Darko Stuparić, glavni urednik „Pop ekspresa“ se, blago rečeno, oduševio mojim romanom nakon što ga je pročitao u cijelosti. U međuvremenu je već objavio tri ili četiri odlomka iz njega kao podlistak u novinama koje je radio. Početkom ljeta šezdeset i sedme, jednoga podneva kad sam navratio osvježiti se „Coca colom“ i naigrati na fliperu, pozvao me je u ugao daleko od svih i ozbiljno ponudio: - Hoćeš li da ti objavimo knjigu? Trenutak ranije takva mi je mogućnost izgledala nedostižna kao Mount Everest, pa mi nije mogao išta ljepšega reći. Ipak sam bio sumnjičav: - Kako bi ti objavio knjigu? „Pop ekspres“ je novina, a ne izdavačko poduzeće. Imao je spreman odgovor. - Objavit ćemo to kao posebno izdanje. Reklamirati ćemo u svakom broju „Ekspresa“, reklamirati ćemo i prije nego izađe, objavljivati narudžbenice, prodavati preko novina, a možemo dati što ostane u knjižare... Učas me nagovorio. Uopće nismo ni spominjali honorar, ponesen viješću da će roman biti objavljen uzdigao sam se iznad svih zemaljskih dimenzija. Pazi, imati ni osamnaest godina i objavljen roman – nisam mogao zamisliti da može postojati išta bolje. Koliko je ono godina imala Françoise Sagan kad je napisala svoj prvi roman, svjetsku uspješnicu „Dobar dan, tugo“? Sedamnaest. - Naravno, morat ćemo to lektorirati... Nije trebao obrazlagati. Pisaće mašine nisu imale sprelingčekere, u svakom retku mora da je bilo dvije do tri krmače od katastrofalnih gramatičkih ili pravopisnih svinjarija. - Dao bih to Vesni Brabec. Ona je već lektorirala sve tvoje što smo objavili. Jesi li zadovoljan s njom? Može? Što ne bi moglo? Čitao sam „Pop ekspres“, ali ne i svoje tekstove u njemu. Njih sam znao od ranije. Nisam imao pojma kakve su bile Vesnine intervencije, ali sam bio uvjeren da su bile dobre jer mi je bila vrlo simpatična, a ona se počinjala smijati već kad bi me ugledala na vratima, očigledno pod utjecajem mojih tekstova na kojima je radila. Dakle, dogovorili smo se da lekturu povjerimo Vesni Brabec, očekivali smo da će to napraviti preko ljeta, pa bi već u jesen knjiga mogla ugledati svjetlo dana. Izišao sam na osunčanu Gundulićevu ulicu viši za pola metra. Svijet je bio moj! Očekivao sam da Vesna neće obaviti posao nabrzinu. Em je imala itekako toga za provjeriti i popraviti, em je tekst bio pisan bez proreda pa ga je bilo teško i čitati, a kamoli upisivati rukom ispravke između redaka i po marginama. Zapravo je bilo baš dobro da „Pop ekspres“ nije izlazio preko ljeta, pa je imala dovoljno vremena da se studiozno posveti poslu. Došla je jesen, počela je škola. „Pop ekspres“ je nastavio izlaziti, ali od Vesne ni glaska. Pitao sam Stuparića što je s njom. - Ne znam. Prestala je dolaziti kod nas, morao sam nabaviti novu lektoricu. Sretnem je kadikad u gradu, kaže da još radi na romanu i da će mi ga donijeti čim završi. Bio sam razočaran što se time objavljivanje romana odlaže, ali i dalje je sama činjenica da će izaći bila dovoljna da se ne zabrinem odviše. Počeo sam se brinuti kad mi se učinilo da sam u gradu, u daljini kroz gužvu, spazio Vesnu Brabec, ali mi nije uspjelo da je i sretnem. Zabrinuo sam se kada sam je jednom spazio na drugom kraju potpuno prazne ulice i već se obradovao da ću je napokon moći pitati oči u oči kad će biti gotova kad je ona nenadano skočila u neku usputnu kućnu vežu i nestala. Ušao sam u istu kuću, popeo se do posljednjeg kata, a zatim spustio do podruma, ali je nisam uspio pronaći. Ozbiljno sam se zabrinuo kada se ista situacija s neznatnim varijacijama ponovila nekoliko puta. Situacija je djelovala tim ozbiljnija što se Vesna nije javljala na telefon, a njeni ukućani su odgovarali da ne znaju gdje je ni kad će se vratiti. Poslao sam joj pismo ili dva, bez uspjeha. Došlo je i proljeće, a moj roman ne samo da nije bio objavljen nego više nismo ni znali što je s njim. Počeo sam obilaziti mjesta po gradu gdje je Vesna inače izlazila, postavljao joj zasjede u blizini kuće gdje je stanovala, ali ne da je nestao samo moj roman, nego i ona. Napokon sam je početkom narednog ljeta uspio uloviti. Uočio sam je izdaleka, i umjesto da krepam prema njoj, lukavo sam se prikrio. Kao Indijanac koji progoni plijen u prašumi uspio sam je zaskočiti. Kad sam bubnuo pred nju kao Ero s onog svijeta samo su joj se noge posjekle. Satjerana u ugao ispričala mi je priču. Ona je ponijela tekst romana na more da ga na miru lektorira. Išla je sa šatorom u neki kamp pored Primoštena. S njom je išao i neki Belgijanac s kojim je bila zaručena. Belgijanac je očekivao da će ljeto završiti tako da će se njih dvoje vjenčati ili barem utanačiti datum vjenčanja. Umjesto toga Vesna je odlučila raskinuti zaruke. Belgijanac je kukao, molio, zaklinjao, bjesnio, izvodio sve što je bilo u njegovoj moći i što mu je padalo na pamet da je navede da se predomisli. Naposljetku je, vidjevši kako joj je stalo do rukopisa na kojem je svakodnevno radila, ukrao moj roman i pobjegao s njim u Belgiju. Njoj je poručio da dođe k njemu pa će joj vratiti te papire. Ona ga je zvala telefonom, pisala mu pisma, ali je on bio nepokolebljiv – ako hoće što je odnio neka sama dođe po to! Sve nadajući se da će Belgijanac doći pameti i poslati roman, Vesna nije izvijestila Stuparića o tome, a mene joj je bio neugodno sresti, pa je bježala i skrivala se po gradu. Toliko joj je bilo neugodno da je zbog toga ostavila posao u „Pop ekspresu“ koji joj se jako sviđao. Što da joj uradim? Jedino što je ulijevalo neku nadu bio je nadolazak ljeta, pa je postojala mogućnost da dođe i Belgijanac i donese moj roman. Međutim, Belgijanac nije došao. Nakon što sam napokon saznao što se dogodilo s romanom, Vesna se više nije skrivala od mene. Kad god smo se sreli, umjesto pozdrava smo izmjenjivali rečenice koje smo ubrzo automatizirali kao onaj engleski „How do you do?“ Je li štogod stiglo? Nije. Jel' se javio. Nije. Vesna je povremeno spominjala mogućnost da sama ode do Bruxellesa, ali je ujedno kukala da ju je strah, da je Belgijanac lud, da se boji da je ne bi pustio nazad. Slušajući kakav je tip kreten nisam imao srca zahtijevati da mu ode u ralje, dapače - izbijao sam joj takvu pomisao iz uma. Na jesen sam mu ja pisao. Pisao sam mu na njemačkom, na što sam dobio samo kratak odgovor na engleskom da njemački ne razumije. Onda su mi prijatelji pomogli prevesti moje pismo na engleski i prevodili njegov odgovor: gad se cinično ismjehivao otkuda mi pomisao da bi on mogao imati nekakav roman, što će to njemu? Da ima dovoljno knjiga priznatih svjetskih autora da ne treba sakupljati neobjavljene romane početnika koji pišu na nekakvim malim jezicima, i tako dalje. Saznao sam da je u to vrijeme u jugoslavenskoj ambasadi u Belgiji bio jedan moj prijatelj još iz Bjelovara. Pisao sam mu i objasnio slučaj. Nakon nekoliko mjeseci stigao je njegov izvještaj. Naravno, ništa nije mogao poduzeti službeno, ali je pokušao navabiti Belgijanca na sastanak. Belgijanac se neko vrijeme poigravao s njim, a onda poslao vrlo arogantno, bahato pismo da ga prestanu uznemiravati, da on pojma nema niti ima pojma kako je ikome pala na pamet pomisao da bi mogao išta znati - možda zato jer je bio na ljetovanju u Dalmaciji? On ne zna ništa, ali zna osobu koja bi možda mogla znati jer zna mnogo o knjigama i radi u izdavaštvu… Tu je savjetovao da se s daljnjim pitanjima obratimo Vesni Brabec. I tako su protekle dvije godine nakon datuma kad je knjiga trebala biti objavljena, a do teksta romana nisam došao. Današnjoj mladeži treba naglasiti jednu važnu okolnost. Tekst je postojao samo u jednom primjerku. Pisaća mašina koju sam rabio ionako nije mogla napraviti više od jedne kvalitetne kopije, a to da pomoću indigo-papira odmah ispisujem i kopiju palo mi je na pamet tek na posljednjoj trećini romana. Pored toga, ispravke i promjene koje sam unosio rukom bile su samo na originalu, na prvom primjerku, a na kopije sam ih propustio unijeti. Doduše, u te dvije godine sam mogao deset puta ponovo napisati cijeli roman, pomoglo bi mi i onih desetak odlomaka objavljenih u „Omladinskom tjedniku“ i „Pop ekspresu“, ali prve godine mi tako nešto - misleći da je tekst kod Vesne - nije padalo na pamet, a druge nisam mogao ni započeti neprestano očekujući da će se slučaj sretno razriješiti. Napisati dvjestotinjak-tristotinjak kartica iznova zahtijevalo bi najmanje dva mjeseca teškog rada, a nisam mogao ni započeti iz bojazni da će tri dana nakon što završim na vrata pozvoniti poštar i uručiti mi pošiljku iz Bruxellesa. To bi me sludilo. Nakon tri godine napustio sam i posljednju nadu da ću dobiti svoje djelo. Preostalo je jedino napisati sve ponovo. Nu, vidi vraga, otkrio sam da roman više ne bih napisao isto kao ranije, da bih ga toliko promijenio da to više ne bi bio isti roman. Čim sam s tim bio na čistu više nije imalo smisla gubiti živce na premišljanje o tome. Nikome nije išao u glavu taj Belgijanac. Kad je vidio da ni otetim ne može privući Vesnu, što mu je trebalo da ne vrati? Najvjerojatnije je u nekom trenu, pijan i očajan, naprosto bacio sve papire u smeće. Prijatelji su se još godinama šalili na moj račun kad god se razgovaralo o nekom svjetskom bestseleru - jesam li siguran da to nije preveden i objavljen moj otuđeni roman? Koliko god bi mi u ono vrijeme mnogo značilo da je knjiga izašla, danas mi je zapravo drago što nije. Postojala je mogućnost da bi se svima svidjela kao Darku Stupariću, ali još i veća da bi me kritika odrala, kao što su napravili Prelogu, pa je zauvijek odustao od pisanja literature. Tko zna, možda bih bio sretniji da sam se zaposlio kao profesor i posvetio sveučilišnoj ili znanstvenoj karijeri, tko zna? Jedino što znam je da bez ikakvog stvarnog razloga i danas ne volim Bruxelles. Nikada nisam bio ondje niti imam želju da odem, a čim čujem za njega odmah se smrknem. To je postalo i ostalo jače od mene. Vesna se kasnije udala za Mihajla Arsovskog, grafičkog urednika „Pop ekspresa“, a ja sam nakon nje radio s brojnim sjajnim lektorima, ali nit su oni uspjeli da me privedu svojoj varijanti pismenosti niti sam se ja ikada oslobodio sumnjičavosti kad je neki lektor uzeo moj tekst u svoje ruke. Mogu napisati besprijekoran tekst kako lektori zahtijevaju, ali neću. Zato me valjda pisanje i dalje veseli. |
