 Došljaci su ostajali kod nas nekoliko dana ili sedmica, a one koji su ostajali mjesecima djed je smještavao u sobicu u podrumu u kojoj ih je povremeno bilo i troje-četvero. Najkraće su ostajali oni koji su navratili u Zagreb da bi otišli na neki medicinski pregled ili liječenje, nešto duže oni koji su trebali sklonište dok ne nađu neki trajniji smještaj, a najduže oni koji su odseljavali u inozemstvo - Njemačku, Ameriku, Kanadu ili čak Australiju. Naša bivša porodična kuća je zaslužila da na njoj danas stoji spomenploča da je ondje bila hercegovska prolazna postaja u Zagrebu. Sredinom šezdesetih godina to iseljavanje postalo je masovno. Nebrojene sam dočekao na kolodvoru i odveo kući, kupio im vozne karte, a na kraju ispratio na vlak pomažući nositi kofer ili neki zavežljaj. Svaki koji je otišao postajao je dio mreže koja je dočekivala i dalje prosljeđivala one koji su navirali kasnije. Kako nisu znali jezike zemalja u koje su odlazili, a ni kako se snalaziti u stranim gradovima, prije nego su nas napuštali proučavali su se vozni redovi, karte europskih prijestolnica, popisi naših ljudi u svijetu, te pravili precizni logistički planovi koje je bilo složeno, dugotrajno i mukotrpno organizirati jer je telefon bio rijetkost, a pošta putovala sporo. Kad je za nekoga stiglo pismo da mu je nađen smještaj i posao negdje u svijetu, osiguravalo se da ga na svakom mjestu gdje mora presjedati netko dočeka, po potrebi ga ugosti i na kraju ga smjesti u sljedeći vlak, brod ili avion za dalje. Poštom su stizali i razni potrebni dokumenti, pa je svakodnevno iščekivanje poštara bio uzbudljiviji dio dana. Konzulat Zapadne Njemačke bio je u Preobraženskoj ulici pored Cvjetnog trga. Već prije otvaranja na početku radnog vremena red ispred vrata znao je biti i dugačak stotinjak metara, gotovo do Ilice. Od svoje petnaeste godina, kad sam dovoljno izrastao, nekoliko desetaka puta sam stajao u tom redu od ponoći do jutra čuvajući mjesto nekome tko je u to vrijeme još putovao vlakom ili autobusom ili naprosto spavao da bi došao pred konzularnog službenika što prisebniji. Svakakvih sam se priča naslušao tako čekajući. Ono što mi je najteže išlo u glavu bilo je da nitko od tih ljudi nije znao tko su Beatlesi niti je ikada ranije čuo za njih. Kad mi je bilo šesnaest, stigao je iz Posušja rođak Peća koji je imao isto ime i prezime kao moj djed. Bili smo vršnjaci pa sam preuzeo neku vrstu brige o njemu. Učio sam ga kako se gleda na semafor kada se prelazi cesta, kako se koristi javna telefonska govornica i slično. Bio je toliko zbunjen ili uplašen usred gužve ljudi dok smo prolazili Ilicom da se pribijao uz mene, gazio me po nogama i saplitao mi se u korake. Morao sam ga odgurivati rukom da bismo mogli hodati. Peća je došao iz takve sirotinje da je to bilo teško i slušati, u djetinjstvu je bio više gladan nego sit, no on je ondje u hercegovačkoj zabiti čitao „Đuboks“ i znao za Beatlese. Tek to mi nije išlo u glavu: kako netko tko sluša Beatlese može ne znati čemu služi semafor? Rodbina već smještena u Zagrebu uskoro mu je našla mjesto u đačkom domu, a on se upisao u srednju građevinsku školu. Nedjeljom je običavao svratiti baki i djedu na ručak, pa smo često nakon toga odlazili zajedno u kino, prošetati po gradu ili sam ga poveo na sastanak s mojim društvom. Nikada neću zaboraviti kad sam ga tako odveo na rođendanski tulum kod Željke Zdelarove. Ona je živjela u istoj kući u kojoj je i danas, staroj barem dvjestotinjak godina. Peća je bojažljivo ušao među stari namještaj i ogledavao slike na zidovima kao da je unišao u crkvu, a plavokosa Željka se dotjerala za svoj rođendan i izgledala je kao anđeo. Peća je sjeo u ugao i pokušavao biti što neprimjetniji, kao da se bespravno našao u raju pa se trudi biti neprimjetan da ga ne bi izbacili. Na njemu sam izučavao ono što sociolozi nazivaju „kulturni sraz“. Pomagao sam mu da se urbanizira i – karikirano rečeno – dok sam ga ja učio da bude kao ja, kroz njega sam saznavao da nisu svi ljudi poput mene.  Možda sam bio nečim vidljivo obilježen što mi ni danas nije jasno što je bilo. Zbila se jedna anegdota u to vrijeme koja na to ukazuje.Domaća je štampa mnogo pisala o „gastarbeiterima“, ali nisam bio zadovoljan onime što su pisali. Sve mi je to izgledalo površno, izvještačeno, nedostatno. Tako mi je palo na pamet da bih i ja nakon završetka gimnazije mogao otići godinu dana ili šest mjeseci u Njemačku i živjeti kao „gastarbaiter“. Mislio sam: neka malo vidim svijeta, usavršiti ću njemački koji sam učio u školi, a po povratku ću napisati seriju članak za novine o stvarnom životu naših „radnika na privremenom boravku“ u tuđini. Bio sam nadahnut duhom Jacka Londona. Nije me bilo strah da ću godinu dana kopati kanale ili penjati po zidarskoj skeli niti mi je bilo ispod časti mesti cestu. Zamisao mi je bila toliko privlačna da sam je čvrsto odlučio sprovesti. Postao sam punoljetan otprilike u isto vrijeme kada sam maturirao. Odmah sam otišao na zavod za zapošljavanje i izvadio radnu knjižicu. Kvalifikacija koju su mi upisali bila je - nekvalificirani fizički radnik. Znao sam proceduru, prijavio se na njemački konzulat i zatražio radnu vizu. Kad sam dobio poziv da se javim na medicinski pregled, otišao sam se ošišati da izgledam kao svi ostali. Tog jutra sam odjenuo i odjeću u skladu s drugima koji su prošli kroz našu kuću. Na mjestu za pregled sakupilo se dvjestotinjak aspiranata za radnu vizu. Sve su nas uveli u veliko dvorište, rekli nam da se poredamo u dva reda i skinemo do pasa. Barem pola ostalih bili su moje dobi, a ja sam se trudio da se ničim ne izdvajam, da se ponašam jednako kao oni. Bio je topao dan, sunce je jarko sjalo, stajao sam otprilike na kraju druge trećine prvog reda kad je duž njega krenula grupica ljudi, tri Nijemca i prevodilac. Na čelu se koračao Nijemac-doktor. Hodao je smirenim korakom ispred zida muškaraca golih do pasa i gotovo nezainteresirano klizio preko njih pogledom. Prolazeći pored mene ni ne zastavši pokazao me je rukom i dobacio „Ovaj ne može!“ Nije me ni zagledao, njegov pogled je samo ovlaš kliznuo preko mene. Pokušao sam se nešto buniti, ali mi je prevodilac objasnio da nemam pravo žalbe, da sam odbijen i moram se odmah udaljiti. Izišao sam pred zgradu u kojoj je bio pregled zbunjen i u nevjerici. Iste sekunde kad me je pogledao prepoznao je po nečemu da nisam kao ostali. Kako, po čemu? Nije pitao ni kako se zovem, pa da sam mogao pomisliti da su u pismenoj prijavi Nijemci našli nešto sumnjivo ili da su napravili nekakvu prethodnu provjeru. Nije bilo stvar ni u tome da nisam imao lančić s križićem oko vrata jer ga dobar dio drugih također nije imao ni kako sam uzvratio pogled koji je kliznuo preko mene, nisam se mogao dosjetiti ničega po čemu bi jedino mene izdvojio između dvjestotinjak ljudi. Vjerojatno je kasnije, pri podrobnijem pregledu, otpisao još neke iz striktno zdravstvenih razloga (Nijemci nisu kanili primati bolesnike), te razlog zbog kojem sam ja odbijen nije bio zdravstveni. Danas me to više ne bi čudilo. U međuvremenu sam sreo i upoznao nekoliko ljudi koji su razvili tu i takvu sposobnost da munjevito očitavaju kod drugih neke osobine. Posebno