Pri kraju mog četvrtog razreda dobili smo poziv da učestvujemo u gledanoj televizijskoj emisiji „Stop“ koju je vodio Zvonko Letica. Zamisao je bila da to bude nekakvo debatno sučeljavanje ekipa sa zagrebačkih gimnazija koje će zastupati stavove četiri svjetske sile: SAD-a, SSSR-a, Kine i Jugoslavije. Vođe ekipa izabrali su slučajnim žrijebom kome će koja zemlja dopasti. Mi smo izvukli Rusiju. U našoj ekipi bili smo Dorica Strašek, Stipe Bota, Ratko Bišćan, Vlado Tomić i ja. SAD je dopao one s Druge gimnazije predvođene Ivicom Tilošancem. Kinu su zastupali učenici Sedme gimnazije, među kojima je bio i Mladen Vedriš. U ekipi Pete gimnazije bili su Ivo Bićanić, Stevo Knežević i Vladimir Lokner. Emisija je emitirana u subotu navečer u udarnom terminu. Samo snimanje je izgledalo otprilike kao sastanak filijale Sabora učenika. Zanimljivo koliko je ljudi okupljenih za to snimanje kasnije postalo poznato na područjima kojima su se odlučili baviti, toliko da ih znaju i ljudi koji nisu njihove struke. Vjerojatno niste čuli za Dinka Podruga jer je on već nekoliko desetljeća uspješan psihijatar u Americi, ni za Stevu Kneževića jer je proveo radni vijek kao doktor u Velikoj Britaniji, a sigurno ne znate ni za Doru Strašek, iako je ona tada bila najperspektivnija od svih nas. Krajem travnja 1969. okupili smo se na tulumu kod Silvija Novaka kad je netko donio vijest koja nas je pokosila kao da je pala bomba – Dorica se ubila. Ni danas ne znam zašto. Kasnije se pričalo da je bila potajno nesretno zaljubljena u nekog starijeg momka, što ni mi s kojima se svakodnevno družila nismo znali. Svašta se pričalo zašto je do toga došlo, jedino je ishod bio izvjestan. Bila je posljednja osoba na svijetu za koju smo mogli pomisliti da bi se na tako nešto odlučila. Kad se već odlučila, bila je prva koja bi se na tko nešto i odvažila. Nikoga od nas ništa ranije nije toliko zaskočilo i zgromilo kao njezina smrt. No život ide dalje. Nekoliko mjeseci kasnije zvali su nas s televizije da podignemo svoje honorare za učestvovanje u emisiji. Na naš nastup više nismo ni mislili, tako nešto nismo ni očekivali, pa smo nas trojica veselo otišli na televizijsku blagajnu gdje su tada isplaćivali u gotovini na ruke. Nitko od nas nije znao gdje žive Doričini roditelji, pa da njih pozovu da umjesto nje podignu njen honorar, te smo nabrzinu pristali da ja, kao vođa ekipe, uzmem što ju je sljedovalo i odnesem im. Dorica je stanovala negdje u blizini autobusnog kolodvora, a ja na Črnomercu, u blizini Vinogradske. Doričina najbolja prijateljica s kojom je išla i u razred bila joj je susjeda, pa su svakoga dana zajedno dolazile i odlazile iz škole. Potražio sam je da mi kaže gdje roditelji stanuju. Po njenim riječima, kojima nije bilo teško vjerovati, roditelji su potpuno slomljeni. Dorica je bila ne samo izuzetna osoba nego i jedinica. Majka i otac da su na granici ludila, potpuno neuračunljivi, da ne izlaze iz stana, gotovo ni ne podižu rolete i sjede u mraku, govore samo o smrti i kako bi i sami najradije umrli. Rekla je da ih povremeno posjeti, ali da ne zna je li gore kad dođe ili ako ne dođe. Da deset puta za redom ponove isto pitanje bez obzira što im se odgovori. Razmatrali smo koliko je dobro da im se nepoznat čovjek pojavi na vratima, da još ne pomisle da sam ja taj zbog kojeg se ubila, te zaključili da je bolje da im ona odnese te novce. Sve to me inspiriralo za neku morbidnu priču koju sam skicirao čim sam se vratio kući, ali je nikada nisam napisao. U toj priči nađem se s tim tipom radi kojega se navodno ubila pedeset godina kasnije, već smo slabašni starci, i ja ga pitam da mi, nakon toliko vremena i kad smo nas dvojica već s jednom nogom u grobu povjeri što se zaista dogodilo, a on mi kaže „Budalo, ubila se radi tebe! U tebe je