Baka je donijela u miraz „Singericu“, šivaću mašinu. Od svega u kući što je bilo samo njezino, to je bilo najvrjednije. Djed je kupio pisaću mašinu. Ona je bila najvrjednije od onoga što je bilo samo njegovo. Kad se ona oglasila s jedne strane stana taka-taka-taka, a djeda s druge tuk-tok-tuc znao sam da ja u sredini mogu do daljnjega raditi što me volja ukoliko ne izazovem tresak koji bi ih privukao ili iza mene ne ostanu tragovi onoga s čim sam se zabavljao. Šivaća mašina me uopće nije privlačila, ali mi je pisaća bila vrlo zanimljiva. Kad djeda nije bilo doma odvlačio sam je u svoju sobicu, da baka ne čuje, i zabavljao se kuckajući svoje umotvorine. U početku su to bile pjesmice, kasnije tekstovi za uglazbljivanje za bendove iz okolnih garaža, pa falsificirane doktorske ispričnice za izostanak s nastave, anonimni dopisi i ljubavna pisma. Treći razred gimnazije započeo je kao da ne može dobro završiti. S pola profesora bio sam na ratnoj nozi, otac mi je bio ogorčen, a majka očajna, baka i djed tugovali, nepoznati odrasli su me gledali s gnušanjem, bio sam nesretno zaljubljen, a ovo zadnje me je uvjeravalo da me nitko ne voli. Prijatelji s kojima sam dijelio dobro i zlo bili su više-manje u istoj situaciji. Svijet je izgledao kao neprijateljsko mjesto, svako jutro budio sam se s pomišlju na gadarije koje me očekuju, u budućnosti nisam vidio ništa privlačno. Bilo je to teško izdržati. Izvukao sam se iz toga pomoću pisaće mašine. Uobičajilo se da sam se vraćao oko ponoći ili kasnije lagano podnapit, totalno iznuren, ali često dobre volje jer je večer bila vrijeme za landranje s prijateljima i ganjanje i natezanje s vršnjakinjama. Često se dogodilo nešto zgodno, nešto čime sam bio zadovoljan, netko je izveo neki štos koji sam htio zapamtiti, netko je rekao nešto duhovito… Počeo sam to zapisivati. Uvukao sam se na prstima u kuću, tiho prenio pisaću mašinu iz djedove radne robe u svoju sobicu i ondje - siguran da me nitko neće čuti, da neću nikoga probuditi - s dva prsta kuckao da zabilježim što se tog dana dogodilo. Tako je počeo nastajati nekakav moj kao dnevnik. Pisao sam na poleđini papira na kojima je bila šapirografirana televizijska drama Ive Štivičića „Mediteranska klima“. Mislim da sam je dobio od Zlatana Preloga, starijeg brata Nenada Preloga. On je već radio kao nekakav televizijski urednik i negdje smo se jednoga dana sreli, kratko popričali, a on mi pružio kopiju drame i rekao: „Uzmi. Pročitaj. Dobro je.“ Pročitao sam i zaista je bilo dobro, a kad sam počeo pisati koristio sam praznu poleđinu debelog ciklostila na kojem je bila šapirografirana Štivičićeva drama jer mi je to bilo najjednostavnije. Nema u tome nikakva značenja niti je iz toga proistekla ikakva posljedica; spominjem to samo kao pojedinost koja me uvijek razveseli kad je se prisjetim. Dvije do tri sedmice kuckao sam tako svoj dnevnik, a onda me jedne večeri, možda čak pod utjecajem alkohola, nešto ponijelo… Umjesto da šturo pribilježim što se dogodilo zaigrao sam se s pomišlju što bi bilo da je bilo, kako bi se događaji dalje razvili da je nešto u nekom trenu bilo drugačije, kako bi večer protekla da je u nekom trenu krenulo kako je moglo, a nije, da je netko došao ranije, a netko drugi otišao kasnije… Odjednom se preda mnom otvorilo nepregledno polje kombinatorike. Sljedećeg dana više nije trebalo zapisati samo ono što se stvarno dogodilo nego i ono što se moglo nastaviti na jučerašnju izmišljotinu. Stvarnost se počela ispreplitati s maštom, s tim da sam se trudio da sve i dalje ostane u sferi mogućeg i na taj način realnoga. Pisanje je postalo zanimljivije od stvarnog života i zatekao sam se kako prvi napuštam zajedničke zabave da bih se u sobici bacio na pisanje. U žaru nadahnuća kucao sam s dva prsta brzinom kojom je baka štepala „Singericom“: taka-taka-taka-taka… Ta igra je imala jednu vrlo korisnu posljedicu. U izmišljenim pustolovinama koristio sam stvarne likove mojih prijatelja, prijateljica, profesora, susjeda, prodavačica u dućanima, profesora, roditelja, odraslih…, te je valjalo dobro razmisliti kako bi se oni ponijeli u situacijama u koje sam ih dovodio. Razmišljajući tako o njima odjednom sam ih počeo razumijevati, odjednom mi se ukazalo da ono kako jedni na druge reagiramo nije jedino moguće, nego može i drugačije. I što je najvažnije - i ja sam bio jedan od tih likova. Bilo mi je gotovo smiješno kada sam otkrio kako se neki od svakodnevnih sukoba koji su izgledali nerješivi mogu lako ukloniti. Prva stvar koju sam odlučio bila je da se ne zajebavam više s lošim ocjenama u školi, već da ih sve popravim kada je to daleko jednostavnije nego podnositi sve posljedice loših ocjena. Nakon nekoliko mjeseci moji zapisi su premašili više od stotinjak gusto pisanih stranica bez proreda i tankih margina. Odbacio sam prvih desetak stranica na kojima su bili početni dnevnički zapisi i prvi put to pokazao nekom drugom. Od nesvrhovitog, slučajnog zapisivanja tekst se zapravo pretvorio u roman. Naravno, prvo sam ga pokazao prijateljima s kojima sam provodio svaki dan, koji su se pojavljivali kao likovi u tekstu. Svatko je reagirao na svoj način, imao svoje primjedbe, ali to mi nije ništa značilo naspram dvije reakcije koje su svima bile zajedničke. Prvo, iako su moji prijatelji bili dečki kojima čitanje nije bila jaka strana, a sa svakom knjigom za lektiru mučili su se po petnaestak dana, ono što sam napisao pročitali su munjevito, u dan-dva. To sam protumačio time da im je bilo zanimljivo, što i nije bilo čudno samo po sebi jer su se i oni pojavljivali u tom tekstu, a sve su druge likove znali. Prva reakcija dobivala je puno značenje tek u vezi s drugom. Svi, ama baš svi, komentirali su otprilike istim riječima: „Sve je dobro napisano, ali zašto je sve o meni izmišljeno?“ Ono što sam doživio kao kompliment bilo je što su svi bili uvjereni da je sve o svima drugima bilo istinito! To je zaista bio kompliment. Ako su oni koji su poznavali stvarne ljude vjerovali da sam zbivanja samo zapisao, znači da je sve bilo maksimalno uvjerljivo. Spojeno s brzinom kojom su pročitali, suma sumarum, značilo je da sam to dobro napisao. Bez obzira na ostale primjedbe, više od toga mi nije trebalo. Otprilike u to vrijeme u mom životu se ponovo pojavio Nenad Prelog, mlađi brat Zlatan Preloga. Točno se sjećam kako se to dogodilo… |
Jedno od rijetkih predavanja iz gimnazije koje sam zapamtio za sva vremena bilo je na prvom satu tjelesnog odgoja, fizičkog odgoja, ili kako se to već tada zvalo, iako smo svi zvali samo „gimnastika“. Po školskom rasporedu moj se razred za gimnastiku spajao s jednim od paralelnih razreda. Djevojke su imale svoju profesoricu, a momke je vodio Ivan Kuzmić zvan - naravno - Kuzma. Prvi put sam ga vidio kad je ušetao u razred i počeo govoriti odmah s vrata dok se galama još nije ni stišala. Govorio je „muški“, izravno, grubo i s povremenim blagim psovkama, onako kako se u to vrijeme i očekivalo od profesora tjelovježbe. - Što vi mislite, kreteni, da je gimnastika manje važan predmet za koji se nije potrebno truditi?! Znam ja što mislite, mislite - vi ćete biti intelektualci, što vam je to potrebno?! Mislite: gimnastika, to bumo malo protrčali i igrali se loptom, nogometa… - Što ovaj sere? - rekao sam Đeli Hadžiselimoviću koji je sjedio pored mene. Đelo je odabrao strateški dobro smještenu klupu u posljednjem redu gdje smo mogli kunjati ili igrati šnaps ako bi nam se prohtjelo, ali nismo mogli ništa jer se Kuzma govoreći ushodao po razredu i obilazio ga i prolazio uzduž i poprijeko. - Upravo zato što ćete biti intelektualci, gimnastika vam je jako važna! Velik dio života, najveći dio svakoga dana, provoditi ćete sjedeći za stolom buljeći u knjige i prevrćući papire. Mislite - za to vam nije potrebno snažno, zdravo tijelo? Ljuto se varate! Upravo zbog toga vam je potrebno da se gibate, da se zdravo razvijete, održavate kondiciju… Mislite da je lako sjediti za stolom ako vas pri tome bole leđa? Nije dovoljno imati samo debelu guzicu, da ne žulja, potrebno je imati i jaki kičmeni stup da bi se to moglo izdržati! Koliko sam se puta kasnije u životu sjetio njegovih riječi! Predavanje mu se oslanjalo na ono „u zdravom tijelu zdrav duh“, ali je išlo i dalje od toga konkretizirajući životne situacije u kojima ćemo se neizbježno naći, a u kojima će dosezi na raznim područjima ovisiti o spremnosti i mogućnostima fizičkog organizma. Mislio sam da me se sve to nimalo ne tiče. Imao sam metar i osamdeset i četiri centimetra, bio u odličnoj kondiciji, odgovarajuće snažan i vrlo izdržljiv. Bio sam uvjeren da ću samo još dalje rasti i jačati. Kuzma se obradovao kad me je prepoznao među svojim učenicima. Prisjetio se da me je uočio kako sam igrao rukomet za školu na nekim osmoškolskim utakmicama i zapamtio me, pa me je odmah uvrstio u gimnazijsku rukometnu reprezentaciju. Dečki su igrali vraški dobro. Udarna snaga bili su oni iz četvrtih razreda, ali smo se Zdravko Zorko i ja, iako još u prvom razredu, mogli s njima nositi. Zdravko je kasnije igrao rukomet čak u reprezentaciji Jugoslavije, desetljećima bio značajni trener i izbornik, a mislim da je i dalje značajna osoba u hrvatskom rukometu, ako nije već u penziji. Moram priznati da ja nisam odviše revno trenirao. U to vrijeme je uvijek bilo nešto značajnije zbog čega sam propuštao i treninge i utakmice. Kuzma je ipak ocijenio da sam talentiran i zalagao se za mene među prvima kada su me počeli pokušavati izbaciti s gimnazije. Te godine je gimnazijska ekipa izborila odlazak na europsko srednjoškolsko prvenstvo negdje u Njemačkoj ili Francuskoj, ne sjećam se točno. Direktor gimnazije, pozivajući se na ocijene, vladanje i neopravdane izostanke s nastave, zabranio je da i ja idem. Iz protesta sam sasvim prestao odlaziti na treninge, a kad su se dečki vratili s prvenstva ovjenčani titulom prvaka Europe, nisam imao osjećaj da me se to imalo tiče. U mladosti sam se stalno bavio nekim sportom, ali nisam mislio da sam sportski tip. Znao me je ponijeti žar igara s loptom, ali zapravo sam najviše volio trčanje i to najviše ono usamljeničko, na duge pruge. Napravio sam nebrojeno krugova oko Srednjoškolskog igrališta i nebrojeno puta pretrčao od početka Tuškanaca do Cmroka. Imao sam svoj tempo kojim je tijelo ubrzo postajalo automat koji je samo grabio, a ja sam se nesmetano mogao posvetiti svojim razmišljanjima i tako sam mogao trčati beskrajno. Obično sam prestajao kad više nije bilo vremena, a ne zato jer sam se umorio. Možete zamisliti moje iznenađenje, ili - bolje - ne možete ni zamisliti moje iznenađenje kada sam se jedne noći dok sam još išao na fakultet probudio usred noći da odem na zahod i nisam se mogao ni pomaknuti. Iznenađenje je slabo rečeno. Zaprepaštenje. Htio sam se ustati i naprosto nisam mogao. Ležao sam u mraku na leđima kao onaj Kafkin kukac i nisam mogao shvatiti što se događa. Bio je tu i bol u sredini leđa, jači od bilo kojega koji sam ranije osjetio, ali od zaprepaštenja na njega nisam obraćao previše pozornosti. Mislio sam da sanjam. Potpuno nepripremljen na tako nešto ležao sam obliven hladnim znojem. Što se dogodilo? Zar se više nikada neću moći pomaknuti? Polako sam se pribirao. Trebalo mi je valjda sat vremena da se stišćući zube od bola uspijem osoviti na noge i nekako odteturati do zahoda. Kad sam se svalio nazad na postelju od umora sam odmah zaspao. Ujutro sam se probudio zdrav zdravcat, kao da se ništa noću nije dogodilo. Ipak sam otišao do doktora i poslali su me da rendgenski snimim leđa. Sa snimkama sam otišao specijalisti koji me se odmah prisjetio jer sam dva-tri tjedna ranije bio kod njega dovevši svog osamdeset i petogodišnjeg pradjeda. Doktor je ovlaš pogledao ime na papirnatoj omotnici iz koje je izvadio metar na pola metra velike razvijene filmove, prikačio ih na osvijetljeno mutno staklo i zadubio se u proučavanje. Zabrinuto je kimao glavom: - Gadno!... Gadno!... Ali nemojte se odviše brinuti. U njegovim godinama tako nešto je sasvim prirodno i očekivano… Prekinuo je spazivši moje blijedo lice i shvativši zabunu naglo ušutio i progutao knedlu. To