odmjeravanje snage

subota, 07.01.2012.

Komar je živio u lijepoj novoj kući na kraju ulice. Ne samo da je kuća bila biser arhitekture, nego je bila i namještena novim i suvremenim namještajem, pa je iznutra izgledala kao one iz američkih filmova. Pored toga je njegov stari imao gomilu knjiga, a kako je prije nego su doselili bio jugoslavenski diplomata u Turskoj, Indiji i Pakistanu, ambasador, donio je uspomene iz tih krajeva, od folklornih do arheoloških stvarčica, pa je uređenje kuće imalo i začin egzotičnog muzeja. Komar mi je jedan od najboljih prijatelja iz djetinjstva, a bio sam dobar i s njegovim roditeljima i bratom, pa sam volio ondje navratiti. Oko kuće bio je lijepi vrt koji je njegov stari marljivo uređivao. U neko doba je u njegovoj obitelji krenuo razgovor da im u kući ipak nešto nedostaje. Pas.

Racionalno objašnjenje bilo je da im nedostaje pas-čuvar. Komarova majka je bila nekakav visoki funkcionar u SUP-u, miliciji, pa je jednoga dana otišla u policijsku štenaru i zatražila da joj daju nekog psa. Dali su joj prekrasnog vučjaka, velikog i izuzetno lijepog mužjaka. Bio je mlad, razigran, srdačan i druželjubiv. Volio se igrati sa djecom iz ulice, radovao se dolasku poštara, razdragano je dočekivao svakog neznanca, prepun povjerenja puštao je svakoga u kuću, u njegovu pseću kućicu naselile su se mačke iz susjedstva, ukratko – nije bio nikakav čuvar. Bilo je to jasno od prvog dana, a stara je sve više gunđala zbog toga jer je to, između ostaloga, tumačila kao pokazatelj da oni iz štenare nisu poštovali njen autoritet. Tražila je dobrog čuvara, a očigledno su joj uvalili psa koji je bio potpuno beskoristan za sve policijske poslove, iskoristili priliku da se riješe beskorisne životinje. Jednoga dana mora da se ustala na krivu nogu, ljuta na cijeli svijet, zgrabila psa i odvela ga nazad u policijsku štenaru, izderala se na one koji su ondje radili što oni o njoj misle, vratila im psa, a oni su joj nakon toga dali najgorega kojeg su imali.

Bio sam kod njih u kući navečer prvoga dana što su ga imali. Majka, Komar, njegov brat i ja sjedili smo u dnevnoj sobi kad je stari unišao na vrata. Lice mu je bilo bijelo kao kreč, hodao je nakrivo, nagnuta na stranu, jedna nogavica i jedan rukav bili su mu potpuno podrpani tako da je izvirivala gola noga i rukav razderane košulje. Gotovo bez glasa je procijedio posljednjim snagama:

- Kakvo je ono čudo pred vratima?!

Sve nam je bilo jasno istog trena bez dodatnog objašnjenja. Stari se po mraku vratio kući, u mraku su svi vučjaci isti, usput je išao pogladiti psa koji je sjedio ispred pseće kućice pored vrata, a nitko se nije sjetio da mu javi da ga je majka preko dana zamijenila. Imao je sreće što je zvijer bila na lancu.

Komar je bio vrlo ponosan novim psom. Hvalio se da je pametan kao Rin-tin-tin, da zna njuhom pronaći bjegunce, mnogim komandama koje zna poslušati, da protiv njega nema obrane, da nema tog kriminalca kojeg ne može uloviti i oboriti. Dozlogrdio mi je tim hvalisanjem. Što je najgore, stalno ga je vukao sa sobom i producirao se. Te „stani“, te „sjedi“, te „lezi“, te „čekaj“, te „nađi“, te „skoči“, te ovo, te ono. Pas je zaista sve besprijekorno izvršavao, sve dok jednom nije iskoristio priliku kada je Komar okrenuo leđa i skočio na mene. Srećom me nije uspio zaskočiti. Odrazio se s otprilike tri metra razdaljine, vinuo vrlo visoko, s pedesetak ako ne i više kila i gadnim zubima, vinuo se pravo prema moma vratu. Izvio sam se u stranu kao toreador tako da je proletio pored mene, a ja iskoristio priliku i još ga u prolazu tresnuo rukom da se preokrenuo u zraku i bubnuo na leđa umjesto da se dočeka na noge i odmah okrene. Komar se bacio na njega i uspio ga zgrabiti prije nego me je drugi put napao.