neki doktori mogu dati dijagnozu pacijentu čim im pređe prag, a nakon toga ga pregledaju samo da bi je potvrdili. Neki kriminalisti mogu prepoznati krivca čim ga vide. Novinari, ljudi koji rade na šalterima, trgovački putnici,općenito oni koji se mnogo sreću s različitim ljudima, razviju u nekoj mjeri takve sposobnosti. Nijemac mora da je prepoznao po nečemu da sam drugačiji i nije ga zanimalo istraživati kako i zašto, jednostavno me je eliminirao i uklonio mogući problem. U svakom slučaju, bio sam debelo razočaran propašću svog plana. Preostalo mi je samo ipak odmah krenuti studirati, a ono što me je najviše tješilo bila je pomisao da neću otići iz grada u kojem je živjela Željka Zdelarova. |
|
SVI ZABORAVLJAJU Pri kraju mog četvrtog razreda dobili smo poziv da učestvujemo u gledanoj televizijskoj emisiji „Stop“ koju je vodio Zvonko Letica. Zamisao je bila da to bude nekakvo debatno sučeljavanje ekipa sa zagrebačkih gimnazija koje će zastupati stavove četiri svjetske sile: SAD-a, SSSR-a, Kine i Jugoslavije. Vođe ekipa izabrali su slučajnim žrijebom kome će koja zemlja dopasti. Mi smo izvukli Rusiju. U našoj ekipi bili smo Dorica Strašek, Stipe Bota, Ratko Bišćan, Vlado Tomić i ja. SAD je dopao one s Druge gimnazije predvođene Ivicom Tilošancem. Kinu su zastupali učenici Sedme gimnazije, među kojima je bio i Mladen Vedriš. U ekipi Pete gimnazije bili su Ivo Bićanić, Stevo Knežević i Vladimir Lokner. Emisija je emitirana u subotu navečer u udarnom terminu. Samo snimanje je izgledalo otprilike kao sastanak filijale Sabora učenika. Zanimljivo koliko je ljudi okupljenih za to snimanje kasnije postalo poznato na područjima kojima su se odlučili baviti, toliko da ih znaju i ljudi koji nisu njihove struke. Vjerojatno niste čuli za Dinka Podruga jer je on već nekoliko desetljeća uspješan psihijatar u Americi, ni za Stevu Kneževića jer je proveo radni vijek kao doktor u Velikoj Britaniji, a sigurno ne znate ni za Doru Strašek, iako je ona tada bila najperspektivnija od svih nas. Krajem travnja 1969. okupili smo se na tulumu kod Silvija Novaka kad je netko donio vijest koja nas je pokosila kao da je pala bomba – Dorica se ubila. Ni danas ne znam zašto. Kasnije se pričalo da je bila potajno nesretno zaljubljena u nekog starijeg momka, što ni mi s kojima se svakodnevno družila nismo znali. Svašta se pričalo zašto je do toga došlo, jedino je ishod bio izvjestan. Bila je posljednja osoba na svijetu za koju smo mogli pomisliti da bi se na tako nešto odlučila. Kad se već odlučila, bila je prva koja bi se na tko nešto i odvažila. Nikoga od nas ništa ranije nije toliko zaskočilo i zgromilo kao njezina smrt. No život ide dalje. Nekoliko mjeseci kasnije zvali su nas s televizije da podignemo svoje honorare za učestvovanje u emisiji. Na naš nastup više nismo ni mislili, tako nešto nismo ni očekivali, pa smo nas trojica veselo otišli na televizijsku blagajnu gdje su tada isplaćivali u gotovini na ruke. Nitko od nas nije znao gdje žive Doričini roditelji, pa da njih pozovu da umjesto nje podignu njen honorar, te smo nabrzinu pristali da ja, kao vođa ekipe, uzmem što ju je sljedovalo i odnesem im. Dorica je stanovala negdje u blizini autobusnog kolodvora, a ja na Črnomercu, u blizini Vinogradske. Doričina najbolja prijateljica s kojom je išla i u razred bila joj je susjeda, pa su svakoga dana zajedno dolazile i odlazile iz škole. Potražio sam je da mi kaže gdje roditelji stanuju. Po njenim riječima, kojima nije bilo teško vjerovati, roditelji su potpuno slomljeni. Dorica je bila ne samo izuzetna osoba nego i jedinica. Majka i