što me je kasnije pokušavao tješiti više nije imalo nikakvog učinka. Konstatirao je da imam na kičmi skoliozu i spondilozu i još nekoliko „oza“, iznenađujuće rano za svoje godine i u iznenađujućoj mjeri. Odakle to? Jedino moguće objašnjenje izviralo je iz one godine kada sam u sedmom razredu osmoljetke porastao više od dvadeset centimetara i počeo se intenzivno baviti veslanjem. Mnogo smo radili s utezima, natjecali se tko će teže podići, pravili po stotinjak čučnjeva s trećinom svoje težine na ramenima, kadikad to povećavali na pola težine… Mlada, još mekana istegnuta kičma teško je to mogla podnijeti bez trajnih posljedica. Bilo je to udarničko vrijeme kada se gledalo samo na postignuća, a o zaštiti na radu i sličnim stvarima gotovo se uopće nije razmišljalo, a kamoli o zaštiti u sportu. Tako mogu reći da su mi leđa žrtva sporta, ali prekasno je bilo kajati se. Preostalo mi je samo pobrinuti se da se degenerativni procesi uspore i naučiti kako živjeti s tim. Leđa su mi kroz život priuštila mnogo patnje i bezbroj sam se puta prisjetio Kuzminih riječi, upravo zato ih do danas nisam zaboravio. U više navrata sam proveo ne pomaknuvši se po desetak dana, mjesecima spavao na ravnom, tvrdom parketu, naučio sam koje pokrete moram po svaku cijenu izbjegavati da se ne ukočim. Nosim svoja leđa kao bolnu ciglu, kao da sam neka nakaradna kornjača. I smanjujem se. Pršljenovi se izvijaju, hrskavica između njih se stanjuje, tamo gdje bi trebalo biti podmazano stvaraju se kristalići, gravitacija me stlačuje, nekoć ravna linija kičme vijuga na obje strane… Maloprije sam se otišao izmjeriti. Visok sam sto sedamdeset sedam i pol centimetara. Da li se trebam radovati što neću živjeti dovoljno dugo da budem jedan od onih sasušenih skvrčenih starčića? Usput sam izmjerio još nešto. I to se smanjuje. Ne znam koliko, nisam izmjerio i zabilježio početne vrijednosti, ali nema sumnje da se smanjuje. U cjelini polakše se dižem, usporeniji sam, nesigurniji na nogama, učas se umorim. Moja dobra prijateljica Sonja Manojlović ima sjajan naslov jedne svoje zbirke pjesama kojeg se sve češće prisjećam. Naslov je tako dobar da me svako malo navede da ponovo prelistam cijelu zbirku. „TAKO PROLAZI TIJELO“. |
Knjiga je debela, a odlomak je kratak. Odlomak je šokantan, ali u knjizi nije. Naime, knjiga je prepuna takvih odlomaka, a cijela je daleko šokantnija od njega, pa kad se na njega naiđe u njoj lako je preći preko njega kao da nije ništa posebno ni značajno. U jednoj od priča jedan od likova kaže ovako (a dalje se radnja odvija u tom smislu): - Trebaš samo znati vrhunsku tajnu svih muškaraca, onu zbog koje bi se rađe ubili nego da priznaju! - Muškarci su zapravo drkađije! Ma kakvi jebači?! Mastur-batori! Što misliš, kada im jaja prorade? U četrnaestoj, petnaestoj ili ranije. A kad ga prvi puta umoče? U dvadesetoj ili kasnije. Ono, ako, dva-tri puta ranije ni ne računamo. A što rade u međuvremenu? Drkaju, drkaju i drkaju! I to im se osladi za vječita vremena. I kasnije kad jebu, koja im je omiljena maštarija pritom? Da drkaju! Navedi muškarca da drka, i tek tada će potpuno uživati. Ako se ne da, natjeraj ga - i postat će ovisnik o tebi. Izdrkaj mu sama i voljet će te! Odlomak djeluje šokantno zato jer je drastičan, ali i zato jer je pored te drastičnosti zapravo istinit. Zapadna civilizacija, u koju i mi spadamo, nije egzotični tropski otok na kojemu mladež veselo stupa u seksualne odnose čim spolno sazri. Ne živimo više u vrijeme kad su se djevojke udavale s trinaest, četrnaest godina, a momci sa šesnaest, sedamnaest… Kod nas se ide na vjeronauk, propagira čednost prije braka (a brak odgađa u nedogled), djeca odrastaju u spolnom neznanju, plaši ih se spolnim bolestima i nadzire da bi sama što manje saznala, umjesto znanja puni ih se predrasudama i tovari opterećenjima… Od razdoblja kad se jave spolne potrebe do onoga kad se počnu zadovoljavati treba se dugo načekati, a svaki dan tog odlaganja nije lako izdržati. Senzacionalistički izvještaji o onima koji se vrlo mladi odaju razvratu nisu pokazatelj općeg stanja, nego napuhavanje iznimaka da bi se moralizatorski i dušebrižnički obeshrabrilo ostale. …43% ispitanika prvo seksualno iskustvo imalo prije 16. godine, a njih 16% s 14 godina ili manje. Nemojte se šaliti! Kako je uopće definirano „prvo seksualno iskustvo“? Nasrtajem pedofila? Je li to poljubac? Je li to odlazak u bordel u pratnji oca ili strica, kao u klasičnom građanskom društvu? Ako i jeste bilo nečega što bismo mogli prihvatiti kao „prvo iskustvo“, koliko vremena je proteklo do drugoga? Iz vremena svog odrastanja sjećam se vršnjaka koji su ponosno tvrdili „ja sam jebao!“ i živjeli na slavi te tvrdnje godinama. Kako to mladež izdržava, psihički i fizički? Bježe u maštarije i masturbaciju. Za profiliranje seksualnog karaktera prvi je, formativni period najvažniji. Danas je možda najteže jer su mediji prisutniji i erotiziraniji nego ikada ranije, ali u suštini je tako već nekoliko generacija, gotovo cijelo stoljeće. Osvrnite se oko sebe - što vidite? Mnoštvo masturbatora, sve same drkađije! Pravog jebača jedva da ima na vidiku… Naravno, kad je iskustvo formativnog seksualnog perioda dominantno vezano uz buljenje u ilustrirane erotske magazine i pornografiju na ekranu. Biljka koja iskrivljeno raste teško će se kasnije ispraviti. Ako su muškarci seksualno primarno masturbatori, što je sa ženama? Nije daleko od pameti da rezultat mora biti posljedica istog uzroka - seksualnog osujećenja u okviru društva maksimalnog erotskog izazova. Počeo sam s knjigom koja priča priče na tragu traženja odgovora postavljenim pitanjima. Knjigu je možda moguće naći u ponekoj knjižnici, ali srećom se može nabaviti još nekoliko primjeraka… Uspomene urednika erotskog magazina - tko će znati više od urednika erotskog magazina? |
Baka mi je svako jutro pripremala što ću obući i nikada nije zaboravila napomenuti da svakodnevno valja promijeniti donji veš jer „što bi bilo da te na ulici zgazi auto, odvezu te na Hitnu pomoć i ondje vide da imaš posrane gaće!“ Time mi je poručivala da je nečisto rublje daleko strašnije od toga da me zgazi auto, da me odvedu na Hitnu pomoć, a čak i da sve to ne preživim manje je važno od toga da se ne osramotim. U ljeto između petog i šestog razreda roditelji su me poslali „s kolonijom“ na more. Ne znam je li to organiziralo društvo „Naša djeca“ ili bjelovarska općina, a nije ni važno. Važno je da je to tada za djecu s kontinenta bila rijetka prilika da uopće vide more, a ni odrasli ga nisu češće viđali. Na more se tada išlo kao na hadžiluk. Običaj je bio da se po povratku donese flaša morske vode, sasušena zvjezdača ili trokutasta školjka periske, što se čuvalo kao dragocjenost i izlagalo na vidljivom mjestu u staklenoj vitrini kuhinjskog kredenca. Nasuprot svemu, bilo je to prvi put da me kane odvojiti od majke i oca, a da neću biti s bakom i djedom, i nimalo me nije privlačilo, ali nisam nalazio djelotvornog argumenta kojim bih naveo roditelje da se predomisle. Ne mogu opisati koliko sam bio loše volje dok su u kofer spremali odjeću i sve što bi mi moglo zatrebati, a baka je dometnula još petnaest komada gaćica da imam dovoljno da svakog dana mogu odjenuti čiste. U svakoj je smjeni stotinjak djece pod nadzorom nekoliko odgajatelja provodilo po dvije sedmice u kući u Kaštel Kambelovcu. Ono što mi je prvenstveno išlo na živce bio je kolektivizam, iako tada nisam imao naziv za to. Svi smo trebali ustati u isto vrijeme, ići na doručak zajedno, ići na kupanje u koloni po dva, vraćati se zajedno s kupanja, u isto vrijeme ići na spavanje… Jedno od obilježja kolektivizma je da se stalno nekoga čeka. Ne može se ići na doručak dok se i posljednji ne probudi, ustane i obuće, ne može se ići na kupanje dok se i posljednji ne priključi, nema povratka s kupanja dok se i posljednji ne izvuče iz vode… Pola dana provodili smo u čekanju, pri čemu je onaj tko je bio revniji i poslušniji čekao više. Omrznuo sam kolektivizam za vječna vremena. Jedino što mi je olakšavalo taj režim bila je Nena Markovac. Nenu Markovac sam ondje vidio prvi put i mislio sam da je ona nešto najljepše što sam ikada vidio. Bila mi je tako lijepa da sam uživao gledati je i pored nje mi nije bilo ni najmanje dosadno. Na moju sreću i njoj sam ja bio drag, pa smo od prvog dana kad su nas tjerali u „kolonu po dva“ stajali jedno pored drugoga, a dok smo hodali držali smo se za ruke, što mi je bilo neobjašnjivo slatko. Na kupanju smo nastojali biti zajedno, u blagovaonici smo sjedili jedno pored drugoga… Uskoro su nas svi naokolo počeli zafrkavati da smo „cura i dečko“, ali se na nikoga nisam mogao naljutiti jer mi je to podbadanje zapravo bilo prijatno. Najgora stvar na boravku na moru s kolonijom bile su starije djevojčice predvođene gadurom Brankicom. Njih pet-šest bile su za glavu veće od mene, jače i brže i nisam im mogao ni pobjeći ni obraniti se. One su zaključile da sam ja vrlo sladak, odvlačile me kad god su prohtjele, okružile me i igrale se sa mnom. Govorile su mi da sam njihova lutkica, češljale me i dirkale, pokušavale su me maziti dok sam se ja otimao i pokušavao pobjeći na sve načine. Govorio sam im svašta, vrijeđao, prijetio i molio, ali moje opiranje kao da ih je još više raspomamljivalo da budu još bezobzirnije. Najbolji dio dana bio je nakon ručka, takozvani „popodnevni odmor“. Svi smo se rasporedili po krevetima, pokrili plahtama do brade, odgojitelji su naš obišli i izgubili se svojim poslovima, a mi smo nakon toga bili slobodni dva sata. Brankica i njena banda koristile su to da provale iz ženske spavaonice, zgrabe me, odvuku i maltretiraju sve dok se odgojitelji ponovo ne pojave na obzorju. Najbolji dio dana bio mi je najgori. Otprilike desetog dana sam ih preduhitrio, skotrljao se pod susjedni krevet, pod krevetima otpuzao na drugi kraj spavaonice, a odande na jedna vrata van dok su one na duga nahrupljivale unutra. Sakrio sam se u sklonište za metle ispod stubišta gdje me je čekala Nena Markovac i uživali smo daleko od svih. Furije su pobješnjele kad me nisu vidjele niti je itko znao gdje sam nestao. Bile su dovoljno pametne da odmah potraže Nenu Markovac, a kad su otkrile da je i ona iščeznula, bjesnilo je eskaliralo u ludilo. Nas dvoje smo najviše uživali slušajući njihovu nemoćnu ciku dok su pretraživale kuće od tavana do podruma. Čak su otvorile i vrata spremišta za metle, ali smo mi bili tako dobro skriveni u najdaljem uglu da nas nisu spazile. Koliko ih je jedilo da sam im izmakao, još više ih je kinjilo što su znale s kim sam i da nam je dobro. Kada sam se napokon vratio u spavaonicu i prišao svom krevetu, neposredno prije nego će prvi odgojitelj gurnuti glavu kroz vrata da provjeri je li sve u redu, zatekao me prizor koji me je zgromio. Svi ostali su ležali na svojim krevetima pokriveni do brada, a na mom krevetu su bile razastrte sve moje prljave donje gaćice, desetak njih, uredno posložene tako da je ono „žuto naprijed, a smeđe pozadi“ bilo u sredini, okrenuto prema gore, pravilno raspoređene. U prvi mah je izgledalo kao da su mi se po krevetu raširili lopoči. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Skrivao sam prljavi veš na dnu kofera, bijesne furije nisu znale kako mi se osvetiti, pa su mi prekopale stari, našle ono što sam sakrivao i izložile to na vidjelo. Presjekao me taj prizor kao da me munja proparala, jedva sam napravio sljedeći korak. Zemljo, otvori se i progutaj me! Nebo, sruši se i zdrobi sve! Svi uokolo promatrali su što ću. Razlog zašto ih nisam na mjestu pobio bio je što ih je bilo više i svi su bili za glavu veći od mene. Na znam od kuda sam sakupio snagu da učas pokupim svoju sramotu, gurnem je pod poplun kojim sam se i sam pokrio i u sljedećem trenu je odgajatelj već šetao između redova kreveta. Trudio sam se da ne vrištim i ne rasplačem se, svjestan da bi tek tada beštije likovale. Taj užitak im nisam želio priuštiti. Osjećao sam jedino da bih se odmah želio naći što dalje, da ondje ne mogu ostati ni trenutka više, ali nažalost mi ništa drugo nije preostalo. Da je onda bilo telefona odmah bih nazvao roditelje da dođu po mene. Kaštel Kambelovac je bio predaleko od Bjelovara, a ja bez novaca, pa nije bilo načina da se sam vratim. Razmišljao sam o tome da se smjesta zaputim pješke, ali dok se odgojitelj još vrzmao naokolo stigao sam se predomisliti. Morao sam ostati zajedno sa svim tim ljudima koji su mi se omrznuli još sedam dana. U tih sedam dana sedam stotina sedamdeset i sedam puta sam naučio sve o sramoti. Prijetnja sramotom je jedna od najsnažnijih uzdi i kočnica kojom se kontrolira najveći broj ljudi. Povijest je prepuna ljudi koji su radije umrli nego se osramotili. Bio sam osramoćen, ali se nisam sam osramotio, nego su me osramotili. Prvo otkriće bilo je da sam to preživio, da mogu i dalje živjeti koliko god bilo gorko. Preživjevši, počeo sam i razmišljati. Što ostali rade sa svojim prljavim rubljem? U koloniji nije bilo organiziranog pranja odjeće i veša, neke su starije djevojčice prale svoje krpice i sušile ih po konopcima u vrtu, ali većina ostalih (a dječaci svi), nisu to radili. Dakle, velika većina ostalih mora da je također imala po svojim kuferčićima i torbama iste tajne zalihe kao i ja. U čemu se ja razlikujem od ostalih? Po tome što je moja tajna izišla na vidjelo, a njihove nisu. Kao da oni ne seru i pišaju kao i ja! Izašli smo na dvorište pred kuću nakon popodnevnog odmora. Gnjusna Brankica i njene gadure bile su na uobičajenom mjestu ispod smokve i zurile. Prošao sam pored njih ni ne pogledavši ih. Vjerojatno su osjetile da je vrag odnio šalu. Da mi je ijedna prošla, krvi bih joj se napio! Možda su mislile da su se dovoljno osvetile, a možda me je čuvala i aureola sramote zbog koje su se svi oko mene razmicali. Uskoro sam otkrio i jednu prednost sramote - svi su me izbjegavali. Nitko se nije htio pokazati u društvu posranca. Na zafrkantske primjedbe koje su neprekidno dolijetale sa svih strana nisam se osvrtao, pa su i one uskoro presahnule. Jedva sam dočekao da me svi ostave na miru. Jedino mi je bilo stalo do Nene Markovac. Klecavih koljena i suhih usta prišao sam joj prvi put nakon što je sramota pukla. Nisam znao da li je već čula ili nije, ali po njenom napetom držanju sam shvatio da jeste. Pružila mi je ruku i povela me na začelje kolone koja se zaputila prema kupalištu. Ništa nije rekla i nikada „ono“ nismo spomenuli. Da nije nje bilo, ne znam kako bih preživio. |
Dobar čovjek je onaj koji bi posljednji komad kruha podijelio s onim kome je potrebno ne tražeći ništa za uzvrat. Još bolji čovjek je onaj tko bi gladnome dao cijeli posljednji komad kruha, zanijekavši da je i sam gladan. Onaj kojeg smo ocijenili kao „još bolji čovjek“ nesumnjivo je dobar čovjek, a prema njemu je onaj kojeg smo na početku nazvali „dobar čovjek“ naprosto samo čovjek, kao što su i dvije mačke koje složno dijele isti komad mesa naprosto samo mačke, ni dobre ni loše. Loš čovjek je onaj tko bi sam pojeo kruh, iako je već sit, uživajući ako ga pri tome gleda netko tko je gladan. Loš čovjek je po tome samo biološki čovjek, a po ljudskim mjerilima je nečovjek. Koliko god izgledalo da govorim o krajnje pojednostavljenim hipotetskim primjerima, upravo takvi primjeri su surova stvarnost za velik dio čovječanstva na velikom dijelu svijeta. No to ne znači da nisu primjereni i za ostatak svijeta. Na ostalom dijelu svijeta, na njihovu/našu sreću, ljudi nisu prisiljeni da im se život vrti oko komada kruha, životne situacije su daleko složenije, zamaskiranije, ali u suštini je svugdje isto. Prijatelj je onaj tko bi s prijateljem podijelio ne samo posljednji komad kruha ne tražeći ništa za uzvrat, nego je spreman ponoviti to koliko god puta bilo potrebno, a i kad nisu zajedno brine da li njegov prijatelj ima štogod za pojesti i veseli se ako zna da ima. Po tome ispada da prijatelj može biti samo dobar čovjek. Loši ljudi nisu i ne mogu nikome biti prijatelji, a kako je prijateljstvo uzajaman odnos, niti ne mogu imati prijatelja. Na onim dijelovima svijeta u kojima je razlika između bogatih i siromašnih velika, a siromašni nisu u opasnosti da bi umrli od gladi, već samo prepoznavanje što je posrijedi je složenije i lakše je pogriješiti. Nemoguće je i besmisleno, nepotrebno, podijeliti bogatstvo kao što bi se podijelio posljednji komad kruha. Dobar čovjek i prijatelj se prepoznaju na druge načine. Dobar čovjek neće uzeti ono što nije njegovo i što nije zaslužio, a dati će koliko može komu je potrebno. Prijatelji će se pogostiti ribom, a zatim će onaj koji zna podučiti kako se lovi riba onoga koji još ne zna. Onaj koji će ugostiti samo onoga tko mu može uzvratiti nije prijatelj, nego trgovac. Trgovci ne mogu imati prijatelje, nego samo mušterije, partnere ili konkurenciju. No i u svili i kadifi suština ostaje ista: samo dobar čovjek može biti prijatelj, loš čovjek ne može imati prijatelja, a čovjek bez prijatelja je zapravo nečovjek. |
propast Costa concordie Vijest o nesreći luksuznog turističkog broda, kruzera Costa Concordia, doživio sam tim dramatičnije što sam prije petnaestak dana sišao s MSC Magnifice, plovila jednakog formata. Gotovo je nevjerojatno koliko je to veliko! Ti su brodovi poput SuperAndrije iz Sigeta, ogromni, a uz to još ne da se miču, nego jure. Pored toga, fascinantno je koliko su složeni, sofisticirani, na njima su sva čuda najsuvremenije tehnologije, nema čega nema, a organizaciono su primjer savršenstva. Da takav brod nastrada prvenstveno je nevjerojatno, ali - kao što smo vidjeli - i nevjerojatno se može dogoditi. Žao mi je i što i ovaj primjer dokazuje nešto što sam u pet godina postojanja ovog bloga nekoliko puta pokušavao objasniti. I najveće zamisli, poduhvati ili stvari mogu propasti zbog male pojedinosti, sitnog previda, koji se tek u završnici pokažu krucijalni. Utoliko ne mogu propustiti ovaj slučaj kao školski primjer. Suvremeno kruzeri poput Costa Concordie građeni su tako da praktički ne mogu potonuti. Ni torpedom ih se ne bi uspjelo poslati na dno. Možda bi izravni sudar dva takva plovila mogao imati takav učinak, ali su višestruki navigacioni sistemi nabrušeni da je tako nešto isključeno. Možda bi neka superoluja mogla biti pogubna, ali je povezanost sa satelitskim meteorološkim nadzorom takva da svaku vremensku nepogodu brod može pravodobno izbjeći. Costa concordia i MSC Magnifica napravljene su s Titanikom na pameti tako da isključuju mogućnost sudara i mogućnost potonuća. Ono što graditelji očito nisu imali na umu je mogućnost nasukavanja. Ovo što slijedi nije „funny video“. To je početak katastrofe gledan iznutra. Ova nesreća ima i dobru stranu - u narednom periodu će putovanja na takvim luksuznim kruzerima jako pojeftiniti. P.S. - Po noći sam postavio ovaj post i uključio na njegovu kraju filmić od nekoliko minuta koji sam pronašao na YouTubeu. Filmić pokazuje u neprekinutom kadru kako sav nepričvršćen namještaj, a ima ga sva gomila, klizi s jedne strane na drugu kako se brod naginje, zajedno s ljudima koji se nisu uspjeli prihvatiti za išta učvršćeno. Ujutro sam išao pogledati komentare i otkrio da je filmić u međuvremenu uklonjen. Kompanija čija je Costa concordia je vjerojatno nekako nagovorila onoga tko je postavio filmić da ga ukloni. Što da sad napravim? Uklonim taj dio posta? Ipak, za sada, neka i dalje ostane kao pokazatelj kako oni koji imaju načina (čitaj - novaca) utječu na informacije koje kolaju i sliku svijeta koje javno mnijenje na osnovu njih stvara. P:S.2 - Pronašao sam isti klipić na drugom mjestu... |
Jedne jesenje ili ranoproljetne večeri nakon završetka nastave banda iz razreda okupila se na klupi ispred gimnastičke dvorane. Znam da je bilo takvo doba godine jer je rano pao mrak. Odjednom je netko obavijestio ostale da postoje pederi. Kao da je grom tresnuo pored nas! Prvi izvještaj bio je lapidaran i nemušt, ali već i takav bio je dovoljan da se svi osupnemo, skandaliziramo i zažarimo pravednim gnjevom. Moram priznati da je i mene, koliko god inače bio obrazovan i pristojan mladić, ponijelo kao tsunami, tim lakše što sam bio potpuno nepripremljen na takvu vijest. Čak su i pornografske fotografije koje smo raspačavali u to vrijeme bile potpuno „straihgt“. Na njim se vidjelo isključivo heteroseksualne parove. Prvi dojam koji smo stekli o pederima bio je, današnjim rječnikom rečeno, da su oni smjesa homoseksualaca, pedofila, voajera i nekrofila, nekakvi zombiji, vampiri, u svakom slučaju manijaci. Iz toga je bilo jasno da je to nešto strašno, nešto što se po svaku cijenu mora iskorijeniti. Nakon kraćeg vijećanja bez suzdržanih i glasova protiv zaključili smo da je naša sveta dužnost da što hitnije ulovimo nekog pedera i isprebijamo. Odgovor na pitanje koliko treba tuči pedera da se opameti se podrazumijevao – dok mu ne bude dosta. Koliko je okorjelom pederu dovoljno da se odrekne svoje zle navike pretpostavljali smo da ćemo ocijeniti na licu mjesta. U turbo-modu krenuli smo u operativnu razradu plana za ostvarenje naše svete dužnosti. Ocjenjivali smo da ih u Zagrebu može biti otprilike pet do devet, samo – kako ih prepoznati? Opasnost od njih bila je tim veća što su navodno izgledali sasvim humanoidno. Lukavo smo zaključili da im treba podmetnuti mamac na koji će se sami zalijepiti i time ujedno razotkriti. Što bi mogao biti mamac za pedere? Jednako lukavo zaključili smo da bi to mogla biti Irena Furjan, najzgodnija ženska na školi, jedna od onih rano izraslih i prikladno zaobljenih, s fantastičnim nogama kakve mogu imati samo četrnaestogodišnjakinje koje su tim više dolazile do izražaja jer je u skladu s tadašnjom modom nosila minisuknje koje su jedva pokrivale gaćice. Nije bilo čovjeka koji se nije okrenuo i slinio za njom kad je prolazila cestom, svako malo morali smo tjerati nekoga tko se zalijepio za nju, pa smo bili uvjereni da ni pederi neće moći odoljeti. Naravno da u svemu tome nema odviše logike ni pameti, ali to samo pokazuje kakvo je vrijeme bilo i kako smo bili nedotupavi. Kad danas pročitam u novinama da su neki slični napali ili ozlijedili nekoga samo zato jer je drugačije seksualne orijentacije, uvjeren sam da su motivi jednako utemeljeni i razložni kakvi su naši bili. Srećom je Irena imala sat duže nastavu nego mi, valjda je bila na nekoj vanškolskoj aktivnosti, pa smo se sačekali na izlazu i učas