bila nesretno zaljubljena i nije se usuđivala ni pokazati, a ja sam joj bio samo rame za plakanje, očinska figura kojoj se povjeravala i pitala za savjete. Ja sam joj samo objasnio da s tobom, neozbiljnim kakav si bio, nema nikakvih izgleda“. Dvije ili čak tri godine kasnije zvao me ponovo Zvonko Letica da dođem do njega. Pomislio sam da vjerojatno ponovo ima neki zanimljiv projekt u koji bih se mogao uključiti i razdragano sam otišao u njegov ured u Dežmanovom prolazu. Bio je vrlo ljubazan i pristojan, ali ono što mi je rekao bilo je sasvim drugačije. Doričini roditelji su odlučili renovirati njezin grob, podići skupocjeni spomenik, potrošili su na njega sve novce koje su imali, a onda su se sjetili da je ona učestvovala u televizijskoj emisiji i došli su pitati bi li mogli dobiti njezin honorar. Na televiziji su im rekli da su honorar isplatili meni. Ja se toga uopće nisam mogao sjetiti, a onda je Letica izvukao fascikl u kojemu je bila potvrda s mojim potpisom. Ništa mi nije bilo jasno. Ništa mi nije bilo jasno, ali sam istoga trena sam shvatio da sam u velikom sranju. Progutao sam ogromnu knedlu, rekao da ću ja srediti iskrsli problem i bez daljnjeg zadržavanja se pokupio. Ulicom sam hodao u košmaru. Ništa mi nije bilo jasno. Ja da ukradem novce pokojne prijateljice?! Pa ja za tako nešto nisam sposoban! To je protiv svih mojih moralnih principa, to je protiv svega za što sam se oduvijek zalagao, to ne mogu biti ja! A opet, na priznanici je nedvojbeno bio moj potpis... Nije valjda da sam nehotice zaboravio odnijeti što mi je povjereno, pa onda i na to zaboravio? Samo sam se srećom izvukao iz tog kaosa. Došao sam kući, okretao se na postelji i uvijao kao mokro rublje koje se cijedi, a onda se iznenada sjetio – pa ja zapisujem! Dobro, ne baš sve, ali ono što smatram značajnim, a Doričina smrt me duboko potresla, pa sam u jednom od rokovnik koji su mi služili za povremene dnevničke zapise pisao i o njoj. Bjesomučno sam se bacio na prekapanje papira u svom ormaru i zaista – pronašao sam noticu zabilježenu nešto kasnije, neposredno nakon što sam prijateljici dao novce, a pronašao sam i skicu nenapisane priče. Tek tada sam sve rekonstruirao: dijelom se prisjetio, a dijelom nadopunio zapisanim. Prvo je trebalo pronaći Doričinu prijateljicu. Međutim, nisam znao ni kako se zove, u dnevniku je bio sam nadimak, a kamoli gdje stanuje. Nisam je mogao ići ni potražiti u staru gimnaziju jer je i ona u međuvremenu maturirala i otišla na tko zna koji fakultet. Mogao sam otići u tajništvo gimnazije i pokušati dobiti njenu adresu, ali bi nastala petljancija prvo da im objasnim koga tražim, a pored toga mi je bilo mrsko pojavljivati se ondje nakon što šest mjeseci nisam vraćao ključ koji su od mene tražili. Pored toga, postojala je i mogućnost da su Doričini roditelji također bili ondje, da su ispričali kako sam prisvojio novce njihove pokojne kćerke, pa bi me direktor jedva dočekao. Druga bi nevolja iskrsnula da sam pronašao ime, prezime i adresu prijateljice. Nije mi djelovala kao osoba koja bi zadržala novce za sebe. Vjerovao sam da je najvjerojatnije odmah otišla roditeljima, predala im ono što sam joj dao, a oni – u kakvom su stanju bili – to nisu zapamtili. Očekivao sam da, čak i da je pronađem, ne bi bilo velike koristi. Rekla bi mi da je novce predala, onda bismo nas dvoje mogli otići roditeljima i uvjeravati ih da smo im novce na koje su oni očito zaboravili ipak dali, oni nam ne bi vjerovali, to bi bilo mučno i ogavno natezanje. Zaključio sam da je najbolje pregristi govno i riješiti tu situaciju što brže. Nekako sam sakupio sumu koja je bila u pitanju, a tada za mene uopće nije bila zanemariva, pa sam morao sakupiti svu ušteđevinu i nadopuniti onim što sam isposuđivao naokolo, te krenuo od kuće do