otac da su na granici ludila, potpuno neuračunljivi, da ne izlaze iz stana, gotovo ni ne podižu rolete i sjede u mraku, govore samo o smrti i kako bi i sami najradije umrli. Rekla je da ih povremeno posjeti, ali da ne zna je li gore kad dođe ili ako ne dođe. Da deset puta za redom ponove isto pitanje bez obzira što im se odgovori. Razmatrali smo koliko je dobro da im se nepoznat čovjek pojavi na vratima, da još ne pomisle da sam ja taj zbog kojeg se ubila, te zaključili da je bolje da im ona odnese te novce. Sve to me inspiriralo za neku morbidnu priču koju sam skicirao čim sam se vratio kući, ali je nikada nisam napisao. U toj priči nađem se s tim tipom radi kojega se navodno ubila pedeset godina kasnije, već smo slabašni starci, i ja ga pitam da mi, nakon toliko vremena i kad smo nas dvojica već s jednom nogom u grobu povjeri što se zaista dogodilo, a on mi kaže „Budalo, ubila se radi tebe! U tebe je bila nesretno zaljubljena i nije se usuđivala ni pokazati, a ja sam joj bio samo rame za plakanje, očinska figura kojoj se povjeravala i pitala za savjete. Ja sam joj samo objasnio da s tobom, neozbiljnim kakav si bio, nema nikakvih izgleda“. Dvije ili čak tri godine kasnije zvao me ponovo Zvonko Letica da dođem do njega. Pomislio sam da vjerojatno ponovo ima neki zanimljiv projekt u koji bih se mogao uključiti i razdragano sam otišao u njegov ured u Dežmanovom prolazu. Bio je vrlo ljubazan i pristojan, ali ono što mi je rekao bilo je sasvim drugačije. Doričini roditelji su odlučili renovirati njezin grob, podići skupocjeni spomenik, potrošili su na njega sve novce koje su imali, a onda su se sjetili da je ona učestvovala u televizijskoj emisiji i došli su pitati bi li mogli dobiti njezin honorar. Na televiziji su im rekli da su honorar isplatili meni. Ja se toga uopće nisam mogao sjetiti, a onda je Letica izvukao fascikl u kojemu je bila potvrda s mojim potpisom. Ništa mi nije bilo jasno. Ništa mi nije bilo jasno, ali sam istoga trena sam shvatio da sam u velikom sranju. Progutao sam ogromnu knedlu, rekao da ću ja srediti iskrsli problem i bez daljnjeg zadržavanja se pokupio. Ulicom sam hodao u košmaru. Ništa mi nije bilo jasno. Ja da ukradem novce pokojne prijateljice?! Pa ja za tako nešto nisam sposoban! To je protiv svih mojih moralnih principa, to je protiv svega za što sam se oduvijek zalagao, to ne mogu biti ja! A opet, na priznanici je nedvojbeno bio moj potpis... Nije valjda da sam nehotice zaboravio odnijeti što mi je povjereno, pa onda i na to zaboravio? Samo sam se srećom izvukao iz tog kaosa. Došao sam kući, okretao se na postelji i uvijao kao mokro rublje koje se cijedi, a onda se iznenada sjetio – pa ja zapisujem! Dobro, ne baš sve, ali ono što smatram značajnim, a Doričina smrt me duboko potresla, pa sam u jednom od rokovnik koji su mi služili za povremene dnevničke zapise pisao i o njoj. Bjesomučno sam se bacio na prekapanje papira u svom ormaru i zaista – pronašao sam noticu zabilježenu nešto kasnije, neposredno nakon što sam prijateljici dao novce, a pronašao sam i skicu nenapisane priče. Tek tada sam sve rekonstruirao: dijelom se prisjetio, a dijelom nadopunio zapisanim. Prvo je trebalo pronaći Doričinu prijateljicu. Međutim, nisam znao ni kako se zove, u dnevniku je bio sam nadimak, a kamoli gdje stanuje. Nisam je mogao ići ni potražiti u staru gimnaziju jer je i ona u međuvremenu maturirala i otišla na tko zna koji fakultet. Mogao sam otići u tajništvo gimnazije i pokušati dobiti njenu adresu, ali bi nastala petljancija prvo da im objasnim koga tražim, a pored toga mi je bilo mrsko