Nakon toga smo se strastveno porječkali. Komar je tvrdio da mi je spasio život zaustavivši psa, Nikša je vikao na njega da kog vrata vuče tu zvijer stalno sa sobom, da će netko stradati, ja sam tvrdio da bih se i goloruk mogao obraniti od njega, a da imam nož bez muke bih ga mogao priklati. Neki elementi rasprave se nisu mogli razriješiti teoretski, pa smo ih odlučili riješiti praktično. Dogovorili smo da će Komar napujdati psa na mene, Nikša će štopati vrijeme, a ja sam pobjednik ako me pas ne sruši u minutu. Ako me sruši, Komar će priskočiti i skinuti ga s mene.

Nikša se popeo na zid postrani, a Komar i smo stali nasred ulice kao pred vestern dvoboj, s tim da je on držao psa, a ja sam omotao vjetrovku oko lijeve ruke. Komar je skinuo psu brnjicu i naredio „Napad!“ Kao što sam i očekivao, ponovo je skočio vrlo visoko, tako da mi je zapravo dolazio prema glavi odozgo. Da se zaletio po tlu i zgrabio me za nogu preostalo bi mi samo da mu se pokušam baciti na leđa i uhvatiti ga oko vrata, te bismo se valjali po zemlji, vrlo neugodno. Ovako sam se samo ponovo izmaknuo i još ga usput pogurnuo da odleti dalje nego što bi inače, da imam više vremena dok se okreće za sljedeći skok. U minuti je tako skočio pet- šest puta, svaki put sam se uspio izmaknuti, a onda ga je Komar zaustavio.

Prvi okršaj bio je moj.

Komar je bio van sebe i danima je kvocao sve dok nismo dogovorili sljedeći okršaj – ovaj put tri minute. Našli smo dobro mjesto, ravni plato ispred dućana, gdje su svi svjedoci mogli sjesti visoko na pokrajnji zid da se razbjesnjeli pas ne okomi na kojega od njih. Tri minute je jako mnogo vremena. Moje iskustvo radijskog novinarstva mi je govorilo koliko se toga može reći u dvije minute, a koliko traju tri minute ako te napada izdresirani policijski vučjak mogao sam itekako dobro pretpostaviti, ali me je smirivalo da je Komar bio pored i vjerovao sam da ipak ne bi dozvolio da me zvijer prikolje. Dakle, krenuli smo u okršaj od tri minute i sve se ponovilo. Uspio sam eskivirati svaki naskok i stati na nogama sve dok Nikša nije povikao da je vrijeme prošlo, pa je Komar zgrabio zapjenjenu zvijer za okovratnik. Doduše, danas si mislim da je Nikša vjerojatno nešto malo skratio vrijeme, ali to je zapravo bilo svejedno jer je pas uporno napadao na isti način, a ja ga sa svakim skokom uklanjao sve sigurnije i elegantnije.

Usput rečeno, relativno često se može čuti rečenica „bojim se pasa jer me je jedan ugrizao kad sam bio mali/kad sam bila mala“. U tu rečenicu uopće ne vjerujem. Naime, mene su toliko puta ugrizli razni psi dok sam bio mali, od našeg kućnog psa preko čuvara raznih voćnjaka u koje smo se prebacivali preko ograde da krademo voće, preko pasa mojih prijatelja do sasvim nepoznatih pasa koje nikada prije nisam vidio, da bih trebao biti uplašen i od kuhinjske stolice jer ima četiri noge, ali na mene to nije ostavilo nikakav dojam. Dapače, volim pse. Pas nikada ne ugrize bez razloga, za svaki pseći ugriz uvijek je netko drugi kriv, vrlo često sam onaj tko je ugrizen ili neodgovorni vlasnik.