kuće iza Autobusnog kolodvora, od haustora do haustora, i tako pronašao zvono i poštanski sandučić na kojima je bilo Doričino prezime. Popeo sam se na kat na kojem je isto prezime bilo na jednim vratima i pozvonio. I majka i otac su bili kod kuće, ali je majka odmah otišla u jednu od soba i nije se pojavljivala dokle god sam bio ondje. Bio sam vrlo kratko, razgovarao samo s ocem. Bio je ozbiljan, krajnje odmjeren, maksimalno se kontrolirao. Predstavio sam se i rekao: „Donio sam Doričin honorar za učestvovanje u televizijskoj emisiji. Oprostite što je toliko trajalo, žao mi je.“ Ništa nisam ni pokušao objasniti, niti me je on išta pitao. Uzeo je novce u koverti i odložio ih, a da ih nije prebrojao. Palo mi je na pamet da bi bilo vrlo korisno zatražiti ga potvrdu da ih je primio, ali tako nešto nisam mogao prevaliti kroz svoja usta. Nije mi bilo žao novaca, koliko god da sam ih teško pribavio. Bilo mi je najviše žao što sam pred Zvonkom Leticom, kojeg sam vrlo cijenio, ispao lešinar koji pljačka mrtve prijateljice, a nisam vidio načina da mu ikada dokažem da nisam, nakon što je Dorica umrla, zadržao njen honorar računajući da me nitko neće za njih nikada pitati. Nekoliko mjeseci kasnije iznenada sam u gradu naletio na Doričinu prijateljicu. Samo se u trenu stvorila iz gužve ispred mene. Naglo sam zakoračio pred nju i zaustavio je. Ona je uplašeno ustuknula, ali nisam znao je li se prepala prije nego me je prepoznala jer joj je netko nepoznat prepriječio put ili zato jer me je odmah prepoznala. „Čuj, odavno te tražim!“, rekao sam joj. Ona se sabrala: „Zašto?“ Rekao sam joj da me zanima što je napravila s novcima koje sam joj dao da ih odnese Doričinim roditeljima. Ona je, drsko me gledajući u oči, iako drhtavim glasom, prosiktala: „Nikakve ti meni novce nisi dao!“ Jedva sam se suzdržao da je tresnem, da je zgazim i raščetvorim na licu mjesta, da skočim na nju i pridavim je. Obuzdala me pomisao da mi nije potrebno, pored toga što sam ispao kradljivac, da postanem još i siledžija koji napada prolaznice usred grada u pol bijela dana. Pored toga mi je sijevnulo da je ona možda zaista uvjerena u ono što govori. Na isti način kao što sam ja zaboravio da sam podigao te novce s televizijske blagajne, ona ih je mogla staviti u torbu, odmah na putu kući ih odnijeti gdje je trebalo, nabrzinu predati i uskoro zauvijek zaboraviti. Dapače, to je sasvim vjerojatno jer joj je svaka posjeta Doričinim roditeljima u ono vrijeme bila opterećena daleko težim mislima i osjećajima prema kojima je pitanje bilo kakvih novaca bilo sasvim zanemarivo. Nasuprot tome, koliko god sam nekoć ocijenio da je ona osoba koja tako nešto ne bi napravila, zažareno buljeći u nju činilo mi se da naslućujem znake opakosti koja smatra „Da, napravila sam to, ali što mi možeš?!“ No kako nisam bio siguran da li zaista to prepoznajem ili vidim ono što bih želio vidjeti, bez riječi sam se okrenuo i žurno udaljio prije nego eksplodiram. Svaka pouka se plaća. Pouku koju sam izvukao iz tog slučaja na više sam načina skupo platio. Ta pouka mi mnogo vrijedi. Ljudi zaboravljaju, jedino se zapisano ne mijenja. |
Nakon Oslobođenja Četrdeset i pete u ispražnjene vile na Tuškancu uselio je Narod, a u onima koje nisu bile ispražnjene preostali stanovnici (bivši vlasnici) sabijeni su da bi se Narodu napravilo još mjesta. U velike stanove useljavano je po nekoliko obitelji, svaka u sobu ili dvije, čime je započeo danas već zaboravljeni, ali svojevremeno burni period sustanarstva. Narod su jednim dijelom činili državni, vojni, partijski i državni rukovodioci, jednim dijelom klasični proletarijat - radnici i socijalni slučajevi, sirotinja, a jednim dijelom ratni stradalnici i doseljenici. Deset godina kasnije situacija se mijenjala: mnogi su dobili stanove