pojavljivati se ondje nakon što šest mjeseci nisam vraćao ključ koji su od mene tražili. Pored toga, postojala je i mogućnost da su Doričini roditelji također bili ondje, da su ispričali kako sam prisvojio novce njihove pokojne kćerke, pa bi me direktor jedva dočekao. Druga bi nevolja iskrsnula da sam pronašao ime, prezime i adresu prijateljice. Nije mi djelovala kao osoba koja bi zadržala novce za sebe. Vjerovao sam da je najvjerojatnije odmah otišla roditeljima, predala im ono što sam joj dao, a oni – u kakvom su stanju bili – to nisu zapamtili. Očekivao sam da, čak i da je pronađem, ne bi bilo velike koristi. Rekla bi mi da je novce predala, onda bismo nas dvoje mogli otići roditeljima i uvjeravati ih da smo im novce na koje su oni očito zaboravili ipak dali, oni nam ne bi vjerovali, to bi bilo mučno i ogavno natezanje. Zaključio sam da je najbolje pregristi govno i riješiti tu situaciju što brže. Nekako sam sakupio sumu koja je bila u pitanju, a tada za mene uopće nije bila zanemariva, pa sam morao sakupiti svu ušteđevinu i nadopuniti onim što sam isposuđivao naokolo, te krenuo od kuće do kuće iza Autobusnog kolodvora, od haustora do haustora, i tako pronašao zvono i poštanski sandučić na kojima je bilo Doričino prezime. Popeo sam se na kat na kojem je isto prezime bilo na jednim vratima i pozvonio. I majka i otac su bili kod kuće, ali je majka odmah otišla u jednu od soba i nije se pojavljivala dokle god sam bio ondje. Bio sam vrlo kratko, razgovarao samo s ocem. Bio je ozbiljan, krajnje odmjeren, maksimalno se kontrolirao. Predstavio sam se i rekao: „Donio sam Doričin honorar za učestvovanje u televizijskoj emisiji. Oprostite što je toliko trajalo, žao mi je.“ Ništa nisam ni pokušao objasniti, niti me je on išta pitao. Uzeo je novce u koverti i odložio ih, a da ih nije prebrojao. Palo mi je na pamet da bi bilo vrlo korisno zatražiti ga potvrdu da ih je primio, ali tako nešto nisam mogao prevaliti kroz svoja usta. Nije mi bilo žao novaca, koliko god da sam ih teško pribavio. Bilo mi je najviše žao što sam pred Zvonkom Leticom, kojeg sam vrlo cijenio, ispao lešinar koji pljačka mrtve prijateljice, a nisam vidio načina da mu ikada dokažem da nisam, nakon što je Dorica umrla, zadržao njen honorar računajući da me nitko neće za njih nikada pitati. Nekoliko mjeseci kasnije iznenada sam u gradu naletio na Doričinu prijateljicu. Samo se u trenu stvorila iz gužve ispred mene. Naglo sam zakoračio pred nju i zaustavio je. Ona je uplašeno ustuknula, ali nisam znao je li se prepala prije nego me je prepoznala jer joj je netko nepoznat prepriječio put ili zato jer me je odmah prepoznala. „Čuj, odavno te tražim!“, rekao sam joj. Ona se sabrala: „Zašto?“ Rekao sam joj da me zanima što je napravila s novcima koje sam joj dao da ih odnese Doričinim roditeljima. Ona je, drsko me gledajući u oči, iako drhtavim glasom, prosiktala: „Nikakve ti meni novce nisi dao!“ Jedva sam se suzdržao da je tresnem, da je zgazim i raščetvorim na licu mjesta, da skočim na nju i pridavim je. Obuzdala me pomisao da mi nije potrebno, pored toga što sam ispao kradljivac, da postanem još i siledžija koji napada prolaznice usred grada u pol bijela dana. Pored toga mi je sijevnulo da je ona možda zaista uvjerena u ono što govori. Na isti način kao što sam ja zaboravio da sam podigao te novce s televizijske blagajne, ona ih je mogla staviti u torbu, odmah na putu kući ih odnijeti gdje je trebalo, nabrzinu predati i uskoro zauvijek zaboraviti. Dapače, to je sasvim vjerojatno jer joj je svaka posjeta Doričinim roditeljima u ono vrijeme bila opterećena daleko težim mislima i osjećajima prema kojima je pitanje bilo kakvih novaca bilo sasvim zanemarivo. Nasuprot tome, koliko god sam nekoć ocijenio da je ona osoba koja tako nešto ne bi napravila, zažareno buljeći u nju činilo mi se da naslućujem znake opakosti koja smatra „Da, napravila sam to, ali što mi možeš?!