smanjujem se

nedjelja, 22.01.2012.

Jedno od rijetkih predavanja iz gimnazije koje sam zapamtio za sva vremena bilo je na prvom satu tjelesnog odgoja, fizičkog odgoja, ili kako se to već tada zvalo, iako smo svi zvali samo „gimnastika“. Po školskom rasporedu moj se razred za gimnastiku spajao s jednim od paralelnih razreda. Djevojke su imale svoju profesoricu, a momke je vodio Ivan Kuzmić zvan - naravno - Kuzma.

Prvi put sam ga vidio kad je ušetao u razred i počeo govoriti odmah s vrata dok se galama još nije ni stišala. Govorio je „muški“, izravno, grubo i s povremenim blagim psovkama, onako kako se u to vrijeme i očekivalo od profesora tjelovježbe.

- Što vi mislite, kreteni, da je gimnastika manje važan predmet za koji se nije potrebno truditi?! Znam ja što mislite, mislite - vi ćete biti intelektualci, što vam je to potrebno?! Mislite: gimnastika, to bumo malo protrčali i igrali se loptom, nogometa…

- Što ovaj sere? - rekao sam Đeli Hadžiselimoviću koji je sjedio pored mene. Đelo je odabrao strateški dobro smještenu klupu u posljednjem redu gdje smo mogli kunjati ili igrati šnaps ako bi nam se prohtjelo, ali nismo mogli ništa jer se Kuzma govoreći ushodao po razredu i obilazio ga i prolazio uzduž i poprijeko.

- Upravo zato što ćete biti intelektualci, gimnastika vam je jako važna! Velik dio života, najveći dio svakoga dana, provoditi ćete sjedeći za stolom buljeći u knjige i prevrćući papire. Mislite - za to vam nije potrebno snažno, zdravo tijelo? Ljuto se varate! Upravo zbog toga vam je potrebno da se gibate, da se zdravo razvijete, održavate kondiciju… Mislite da je lako sjediti za stolom ako vas pri tome bole leđa? Nije dovoljno imati samo debelu guzicu, da ne žulja, potrebno je imati i jaki kičmeni stup da bi se to moglo izdržati!

Koliko sam se puta kasnije u životu sjetio njegovih riječi! Predavanje mu se oslanjalo na ono „u zdravom tijelu zdrav duh“, ali je išlo i dalje od toga konkretizirajući životne situacije u kojima ćemo se neizbježno naći, a u kojima će dosezi na raznim područjima ovisiti o spremnosti i mogućnostima fizičkog organizma.

Mislio sam da me se sve to nimalo ne tiče. Imao sam metar i osamdeset i četiri centimetra, bio u odličnoj kondiciji, odgovarajuće snažan i vrlo izdržljiv. Bio sam uvjeren da ću samo još dalje rasti i jačati. Kuzma se obradovao kad me je prepoznao među svojim učenicima. Prisjetio se da me je uočio kako sam igrao rukomet za školu na nekim osmoškolskim utakmicama i zapamtio me, pa me je odmah uvrstio u gimnazijsku rukometnu reprezentaciju. Dečki su igrali vraški dobro. Udarna snaga bili su oni iz četvrtih razreda, ali smo se Zdravko Zorko i ja, iako još u prvom razredu, mogli s njima nositi. Zdravko je kasnije igrao rukomet čak u reprezentaciji Jugoslavije, desetljećima bio značajni trener i izbornik, a mislim da je i dalje značajna osoba u hrvatskom rukometu, ako nije već u penziji. Moram priznati da ja nisam odviše revno trenirao. U to vrijeme je uvijek bilo nešto značajnije zbog čega sam propuštao i treninge i utakmice. Kuzma je ipak ocijenio da sam talentiran i zalagao se za mene među prvima kada su me počeli pokušavati izbaciti s gimnazije. Te godine je gimnazijska ekipa izborila odlazak na europsko srednjoškolsko prvenstvo negdje u Njemačkoj ili Francuskoj, ne sjećam se točno. Direktor gimnazije, pozivajući se na ocijene, vladanje i neopravdane izostanke s nastave, zabranio je da i ja idem. Iz protesta sam sasvim prestao odlaziti na treninge, a kad su se dečki vratili s prvenstva ovjenčani titulom prvaka Europe, nisam imao osjećaj da me se to imalo tiče.

U mladosti sam se stalno bavio nekim sportom, ali nisam mislio da sam sportski tip. Znao me je ponijeti žar igara s loptom, ali zapravo sam najviše volio trčanje i to najviše ono usamljeničko, na duge pruge. Napravio sam nebrojeno krugova oko Srednjoškolskog igrališta i nebrojeno puta pretrčao od početka Tuškanaca do Cmroka. Imao sam svoj tempo kojim je tijelo ubrzo postajalo automat koji je samo grabio, a ja sam se nesmetano mogao posvetiti svojim razmišljanjima i tako sam mogao trčati beskrajno. Obično sam prestajao kad više nije bilo vremena, a ne zato jer sam se umorio.

