karlična lipanjska gibanja

subota, 28.01.2012.

PISCI, PROTESTI,

POVIJEST i PRIORITETI

…otprilike u to vrijeme u mom životu se ponovo pojavio Nenad Prelog. Točno se sjećam gdje i kako se to dogodilo. Na uglu Klaićeve i tadašnje ulice braće Kavurića i danas se nalazi apoteka. Iz apoteke je izašla neka stara žena, spotakla se i ispružila koliko je duga i široka. Odmah je pritrčao neki čupavi, bradati i brkati mladić koji se nalazio u blizini i nadnio se nad nju da vidi je li se polomila. Prešao sam raskršće da mu pomognem vidjevši da je pokušava podići. Tek kad sam došao blizu prepoznao sam da je čupavac Prelog. Stara ženska se opružila kao vreća krumpira bez kostiju i grdno smo se namučili da je podignemo na noge, uvedemo nazad u apoteku i spustimo na stolicu. Kako je i dalje bila ošamućena natjerali smo apotekarke da nazovu Hitnu pomoć, te pričekali dok nisu došla kola i odvezla je.

Najbolje u cijeloj toj epizodi bilo mi je što se tada smatralo da su svi takozvani „čupavci“ problematična mladež, huligani i besprizorni, pa je i mene, obzirom da je ono malo kose što mi je prelazila preko ušiju bilo dovoljno da i mene smatraju čupavcem, ta objeda kačila. Dakle, kad je ta starica pala na cesti, jedino smo nas dva čupavca priskočili pomoći, dok su svi ostali pristojno podšišani prolaznici prolazili mrtvi hladni. Kad smo uveli stradalu u ljekarnu, ženske u bijelim kutama iza pulta su toliko nadzirale kanimo li je opljačkati da su potpuno previdjele što se zaista događa i skamenjeno su zvjerkale u strahu da ćemo opljačkati i njih. Morali smo se izderati na njih da nazovu Hitnu pomoć i napravile su to prvenstveno iz straha da nam se usprotive.

Nakon što su kola Hitne pomoći otišla Prelog i ja smo nastavili zajedno. Nismo se vidjeli najmanje tri-četiri godine, još od vremena „Redakcije Andersen“ na Školskom radiju kada smo obojica još bili vrlo uredno podšišani. Pitao sam ga što radi. Studira sociologiju i filozofiju. Bez pitanja je nastavio o tome što još radi. Radi u nekim novinama. Kakvim novinama? Omladinskim novinama. Kojim omladinskim novinama? „Omladinskom tjedniku“. Nikada čuo. Odmah je izvadio iz naprtnjače primjerak i poklonio mi. Nikada ranije to nisam vidio. Što radi u tom „Omladinskom tjedniku“? Urednik je kulture.

Što radim ja? Rekoh da još idem u gimnaziju. Koju? Četvrtu. Što radim još? Ništa posebno, pomalo piskaram. Što pišem? Uglavnom pjesme. Što radim s njima? Recitiram ih na tulumima kad se napijem, neke sam uglazbio pa ih izvodim svirajući na gitari, a neke dajem nekim VIS-ovima (tako smo tada nazivali bendove: VIS-ovi, vokalno-instrumentalni sastavi) da ih oni uglazbljuju. Kadikad zapišem i neku priču. Napisao sam i jedan roman. I on je napisao roman! Bilo je odlično hodati po osunčanoj ulici prema Hrvatskom narodnom kazalištu, imati ni osamnaest godina i biti romanopisac u društvu ne mnogo starijeg romanopisca. Nas dva romanopisca! Mi pisci! Zamolio je da mu posudim svoj roman da ga pročita, a svoj je već dao jednom izdavačkom poduzeću koje ga je prihvatilo tiskati, pa će mi dati primjerak kad izađe.

Vratio mi je snop papira na kojemu je bio otipkan moj roman za tako dva tjedna zajedno s najnovijim, još svježim primjerkom „Omladinskog tjednika“ u kojem je objavio tako dvije stranice mog romana koje su mogle funkcionirati kao zasebna cjelina. Ja sam pri sebi imao nekoliko svojih pjesama ispisanih pisaćom mašinom, pa sam mu ih poklonio. Sljedeći put kad smo se vidjeli donio je najnoviji, svježe otisnuti primjerak „Omladinskog tjednika“ u kojem je bila objavljena jedna moja pjesma. Zamolio me da mu pokažem priče koje sam napisao. Izabrao sam ih nekoliko i odnio mu, a on bez pitanja odabrao dvije-tri i objavio. Jednog dana smo se sreli neposredno nakon što sam izišao iz škole. Posljednja dva sata su bila vrlo dosadna, pa sam na tri stanice teke iz geometrije nacrtao nekakav ubibože strip. Pokazao sam mu, a on se odmah popalio koliko mu se svidio. Nije prošlo ni pet dana, a strip je već bio objavljen u „Omladinskom tjedniku“. Onda me Prelog zamolio da mu napišem nekakav članak, pa sam mu to nabrzinu zbrljavio. Kao što se vidi, kultura u „Omladinskom tjedniku“ se uređivala otprilike tako kako danas ljudi uređuju svoje blogove.