nagovorili da nam se pridruži. Preostalo je pitanje gdje pronaći pedere. Pretpostavljali smo da se oni pojavljuju na ulicama tek oko ponoći, u čas koji se pripisuje utvarama, duhovima i kriminalcima, ali nismo imali vremena toliko čekati jer se Irena morala vratiti kući do deset. Dakle, morali smo pronaći mjesto gdje se pojavljuju i ranije. Otprilike na tom mjestu razvoja događaja počeo sam dolaziti sebi, pribirati se i počinjati hladno razmišljati. Kad je već bilo sasvim izgledno da bi netko mogao gadno stradati, prisjetio sam se da nisam pristalica nasilja kad je bilo tko u pitanju, pa to valjda podrazumijeva i pedere. Predložio sam da postavimo zasjedu s mamcem nasred Dubravkinog puta. Obrazložio sam time da je ondje mrak i pustoš, što je djelovalo uvjerljivo jer gdje bi se inače pederi pojavljivali? Neće valjda šetati po rasvijetljenom Trgu Republike?! Pravi razlog tog prijedloga sam prešutio. Kako sam se ja često vraćao kući onuda bio sam siguran da u to doba godine i to doba dana ondje nitko drugi ne prolazi. Dakle, zaputili smo se kao čopor euforičnih mladih vukova prema Dubravkinom putu s Irenom u sredini. Zažareni svetom misijom usput smo izvrijeđali nekolicinu tipova i šutnuli dvojicu-trojicu koji su pogledali Irenu kako nam se nije svidjelo. Irena je bila domišljata djevojka, pa nas je upozorila na jedan propust u planu. Kako su pederi poznati po tome da nasrću na druge muške, a izbjegavaju ženske, kako ćemo ih razotkriti s njom kao mamcem? Ništa, ništa, odmah smo to riješili – upravo po tome. Svaki normalan muškarac bi kad vidi Irenu nešto pokušao, a pedera ćemo prepoznati upravo po tome što neće ništa. Došli smo do najpovoljnijeg mjesta za zasjedu, a putem smo još razradili detalje. Što ako naiđe neki normalni čovjek, vidi Irenu samu u mraku i naskoči na nju? S jedne strane, kako je naš cilj naći pedera, bio bi red da ga ostavimo na miru, tim više što smo mu Irenu sami podmetnuli. To bi značilo da bismo trebali ostati i dalje skriveni i promatrati kako nam netko nepoznat jebe prijateljicu? S druge strane, to ipak ne bismo mogli otrpjeti, pa smo se dogovorili, ako je itko napadne, da ga naprosto isprebijamo da mu tako nešto nikada više ne padne na pamet. Irena je stala uz rub staze pored klupe na mjestu kojim je trebao proći bilo tko tko bi naišao Dubravkinim putem. Mi ostali smo se rasporedili oko nje u krugu od desetak metara, svaki iza drugog debla i počeli smo čekati. Čekali smo, čekali i čekali, a bilo je vraški hladno. Irena je cvokotala u mini suknjici. Sve je to sve više i više naličilo onom poznatom starom vicu kako stari mačak na vrhu krova uči mladog mačka što je to seks i to po najhladnijem danu u godini i nakon dvadesetak minuta smo se već dovoljno smrznuli da se ohladimo od cijele zamisli. No u tom trenu, odjednom, od niotkuda se pojavio neki čovjek. Svi smo se ukočili od zaprepaštenja, pa i ja. Nije moguće da smo ipak namamili nekog pedera? Čovjek je bio samo crna silueta u mraku i nije prošao nego stao pored Irene. Suspregnuli smo disanje, ali ipak nismo mogli čuti što su njih dvoje razgovarali. Stajali su udaljeni metar ili dva i potiho izmjenjivali rečenice. Čekali smo dogovoreni znak kojim će nas Irena pozvati kad bude sigurna da je naišao peder, ali ona se zapričala s neznancem kao da je zaboravila na nas. Uzevši u obzir zimu i hladni vjetar, situacija je postajala teško izdrživa. Razmišljao sam što učiniti ako Gvozdanović ne mogne više izdržati i sjuri se isprebijati čovjeka samo da se sve završi... Srećom se napokon neznanac odvojio od Irene, ljubazno su se pozdravili i on je produžio dalje. Odahnuo sam. Okružili smo Irenu i pitali je što ju to toliko dugo pričala s tim što je naišao. Ništa naročito, pitao je što radi sama u šumi u mraku. Što mu je odgovorila? – to nismo prethodno dogovorili. Ništa, muljala je nešto, pa se čovjek tek tada zainteresirao, ali ipak se na kraju uspjela izvući. Nije bio peder, zato nas i nije pozvala. Kako zna? Nije ništa pokušao, ali nije ni da nije pokazao zainteresiranost. Hajde, dobro. Putem nazad nismo bili odviše zadovoljni, ali nismo bili ni nezadovoljni. Dali smo sve od sebe! Istina da nismo polučili neki naročiti rezultat, ali drugi put će biti bolje. Ipak, nije bilo drugog navrata. Izgleda da je ono smrzavanje u šumi svima ogadilo zamisao, a možda smo svaki za sebe drhtureći u zasjedi imali dovoljno vremena da hladno razmislimo, pa takav poduhvat nikada nismo ponovili. Dapače, mora da nam je sve to toliko ogadilo zamisao da pedere nikada više nismo ni spomenuli. I kad smo već kod te teme, u kinima upravo igra odličan film „Parada“. Najiskrenije savjetujem svima da ga pogledate. Ne propustite! |
Komar je živio u lijepoj novoj kući na kraju ulice. Ne samo da je kuća bila biser arhitekture, nego je bila i namještena novim i suvremenim namještajem, pa je iznutra izgledala kao one iz američkih filmova. Pored toga je njegov stari imao gomilu knjiga, a kako je prije nego su doselili bio jugoslavenski diplomata u Turskoj, Indiji i Pakistanu, ambasador, donio je uspomene iz tih krajeva, od folklornih do arheoloških stvarčica, pa je uređenje kuće imalo i začin egzotičnog muzeja. Komar mi je jedan od najboljih prijatelja iz djetinjstva, a bio sam dobar i s njegovim roditeljima i bratom, pa sam volio ondje navratiti. Oko kuće bio je lijepi vrt koji je njegov stari marljivo uređivao. U neko doba je u njegovoj obitelji krenuo razgovor da im u kući ipak nešto nedostaje. Pas. Racionalno objašnjenje bilo je da im nedostaje pas-čuvar. Komarova majka je bila nekakav visoki funkcionar u SUP-u, miliciji, pa je jednoga dana otišla u policijsku štenaru i zatražila da joj daju nekog psa. Dali su joj prekrasnog vučjaka, velikog i izuzetno lijepog mužjaka. Bio je mlad, razigran, srdačan i druželjubiv. Volio se igrati sa djecom iz ulice, radovao se dolasku poštara, razdragano je dočekivao svakog neznanca, prepun povjerenja puštao je svakoga u kuću, u njegovu pseću kućicu naselile su se mačke iz susjedstva, ukratko – nije bio nikakav čuvar. Bilo je to jasno od prvog dana, a stara je sve više gunđala zbog toga jer je to, između ostaloga, tumačila kao pokazatelj da oni iz štenare nisu poštovali njen autoritet. Tražila je dobrog čuvara, a očigledno su joj uvalili psa koji je bio potpuno beskoristan za sve policijske poslove, iskoristili priliku da se riješe beskorisne životinje. Jednoga dana mora da se ustala na krivu nogu, ljuta na cijeli svijet, zgrabila psa i odvela ga nazad u policijsku štenaru, izderala se na one koji su ondje radili što oni o njoj misle, vratila im psa, a oni su joj nakon toga dali najgorega kojeg su imali. Bio sam kod njih u kući navečer prvoga dana što su ga imali. Majka, Komar, njegov brat i ja sjedili smo u dnevnoj sobi kad je stari unišao na vrata. Lice mu je bilo bijelo kao kreč, hodao je nakrivo, nagnuta na stranu, jedna nogavica i jedan rukav bili su mu potpuno podrpani tako da je izvirivala gola noga i rukav razderane košulje. Gotovo bez glasa je procijedio posljednjim snagama: - Kakvo je ono čudo pred vratima?! Sve nam je bilo jasno istog trena bez dodatnog objašnjenja. Stari se po mraku vratio kući, u mraku su svi vučjaci isti, usput je išao pogladiti psa koji je sjedio ispred pseće kućice pored vrata, a nitko se nije sjetio da mu javi da ga je majka preko dana zamijenila. Imao je sreće što je zvijer bila na lancu. Komar je bio vrlo ponosan novim psom. Hvalio se da je pametan kao Rin-tin-tin, da zna njuhom pronaći bjegunce, mnogim komandama koje zna poslušati, da protiv njega nema obrane, da nema tog kriminalca kojeg ne može uloviti i oboriti. Dozlogrdio mi je tim hvalisanjem. Što je najgore, stalno ga je vukao sa sobom i producirao se. Te „stani“, te „sjedi“, te „lezi“, te „čekaj“, te „nađi“, te „skoči“, te ovo, te ono. Pas je zaista sve besprijekorno izvršavao, sve dok jednom nije iskoristio priliku kada je Komar okrenuo leđa i skočio na mene. Srećom me nije uspio zaskočiti. Odrazio se s otprilike tri metra razdaljine, vinuo vrlo visoko, s pedesetak ako ne i više kila i gadnim zubima, vinuo se pravo prema moma vratu. Izvio sam se u stranu kao toreador tako da je proletio pored mene, a ja iskoristio priliku i još ga u prolazu tresnuo rukom da se preokrenuo u zraku i bubnuo na leđa umjesto da se dočeka na noge i odmah okrene. Komar se bacio na njega i uspio ga zgrabiti prije nego me je drugi put napao. Nakon toga smo se strastveno porječkali. Komar je tvrdio da mi je spasio život zaustavivši psa, Nikša je vikao na njega da kog vrata vuče tu zvijer stalno sa sobom, da će netko stradati, ja sam tvrdio da bih se i goloruk mogao obraniti od njega, a da imam nož bez muke bih ga mogao priklati. Neki elementi rasprave se nisu mogli razriješiti teoretski, pa smo ih odlučili riješiti praktično. Dogovorili smo da će Komar napujdati psa na mene, Nikša će štopati vrijeme, a ja sam pobjednik ako me pas ne sruši u minutu. Ako me sruši, Komar će priskočiti i skinuti ga s mene. Nikša se popeo na zid postrani, a Komar i smo stali nasred ulice kao pred vestern dvoboj, s tim da je on držao psa, a ja sam omotao vjetrovku oko lijeve ruke. Komar je skinuo psu brnjicu i naredio „Napad!“ Kao što sam i očekivao, ponovo je skočio vrlo visoko, tako da mi je zapravo dolazio prema glavi odozgo. Da se zaletio po tlu i zgrabio me za nogu preostalo bi mi samo da mu se pokušam baciti na leđa i uhvatiti ga oko vrata, te bismo se valjali po zemlji, vrlo neugodno. Ovako sam se samo ponovo izmaknuo i još ga usput pogurnuo da odleti dalje nego što bi inače, da imam više vremena dok se okreće za sljedeći skok. U minuti je tako skočio pet- šest puta, svaki put sam se uspio izmaknuti, a onda ga je Komar zaustavio. Prvi okršaj bio je moj. Komar je bio van sebe i danima je kvocao sve dok nismo dogovorili sljedeći okršaj – ovaj put tri minute. Našli smo dobro mjesto, ravni plato ispred dućana, gdje su svi svjedoci mogli sjesti visoko na pokrajnji zid da se razbjesnjeli pas ne okomi na kojega od njih. Tri minute je jako mnogo vremena. Moje iskustvo radijskog novinarstva mi je govorilo koliko se toga može reći u dvije minute, a koliko traju tri minute ako te napada izdresirani policijski vučjak mogao sam itekako dobro pretpostaviti, ali me je smirivalo da je Komar bio pored i vjerovao sam da ipak ne bi dozvolio da me zvijer prikolje. Dakle, krenuli smo u okršaj od tri minute i sve se ponovilo. Uspio sam eskivirati svaki naskok i stati na nogama sve dok Nikša nije povikao da je vrijeme prošlo, pa je Komar zgrabio zapjenjenu zvijer za okovratnik. Doduše, danas si mislim da je Nikša vjerojatno nešto malo skratio vrijeme, ali to je zapravo bilo svejedno jer je pas uporno napadao na isti način, a ja ga sa svakim skokom uklanjao sve sigurnije i elegantnije. Usput rečeno, relativno često se može čuti rečenica „bojim se pasa jer me je jedan ugrizao kad sam bio mali/kad sam bila mala“. U tu rečenicu uopće ne vjerujem. Naime, mene su toliko puta ugrizli razni psi dok sam bio mali, od našeg kućnog psa preko čuvara raznih voćnjaka u koje smo se prebacivali preko ograde da krademo voće, preko pasa mojih prijatelja do sasvim nepoznatih pasa koje nikada prije nisam