“ No kako nisam bio siguran da li zaista to prepoznajem ili vidim ono što bih želio vidjeti, bez riječi sam se okrenuo i žurno udaljio prije nego eksplodiram. Svaka pouka se plaća. Pouku koju sam izvukao iz tog slučaja na više sam načina skupo platio. Ta pouka mi mnogo vrijedi. Ljudi zaboravljaju, jedino se zapisano ne mijenja. |
 Direktor protiv nas dvoje nije imao obrane. Mene je još mogao izbjegavati, ali predsjednici Saveza omladine nije mogao uskratiti sastanak. Čim je vidio nas dvoje zajedno na vratima, znao je da će pristati na sve. Prvo je Dorica počinjala, jer nju nije mogao otpisati nijednim argumentom ad hominem, a kad se već razgovaralo, nije mogao ignorirati ni ono što sam ja govorio, i premda čupavac, problematična vladanja i slično, lako sam ga dovršavao. Dorica je htjela da Savez omladine na gimnaziji nešto radi. Dobro. Recimo, bilo bi dobro da na školi osnujemo podružnicu Sabora učenika. Dobro. Morali smo sakupiti sve učenike i napraviti nekakve izbore. Dobro. Direktor je poslao svoju predstavnicu, sekretaricu partije na gimnaziji, da nam sugerira koga bi bilo poželjno izabrati, a koga ne. Iznenadila se i nije se snašla kad smo joj objasnili da je Savez omladine samostalna društveno-politička organizacija, da ne prihvaćamo nikakvo tutorstvo i da smije ostati samo kao promatrač, ako ništa ne zucne. Primila je to vrlo osobno i uvrijeđeno nas napustila, što nam je dalo priliku da bez ometanja izaberemo one koji su nam bili po volji i za koje su svi učenici iskreno glasali. Dorica je htjela da Savez omladine poduzme nekakve akcije. Što bismo mogli? Moj je prijedlog bio da napravimo učeničke novine. Odlično! Što nam je potrebno? Pisaća mašina, matrice za šapirograf, šapirograf, boja za šapirograf, papira i prostorija. Sve je to gimnazija imala. Otiđosmo do direktora. Treba nam šapirograf koji se nalazi u zbornici, treba nam... Dobro. Dobili smo i prostoriju za omladinski rad i redakciju novina, veličine trećine razreda odmah iza bine velike dvorane. Odlično! Zauzeli smo dodijeljenu prostoriju i odmah u njoj počeli s kartanjem i pušenjem, a pokazala se vrlo pogodna i za sve koji su markirali s ponekog nastavnog sata jer nisu morali više bježati iz škole, nego su se mogli skloniti u njoj. Jednom nam je svratio i Kranjac i rekao: „Uvjeren sam da negdje imate skriven neki alkohol. Počastite me!“ Tu želju smo mu s radošću ispunili. Svratila je i sekretarica partije da se raspita što kanimo pisati u prvom broju i sugerirati nam neke teme i pristupe, na što sam joj održao poletno predavanje o slobodi štampe da je jedva čekala da pobjegne i ne vrati se nikada više. Nakon dva-mjeseca dobrog provoda napokon smo s nečim trebali i izaći pred javnost.  Marljivo smo kucali nekoliko dana, okretali ručicu šapirografa do kasno u noć, klamali otisnute papire... Tih dana se članove redakcije prepoznavalo po hodnicima jer smo hodali umrljani crnom bojom za šapirograf. Napokon smo napravili prvi broj novina. Nazvali smo ih „Cirkulus“. Bilo je neko mudrosersko filozofsko obrazloženje zašto se zove upravo tako, ali nama se najviše sviđalo što se u tom nazivu skriva riječ „cirkus“. Nemam primjerak tog prvog broja niti se sjećam što je bilo u njemu. U sjećanju mi je da je bio uglavnom ispunjen literarnim