Možete zamisliti moje iznenađenje, ili - bolje - ne možete ni zamisliti moje iznenađenje kada sam se jedne noći dok sam još išao na fakultet probudio usred noći da odem na zahod i nisam se mogao ni pomaknuti. Iznenađenje je slabo rečeno. Zaprepaštenje. Htio sam se ustati i naprosto nisam mogao. Ležao sam u mraku na leđima kao onaj Kafkin kukac i nisam mogao shvatiti što se događa. Bio je tu i bol u sredini leđa, jači od bilo kojega koji sam ranije osjetio, ali od zaprepaštenja na njega nisam obraćao previše pozornosti. Mislio sam da sanjam. Potpuno nepripremljen na tako nešto ležao sam obliven hladnim znojem. Što se dogodilo? Zar se više nikada neću moći pomaknuti?
Polako sam se pribirao. Trebalo mi je valjda sat vremena da se stišćući zube od bola uspijem osoviti na noge i nekako odteturati do zahoda. Kad sam se svalio nazad na postelju od umora sam odmah zaspao.

Ujutro sam se probudio zdrav zdravcat, kao da se ništa noću nije dogodilo. Ipak sam otišao do doktora i poslali su me da rendgenski snimim leđa. Sa snimkama sam otišao specijalisti koji me se odmah prisjetio jer sam dva-tri tjedna ranije bio kod njega dovevši svog osamdeset i petogodišnjeg pradjeda. Doktor je ovlaš pogledao ime na papirnatoj omotnici iz koje je izvadio metar na pola metra velike razvijene filmove, prikačio ih na osvijetljeno mutno staklo i zadubio se u proučavanje. Zabrinuto je kimao glavom:

- Gadno!... Gadno!... Ali nemojte se odviše brinuti. U njegovim godinama tako nešto je sasvim prirodno i očekivano…

Prekinuo je spazivši moje blijedo lice i shvativši zabunu naglo ušutio i progutao knedlu. To što me je kasnije pokušavao tješiti više nije imalo nikakvog učinka.

Konstatirao je da imam na kičmi skoliozu i spondilozu i još nekoliko „oza“, iznenađujuće rano za svoje godine i u iznenađujućoj mjeri. Odakle to? Jedino moguće objašnjenje izviralo je iz one godine kada sam u sedmom razredu osmoljetke porastao više od dvadeset centimetara i počeo se intenzivno baviti veslanjem. Mnogo smo radili s utezima, natjecali se tko će teže podići, pravili po stotinjak čučnjeva s trećinom svoje težine na ramenima, kadikad to povećavali na pola težine… Mlada, još mekana istegnuta kičma teško je to mogla podnijeti bez trajnih posljedica. Bilo je to udarničko vrijeme kada se gledalo samo na postignuća, a o zaštiti na radu i sličnim stvarima gotovo se uopće nije razmišljalo, a kamoli o zaštiti u sportu. Tako mogu reći da su mi leđa žrtva sporta, ali prekasno je bilo kajati se. Preostalo mi je samo pobrinuti se da se degenerativni procesi uspore i naučiti kako živjeti s tim.

Leđa su mi kroz život priuštila mnogo patnje i bezbroj sam se puta prisjetio Kuzminih riječi, upravo zato ih do danas nisam zaboravio. U više navrata sam proveo ne pomaknuvši se po desetak dana, mjesecima spavao na ravnom, tvrdom parketu, naučio sam koje pokrete moram po svaku cijenu izbjegavati da se ne ukočim. Nosim svoja leđa kao bolnu ciglu, kao da sam neka nakaradna kornjača. I smanjujem se.

Pršljenovi se izvijaju, hrskavica između njih se stanjuje, tamo gdje bi trebalo biti podmazano stvaraju se kristalići, gravitacija me stlačuje, nekoć ravna linija kičme vijuga na obje strane…

Maloprije sam se otišao izmjeriti. Visok sam sto sedamdeset sedam i pol centimetara. Da li se trebam radovati što neću živjeti dovoljno dugo da budem jedan od onih sasušenih skvrčenih starčića? Usput sam izmjerio još nešto. I to se smanjuje. Ne znam koliko, nisam izmjerio i zabilježio početne vrijednosti, ali nema sumnje da se smanjuje. U cjelini polakše se dižem, usporeniji sam, nesigurniji na nogama, učas se umorim. Moja dobra prijateljica Sonja Manojlović ima sjajan naslov jedne svoje zbirke pjesama kojeg se sve češće prisjećam. Naslov je tako dobar da me svako malo navede da ponovo prelistam cijelu zbirku. „TAKO PROLAZI TIJELO“.

- 12:47 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>