vidio, da bih trebao biti uplašen i od kuhinjske stolice jer ima četiri noge, ali na mene to nije ostavilo nikakav dojam. Dapače, volim pse. Pas nikada ne ugrize bez razloga, za svaki pseći ugriz uvijek je netko drugi kriv, vrlo često sam onaj tko je ugrizen ili neodgovorni vlasnik. Da nastavim priču, priča o sukobu ispred dućana se raširila. Dečki iz ulice Gorana Kovačića nisu vjerovali da se to uopće dogodilo, pa smo dogovorili jedan ogledni okršaj za njih. Ovaj put smo utanačili da će trajati pet minuta, a pale su i oklade i sukob je bio praćen glasnim navijanjem. Izdržao sam i pet minuta i Komar je bio na rubu očaja. Dvije ili tri noći nakon toga, malo prije ponoći, riječ po riječ, nasred mirne ulice u kojoj smo stanovali, Komar se toliko razbjesnio da je iznenada pustio psa i vrisnuo da me napadane. Pas nije čekao. U narednom je trenutku bio iznad mene, ja sam ga poduhvatio i prebacio preko ograde u dvorište pored kojeg smo stajali. Dok je on tražio izlaz iz dvorišta, Komar me je sam napao. S njim bih se dohvatio makar dobio batina, ali je pas svakog trenutka mogao naletjeti, a njih obojicu ne bih mogao podnijeti, pa sam se okrenuo i počeo bježati. Pobjegao sam u dvorište kuće broj 5. Zemljište na kojem su kuće broj 3 i 5 je koso, a dijeli ih metar široki zid koji počinje na pola metra iznad tla, a kako se tlo spušta ravni zid je sve viši, pa na kraju ima i tri metra visine. Pobjegao sam na taj kraj i okrenuo se. Komar je oslobodio psa iz vrta u koji sam ga ubacio i jurnuo za mnom. Pas je skočio na zid na niskom dijelu i sunuo prema meni, ali ovaj put zaletjevši mi se u noge. Srećom je zid bio dovoljno širok (i danas stoji na istom mjestu), da sam jednom nogom uspio udariti psa iza vrata prije nego je on zagrizao u drugu i tako ga šutom pomesti sa zida. Pas je pao u dvorište tri metra niže, ali je bez zaustavljanja jurnuo nazad prema mjestu gdje se mogao ponovo popeti na zid i jurnuti prema meni. Trebalo mu je petnaestak metara do mjesta za uspinjanje, petnaestak metara do mene zidu, dovoljno vremena da se pripremim i smireno ga dočekam Ponovo sam ga pomeo istim zahvatom, na što je Komar zajaukao kao da sam njega udario, pa se i on popeo na zid i počeo mi se primicati. Lice mu se izobličilo od bijesa i očaja, kao da se pretvorio u nekoga drugoga. Pas ga je prestigao i skočio, bacio sam ga sa zida i našao se oči u oči s prijateljem koji je bio potpuno pobjesnio. Znao sam da s njim kao istreniranim boksačem nema šale, pa sam ga bez oklijevanja zahvatio mae-geri udarcem, karataškim zahvatom nogom ispod pojasa koji nije očekivao. Poletio je sa zid i pljesnuo tri metra niže po tlu. Osovivši se na noge u rukama je imao nekakvu batinu i s tom batinom se šepesajući uputio prema mjestu gdje se uspinjalo na zid. Za to vrijeme sam ja barem dva puta zbacio psa zbog kojega nisam mogao ni pokušati da pobjegnem preko otvorenoga prostora. U međuvremenu, vidjevši kako se stvar razvija, Nikša je utrčao u svoju kuću na drugoj strani ulice, zgrabio iz ormara lovačku dvocijevku svog starog i istrčao ponovo na cestu. Napunio je cijevi i povikao: „Stanite! Ustrijelit ću psa!“, ali ga raspomamljeni Komar nije niti čuo. Stajao sam na kraju zida na tri metra visine, po zidu mi se približavao prijatelj s prijeteći podignutom batinom, a iza njega se guralo čudovište od psa pokušavajući ga zaobići... Nikša je podigao cijev prema nebu i ispalio dva hica. Pucnjevi su proparali mirnu ulicu bukvalno kao da je grom opalio. To nas je presjeklo i u narednom trenutku smo sva četvorica, Nikša s dvocijevkom, Komar, pas i ja bježali kroz najbliže dvorište prema Dubravkinom putu prije nego cijelo susjedstvo iskoči na prozore. Jurili smo u mraku kroz grmlje sve dok se stotinjak metara od ulice nismo srušili svi četvero pod jedno drvo. Sjedili smo u mraku kao naglo otrežnjeni, pribirali se od jurnjave i pokušavali doći do daha i pitali se – koji nas je vrag to bio spopao? Ono bjesnilo s kojim smo se još nekoliko trenutaka ranije bili spremni raskidati potpuno je nestalo. Obzirom da je sve dobro završilo preostalo nam je samo da se dobro ismijemo. Ne trebam ni napomenuti da me je pas mrzio više nego ikoga na svijetu. U povijesti našeg prijateljstva te moje okršaje s Komarovim vučjakom nazvali smo „koride“, no nakon ponoćne pucnjave potpuno smo od njih odustali. Nekoliko mjeseci kasnije svratio sam u susjedstvo kao što sam to gotovo svakodnevno činio. Kad sam dolazio Komar je obično izbacio psa u vrt, privezao za lanac ili ga spremio u drugu sobu, a kadikad ga je samo odveo u ugao i rekao „mjesto!“, ali je pri tome pazio da nas nikada ne ostavi nasamo. Obzirom na ranije „koride“ nisam ni pokušavao sa psom uspostaviti bolje odnose, bilo mi je dovoljno da si ne prilazimo preblizu. Tom prilikom sam sjeo na svoje omiljeno mjesto, u stolicu za ljuljanje. Pas je mirno ležao u uglu, toliko mirno da smo na njega potpuno zaboravili. U jednom trenutku je Komar nešto izišao, ne znam više zašto, i nešto ga dugo nije bilo nazad. Već sam se lagano počeo dosađivati, kad mi je iznenada nešto ušlo u vidno polje. Nisam stigao ni trznuti, a pas koji je došao odostraga je zaokrenuo pred mene, ugurao mi se širokim prsim među koljena razmaknuvši ih, a ogromnu glavu je položio na moj trbuh tako da mu je vrh njuške bio nasred mojih prsiju. Pogled opakih žutih očiju bio je uperen pravo u moje oči i tako smo se gledali. Bila je to za mene potpuno bezizlazna pozicija. Bio sam u stolici za ljuljanje u nisam se imao o što oduprijeti, a da je on skočio samo bi me prevalio na leđa, našao mi se na prsima, pri čemu se ja ne bih mogao izmigoljiti iz naslona i rukohvata. I tako smo samo stajali ukipljeno ne prekidajući pogled. Ne samo da se nisam usudio pomaknuti, nego sam znao da mi i izraz lica mora ostati isti, da moram jednako smireno disati i treptati što manje. Njegova velika klinasta glava teško je nalegla na moj trbuh i prsa. Stajao je bez glasa, nije režao ni kesio se, ali točno sam znao što misli. Te žute oči koje me svrdlaju s tri pedlja udaljenosti neću zaboraviti dokle sam živ. Ne znam koliko je to trajalo, pet ili deset minuta ili više, vrijeme je stalo, a svaka sekunda je prolazila beskrajno dugo, a kad je Komar otvorio vrata i spazio prizor u prvi mah nije mogao vjerovati što vidi. Djelovalo je kao da smo nas dvojica sljubljeni u najvećoj slozi. Pas je zapravo čekao njegovu komandu, spreman da me prikolje ako išta pokušam prije toga. Komar je priskočio, zgrabio ga za okovratnik i odvojio od mene, a zatim izveo iz prostorije. Tek tada sam odahnuo. Kasnije mi se u životu nekoliko puta dogodilo da su me neke osobe grdo gledale pokušavajući se time impresionirati ili uplašiti. Pih! Nema tog pogleda koji nakon epizode u stolici za ljuljanje ne mogu izdržati. |
U neko je doba nas dečke iz ulice spopalo da se zabavljamo boksom. Bila je zima, nismo se mogli vucarati po parkovima, pa smo se često navečer nalazili kod nekoga kući. Omiljeno mjesto za boks bila je Čurceva soba. Nagurali smo sav namještaj uz zidove, oslobodili središnji prostor i tako dobili ring. Čurac je imao neke male pogodne, dosta tvrde jastuke na kauču. Njih smo savinuli oko šake tako da su sva četiri kuta došli oko zgloba, a zatim ih čvrsto omotali konopcem i tako smo dobili rukavice. Dvojica smo boksali nasred sobe, a ostali sjedili po policama uz zidove, mjerili vrijeme, brojali udarce i glumili kolektivnog suca. Dado i Nikša su uvijek boksali međusobno jer su obojica spadala u tešku kategoriju, a Komar, Čurac, Dražen i ja smo se izmjenjivali kao partneri. Kadikad su navraćali i dečki iz ulice Gorana Kovačića, debeljak, Lisac i Zečula, pa smo i njih mlatili, ali sve vrlo fer i sportski. Komar i ja bili smo otprilike ravnopravni partneri. Naša odmjeravanja su obično završavala neodlučno, a ako je kadikad netko i nadjačao nismo tome pridavali nikakvog značenja jer smo to pripisivali sportskoj sreći ili nerazmjeru u dnevnim bioritmovima. Jednoga dana samo bio u posebno dobroj kondiciji, a on se tukao neuobičajeno traljavo. Iskoristio sam priliku da ga izbubetam, a on zapeo, pa nikako da preda borbu. Izdržao je svih pet rundi po tri minute, iako su ga svi sa strane nagovarali da odustane. Ja rekoh, ako neće, neće, što mu ja mogu? A i meni bi bilo žao da se preda kad mi je tako dobro krenulo, ali sam ga pod kraj i ja nagovarao da prekinemo, što me nije priječilo da ga lemam nemilice. Mora se priznati da je junački sve izdržao i da je mogao podnijeti kao malo tko. Boks je sport u kojem snaga, izdržljivost, brzina i tehnika igraju veliku ulogu, a za one koji se nisu njime bavili može zvučati iznenađujuće i neuvjerljivo da je on više od svega prvenstveno intelektualna disciplina, ali zaista je tako. Kao prvo, teško je zadržati hladnu glavu kad borba započne i adrenalin šikne, a još teže je smireno razmišljati dok te netko iz sve snage udara u glavu, pri čemu treba reagirati najbolje moguće u djeliću sekunde. Onaj kome padne krv na oči, izbezumi se i počne bez veze mlatarati već je izgubio. Pobjednik je onaj tko brže i preciznije razmišlja u krajnje nepovoljnim okolnostima za mišljenje. Nije uzalud boks bio omiljeni sport engleskih aristokrata. Nekako se dogodilo da otprilike šest mjeseci nakon što sam ono strahovito izubijao Komara nismo boksali u ulici, a retroaktivno gledajući mislim da to možda i nije bilo slučajno. Kad god je netko predložio da bismo se mogli time zabaviti, Komar je predložio nešto drugo, tako nenapadno da nismo ni primijetili kako je proteklo gotovo pola godine. Nakon šest mjeseci ponovno smo razmaknuli namještaj, povezali jastuke oko šaka i ponovo sam dobio Komara za partnera. Bio sam baš u dobroj formi, no sve je krenulo nakrivo. Nisam ga mogao zahvatiti ni jednim udarcem, izmicao je kao duh ili blokirao moje zamahe, parirao je precizno kao da igra šah, a istovremeno me je zasipao svojim udarcima, izravnim i nevjerojatno brzim. Nisam mogao vjerovati što se događa, pa sam odbacio sve obzire i nasrnuo da ga zahvatim i rasturim, ali je odmah postalo još gore. Samo je kraj runde spriječio da me ne nokautira. Za vrijeme odmora sam se pribrao i krenuo hladan kao ubilački stroj, ali je on ponovo nastavio udarati sa svih strana da nisam imao obrane. To je bilo nestvarno kako je dobro radio, nisam shvaćao u što se to preobrazio, a nije bilo ni vremena da o tome razmišljam. Morao sam uprijeti sve snage samo na to da me ne sruši. Dečki uokolo su nakon druge runde navalili da nam ne dozvoljavaju nastaviti. Neka se pomirim s tim da mi je loš dan, ali se ja nisam dao. Dovoljno mi je da ga dobro zakačim samo jednom pa da se sve preokrene! Umjesto toga uspio me je srušiti dva puta, ali sam se ja svaki puta uspio podići. Dečki su vikali da prekinemo, ali se Komar samo smijurijo, pa mi nisam htio dozvoliti da dobije dok još nije sve izgubljeno. Odboksali smo do kraja i izmlatio me je tako opako da su okolni suci već na početku prestali brojati. Kad smo završili za to veče i vratili namještaj na mjesto, dok smo sjedili i smireno cuclali flaše s pivom, rekoh Komaru – tu nisu čista posla! Koji vrag se dogodio? Kako je moguće da on mene tako izbija? Tek tada je priznao. Kada sam ono ja njega grdno namlatio, potajice je krenuo trenirati boks. Trenirao je u boksačkom klubu „Metalac“ nekoliko puta sedmično. Ocijenili su da je izrazito talentiran, čak su ga uvrstili u juniorsku reprezentaciju. Ako me je išta u životu zgranulo, onda je to bilo to. Nije me začudilo da je krenuo trenirati, ali da je uspio tajiti šest mjeseci, to ni nije išlo u glavu. Pa svaki dan smo se viđali! Pod zakletvom bih posvjedočio da sam znao sve što mu se u tih šest mjeseci događalo! A ono – nisam ni primijetio da je svakog drugog dana nestajao na nekoliko sati. Komar je zaista bio izrazito talentiran za taj sport. Ubrzo je nastupao i na boksačkim takmičenjima i čak bio uvršten u reprezentaciju Zagreba. NJegov sportski uspjeh sasvim je pokvario naše amatersko boksanje po kućama. Bilo je bez veze da njega izostavimo, narušavalo bi prijateljstvo, a da se mlatimo s njim nije imalo nikakvog smisla, ne bi bilo nimalo drugarski. Iz tog slučaja sam i ja izvukao pouku. Nije bilo izgleda da se i ja prihvatim boksa i pokušam se ponovo izjednačiti s njim. Krenuo sam potajice trenirati karate. |