radovima i poetskim pokušajima, vjerojatno je bio i neki članak o radu Saveza Omladine i Sabora učenika, sve zajedno prilično bezvezno, ali mora da je bila i neka benigna zafrkancija na račun profesora ili direktora, jer se zbornica opet podijelila: jedni su nam odobravali, a drugi se zgražali. Podijelili smo ga svim učenicima, a oni su bili zadovoljni, što nam je bilo jedino važno.Poneseni uspjehom prvog broja, odmah smo nakanili prirediti i drugi. Otišli smo direktoru zatražiti još papira i boje, ali je ovog puta bio tvrd – škola toga naprosto nema. Papir za učeničke novine nije planiran početkom godine, potrošili smo sve zalihe, nema novaca da se kupi novi, zbog nas je ionako zavladala nestašica papira za redovne administrativne poslove... Dorica je otišla u Predsjedništvo Saveza omladine grada, objasnila problem i ondje su joj obećali sve što je bilo potrebno. Ja sam otišao u Sveučilišnu tiskaru jer sam čuo da se pojavio novi, jeftini sistem štampanja koji je bio neusporedivo kvalitetniji od šapirografa. Zvali su ga „linotip“ i moglo se objavljivati i crteže, pa čak i fotografije, te je dozvoljavao da se u grafičkom oblikovanju igramo kako god smo mogli smisliti u okviru crno-bijeloga. Što je najbolje, u konačnici nije bilo bitno skuplje od šapirografa. Tako smo drugi broj otisnuli u toj tehnici, što je sve koji su ga vidjeli ostavilo bez daha. Dapače, drugi broj smo čak i prodavali za dinar i pol i nešto smo i zaradili. Dva primjerka tog drugog broja imam i danas. Uopće ne izgleda ništa naročito, a ni tekstovi u njemu nisu ništa posebno. Objavili smo jednu „šezdesetiosmašku“ pjesmicu Matije Bečkovića i Dušana Radovića, ilustrirali je precrtanim crtežom Nedjeljka Dragića, imali smo članak o modi, Dorica je ispisala stranicu tekstom „Teze o razvoju i usavršavanju sistema obrazovanja i odgoja u SFRJ“.... Danas mi je zapravo najzanimljiviji tko je napravio te novine: bio je ondje Vlado Tomić, koji je kasnije bio urednikom više magazina, između ostaloga i „Playboya“, Đurđa Otržan, kasnije urednica na Radio Zagrebu, Vesna Mimica, koja vas je kroz život vjerojatno u mnogo navrata preko televizije bodrila da se bavite tjelovježbom i zdravim životom, Željko Belaj, današnji hrvatski diplomata, Silvije Novak, već desetljećima najvažniji čovjek za zaštitu spomeničke baštine u Zagrebu, Šegina i Stipe Bota, te desetak zgodnih curica i - kako bi rekao Igor Mandić - moja malenkost. Da u jednom beznačajnom srednješkolskom listu započnu svoje profesionalne karijere četiri novinara ipak mi se ne čini beznačajnim. O „Cirkulusu“ se pričalo i izvan gimnazijske zgrade, pa se jednoga dana najavila televizijska ekipa koja je željela napraviti prilog o njemu i popričati s članovima redakcije. Nazvali su direktora i najavili se za drugi dan prijepodne. Direktor je odmah otišao na portu, uzeo ključ i jurnuo u redakciju pogledati kako izgleda i zamalo ga je šlag trefio kad je preko cijeloga bijeloga zida spazio pola metra visoku parolu ispisanu crnom bojom za šapirograf: KONJ POJEO DIREKTORA, PA UMRO! Direktor je odmah naredio podvorniku da pozove soboslikare i ličioce i, da mi to nismo ni znali, preko noći su pobojali sve zidove. Kad smo narednog dana ušli s televizijskom ekipom u redakciju nismo mogli vjerovati svojim očima: zidovi su bili blještavo bijeli, prozori oprani, a sve počišćeno kao u kemijskom laboratoriju. Prvo smo provjerili zalihu alkohola skrivenu ispod stepenica prema bini, ali srećom su one ostale gdje su i bile. Vjerojatno ih nisu pronašli ili onaj tko je čistio prostoriju, ako je vidio, nije želio da nas oda. Čim