može se preživjeti

srijeda, 18.01.2012.

Baka mi je svako jutro pripremala što ću obući i nikada nije zaboravila napomenuti da svakodnevno valja promijeniti donji veš jer „što bi bilo da te na ulici zgazi auto, odvezu te na Hitnu pomoć i ondje vide da imaš posrane gaće!“ Time mi je poručivala da je nečisto rublje daleko strašnije od toga da me zgazi auto, da me odvedu na Hitnu pomoć, a čak i da sve to ne preživim manje je važno od toga da se ne osramotim.

U ljeto između petog i šestog razreda roditelji su me poslali „s kolonijom“ na more. Ne znam je li to organiziralo društvo „Naša djeca“ ili bjelovarska općina, a nije ni važno. Važno je da je to tada za djecu s kontinenta bila rijetka prilika da uopće vide more, a ni odrasli ga nisu češće viđali. Na more se tada išlo kao na hadžiluk. Običaj je bio da se po povratku donese flaša morske vode, sasušena zvjezdača ili trokutasta školjka periske, što se čuvalo kao dragocjenost i izlagalo na vidljivom mjestu u staklenoj vitrini kuhinjskog kredenca. Nasuprot svemu, bilo je to prvi put da me kane odvojiti od majke i oca, a da neću biti s bakom i djedom, i nimalo me nije privlačilo, ali nisam nalazio djelotvornog argumenta kojim bih naveo roditelje da se predomisle. Ne mogu opisati koliko sam bio loše volje dok su u kofer spremali odjeću i sve što bi mi moglo zatrebati, a baka je dometnula još petnaest komada gaćica da imam dovoljno da svakog dana mogu odjenuti čiste.

U svakoj je smjeni stotinjak djece pod nadzorom nekoliko odgajatelja provodilo po dvije sedmice u kući u Kaštel Kambelovcu. Ono što mi je prvenstveno išlo na živce bio je kolektivizam, iako tada nisam imao naziv za to. Svi smo trebali ustati u isto vrijeme, ići na doručak zajedno, ići na kupanje u koloni po dva, vraćati se zajedno s kupanja, u isto vrijeme ići na spavanje… Jedno od obilježja kolektivizma je da se stalno nekoga čeka. Ne može se ići na doručak dok se i posljednji ne probudi, ustane i obuće, ne može se ići na kupanje dok se i posljednji ne priključi, nema povratka s kupanja dok se i posljednji ne izvuče iz vode… Pola dana provodili smo u čekanju, pri čemu je onaj tko je bio revniji i poslušniji čekao više. Omrznuo sam kolektivizam za vječna vremena.

Jedino što mi je olakšavalo taj režim bila je Nena Markovac. Nenu Markovac sam ondje vidio prvi put i mislio sam da je ona nešto najljepše što sam ikada vidio. Bila mi je tako lijepa da sam uživao gledati je i pored nje mi nije bilo ni najmanje dosadno. Na moju sreću i njoj sam ja bio drag, pa smo od prvog dana kad su nas tjerali u „kolonu po dva“ stajali jedno pored drugoga, a dok smo hodali držali smo se za ruke, što mi je bilo neobjašnjivo slatko. Na kupanju smo nastojali biti zajedno, u blagovaonici smo sjedili jedno pored drugoga… Uskoro su nas svi naokolo počeli zafrkavati da smo „cura i dečko“, ali se na nikoga nisam mogao naljutiti jer mi je to podbadanje zapravo bilo prijatno.

Najgora stvar na boravku na moru s kolonijom bile su starije djevojčice predvođene gadurom Brankicom. Njih pet-šest bile su za glavu veće od mene, jače i brže i nisam im mogao ni pobjeći ni obraniti se. One su zaključile da sam ja vrlo sladak, odvlačile me kad god su prohtjele, okružile me i igrale se sa mnom. Govorile su mi da sam njihova lutkica, češljale me i dirkale, pokušavale su me maziti dok sam se ja otimao i pokušavao pobjeći na sve načine. Govorio sam im svašta, vrijeđao, prijetio i molio, ali moje opiranje kao da ih je još više raspomamljivalo da budu još bezobzirnije.

Najbolji dio dana bio je nakon ručka, takozvani „popodnevni odmor“. Svi smo se rasporedili po krevetima, pokrili plahtama do brade, odgojitelji su naš obišli i izgubili se svojim poslovima, a mi smo nakon toga bili slobodni dva sata. Brankica i njena banda koristile su to da provale iz ženske spavaonice, zgrabe me, odvuku i maltretiraju sve dok se odgojitelji ponovo ne pojave na obzorju. Najbolji dio dana bio mi je najgori.