Nekim dečkima iz razreda nije bilo strano da nešto sitno ukradu ako im se pruži prilika ili da se učas potuku ako ih netko ružno pogleda ili im nešto grubo kaže. Uzmimo za primjer Olivera Š. Živio je sam s majkom koje nije bilo od ujutro do navečer u jednoj sobi zajedničkog stana i smatrali smo ga općenito mirnim mladićem. Bio je uglavnom potpuno nezainteresiran za školu, osim za matematiku, ocjene su mu pretežno bile jedinice i dvojke, uspio je u osnovnoj školi dva puta pasti razrede, pa je bio stariji od svih ostalih, a u školu je išao prvenstveno zato jer nije imao ništa drugo. Na satovima je mirno sjedio i mislio svoje, ali je zato povremeno odlazio na matematički fakultet i uvlačio se na predavanja za studente. Bio je vrlo slabovidan, knjige je čitao približivši ih ne pedalj do lica, pa je zato bio oslobođen gimnastike, te nije igrao rukomet. Imao je strahovit udarac lijevom rukom. Vidio sam nekolikom puta da ga je netko iživcirao i da je to sredio jednim udarcem. Stoički je trpio, trpi i trpio buljeći kroz prst debele naočale, sve dok više nije mogao otrpjeti, a onda je u jednom trenutku njegova ljevica munjevito ćuknula napast u glavu i taj ne da je odletio, nego se samo bez zvuka, kao da su mu popustila koljena, složio u gomilicu na pod. Jednom prilikom je neki automehaničar zatražio od Olivera da mu nabavi nekakve autodijelove. Oliver je sve radio na najjednostavniji mogući način. Prošetao je centrom grada i našao automobil odgovarajućeg tipa i marke parkiran na početku Gundulićeve ulice, pri čemu je trebao zagledati svaki parkirani auto pored kojeg je prolazio s petnaest centimetara razdaljine. Izvadio je pajser, odvalio haubu i iščupao tražene dijelove ne osvrćući se na prolaznike kojima opet ni na pamet nije padalo da netko tako usred dana na krcatoj ulici radi nešto nedozvoljivo. Mehaničar je napao Olivera kog vraga nije odmah donio još nešto, pa se Oliver vratio nazad. Ono što nije znao da se vlasnik u međuvremenu vratio do auta, spazio odvaljenu haubu, razvaljen motor, počeo čupati kose, urlao dok se nije strčala milicija, okupila se gomila oko njih, a onda se vratio i Oliver. Probio se kroz gomilu, ponovo podigao haubu i počeo čupati pajserom dijelove po koje se vratio. Vlasnik i milicajci nisu mogli vjerovati svojim očima ne shvaćajući da je Oliver gotovo slijep i da ih ni ne vidi. Tek kad su se pribrali od iznenađenja skočili su svi odjednom na njega, pri čemu je on složio dvojicu na pod prije nego je shvatio što se događa. Tako je završio pred sucem za maloljetnike. Jedan od načina kako su dečki zarađivali bilo je prodavanje pornografskih fotografija. Stariji brat Siniše M. imao je opremu za razvijanje crno-bijelih fotografija u kupaonici, presnimavao je odnekud fotografije na kojima su ružni goli muškarci s velikim trbusima i crnim maskama preko očiju zabijali svoje izdanke u premršave žene koje su naličile kosturima ili debele žene nalik nilskim konjima, razvijao preko noći po stotinjak takvih prizora, a onda smo ih mi prodavali pijancima po okolnim krčmama i bifeima oko željezničke stanice. Danas to može izgledati čudno, ali bilo je to vrijeme prije interneta, VHS-vrpci, erotiziranih tv-reklama i pornića po kinima. Najeksplicitnije ženske fotografije mogle su se naći na posljednjoj stranici „Vjesnika u srijedu“, a to su bile inozemne starlete u badekostimima, otisnute crno-bijelim mutnim fotografijama s velikim rasterom. Naspram tomu su fotografije koje smo mi nudili, veličine razglednice, bilo zapanjujuće oštre, da se ne govori o golim sisama, dupetima i dlakavim međunožjima u koja su uranjali iskolačeni udovi. Kvalitetna roba. Nakon što smo rasprodali cijeli bunt slika, odvojili novce za starijeg brata, ostajalo nam je da se svi zajedno počastimo toplim kobasicama s kioska i pivom. Naravno da sam prelistao sve te fotografije prije nego smo ih se riješili, ali ostavljale su me mrtvim-hladnim. Nisam mogao pojmiti da bi one mogle imati ikakvu vezu sa mnom, likovi na njima izgledali su potpuno nestvarno i bilo mi je nezamislivo da ću se i ja ikada baviti tako grotesknim radnjama. Međutim su muškarci kojima smo ih nudili bili vrlo zainteresirani. Ušli smo u lokal četvorica-petorica, svaki otišao za po jedan stol i za nekoliko minuta smo već bili vani s novcima. Povremeno se događalo da je neki od pijanaca kojima smo pokazivali fotografije zgrabio cijeli bunt i nije želio ni platiti ni vratiti. Na to su mu priskočili Siniša i Gvozdanović, u trenu ga istamburali, oduzeli mu robu i već u sljedećem smo svi zbrisali s mjesta događaja. Povremeno smo prodavali karte ispred kina „Balkan“ i „Zagreb“. To smo smatrali svojom teritorijom. Pri tome se trebalo paziti ne samo milicajaca, nego smo kadikad dolazili u sukobe i s drugim ekipama koje su se bavile istim poslom. Osjećaj časti nalagao je da se nikada ne bježi ako ne možemo svi pobjeći. Ako samo jedan nije mogao pobjeći, svi ostali su se vraćali, bez obzira koliko protivnik bio brojniji i borili se dokle je bilo snage ili dok nije naišla milicija. U tom razdoblju mi je dva puta u godini dana slomljen nos. Zato je i danas tako krompirast. Jeste li primijetili da mi se desni poluprofil razlikuje od lijevoga? To je zato jer je nos srastao nakrivo. Baki i djedu sam objasnio da sam se povrijedio na gimnastici, pao s grede. Oni su se zgražali kakva je to škola i kakva je to gimnastika da se djeca vraćaju kući s takvim ozljedama. Dečki su bili vrlo zadovoljni kako sam se držao u zajedničkim poduhvatima i u potpunosti su me prihvatili, a to što su mi ocjene u školi odozgo do dolje bile same petice doživljavali su i kao svoj uspjeh. Oni su bili okićeni uglavnom lošim ocjenama, a da je jedan od njih odličan dizalo je i njima cijenu. Zahvaljujući tome što su smatrali da sam prvenstveno pametan, prvo su meni dolazili s problemima koji su iskrsavali i s raznoraznim nakanama. Nakane su bile vrlo jednostavne i nakon nekog vremena sasvim predvidljive. Svakih petnaestak dana dolazio mi je netko od njih euforično razgaljen da je smislio sjajan plan kako da se obogatimo. Opljačkati banku! Prvi put kad sam se suočio s takvom nakanom ostao sam zapanjen, ali sam kasnije sređivao situaciju rutinski. Kao prvo, ni slučajno nisam smio zucnuti da je zamisao djetinjasta, naivna i bedasta. Da sam to rekao odmah bi ocijenili da sam se prepao i da se sa mnom ne može razgovarati. Umjesto toga počinjao sam time da sam odglumio zadivljenost kako im je nešto takvo uopće palo na pamet. Zatim sam se ozbiljno prihvaćao razrade plana, a to je bilo ono što su i očekivali. Koju banku? Kada? Jesu li sve ispitali? Kada u banci ima najmanje mušterija? Znaju li kada ima najviše novaca? Koje su mjere osiguranja banke? Nisu to ispitali? Morali bi! Kako kane pobjeći? Odakle oružje za pljačku? Gdje će skloniti plijen? Obično se ispostavilo da se prvitni plan sastojao u „upasti, uzeti novce i pobjeći“. S gomilom potpitanja naveo sam ih da sami utvrde da još nisu spremni, da na planu treba još mnogo raditi i odgoditi ga za kasnije. Tek u tom trenu mogao sam odahnuti jer su sve do tada bili sasvim spremni i sposobni da srnu u bilo kakvu nedomišljenu akciju. Dodatni razlog koji mi je davao poseban autoritet, ne samo među dečkima u razredu nego i u širem krugu njihovih prijatelja, bio je taj što mi je otac bio sudac za maloljetnike. Svako malo dolazili su mi s nekim svojim prijateljem koji se narednog dana trebao pojaviti pred mojim ocem i pitali za savjet kako da se ponaša. Sjeli bi, razmotrili slučaj i ja sam ih podrobno instruirao. Moje instrukcije uglavnom su imale tri čvrste točke. Prva - ne pokušavati išta muljati nego sve odmah priznati. Drugo, pri čemu sam sve dobro obrazložio - iskreno se pokajati. Treće - obećati da se tako nešto nikada više neće ponoviti. Zahvaljujući tome da sam znao kako s njima razgovarati i koje argumente su spremni prihvatiti, sve sam uspio nagovoriti da se tako ponašaju. Mogao sam biti to uvjerljiviji što je to zaista i bila najbolja moguća strategija ponašanja. Subotom ili nedjeljom sam se viđao s ocem. On bi obično promrmljao: – Opet sam imao jednoga kojeg bi ti mogao znati... – Jel? – kao sam se iznenadio. – Jadan dečko – kimao je otac glavom. – Ti ni ne znaš u kakvim prilikama ljudi žive i – blago tebi – ne znaš s kakvim se nevoljama moraju nositi. Srećom, ovaj je pametan dečko, sve me je slušao što sam mu govorio, ima za njega nade, odredio sam mu samo pojačane mjere socijalnog nadzora... – na što je meni laknulo. Nažalost, po završetku osnovne škole, kad ih više nisam mogao svakodnevno nadzirati, pola od njih završilo je pred mojim starim bez izgleda da se jeftino izvuku. Gvozdanović je završio na nekoliko godina u maloljetničkom popravnom domu u Glini, nekolicina na Malom Lošinju, a nekolicina u Klinča-selu. Naposljetku je i stari počeo nešto sumnjati: – Nekako sam poslao previše tvojih poznatih u popravne domove... Sve nekako očekujem da će mi jednoga dana i tebe privesti... – Ne brini, stari – smijuljio sam se. – Ja sam prepametan da bi mene ulovili! – Nadam se da je tako! – komentirao je stari, pola u šali, a pola ozbiljno. U gimnaziji sam upao u novo društvo, našao nove sadržaje u koje sam se intenzivnije upustio sa starim prijateljima iz susjedstva, banda iz osnovne škole se ionako raspala, sve rjeđe sam sretao samo poneke od njih, ali su se počeli vraćati i na novi način. Povremeno više ne bi mogli izdržati, pa su bježali iz odgojno-popravnih ustanova u kojima su bili smješteni, a upućivali su mi i svoje drugare koji su bježali. Svako malo morao sam sklanjati nekog bjegunca. I tu se procedura uskoro ustalila. Stizali su gladni, žedni, promrzli i bez novaca. Nigdje drugdje se nisu mogli skloniti. Sve sam ih smještao u podrum bakine i djedove kuće na Tuškancu. Dolje sam pored drva i ugljena imao jedan madrac i nekoliko deka. Prvo bih iz kuhinje uzeo nešto za pojesti i nahranio ih. Baka se samo čudila kako često idem u podrum i donosim ogrijeva i više nego je bilo potrebno, pa ni ona ni djed nisu trebali silaziti. Zatim smo dugo razgovarali. Držao sam ih dolje dan, dva, tri ili pet, koliko je trebalo. Razmotrili smo sve mogućnosti i naposljetku su bjegunci sami zaključivali da je najbolje da se sami vrate odakle su pobjegli. Tek tada sam ih osobno odvodio do autobusa, kupovao im autobusne karte, opskrbio ih sendvičima za put i odahnuo tek kad je autobus krenuo. Nekoliko desetaka njih prošlo je takav tretman. Koju godinu kasnije pojavljivali su se kao ozbiljni ljudi sa svjedodžbom nekog zanata u rukama koju inače ne bi imali. Koliko znam nitko od njih nije nastavio putem kriminala. Moj stari je bio vrlo zadovoljan svojim odgojnim mjerama i često mi se hvalio da među onima koje je on osudio ima vrlo malo povratnika, onih koji se kasnije nađu u pravom zatvoru. Nisam sumnjao da je moj stari bio odličan sudac za maloljetnike i jedino što mi je žao da za njegova života nismo došli u takve odnose da bih me se mogao, makar i retroaktivno, pohvaliti koliko sam tome doprinio. |