drugdje, pa odselili, a preostali se proširili. Rukovodioci i bivši vlasnici su otkrili da je način se riješe sustanara i prošire tako da pomognu svojim utjecajem da sustanari dobiju stanove Još deset godina kasnije to je dovelo do toga da su pojedine obitelji imale cijele stanove, katove ili cijele kuće. U drugoj polovini pedesetih i prvoj polovini šezdesetih u podrumskoj stanu kuće broj 3, nasuprot kuće mojih bake i djeda, u dvije sobe još su stanovali Grizlijeva stara i moj nekoliko godina stariji prijatelj Grizli. Ona je bila impozantna pojava. Krupna žena, visoka, širokih ramena i snažnih ruku, muškobanjasta, s ogromnim prsima, naličila je Seraghini iz Fellinijevog filma „Osam i pol“. Znala se dotjerati, utegnuti u pasu, podići punđu kao Jovanka, uspeti na visoke pete… - bila je sva ogromna. Radila je kao kondukterka u tramvaju. U kolima u kojima je ona sjedila svi su bili mirni, tihi i pristojni čak i za vrijeme najgorih gužvi. Po susjedstvu su se širile legende. Jedan je susjed bio prisutan kad je tukla dva huligana koji su se proveli kao da su naletjeli na razbješnjenu ličku medvjedicu, a drugi je svjedočio što se dogodilo čovjeku koji se pored nje pokušao švercati u tramvaju i pri tome je bio još bezobrazan. Oni koji su je znali još iz partizana pričali su da je bila nenadmašna u borbi prsa u prsa. Sustanari su se usuđivali da joj dobace nešto samo iz daleka. Noću su je mučile more i često je znala vikati u snu po pola sata, pa i dulje: „Juriš, drugovi! Baci bombu! Goni bandu! Metaka, tko ima metaka?! Pazi - mitraljez! Naprijed! Naprijed, na bunker! Juriš! Naprijed naši! On umire! Umire! Krv, krv! Još metaka… Huraaa! Huraaa!“ i tako. LJeti, kad su noću prozori bili otvoreni, kad se zaderala znalo me je buditi. U noćnoj tišini njen glas je odjekivao kroz cijelu ulicu. Grizli je pričao da se ne usudi probuditi je kad je spopadne, da ona ne zna gdje je kad se prene. Bojao se da bi ga u bunilu rastrgala. On se zaključavao u svoju sobu i čekao da je prođe. Tada se još nije znalo za PTSP, nije ga se definiralo kao danas niti je bio toliko poznat, ali su ljudi ipak znali o čemu se radi. Baka mi je objašnjavala: „Znaš, ljudi koji su proživjeli nešto strašno, ne mogu to lako zaboraviti i nekima se to vraća, progoni ih, kadikad misle da su se ponovo našli u tim strašnim okolnostima… Ona po noći misli da je ponovo u partizanima, sanja da se bori, ponovo juriša i puca, baca bombe…“ Nitko joj se nije usuđivao zamjeriti što po noći budi cijelo susjedstvo. Danas ponekad mislim da možda nije uvijek vikala samo u snu, besvjesno. Mora da je njeno vikanje znalo i nju probuditi. Zamišljam je kako je ležala u mraku, oznojena i raščupana, i znajući da su prozori otvoreni, da je čuju svi susjedi, nastavljala urlati iz sve snage. Tramvajska kondukterka je možda vikala iz svog podruma i upravo zato da je čuju svi susjedi, ministri i direktori na svim katovima i u susjednim kućama, očajnički i prkosno ih podsjećajući na vrijeme kad su svi bili jednaki, suborci i drugovi. |
Upravo čitam novoizašlu knjigu Hrvoja Klasnića „1968“, stigao sam do polovice, a ostalo prelistao i imam jednu zamjerku. Sve do sada pročitano je vrlo u redu, onima koji to ne znaju, a zanima ih nedavna prošlost ili mogućnosti društvenog aktivizma, mogla bi biti zanimljiva i korisna, ali onima koji su tada živjeli i bili upoznati sa zbivanjima neki će sadržaji nedostajati. Šezdeset i osma nije zahvatila samo studente na beogradskom univerzitetu, zagrebačkom sveučilištu i ljubljanskoj univerzi, nego i srednjoškolce i mlade radnike, te se uselila u omladinsku štampu kao u trajni inkubator iz kojega su još godinama vrcale iskre šezdesetosmaških vrijednosti i mentaliteta. Načelo „Kroz strukture protiv struktura“ operativno je primijenila grupa