Da nastavim priču, priča o sukobu ispred dućana se raširila. Dečki iz ulice Gorana Kovačića nisu vjerovali da se to uopće dogodilo, pa smo dogovorili jedan ogledni okršaj za njih. Ovaj put smo utanačili da će trajati pet minuta, a pale su i oklade i sukob je bio praćen glasnim navijanjem. Izdržao sam i pet minuta i Komar je bio na rubu očaja. Dvije ili tri noći nakon toga, malo prije ponoći, riječ po riječ, nasred mirne ulice u kojoj smo stanovali, Komar se toliko razbjesnio da je iznenada pustio psa i vrisnuo da me napadane. Pas nije čekao. U narednom je trenutku bio iznad mene, ja sam ga poduhvatio i prebacio preko ograde u dvorište pored kojeg smo stajali. Dok je on tražio izlaz iz dvorišta, Komar me je sam napao. S njim bih se dohvatio makar dobio batina, ali je pas svakog trenutka mogao naletjeti, a njih obojicu ne bih mogao podnijeti, pa sam se okrenuo i počeo bježati. Pobjegao sam u dvorište kuće broj 5. Zemljište na kojem su kuće broj 3 i 5 je koso, a dijeli ih metar široki zid koji počinje na pola metra iznad tla, a kako se tlo spušta ravni zid je sve viši, pa na kraju ima i tri metra visine. Pobjegao sam na taj kraj i okrenuo se. Komar je oslobodio psa iz vrta u koji sam ga ubacio i jurnuo za mnom. Pas je skočio na zid na niskom dijelu i sunuo prema meni, ali ovaj put zaletjevši mi se u noge. Srećom je zid bio dovoljno širok (i danas stoji na istom mjestu), da sam jednom nogom uspio udariti psa iza vrata prije nego je on zagrizao u drugu i tako ga šutom pomesti sa zida. Pas je pao u dvorište tri metra niže, ali je bez zaustavljanja jurnuo nazad prema mjestu gdje se mogao ponovo popeti na zid i jurnuti prema meni. Trebalo mu je petnaestak metara do mjesta za uspinjanje, petnaestak metara do mene zidu, dovoljno vremena da se pripremim i smireno ga dočekam Ponovo sam ga pomeo istim zahvatom, na što je Komar zajaukao kao da sam njega udario, pa se i on popeo na zid i počeo mi se primicati. Lice mu se izobličilo od bijesa i očaja, kao da se pretvorio u nekoga drugoga. Pas ga je prestigao i skočio, bacio sam ga sa zida i našao se oči u oči s prijateljem koji je bio potpuno pobjesnio. Znao sam da s njim kao istreniranim boksačem nema šale, pa sam ga bez oklijevanja zahvatio mae-geri udarcem, karataškim zahvatom nogom ispod pojasa koji nije očekivao. Poletio je sa zid i pljesnuo tri metra niže po tlu. Osovivši se na noge u rukama je imao nekakvu batinu i s tom batinom se šepesajući uputio prema mjestu gdje se uspinjalo na zid. Za to vrijeme sam ja barem dva puta zbacio psa zbog kojega nisam mogao ni pokušati da pobjegnem preko otvorenoga prostora.

U međuvremenu, vidjevši kako se stvar razvija, Nikša je utrčao u svoju kuću na drugoj strani ulice, zgrabio iz ormara lovačku dvocijevku svog starog i istrčao ponovo na cestu. Napunio je cijevi i povikao: „Stanite! Ustrijelit ću psa!“, ali ga raspomamljeni Komar nije niti čuo. Stajao sam na kraju zida na tri metra visine, po zidu mi se približavao prijatelj s prijeteći podignutom batinom, a iza njega se guralo čudovište od psa pokušavajući ga zaobići...