Preko Preloga upoznao sam i ostale mladiće koji su u to vrijeme radili u zagrebačkim omladinskim novinama. Kažem „mladiće“ jer je novinarstvo tada još bilo muško zanimanje, djevojke su bile rijetke ptice, ako ih je uopće bilo. U Zagrebu su izlazili „Omladinski tjednik“ i „Studentski list“, revija „Polet“, a nekako u to vrijeme je pokrenuto i „TLO“ - tjedni list omladine. Ipak, najviše mi se svidio „Pop expres“. Glavni urednik bio je Darko Stuparić, a redakcija je bila u Gundulićevoj ulici, usred područja kojega je obuhvaćao moj krug uobičajenog kretanja. Kad sam prvi put unišao u njegovu redakciju i spazio da usred prostorija imaju veliku škrinju-hladionik prepunu „Coca-cole“, koju je proizvođač svakodnevno punio iz reklamnih razloga, a suradnici su se mogli besplatno posluživati, te da imaju i fliper u uglu, odmah sam prepoznao da samo ja ondje nedostajem. Simpatije su bile obostrane. Darko Stuparić je pročitao moj neimenovani roman i jako mu se svidio. Počeo je objavljivati odlomke iz njega iz broja u broj „Pop expresa“ kao podlistak. Što je najbolje, za to su mi čak i plaćali.

U proljeće šezdeset i osme bilo je u Zagrebu nekoliko protestnih demonstracija protiv militarističke politike S.A.D.-a, za prekid rata u Vijetnamu. Čitali smo i vidjeli fotografije kako to izgleda u Francuskoj, Njemačkoj, pa i samoj Americi, a tako nekako je izgledalo i kod nas. Najveće demonstracije bile su na Zrinjevcu gdje je tada bila američka ambasada, a završile su tako da nas je milicija zasula suzavcem. Osim završetka bilo je dosta zgodno. Sreo sam gomilu prijatelja i poznatih, a bila je i gomila zgodnih cura, što je vjerojatno bio razlog zašto sam se priključio. Nedavno me je iznenadio i razveselio Mladen Grbić, još jedan prijatelj iz „Andersena“, pronašavši fotografiju na kojoj se upravo tom prilikom bekeljim usred kolone demonstranata. Torba preko ramena pokazuje da sam došao pravo iz škole.

Krajem šestog mjeseca, kasno poslijepodne ili već predvečer nazvao me je Prelog. Bio je vrlo uzbuđen i pozivao da odmah dođem u Studentski centar. Imao sam već drugi poziv na neki tulum koji je obećavao biti vrlo opak, pa sam bio prilično hladan prema njegovom zazivanju. Dođi, sakupljaju se studenti! Ja nisam još student, rekao sam rezervirano. Nema veze, dođi, biti će zanimljivo! Znao sam za neke vrlo zanimljive ženske koje su rekle doći na tulum na koji sam bio pozvan, pa sam rekao da sam uvjeren da će biti zanimljivije ondje gdje kanim ići. Pokazalo se da sam bio u pravu. Tulumarilo se do jutra, a onda se glavnina društva preselila u neku vikendicu u blizini Zagreba gdje smo ostali narednih pet dana i uglavnom se nismo trijeznili, a nije nam padalo na pamet čitati novine ili slušati vijesti na radiju.

Da smo pratili što se događa u svijetu uokolo vikendice vidjeli bi da je i Prelog bio u pravu. Te prve večeri su iz Studentskog centra krenula prema Beogradu dva automobila. U Beogradu je policija već počela tuči studente koji su demonstrirali protiv socijalnih nepravdi u Jugoslaviji i istupali s parolama koje su kasnije nazvane „šezdesetiosmaške“. U ta dva automobila bili su Prelog, Inoslav Bešker, Slobodan Šnajder, Ante Rumora, Ognjen Čaldarević i ne znam tko još. Da sam došao, bio bih i ja. Vratili su se čim prije i izvijestili okupljene u Studentskom centru što se događa u Beogradu. Tako su se „lipanjska gibanja“ preselila i u Zagreb. Ovdje je bilo svega i svačega što danas spada u povijest, ali kad sam se vratio s tuluma sve je već bilo gotovo.

Nisam mogao vjerovati Prelogu kad mi je pričao što se sve dogodilo dok me nije bilo. Ispalo je da sam zamalo bio u centru „lipanjskih gibanja“, ali sam ih zamijenio za karlične pokrete. Umjesto u povijesne tokove ja sam zaranjao u ženske sokove! Ipak, ne mogu reći da sam ijednog trenutka ikada požalio. Prelog je bio sav zažaren onim što su studenti govorili, atmosferom koja ga je zarazila, snagom brojnosti, parolama koje su isticali… Mene sve to nije moglo odviše fascinirati. Ja ondje ne bih saznao ništa novo: sve s čime su istupali studenti šezdeset i osme već sam ranije napisao u svojim školskim zadaćama i borio se za svaku rečenicu. Masovna okupljanja nisu bila okruženje kojem sam težio. Ja sam bio skloniji akciji u manjim grupama i u četiri oka. Nisam imao nikakvu želju da budem avangarda povijesti, više me privlačilo biti junak privatnosti. U povijest se stignemo uključiti. Nasuprot tome, prilika koja promakne kod neke ženske gotovo se nikada ne ponavlja, a svakome je u životu važno znati do čega mu je zaista stalo.

- 09:33 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>