srednjoškolaca kojima sam se priključio. Koristeći kao okvir postojeći Savez omladine, unutar njega smo osnovali Sabor učenika srednjih škola Zagreba kao poseban vid organiziranja i djelovanja. Okupili su se predstavnici s većine zagrebačkih srednjih škola i tražili reformu školstva kroz institucionalne društvene kanale. Pozivajući se na samoupravljanje zahtijevali smo da i učenici sudjeluju u radu škole i imaju utjecaj na nastavne procese. Ovo može zvučati suhoparno, kao razvučena fraza, ali u stvarnosti je bilo dinamično i zanimljivo. Nakon što smo sami sebi razjasnili što želimo i smislili kako bismo to mogli početi, tiskali smo letak u 40.000 primjeraka i podijelili ga svim učenicima svih srednjih škola u Zagrebu. U vrijeme prije interneta bio je to jak informacioni udar sa snažnim motivacijskim posljedicama. Nakon toga smo preko postojećih omladinskih organizacija organizirali sastanke svih učenika na svim srednjim školama na koje je obično otišlo dva do tri člana inicijalnog jezgra koji su se pripremili za agitacijske nastupe. Držali smo plamene buntovne govore i vršnjaci su nas u pravilu jako dobro prihvaćali. Ti skupovi su obično završavali tako da se izabralo nekolicinu učenika koji su već od ranije slično razmišljali da dalje organiziraju i predvode akcije Sabora na svojoj školi. U gimnazijama smo obično priređivali takve skupove u dvoranama za priredbe ili gimnastičkim salama, ali u školama učenika u privredi je najveća prostorija često bila radionica sa strojevima. Stojeći na tokarskom stroju ispred nekoliko stotina zaprljanih učenika u radnim kombinezonima kojima sam objašnjavao što želimo i zašto smo ih okupili često sam se osjećao onako kako sam zamišljao da su se morali osjećati Lenjin i njegovi podižući Oktobarsku revoluciju. Bio sam vrlo dobar u tom poslu, pa mi je obično zapadalo ići ondje gdje smo ocijenili da će biti posebno važno da privučemo što veći broj ljudi ili da nas očekuje nekakav posebni otpor. Često smo se tim prilikama morali nadmudrivati i natezati s raznoraznim tipovima koji su iz raznih razloga pokušavali da nas ometu ili profesorima kojima je ono što smo govorili zvučalo previše anarhistički, buntovnički ili naprosto neprihvatljivo. Navečer smo izmjenjivali iskustva: ako ti kaže to, najbolje je odgovoriti tako i tako, ako naprave ovo, najbolje je reagirati ovako... I tako smo iz dana u dan bili sve uvježbaniji za naredne dane. Jedan od događaja kojeg ću se trajno sjećati zbio se kad je direktor Druge metaloprerađivačke škole, velike srednje škole učenika u privredi, izbacio našeg kolegu Milivoja Bijelića. Direktor je ocijenio da mu Milivoj unosi nered i naprosto ga jednog dana otjerao s nastave zabranivši mu da se ikada više vrati. Milivoj je uspaničeno otišao u sobu u Gradskom komitetu omladine na Zrinjevcu u kojoj smo se okupljali. Ondje nas je zatekao desetak i povjerio što ga je snašlo. Bio je van sebe kako će se vratiti kući i reći roditeljima da je izbačen iz škole. Nama je odmah skočio adrenalin. Nikada ranije se nismo suočili s takvim problemom. Zapravo nismo znali što učiniti, ali smo bili svjesni da nešto moramo, i to odmah, pa smo napravili prvo što nam je palo na pamet. Podijelili smo se i jedan ili dvojica su krenula da se požale na svim mjestima kojih smo se mogli prisjetiti: dvojica u gradski partijski komitet, dvojica u odjel za školstvo u gradskoj skupštini, dvojica u ministarstvo obrazovanja, dvojica u „Vjesnik“ i „Večernji list“, po jedan ili dvojica u razna pedagoška tijela koja su tada postojala, a možda i danas djeluju, Pedagoški zbor i Prosvjetni sabor, ako sam dobro zapamtio kako su se zvali. Nevenu Matesu i meni zapalo da idemo razgovarati s direktorom koji je izbacio Milivoja. U ono vrijeme tramvaj nije vozio mnogo dalje od autobusnog