Nikša je podigao cijev prema nebu i ispalio dva hica. Pucnjevi su proparali mirnu ulicu bukvalno kao da je grom opalio. To nas je presjeklo i u narednom trenutku smo sva četvorica, Nikša s dvocijevkom, Komar, pas i ja bježali kroz najbliže dvorište prema Dubravkinom putu prije nego cijelo susjedstvo iskoči na prozore. Jurili smo u mraku kroz grmlje sve dok se stotinjak metara od ulice nismo srušili svi četvero pod jedno drvo. Sjedili smo u mraku kao naglo otrežnjeni, pribirali se od jurnjave i pokušavali doći do daha i pitali se – koji nas je vrag to bio spopao? Ono bjesnilo s kojim smo se još nekoliko trenutaka ranije bili spremni raskidati potpuno je nestalo. Obzirom da je sve dobro završilo preostalo nam je samo da se dobro ismijemo.

Ne trebam ni napomenuti da me je pas mrzio više nego ikoga na svijetu.

U povijesti našeg prijateljstva te moje okršaje s Komarovim vučjakom nazvali smo „koride“, no nakon ponoćne pucnjave potpuno smo od njih odustali.

Nekoliko mjeseci kasnije svratio sam u susjedstvo kao što sam to gotovo svakodnevno činio. Kad sam dolazio Komar je obično izbacio psa u vrt, privezao za lanac ili ga spremio u drugu sobu, a kadikad ga je samo odveo u ugao i rekao „mjesto!“, ali je pri tome pazio da nas nikada ne ostavi nasamo. Obzirom na ranije „koride“ nisam ni pokušavao sa psom uspostaviti bolje odnose, bilo mi je dovoljno da si ne prilazimo preblizu. Tom prilikom sam sjeo na svoje omiljeno mjesto, u stolicu za ljuljanje. Pas je mirno ležao u uglu, toliko mirno da smo na njega potpuno zaboravili. U jednom trenutku je Komar nešto izišao, ne znam više zašto, i nešto ga dugo nije bilo nazad. Već sam se lagano počeo dosađivati, kad mi je iznenada nešto ušlo u vidno polje. Nisam stigao ni trznuti, a pas koji je došao odostraga je zaokrenuo pred mene, ugurao mi se širokim prsim među koljena razmaknuvši ih, a ogromnu glavu je položio na moj trbuh tako da mu je vrh njuške bio nasred mojih prsiju. Pogled opakih žutih očiju bio je uperen pravo u moje oči i tako smo se gledali. Bila je to za mene potpuno bezizlazna pozicija. Bio sam u stolici za ljuljanje u nisam se imao o što oduprijeti, a da je on skočio samo bi me prevalio na leđa, našao mi se na prsima, pri čemu se ja ne bih mogao izmigoljiti iz naslona i rukohvata. I tako smo samo stajali ukipljeno ne prekidajući pogled. Ne samo da se nisam usudio pomaknuti, nego sam znao da mi i izraz lica mora ostati isti, da moram jednako smireno disati i treptati što manje. Njegova velika klinasta glava teško je nalegla na moj trbuh i prsa. Stajao je bez glasa, nije režao ni kesio se, ali točno sam znao što misli. Te žute oči koje me svrdlaju s tri pedlja udaljenosti neću zaboraviti dokle sam živ.

Ne znam koliko je to trajalo, pet ili deset minuta ili više, vrijeme je stalo, a svaka sekunda je prolazila beskrajno dugo, a kad je Komar otvorio vrata i spazio prizor u prvi mah nije mogao vjerovati što vidi. Djelovalo je kao da smo nas dvojica sljubljeni u najvećoj slozi. Pas je zapravo čekao njegovu komandu, spreman da me prikolje ako išta pokušam prije toga. Komar je priskočio, zgrabio ga za okovratnik i odvojio od mene, a zatim izveo iz prostorije. Tek tada sam odahnuo.

Kasnije mi se u životu nekoliko puta dogodilo da su me neke osobe grdo gledale pokušavajući se time impresionirati ili uplašiti. Pih! Nema tog pogleda koji nakon epizode u stolici za ljuljanje ne mogu izdržati.

- 09:27 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>