neprepoznata antimoda

ponedjeljak, 02.01.2012.

Kad sam prvi put prošetao gradom u uniformi bio sam zapanjen koliko mnogo drugih vojnika sam usput vidio. Gdje god sam pogledao u vidokrugu je bio netko u smb-sivo-maslinastoj boji s epoletama na ramenima. Nikada ranije ne bih rekao da je među prolaznicima toliko vojnika. Nešto slično se ponovilo kad mi je supruga zatrudnila. Šećući s njom kroz grad na svakom koraku smo primijećivali poneku prolaznicu s povelikim trbuhom ispred sebe. Jednom mi je na vrhu nosa iskočio strašan prišt. Tih dana sam primjećivao na javnim mjestima nevjerovatno velik broj drugih ljudi koje je mučila ista napast, a inače prođu i godine da ne zapazim ni jednoga.

Taj mehanizam da zapažamo ono što inače previđamo omogućio mi je da uočim novu modu koja se upravo širi.

Početkom pretprošle zime dogodilo mi se da slučajno duže vrijeme nisam otišao skratiti kosu. Bilo je hladno i primijetio sam da mi poduža kosa prijatno grije vrškove ušiju, pa sam redovnu mjesečnu posjetu frizeru sve više i više odlagao dok mi početkom proljeća uši nisu bile sasvim prekrivene. Počelo me to i zabavljati. Svojeveremno sam imao kosurinu kao Bušman, no dvadesetak godina sam se podšišavao vrlo kratko, pa me ta promjena podsjećala na mladost. Počelo me zanimati – kako bi duga kosa izgledala da je pustim sada kad je posivila, posijedila? Zašto ne bih i to jednom u životu vidio?

Od pretprošle zime kosa je dobrano porasla. Da ne duljim, izgledam kao da sam ispao iz Mupett-showa, iako bi se mogli reći i da sve sličniji Einsteinu i Marxu. Veseli me jer napokon izgledam onako kako se osjećam. Supruga pomahnitala. Svaki treći dan mi pravi scene da se moram ošišati, da izgledam kao čudovište, u nekoliko navrata mi je zabranila da idem s njom na neke prigode gdje je trebala ostaviti ozbiljan dojam. Onda pada u rezignaciju, pa po dvije tri-sedmice šuti, ali nakon toga ekspodira iz nje sve što se kroz to vrijeme nakupilo. Nikako da uvidi vrline moje nove estetike!

Zahvaljujući vlastitom novom izgledu odjednom sam počeo primjećivati da zapravo uopće nisam jedinstven. Zapravo je začuđujuće koliko često viđam starije dečke, one iznad pedeset, s prosijedom ili sijedom kosom začešljanom unazad preko ušiju ili preko vrata, kadikad s proćelavom lubanjom pri vrhu ili uvojcima sakupljenim u repić pri dnu. Ima nas sva gomila! Viđam sebi slične od premijera, promocija i raznih prijemova do toga kako kopaju po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Naviru Djeda Mrazovi! Nije to samo posljedica novogodišnjeg razdoblja. Toliko nas ima da bi se pogrešno moglo reći da nastupa nova moda.

Bilo bi to pogrešno jer nije posrijedi moda. Moda nastaje tako da se dirigira iz nekog centra, da neki dizajneri nešto smisle, nagovore neke popularne ličnosti da to prihvate, masovni mediji podrže zamisao i promoviraju je, mase potrošaća prihvate taj diktat... U ovom slulaju je obrnuto. Nema onoga tko bi to propisao, brojni pojedinci svaki za sebe samostalno odlučuju da promijene svoj izgled suprotno onome što se propagira, masovni mediji pojavu ne registriraju, u javnom mnijenju ona ne postoji, masovno izostaje prepoznavanje da je u stvarnosti prisutno. To je zapravo antimoda.

Provjerite. Krenite kroz grad i brojite koliko ćete dugokosih muškaraca u poznijim godinama uočiti putem. Začudit ćete se. Toliki broj ne može biti slučajan. Jest da je svaki od njih zanemario posjetu frizeru vlastitom odlukom, ali mora da svaki od njih zapravo prepoznaje nešto u duhu vremena što ga navodi da se svi zajedno ponašaju isto.

Kada bi se svi zajedno u isto vrijeme našli na glavnom gradskom trgu možda bi i masovni mediji napokon primjetili da se nešto događa. Odmah bi našli nekoliko veleumnih glava da to prokomentiraju i protumače. Kakav je psihološki profil tih novih dugokosih? Što oni tim izgledom poručuju vijoreći sijedim kosmušinama? Što im je zajedničko? Sijeda kosa ukazuje na to da njezin nosilac dugo pamti, da se sjeća onoga što je bilo ranije nego jučer ili prije dvadeset godina, da nije zaboravio, a kosa kao zastava kazuje da je ponosan na znanje da je nekoć bilo drugačije nego je danas i nego što se danas priča da je bilo. Kuda to vodi? Prema tome da i ono što će biti niti je jedino moguće niti nužno.

Pred doček nove godine našao sam se u dilemi da li da se otuširam ili uredim nekako drugačije. Naposljetku sam povezao oko čela originalnu vrpcu Navajo-indijanaca. Ma odlično! To je to! Ponovo isklijavamo odlučni ne dopustiti bljedolikima da nas istrijebe!

- 14:00 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>