo izvrsno, ali to nikome ni po koju cijenu ne bi priznao.

Druga polovina profesora u zbornici i nastavnom vijeću bili su oduševljeni mojom zadaćom i na tom primjeru dokazivala onoj prvoj polovini kakvi su i koliki kreteni.

Prisjetio sam se svega toga gotovo pedeset godina kasnije probudivši se u šest ujutro usred kuće u kojoj su svi drugi još blaženo spavali. Probudila me nužda zbog koje sam ne paleći svjetlo putem krenuo prema zahodu. Po povratku u krevet, u potpunoj tišini, pokriven do ušiju, na rubu slušnosti čuo sam kako se na drugo kraju stana puni vodokotlić. Slušao sam to i slušao, taj šum nikako nije prestajao i počeo sam misliti da to možda šumi neka druga kućanska naprava, možda neki plinski bojler ili pumpa za cirkulaciju tople vode po cijevima, sve dok mi nije palo na pamet da to možda u takvoj tišini čujem svoj vlastiti krvotok. Spojeno s tim da mi više ništa nije lako, ni ustati ni ponovo leći, da me i jedno i drugo ostavi bez daha, da mi je dah vrlo kratak, palo mi je na pamet da bi bilo dobro nešto učiniti sa svojim zdravstvenim stanjem. Da prestanem pušiti – izgubio sam već svaku nadu. U noćnom muku moje disanje se čuje kao da sam u završnim scenama 2001 – Odiseje u svemiru. Dobra doktorica mi pokušava natuknuti da bih trebao na operaciju, nudi da mi zamijene cijela pluća, a zbog jednostavnosti to danas rade tako da odmah s plućima zamijene i srce. Pomisao na čeličnu oštricu koja zadire u moju unutrašnjost i para me od pupka do grla da bi me rastvorili potpuno me razbudila. Nimalo mi se to ne sviđa. Radije bih umro, osim što ujutro, naspavan i odmoran, uopće nisam raspoložen za umiranje. Navečer, kad sam umoran i iznuren, pomisao o vječnom snu djeluje kadikad čak prijatno, ali ujutro – nikada.

To me prisjetilo ljudi koje sam volio i koji su mi mnogo značili, a pod stare dane dugo nisu mogli zaspati ili su se ujutro vrlo rano budili i hodali po kući kao preuranjeni duhovi. Moj otac nekoliko godina pred kraj života nije odlazio na spavanje prije tri, četiri ujutro. Njegova nova žena je govorila „Gleda televiziju“, ali pitam se koliko je uopće pratio ono na ekranu jer nije bilo drugoga što bi u to vrijeme radio, a koliko i o čemu razmišljao. Baka je odbijala otići u bolnicu sve dok nije posivila kao bruskamen i odnijeli smo je besvjesnu na nosilima, a nakon što su je sredili živjela je još petnaestak godina i zaboravila da je imala ikakvih medicinskih problema. Kad bih znao da će sa mnom biti tako požurio bih da me izrežu, iščiste, bace trulež i umetnu nove dijelove i ponovo sastave, ali čemu sve to ako bi me time samo osposobili da ubrzo skončam od nečeg drugoga, daleko životinjskije bolnijeg? Ivan Pavković, koji se godinama borio protiv raka, o čemu je on razmišljao dok je sjedio u kući s uspavanim ukućanima?

Da sam turski sultan pozvao bih da mi dovedu najdražu hanumu iz harema, no kako sam hrvatski bloger kojemu supruga ujutro ide na posao, moram paziti da je ne probudim. Nisam tip koji bi sjedio u mraku, buljio u prazno i cvokotao. Nisam ni od onih koji bi u samoći odgledavali filmove. Moja najpririodnija reakcija je da upalim kompjutor i počnem pisati. Na moju sreću već desetljećima ne koristim pisaću mašinu čije bi resko kucanje odjekivalo kroz kuću, a u ljetnim mjesecima, kad su prozori otvoreni, odzvanjalo cijelom ulicom.
Sjećam se naslova jedne knjige koju sam davno vidio, ali je nikada nisam pročitao. ZAŠTO PIŠEM I DRUGI ESEJI. Umjesto da pročitam debelu i pametnu knjigu, radije zapisujem kratku crticu koja vjerojatno nije ni približno tako pametna ni na druge načine vrijedna kao nepročitana knjiga. Zamislimo da mene netko tako nešto pita. Ima niz razloga zbog kojih to radim, a jedan od njih je da kadikad ne mogu zaspati, a istovremeno nemam ništa pametnije ili draže na raspolaganju. Drugi je da ima mnogo toga što želim zapisati, a već unaprijed znam da neću imati vremena ni za mali dio toga, pa žurim zapisati što više. Stigao bih i više da se posvetim samo tome, ali se trudim, dok sam još živ, ne propustiti živjeti, doživljavati sve ono što nosi svaki novi dan koliko još mogu.

Zašto pišem? Ipak je najbolji odgovor onaj koji zanemaruje nabrajanje svih razloga, okolnosti i ne pokušava ih odvagnuti i međusobno povezati i uskladiti. Zato jer pišem.

- 12:12 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>