Kad sam prvi put prošetao gradom u uniformi bio sam zapanjen koliko mnogo drugih vojnika sam usput vidio. Gdje god sam pogledao u vidokrugu je bio netko u smb-sivo-maslinastoj boji s epoletama na ramenima. Nikada ranije ne bih rekao da je među prolaznicima toliko vojnika. Nešto slično se ponovilo kad mi je supruga zatrudnila. Šećući s njom kroz grad na svakom koraku smo primijećivali poneku prolaznicu s povelikim trbuhom ispred sebe. Jednom mi je na vrhu nosa iskočio strašan prišt. Tih dana sam primjećivao na javnim mjestima nevjerovatno velik broj drugih ljudi koje je mučila ista napast, a inače prođu i godine da ne zapazim ni jednoga. Taj mehanizam da zapažamo ono što inače previđamo omogućio mi je da uočim novu modu koja se upravo širi. Početkom pretprošle zime dogodilo mi se da slučajno duže vrijeme nisam otišao skratiti kosu. Bilo je hladno i primijetio sam da mi poduža kosa prijatno grije vrškove ušiju, pa sam redovnu mjesečnu posjetu frizeru sve više i više odlagao dok mi početkom proljeća uši nisu bile sasvim prekrivene. Počelo me to i zabavljati. Svojeveremno sam imao kosurinu kao Bušman, no dvadesetak godina sam se podšišavao vrlo kratko, pa me ta promjena podsjećala na mladost. Počelo me zanimati – kako bi duga kosa izgledala da je pustim sada kad je posivila, posijedila? Zašto ne bih i to jednom u životu vidio? Od pretprošle zime kosa je dobrano porasla. Da ne duljim, izgledam kao da sam ispao iz Mupett-showa, iako bi se mogli reći i da sve sličniji Einsteinu i Marxu. Veseli me jer napokon izgledam onako kako se osjećam. Supruga pomahnitala. Svaki treći dan mi pravi scene da se moram ošišati, da izgledam kao čudovište, u nekoliko navrata mi je zabranila da idem s njom na neke prigode gdje je trebala ostaviti ozbiljan dojam. Onda pada u rezignaciju, pa po dvije tri-sedmice šuti, ali nakon toga ekspodira iz nje sve što se kroz to vrijeme nakupilo. Nikako da uvidi vrline moje nove estetike! Zahvaljujući vlastitom novom izgledu odjednom sam počeo primjećivati da zapravo uopće nisam jedinstven. Zapravo je začuđujuće koliko često viđam starije dečke, one iznad pedeset, s prosijedom ili sijedom kosom začešljanom unazad preko ušiju ili preko vrata, kadikad s proćelavom lubanjom pri vrhu ili uvojcima sakupljenim u repić pri dnu. Ima nas sva gomila! Viđam sebi slične od premijera, promocija i raznih prijemova do toga kako kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Naviru Djeda Mrazovi! Nije to samo posljedica novogodišnjeg razdoblja. Toliko nas ima da bi se pogrešno moglo reći da nastupa nova moda. Bilo bi to pogrešno jer nije posrijedi moda. Moda nastaje tako da se dirigira iz nekog centra, da neki dizajneri nešto smisle, nagovore neke popularne ličnosti da to prihvate, masovni mediji podrže zamisao i promoviraju je, mase potrošaća prihvate taj diktat... U ovom slulaju je obrnuto. Nema onoga tko bi to propisao, brojni pojedinci svaki za sebe samostalno odlučuju da promijene svoj izgled suprotno onome što se propagira, masovni mediji pojavu ne registriraju, u javnom mnijenju ona ne postoji, masovno izostaje prepoznavanje da je u stvarnosti prisutno. To je zapravo antimoda. Provjerite. Krenite kroz grad i brojite koliko ćete dugokosih muškaraca u poznijim godinama uočiti putem. Začudit ćete se. Toliki broj ne može biti slučajan. Jest da je svaki od njih zanemario posjetu frizeru vlastitom odlukom, ali mora da svaki od njih zapravo prepoznaje nešto u duhu vremena što ga navodi da se svi zajedno ponašaju isto. Kada bi se svi zajedno u isto vrijeme našli na glavnom gradskom trgu možda bi i masovni mediji napokon primjetili da se nešto događa. Odmah bi našli nekoliko veleumnih glava da to prokomentiraju i protumače. Kakav je psihološki profil tih novih dugokosih? Što oni tim izgledom poručuju vijoreći sijedim kosmušinama? Što im je zajedničko? Sijeda kosa ukazuje na to da njezin nosilac dugo pamti, da se sjeća onoga što je bilo ranije nego jučer ili prije dvadeset godina, da nije zaboravio, a kosa kao zastava kazuje da je ponosan na znanje da je nekoć bilo drugačije nego je danas i nego što se danas priča da je bilo. Kuda to vodi? Prema tome da i ono što će biti niti je jedino moguće niti nužno. Pred doček nove godine našao sam se u dilemi da li da se otuširam ili uredim nekako drugačije. Naposljetku sam povezao oko čela originalnu vrpcu Navajo-indijanaca. Ma odlično! To je to! Ponovo isklijavamo odlučni ne dopustiti bljedolikima da nas istrijebe! |
Iz stare godine isplovili smo na „MSC Magnifica“, brodu koji bi se protegnuo od ulaza u zagrebački Glavni kolodvor do Umjetničkog paviljona, širokim poput zrinjevačkog travnjaka, plovilom sa šesnaest katova iznad razine vode, to jest koliko i neboder na početku Ilice, pri čemu se petnaesta paluba proteže gotovo od pramca do krme. Istina da su brodski stropovi niži nego oni u zidanim zgradama, ali kad bi se smjestila na Zrinjevac ta bi grdosija nadvisivala cijeli grad, otprilike kao da ondje premjestimo Mamuticu iz Travnog, s tim da nije usađena nego se kreće, i to vrlo brzo. Da bi se ta ploveća planina pomaknula troši se deset tona dizel-goriva na sat. Usprkos velikim valovima jedino jedva zamjetno podrtahavanje na brodu dolazi od moćnih mašina koje ga tjeraju. Jednom sam bio na kopiji „Santa Marije“ izgrađenoj po originalnim planovima. Komandni most Kolumbova admiralskog broda nije bio veći od toga da se preokrene obični kuhinjski stol i noge povežu konopcima. Pored kormila ondje su mogla stati još dva čovjeka, pri čemu su morali paziti da se ne guraju. „Santa Marija“ bi mogla ploviti po najvećem bazenu na „Magnifici“. Da je Vasco de Gama vidio koliko sam vode potrošio samo za jedno tuširanje u kabini provukao bi me ispod kobilice broda i izbičevao prije nego bi me objesio. Kad se sjetim njih dvojice i nebrojeno pomoraca koji su na jedrenjacima prelazili Atlantik, čini mi se da koristim sav luksuz koji taj ploveći hotel potpuno nezasluženo. Oni su svojim životima zavrijedili da stupe na takav brod, a ne ja, pogotovo po bagatelnoj cijeni „last minut“ ponude. Dok uživam u toploj vodi jakuzija na otvorenoj palubi gledajući zvjezdani svod iznad sebe svjestan sam da si takav luksuz nije mogao priuštiti ni Luj XIV, Kralj sunce, usprkos svem svojem bogatstvu i moći, a uokolo mene još tri tisuće ljudi se samo prebacuju s jedne na drugu brodsku atrakciju, i to sve običnih ljudi s prosječnim primanjima poput mojih. Hranu svakodnevno priprema dvije stotine kuhara, a za doručak sami biramo s trpeze na kojoj su svakovrsna jela izložena jedna do drugoga u dužini od stotinjak metara. Tako nešto si nije mogao priuštiti ni Aleksandar Makedonski nakon što je osvojio svijet. Kad bi skupili na gomilu sve velmože, moćnike i bogataše kroz povijest, tek oni u posljednjih četrdesetak godina mogli su se zabavljati gledajući televiziju. Glazba na zahtjev i sladoled po želji bili su dostupni samo malobrojnima. Vjerojatno bi mnogi današnji čovjek zamijenio sve što ima za privilegij rimskih patricija da mogu uživati u numibijskim robinjama, ali isto tako vjerojatno bi se poželio i svega toga odreći čim bi ga prvi put zabolio zub. Generalno govoreći, danas i prosječni ljudi povlaštene polovice svijeta žive bolje nego se ikada živjelo. Da bi se došlo do toga kroz cijelu ljudsku povijest su generacije živjele životima na kojima im se ne može pozavidjeti, a pored toga je povijest prepuna strahota kojih se bolje ni ne sjetiti. Ne treba ići dalje od opisa nabijanja na kolac u Andrićevoj „Na Drini ćuprija“. Mjerilo boljeg života nije samo komoditet, obilje hrane i tehničke novotarije. Činjenica da sve komunalne infrastrukture rade i ljudima ostaje vremena i za dokoličarenje govori i da je društvo stabilno i sigurno, da ne trebamo strepiti od provale Huna ili Avara, divljih životinja ili suša i poplava. Čime smo zaslužili da upravo mi uživamo u svemu dok je većina predaka i prethodnika uglavnom samo patila cijeloga života? Zapravo ničim. Ipak, preostaje mogućnost onima koji su voljni da barem opravdamo sve blagodati koje nam se neopravdanom srećom pružaju. Žao mi je što se ne mogu točno prisjetiti podatka koji me je svojedobno fascinirao. Čini mi se da je to bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su demografi objavili da je u tom trenutku na svijetu bilo upravo toliko ljudi koliko ih je živjelo u cijeloj povijesti čovječanstva. U prvi mah sam se začudio, djelovalo mi je nevjerojatno. Prisjetio sam se svega što sam tada znao o demografiji, izvukao sve podatke do kojih sam mogao doći, pokušao provjeriti tvrdnju i odjednom se ona pokazala sasvim uvjerljiva i prihvatljiva. Kažem, zaboravio sam pojedinosti, ali osnovno sam zapamtio: u jednom trenutku nedavne prošlosti na Zemlji je živjelo upravo toliko ljudi koliko ih je živjelo u svim ranijim vremenima. Od tada se pojavilo nekoliko generacija, stanovništvo svijeta se gotovo udvostručilo, što znači da ćemo uskoro, ako već nismo, ponovo doći do omjera da je živih ljudi jednako koliko i svih mrtvih, uključujući i prethodnu generaciju koja je prva bila takva. Drugim riječima, postotak onih koji su se patili kroz povijest postajati će sve manji unutar sveukupnog broja ljudi koji su ikada živjeli i danas žive. Ukoliko se potrudimo da danas živi žive sretnim i zadovoljnim životima, da se iskorijene glad, siromaštvo, zaostalost, ratovi, sve svjetske nevolje, preminulima ne možemo pomoći, ali u sveukupnoj slici broj onih koji su kroz povijest loše prošli možemo svesti na neizbježan postotak onih koje nesretnim stjecajem okolnosti snađu nevolje i u najuređenijim društvima. Oni koji imaju sreću da danas zadovoljavajuće žive imaju i moralnu obavezu da to iskoriste tako da porade da i ostalim suvremenicima bude dobro. „Misli globalno – djeluj lokalno“ ima i svoju paralelu u vremenu: „Misli na svevremenost – djeluj sada“. Ne trebamo se zgražati nad onima koji ne uviđaju koliko im je dobro niti se stidjeti što nam je dobro. Možemo to vidjeti kao priliku da svima bude bolje. Kao što svaki čovjek ima priliku da od sebe napravi najbolje moguće, tako i čovječanstvo ima mogućnost da svijet učini stvarno najboljim od svih teoretski mogućih svjetova. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)