kolodvora. Bio je jedan od onih vrućih ljetnih dana, u tramvaju je bila grdna gužva, švercali smo se kupivši kartu. Ispali smo iz tramvaja kao iz mašine za mljevenje mesa. Posljednji dio puta trebalo je po toj vrućini prehodati pod izravnim udarom sunca po prašnjavoj stazi uz cestu. Neposredno ispred škole sjeli smo u travu u sjenu ispod nekog drveta da predahnemo i sakupimo snage za upad. Nakon što je Milivoj došao s alarmantnom viješću nakon koje smo odmah krenuli, nismo stigli ni smisliti što ćemo. Milivoj nas je upozorio da je direktor gadan tip, bukvalno bog i batina na školi i da mu se nitko ne usudi usprotiviti. Profesori su živjeli u strahu pred njim, a i učenici su se sklanjali jer je lako dijelio ćuške, a imao je tešku ruku. Nasuprot njemu, nas dvojica smo bili tek dripci. Nismo imali ni osamnaest godina. Neven je izgledao donekle pristojno, a ja sam bio tipični čupavac u trapericama, prljavoj majici i tenisicama. Što mi možemo jednom takvom? - pojma nismo imali. Sjedeći tako u travi u sjedni drveta osjećali smo se otprilike kao Tom Sawyer i Huckleberry Finn. Upali smo odlučno u direktorovu kancelariju i odmah ga napali. Kako se usuđuje tako nešto napraviti, kakva je to samovolja i kršenje svih mogućih propisa?! Mi smo iz Saveza omladine, Milivoj je naš aktivist, s kojim pravom ometa rad priznate društveno-političke organizacije? Direktor se zbunio jer smo banuli ne više od sat-dva nakon što je izbacio Milivoja i već je zaboravio na to, smatrajući taj problem kojega je ocijenio minornim zauvijek riješenim. Jedino što ga je spriječilo da i nas odmah ne zgrabi za vrat, izbaci iz kancelarije i šutne niz stepenice nogom u guzice bilo je kako smo drčno nastupili, na što nije bio svikao. Bio je krupan čovjek u naponu snage, viši od nas gotovo za glavu i težak koliko nas obojica, mogao nas je pomesti jednom rukom. Vidjelo se da se već korpulentnošću i snagom glasa nameće svima oko sebe, a poziciju direktora pretvorio je u nedodirljivi položaj. Zaustavio ga je i nesklad između našeg izgleda i onoga što smo govorili: izgledali smo upravo kao oni koje je svakodnevno usput bez muke otpuhivao, a držali se i obratili mu se govorom partijskih funkcionara pred kojima je inače vjerojatno bio manji od makova zrna. U prvo vrijeme sam zazirao da će nas svakog trena početi mlatiti, ali čim je propustio taj prvi tren i pokušao razgovarati, mi smo bili u prednosti. Em je morao odgovarati na dvije strane, em smo se i Neven i ja izvještili u tom rječniku, a kad je usred našeg razgovora počeo zvoniti telefon i odgovorni drugovi iz raznih ureda koje su naše cure i dečki alarmirali počeli se raspitivati što se dogodilo, što je morao objašnjavati kao đačić-prvaščić pred pločom iznova i iznova, i to pred nama dvojicom koji smo ga gledali opako kao kopci, postao je mekan kao putar. Sasvim smo ga slomili. Na kraju je obećao da neće ometati rad Sabora učenika na školi kojoj je bio direktor, a Milivoj se može vratiti u školu kad god hoće. Još jednom smo ga grdo pogledali i otišli. Milivoj je, naravno, iskoristio taj slučaj da još tjedan dana ne ide u školu i bio je vrlo zadovoljan. Što se nas ticalo, problem je bio uspješno riješen. Međutim, kakvu smo uzbunu podigli tog dana nije moglo splasnuti samo od sebe. Razna tijela, organi i društveno-političke organizacije koje su se bavile školstvom u Zagrebu su nastavili o tome raspravljati, isplivalo je još svašta, i nakon dva-tri mjeseca je direktor-diktator smijenjen s direktorskog mjesta. Kad sam to čuo, istinski sam se zgranuo. Zar je i tako nešto u našoj moći? I dalje sam smatrao da smo naprosto grupa srednjoškolaca, dripci kao i svi ostali, mlađarija bez ikakve posebne društvene težine. Međutim, taj mi je slučaj osvijestio da poznavanje društvenih mehanizama može pojačati svačiju snagu, a da su udruženi pojedinci jači od zbroja njihovih osobnih dometa. Ubrzo nakon osnivanja Sabora učenika donesen je novi zakon o školstvu. U njemu je bio iznenađujuće brojan dio odredbi s kojima smo mi prvi izašli u javnost i za koje smo se zalagali. Odjednom se više nismo trebali pozivati na općenite principe i načela izvedena iz drugih načela, nego smo se mogli pozivati na konkretne članke zakona. Još kasnije je srž onoga za što smo se zalagali postala službena državna politika u obrazovanju koja je dovela do poznate reforme školstva koja je zapala nesretnom Šuvaru da je sprovede. Ne ulazim u to kako je sve to završilo, zanimljivije mi je nešto drugo. Džingis-kan je započeo svoj put do osvajača svijeta tako da se nametnuo kao vođa grupi od četiri prijatelja, Fidel Castro je počeo revoluciju na Kubi tako da se iskrcao s dvadeset i dvojicom sljedbenika, moderno slikarstvo je krenulo 1889. otvaranjem izložbe sedmorice nepoznatih umjetnika u kavani „Volpini“ gdje se okupilo dvadesetak uzvanika (pronađi knjigu Ervina Peratonera „Moderna umjetnost“), , reforma školstva u Hrvatskoj u drugoj polovini dvadesetog stoljeća krenula je od grupe srednjoškolaca okupljenih oko prženih ribica i krumpirića u „Vinodolu“... Ima takvih primjera cijeli niz – u početku je vrlo malo onih koji imaju neku zamisao i nešto novo žele. Milivoj Bijelić danas živi u Njemačkoj (provjerite pomoću Googlea) gdje je afirmiran i uspješan umjetnik. Neven Mates je također otišao u svijet, radio u međunarodnim ekonomskim organizacijama, neko vrijeme je – ako se ne varam – čak bio prvi čovjek MMF-a u Rusiji, a sad ga viđam da šeće po Zagrebu, ali ne znam je li na odmoru ili se sprema za penziju. Ja pišem svoj blog i sve češće se u njemu prisjećam proteklih vremena zapisujući ono što ne želim zaboraviti. Danas bi Šuvaru, da je još živ, bio rođendan, a ja ću biti jedan od rijetkih koji će se toga sjetiti. |
Nisam ni znao da se Bandić pojavio u javnosti sa „šljivom“ na oku, a kamoli da je to neki misterij, sve dok nisam naletio na vijest da je otkrivena tajna kako ju je zaradio. Gledam sliku, gledam i ne vjerujem. Navodno je pao i udrio se. Ne mogu to nikome poželjeti, ali ne mogu ni povjerovati, a blago mi ide na živce kad imam osjećaj da me vuku za nos. Ako se poskliznuo na ledu i prasnuo licem o tlo, kako da mu nije izgreben nos ni čelo? Mlađi ljudi, pogotovo oni u dobroj fizičkoj kondiciji kakvom nam se gradonačelnik dići, obično kod takvog pada uspiju dočekati se na ruke. S druge strane, vidio sam dovoljno upravo takvih „uspomena“. Nastaju kad netko potegne desnicom odozdo, zato je ozljeda ne lijevom oku, s gornje strane. Vjerojatno je riječ o nečemu što nećemo nikada saznati što se zaista dogodilo, ali - ako saznamo - unaprijed se mogu okladiti da će se istina razlikovati od ove verzije za javnost koja nam se sada podastire. Vidim da i komentatori ispod članka nisu raspoloženi prihvatiti službenu verziju, zamjetljiv je i ton zluradosti, no možda je posrijedi nešto tako smiješno da je prava šteta da ne znamo. |
Jedno ljeto sam preveo kod tetke u Los Angelosu, nakon što sam bio cijelu godinu kod druge u blizini Saint Louisa. Moja majka je već toliko kukala da me dugo nije vidjela da su joj obje sestre zajednički platile avionsku kartu da dođe na tri sedmice. Sestra u Los Angelosu je bila vrlo uzbuđena prije posjete moje majke, tim više što je već ranije pričala svim svojim američkim prijateljicama da joj je sestra, moja majka, posebno nadarena da vidi budućnost iz taloga crne kave. Zaista, majka je bila na glasu među svojim prijateljicama, kolegicama iz ureda i susjedama da „sve vidi“. Dva-tri puta sedmično okupljala je grupu svojih sljedbenica, zatvarale su se u sobu i kuhale kavu na litre. Kako smo majka i ja često zajedno pili kavu pokušala je u nekoliko navrata gatati i iz moje šalice, ali - naravno - ništa nije pogađala. Čim se majka oporavila od puta, losangeloska tetka je okupila pet-šest svojih najboljih prijateljica koje su to već jedva čekale. Sjedio sam u susjednoj sobi i nisam mogao da ne čujem što su razgovarale. Amerikanke su već bile ozarene kad su vidjele kako se kuha naša kava. Za njih je to bio nepoznati obred. Naviknute na kavu iz filtera uzbuđeno su cijukale već kad su vidjele da postoji kava kojoj se na dnu slegne talog. Preokretanje šalice, nakon čega se u socu oblikuju figure i ornamenti, bilo im je već magični događaj. Već prije nego je majka išta rekla bile su preparirane da joj povjeruju bilo što. Kako moja majka nije znala engleski, a Amerikanke nisu razumjele hrvatski, tetka je prevodila. Nezainteresirano sam ih slušao s pola uha, majka je bajala, tetka prevodila, a prijateljice su bile fascinirane kako majka sve točno i precizno očitava, sve do trena dok nisam shvatio da se u susjednoj sobi zaista događa nešto što izmiče spoznaji svih uključenih, osim mene koji sam slušao sa strane. Naravno, davno je to bilo, pa se ne sjećam sadržaja razgovora, a kamoli da mogu išta citirati po sjećanju, ali mogu improvizirati s izmišljenim sadržajem da vidite što je bilo posrijedi. Recimo, majka je okrećući šalicu u rukama rekla nešto poput: - Vidim ovdje nekog visokog svjetlokosog muškarca… Tetka je korektno prevela, a Amerikanka komentirala: - Ne znam tko bi to bio… Međutim, neka od prijateljica se umiješala: - Visoki i svjetlokosi! Da to nije John iz automehaničarske radionice… - Možda, stalno me napadno gleda! Tetka je prevela majci: - Ima neki mehaničar John koji se upucava svim ženama koje mu dođu. Majka je nastavljala: - Ima prljave ruke… a vidim i neko J! Ali od toga neće biti ništa ozbiljno… Tetka je uzbuđeno prevodila: - On je! Vidi J i da su mu prljave ruke, ali kaže da s njim može biti samo površna epizoda, ništa duboko… Amerikanka se povjerila: - Već me je pozivao da izađemo, ali sam ga odbila. Ipak, on i dalje pokušava svaki put kad dođem promijeniti ulje. - Promjena ulja! - komentirala je majka. - Vidjela sam da je bilo nešto sklizavo, ali možda to znači da je bilo kakav odnos s njim ulazak na sklizav teren… - Naravno, ona ti je oženjena! - upozoravala je tetka. - A muž joj je vrlo ljubomoran! - Da! - govorila je majka. - A vidim i jednog drugog muškarca koji je stalno prisutan i sve gleda… - Vidjela ti je muža - prevodila je tetka. - I upozorava da je bolje da on ništa ne sazna! Imala bi velike nevolje da išta čuje, bolje da mu ništa ne govoriš… I tako su se sve one savršeno uklapale. Tetka je prevodila u skladu s onim što je ionako znala, Amerikanke su joj govorile ono što još nije znala, majka je dobivala upute što da govori i sve su bile sretne i zadovoljne. Majka i sama ponesena time kako točno pogađa, Amerikanke fascinirane čudesnom ženom iz Europe, tetka ponosna što se pred prijateljicama nije izjalovilo njeno najavljivanje kakvu ima posebnu sestru. Zapravo je svaka od gošća, uz pomoć prijateljica, preko dva posrednika govorila sama sebi upravo ono što je željela čuti. Ozarene prijateljice su vrlo zadovoljne napustile tetkinu kuću. - A što se ti smiješ? - napale su me majka i tetka kad smo ostali sami. Pokušao sam im objasniti što se dogodilo, ali nakon što su shvatile kamo smjeram nisu me više htjele ni slušati. - Pokušavaš nam soliti pamet kao da mi ne znamo dobro što smo doživjele! Taj događaj je ostao u njihovom sjećanju kao još jedan dokaz kako sam potpuno nerazuman jer ne vidim ni ono što mi je pred nosom, ne vjerujem ni ono što je dokazano, a kamoli da se u mene može pouzdati u bilo kojem drugom pogledu. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)