petak, 27.01.2012.

pišem roman


















Baka je donijela u miraz „Singericu“, šivaću mašinu. Od svega u kući što je bilo samo njezino, to je bilo najvrjednije. Djed je kupio pisaću mašinu. Ona je bila najvrjednije od onoga što je bilo samo njegovo. Kad se ona oglasila s jedne strane stana taka-taka-taka, a djeda s druge tuk-tok-tuc znao sam da ja u sredini mogu do daljnjega raditi što me volja ukoliko ne izazovem tresak koji bi ih privukao ili iza mene ne ostanu tragovi onoga s čim sam se zabavljao.

Šivaća mašina me uopće nije privlačila, ali mi je pisaća bila vrlo zanimljiva. Kad djeda nije bilo doma odvlačio sam je u svoju sobicu, da baka ne čuje, i zabavljao se kuckajući svoje umotvorine. U početku su to bile pjesmice, kasnije tekstovi za uglazbljivanje za bendove iz okolnih garaža, pa falsificirane doktorske ispričnice za izostanak s nastave, anonimni dopisi i ljubavna pisma.

Treći razred gimnazije započeo je kao da ne može dobro završiti. S pola profesora bio sam na ratnoj nozi, otac mi je bio ogorčen, a majka očajna, baka i djed tugovali, nepoznati odrasli su me gledali s gnušanjem, bio sam nesretno zaljubljen, a ovo zadnje me je uvjeravalo da me nitko ne voli. Prijatelji s kojima sam dijelio dobro i zlo bili su više-manje u istoj situaciji. Svijet je izgledao kao neprijateljsko mjesto, svako jutro budio sam se s pomišlju na gadarije koje me očekuju, u budućnosti nisam vidio ništa privlačno. Bilo je to teško izdržati.

Izvukao sam se iz toga pomoću pisaće mašine. Uobičajilo se da sam se vraćao oko ponoći ili kasnije lagano podnapit, totalno iznuren, ali često dobre volje jer je večer bila vrijeme za landranje s prijateljima i ganjanje i natezanje s vršnjakinjama. Često se dogodilo nešto zgodno, nešto čime sam bio zadovoljan, netko je izveo neki štos koji sam htio zapamtiti, netko je rekao nešto duhovito… Počeo sam to zapisivati. Uvukao sam se na prstima u kuću, tiho prenio pisaću mašinu iz djedove radne robe u svoju sobicu i ondje - siguran da me nitko neće čuti, da neću nikoga probuditi - s dva prsta kuckao da zabilježim što se tog dana dogodilo. Tako je počeo nastajati nekakav moj kao dnevnik.

Pisao sam na poleđini papira na kojima je bila šapirografirana televizijska drama Ive Štivičića „Mediteranska klima“. Mislim da sam je dobio od Zlatana Preloga, starijeg brata Nenada Preloga. On je već radio kao nekakav televizijski urednik i negdje smo se jednoga dana sreli, kratko popričali, a on mi pružio kopiju drame i rekao: „Uzmi. Pročitaj. Dobro je.“ Pročitao sam i zaista je bilo dobro, a kad sam počeo pisati koristio sam praznu poleđinu debelog ciklostila na kojem je bila šapirografirana Štivičićeva drama jer mi je to bilo najjednostavnije. Nema u tome nikakva značenja niti je iz toga proistekla ikakva posljedica; spominjem to samo kao pojedinost koja me uvijek razveseli kad je se prisjetim.

Dvije do tri sedmice kuckao sam tako svoj dnevnik, a onda me jedne večeri, možda čak pod utjecajem alkohola, nešto ponijelo… Umjesto da šturo pribilježim što se dogodilo zaigrao sam se s pomišlju što bi bilo da je bilo, kako bi se događaji dalje razvili da je nešto u nekom trenu bilo drugačije, kako bi večer protekla da je u nekom trenu krenulo kako je moglo, a nije, da je netko došao ranije, a netko drugi otišao kasnije… Odjednom se preda mnom otvorilo nepregledno polje kombinatorike. Sljedećeg dana više nije trebalo zapisati samo ono što se stvarno dogodilo nego i ono što se moglo nastaviti na jučerašnju izmišljotinu. Stvarnost se počela ispreplitati s maštom, s tim da sam se trudio da sve i dalje ostane u sferi mogućeg i na taj način realnoga. Pisanje je postalo zanimljivije od stvarnog života i zatekao sam se kako prvi napuštam zajedničke zabave da bih se u sobici bacio na pisanje. U žaru nadahnuća kucao sam s dva prsta brzinom kojom je baka štepala „Singericom“: taka-taka-taka-taka…

Ta igra je imala jednu vrlo korisnu posljedicu. U izmišljenim pustolovinama koristio sam stvarne likove mojih prijatelja, prijateljica, profesora, susjeda, prodavačica u dućanima, profesora, roditelja, odraslih…, te je valjalo dobro razmisliti kako bi se oni ponijeli u situacijama u koje sam ih dovodio. Razmišljajući tako o njima odjednom sam ih počeo razumijevati, odjednom mi se ukazalo da ono kako jedni na druge reagiramo nije jedino moguće, nego može i drugačije. I što je najvažnije - i ja sam bio jedan od tih likova. Bilo mi je gotovo smiješno kada sam otkrio kako se neki od svakodnevnih sukoba koji su izgledali nerješivi mogu lako ukloniti. Prva stvar koju sam odlučio bila je da se ne zajebavam više s lošim ocjenama u školi, već da ih sve popravim kada je to daleko jednostavnije nego podnositi sve posljedice loših ocjena.

Nakon nekoliko mjeseci moji zapisi su premašili više od stotinjak gusto pisanih stranica bez proreda i tankih margina. Odbacio sam prvih desetak stranica na kojima su bili početni dnevnički zapisi i prvi put to pokazao nekom drugom. Od nesvrhovitog, slučajnog zapisivanja tekst se zapravo pretvorio u roman. Naravno, prvo sam ga pokazao prijateljima s kojima sam provodio svaki dan, koji su se pojavljivali kao likovi u tekstu.

Svatko je reagirao na svoj način, imao svoje primjedbe, ali to mi nije ništa značilo naspram dvije reakcije koje su svima bile zajedničke. Prvo, iako su moji prijatelji bili dečki kojima čitanje nije bila jaka strana, a sa svakom knjigom za lektiru mučili su se po petnaestak dana, ono što sam napisao pročitali su munjevito, u dan-dva. To sam protumačio time da im je bilo zanimljivo, što i nije bilo čudno samo po sebi jer su se i oni pojavljivali u tom tekstu, a sve su druge likove znali. Prva reakcija dobivala je puno značenje tek u vezi s drugom. Svi, ama baš svi, komentirali su otprilike istim riječima: „Sve je dobro napisano, ali zašto je sve o meni izmišljeno?“ Ono što sam doživio kao kompliment bilo je što su svi bili uvjereni da je sve o svima drugima bilo istinito!

To je zaista bio kompliment. Ako su oni koji su poznavali stvarne ljude vjerovali da sam zbivanja samo zapisao, znači da je sve bilo maksimalno uvjerljivo. Spojeno s brzinom kojom su pročitali, suma sumarum, značilo je da sam to dobro napisao. Bez obzira na ostale primjedbe, više od toga mi nije trebalo.

Otprilike u to vrijeme u mom životu se ponovo pojavio Nenad Prelog, mlađi brat Zlatan Preloga. Točno se sjećam kako se to dogodilo…
- 02:17 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker