poduzetništvo u socijalizmu

petak, 03.02.2012.

Kada bi netko pisao povijest privatnog poduzetništva u društveno-političkom sistemu koji se nazivao socijalizam, papiri preostali nakon mog pokojnog djeda bili bi dragocjeni izvor. Djed je desetljećima živio dobrim dijelom od toga što je gradio kuće, jednu ili dvije godišnje, ili jednu na dvije godine, kako je već mogao organizirati i utržiti. Nabavljao je materijal po najnižim cijenama, upošljavao je privatne majstore ili zaposlene majstor koji su za njega radili u fušu, na crno, za vrijeme ili nakon radnog vremena, isplaćivao je odmah i na ruke, gdje se god moglo izbjeći nisu se pisali nikakvi ugovori ili računi, novac se isplaćivao na ruke, i to odmah ili čim prije, gdje je god trebalo što službeno provesti prijavljivale su se najniže moguće, simbolične cijene... Rezultat je bio da su njegove kuće bile građene solidno, daleko kvalitetnije od onih koje je zidao društveni sektor, a bile su gotovo upola jeftinije, pa su u konačnici svi uključeni u projekt, i izvođači i kupci, bili zadovoljni. Doduše, taj način poslovanja je nosio i nesigurnost i razne rizike, o čemu svjedoči jedno pismo koje sam pronašao prekapajući kutije u koje sam pohranio djedove papire.

Pismo je napisano 1977. godine i govori nekoliko stvari. Još godine 1960. moj djed je platio nekom Josi Skelinu koji se obavezao materijal dovesti na mjesto gradnje 20.000 komada cigala. Do 1977. niti je to napravio niti vratio novce. Joso je izjavio pred nekim Paškom Dizdarom: Nisam ja to zaboravio, ali prije nisam mogao jer sam imao obaveza na drugoj strani koji su me strašno gnjavili, a Pero (moj djed) mi nikada nije stavljao nož pod vrat i ja ću njemu dug platiti jer stalno na to mislim. Joso Skelin je isporučio 2.500 komada cigala i ostao dužan još 17.500 cigala. To je vrijedilo ogromnu svotu novaca i moj djed nudi da se nagode „šta mislite da je pravo“. Moj djed nudi Josi Skelinu da se nađu i dogovore.

Nekoliko je stvari s današnje točke gledišta zanimljivo, a nekoliko nepoznato.

Nepoznato je kako se slučaj završio i zašto djed pismo nije poslao, pa je ostalo u njegovoj arhivi.

Zanimljivo je da, koliko znam, tada nisu postojale privatne ciglane, pa se postavlja pitanje odakle Josi Skelinu cigle za koje je uzeo novce. Pretpostavljam sljedeće mogućnosti: ili je Joso Skelin kupio/kupovao cigle od društvenog sektora, pa ih preprodavao po višoj cijeni ili je rušio/srušio kuću, pa prodavao stare cigle od kojih je kuća bila sagrađena ili je imao vezu da nekako pribavi cigle vrlo jeftino i proda ih ispod cijene. Nažalost, ne znam koliko su tada službeno koštale cigle na legalnom tržištu jer bi to ukazivalo što je bilo posrijedi. Moguće su cigle bile artikl kojeg je nedostajalo na otvorenom tržištu, pa je onaj koji je imao vezu da ih nabavi, iako mu nisu trebale za osobnu gradnju, mogao računati na nelegalnu zaradu preprodajom ili je taj imao vezu da iznese cigle iz društvene ciglane po nekoj bagatelnoj cijeni (čitaj: ukradu), pa ih proda ispod službene cijene i svi u tom lancu zarade. Da je posrijedi neka tada ilegalna rabota ukazuje i što se u dogovoru nigdje ne spominje rok jer su se vjerojatno uzimale u obzir objektivne okolnosti da je Josi Skelinu trebalo neko vrijeme da ispuni svoj dio pogodbe jer nije imao cigle na lageru.

Zanimljivo je zašto je moj djed bio sklon pregovarati o nagodbi oko duga umjesto da je insistirao da se u cijelosti podmiri. Vjerojatno je ocijenio da nema izgleda dobiti ni cigle ni novce kojima ih je platio, pa je računao da je bolje da dobije išta nego ništa.

Pismo ukazuje na okolnosti u poslovali privatni poduzetnici u tzv. socijalizmu. Poslovanje izvan legalnih tokova imalo je tu prednost da je bilo daleko brže, jeftinije i kvalitetnije nego ono u društvenom sektoru. Imalo je tu manu da nije bilo ni na koji način zaštićeno: onaj tko je bio oštećen nije se mogao požaliti ijednoj službenoj instanci. Oni koji su bili dovoljno bezobrazni da se ne obaziru na obaveze koje su preuzeli ili dovoljno nasilni da sami utjeraju sve što im je bilo tko dugovao bili su u izrazitoj prednosti. Poreze i razne dažbine su gotovo u cijelosti izbjegavali, materijal i rad dobivali ispod cijene ili ga dobivali kad ga drugi nisu mogli pribaviti, a zaradu u cijelosti zadržavali. U najjednostavnijoj varijanti neko je vrijeme bilo popularno upravo takozvano „prodavanje cigli“. Grupa huligana bi okružila osamljenog šetača u pustoj ulici ili ljubavni par u parku, a zatim ponudili na prodaju običnu ciglu, i te ne za velike novce, otprilike za cijenu porcije ćevapčića. Onaj tko ju je kupio mogao ju je odnijeti doma. Onog koji nije htio udarali su tom ciglom po glavi i poučavali „Tko ti je kriv kad je nisi htio kupiti?!“

Imajući ovo posljednje na umu vrlo sam skeptičan kad netko izjavi da se obogatio (ili pribavio inicijalna sredstva kojima se kasnije obogatio) već u vrijeme tzv. socijalizma. Znam da se od privatnog poduzetništva u socijalizmu moglo preživjeti, i to čak i pristojno živjeti, ali da se itko mogao obogatiti duboko sumnjam - osim ako nije bio dvostruko nepošten. U prvom redu zato jer je zaobilazio tada važeći legalitet, a još suštinskije jer se mogao obogatiti samo izrabljujući (čitaj: varajući) gdje god je stigao koga god je imao priliku.

Kako moj djed nije bio od onih koji bi ikome stavljao nož pod vrat, sve mi se čini da od njegovog dogovora sa dužnikom vjerojatno nije bilo ništa.

- 10:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>