Otprilike desetog dana sam ih preduhitrio, skotrljao se pod susjedni krevet, pod krevetima otpuzao na drugi kraj spavaonice, a odande na jedna vrata van dok su one na duga nahrupljivale unutra. Sakrio sam se u sklonište za metle ispod stubišta gdje me je čekala Nena Markovac i uživali smo daleko od svih. Furije su pobješnjele kad me nisu vidjele niti je itko znao gdje sam nestao. Bile su dovoljno pametne da odmah potraže Nenu Markovac, a kad su otkrile da je i ona iščeznula, bjesnilo je eskaliralo u ludilo. Nas dvoje smo najviše uživali slušajući njihovu nemoćnu ciku dok su pretraživale kuće od tavana do podruma. Čak su otvorile i vrata spremišta za metle, ali smo mi bili tako dobro skriveni u najdaljem uglu da nas nisu spazile. Koliko ih je jedilo da sam im izmakao, još više ih je kinjilo što su znale s kim sam i da nam je dobro.

Kada sam se napokon vratio u spavaonicu i prišao svom krevetu, neposredno prije nego će prvi odgojitelj gurnuti glavu kroz vrata da provjeri je li sve u redu, zatekao me prizor koji me je zgromio. Svi ostali su ležali na svojim krevetima pokriveni do brada, a na mom krevetu su bile razastrte sve moje prljave donje gaćice, desetak njih, uredno posložene tako da je ono „žuto naprijed, a smeđe pozadi“ bilo u sredini, okrenuto prema gore, pravilno raspoređene. U prvi mah je izgledalo kao da su mi se po krevetu raširili lopoči. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Skrivao sam prljavi veš na dnu kofera, bijesne furije nisu znale kako mi se osvetiti, pa su mi prekopale stari, našle ono što sam sakrivao i izložile to na vidjelo. Presjekao me taj prizor kao da me munja proparala, jedva sam napravio sljedeći korak. Zemljo, otvori se i progutaj me! Nebo, sruši se i zdrobi sve! Svi uokolo promatrali su što ću. Razlog zašto ih nisam na mjestu pobio bio je što ih je bilo više i svi su bili za glavu veći od mene. Na znam od kuda sam sakupio snagu da učas pokupim svoju sramotu, gurnem je pod poplun kojim sam se i sam pokrio i u sljedećem trenu je odgajatelj već šetao između redova kreveta.

Trudio sam se da ne vrištim i ne rasplačem se, svjestan da bi tek tada beštije likovale. Taj užitak im nisam želio priuštiti. Osjećao sam jedino da bih se odmah želio naći što dalje, da ondje ne mogu ostati ni trenutka više, ali nažalost mi ništa drugo nije preostalo. Da je onda bilo telefona odmah bih nazvao roditelje da dođu po mene. Kaštel Kambelovac je bio predaleko od Bjelovara, a ja bez novaca, pa nije bilo načina da se sam vratim. Razmišljao sam o tome da se smjesta zaputim pješke, ali dok se odgojitelj još vrzmao naokolo stigao sam se predomisliti. Morao sam ostati zajedno sa svim tim ljudima koji su mi se omrznuli još sedam dana.

U tih sedam dana sedam stotina sedamdeset i sedam puta sam naučio sve o sramoti. Prijetnja sramotom je jedna od najsnažnijih uzdi i kočnica kojom se kontrolira najveći broj ljudi. Povijest je prepuna ljudi koji su radije umrli nego se osramotili. Bio sam osramoćen, ali se nisam sam osramotio, nego su me osramotili. Prvo otkriće bilo je da sam to preživio, da mogu i dalje živjeti koliko god bilo gorko.

Preživjevši, počeo sam i razmišljati. Što ostali rade sa svojim prljavim rubljem? U koloniji nije bilo organiziranog pranja odjeće i veša, neke su starije djevojčice prale svoje krpice i sušile ih po konopcima u vrtu, ali većina ostalih (a dječaci svi), nisu to radili. Dakle, velika većina ostalih mora da je također imala po svojim kuferčićima i torbama iste tajne zalihe kao i ja. U čemu se ja razlikujem od ostalih? Po tome što je moja tajna izišla na vidjelo, a njihove nisu. Kao da oni ne seru i pišaju kao i ja!

Izašli smo na dvorište pred kuću nakon popodnevnog odmora. Gnjusna Brankica i njene gadure bile su na uobičajenom mjestu ispod smokve i zurile. Prošao sam pored njih ni ne pogledavši ih. Vjerojatno su osjetile da je vrag odnio šalu. Da mi je ijedna prošla, krvi bih joj se napio! Možda su mislile da su se dovoljno osvetile, a možda me je čuvala i aureola sramote zbog koje su se svi oko mene razmicali.

Uskoro sam otkrio i jednu prednost sramote - svi su me izbjegavali. Nitko se nije htio pokazati u društvu posranca. Na zafrkantske primjedbe koje su neprekidno dolijetale sa svih strana nisam se osvrtao, pa su i one uskoro presahnule. Jedva sam dočekao da me svi ostave na miru.

Jedino mi je bilo stalo do Nene Markovac. Klecavih koljena i suhih usta prišao sam joj prvi put nakon što je sramota pukla. Nisam znao da li je već čula ili nije, ali po njenom napetom držanju sam shvatio da jeste. Pružila mi je ruku i povela me na začelje kolone koja se zaputila prema kupalištu. Ništa nije rekla i nikada „ono“ nismo spomenuli. Da nije nje bilo, ne znam kako bih preživio.

- 05:11 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>