je snimanje završilo Dorica i ja smo se sručili direktoru i obrušili se na njega, pri čemu je ona sasvim odbacila masku čedne curice. Svađa je odjekivala zbornicom i hodnicima i završila tako da nam je direktor svečano uručio ključ sobice, proglasili smo je eksteritorijalnom, te je obećao da se više ni na koji način neće miješati u rad Saveza omladine ni narušavati slobodu štampe. Direktor je ostao potpuno sluđen i pripitomljen: najgori buntovnik na školi okupio je sljedbenike, iza njih su čvrsto stali svi ostali učenici na školi i Savez omladine, a s njim se zapravo ne valja šaliti jer nije daleko od Partije, i na kraju im je čak i televizija dala podršku. Raspad sistema! Izborio sam se da upravo ja budem zadužen za čuvanje ključa. U tom razdoblju života taj ključ je bio najdragocjenije što sam imao. Nezgoda koju je nosio bila je da sam, kada smo bili u jutarnjem turnusu, već u osam morao biti ondje jer su me već čekali prvi markiranti da ih uvedem, a bez obzira kada nastava bila, morao sam ostati posljednji da zaključam, što je obično bilo kasno navečer. Iznimno sam povjeravao ključ nekome od troje-četvero najpouzdanijih prijatelja, ako se ne računaju aktivisti Saveza omladine kojima je zatrebala sigurna prostorija u koju bi se sklonili s nekom aktivisticom.  Koliku je autonomiju izborio Savez omladine osvjedočili smo se u nekoliko navrata kad smo se posebno razularili i bučili, a nabavili smo i gramofon, pa je –umjesto da dođe podvornik i rastjera nas metlom – iz susjednog razreda dolazila neka zbunjena učenica s porukom od profesorice ili profesora da se malo stišamo jer ometamo predavanje.Te smo godine objavili tri broja „Cirkulusa“ i sakupili minimalno tri tisuće sati kontinuiranog igranja bele, rauba, šnapsa, pokera, preferansa, šaha i lore. Neprekidno je u nekom od uglova bilo omanje kartaško društvance po principu „kako netko ode, tako ga netko drugi zamijeni“, a šahovska tabla se nije nikada uklanjala. Posebno je razdoblje nastupilo kad je završila školska godina. Zgrada se ispraznila, ali ja sam znao ulaz na mala vrata sa stražnje strane i imao sam ključ redakcije u džepu, pa sam se noću uvlačio s djevojkama koje sam pokupio u nekom diskoklubu i impresionirao ih šetnjom po praznim mračnim hodnicima i prostorijom u kojoj smo se mogli zaključati. Te jeseni, već sam upisao fakultet i bio student, jednoga me dana zvala tajnica gimnazije. Vrlo ljubazno me zamolila da vratim ključ na koji sam već potpuno zaboravio. Pravdala se da imaju problem: ostao je otvoren prozor prostorije, pa kad pada kiša ulazi kroz prozor i već je kroz pod probilo na stop prostorije koja se nalazi ispod. Rekao sam da ću to učiniti čim stignem, ali mi se nekako nije dalo vraćati odakle sam jedva dočekao pobjeći, a svakog dana je ionako iskrsavalo nešto preče, tako da to nikada nisam učinio. Eventualno bih se toga prisjetio prolazeći tramvajem, pa kad sam bacio pogled i vidio stalno otvorena prozorska krila na toj prostoriji obuzimala su me kontradiktorna osjećanja. S jedne strane grižnja savjesti, zbog koje sam odmah odlučivao „Sutra ću to učiniti!“ (odnijeti ključ u gimnaziju), ali s druge strane i zadovoljstvo „Dobar je strah kome ga je Bog dao!“, koliko smo isprestrašili direktora da se nije usudio provaliti u prostoriju redakcije iako nas već mjesecima nije bilo na gimnaziji, kao da se plaši da bi se nakon toga povampirili i uskrsnuli. Prozor je ostao otvoren barem još pola godine, a onda sam ga jednoga dana spazio zatvorenog i time je za mene ta priča završila. |
 "Zagreb film“ je dva puta godišnje priređivao priredbe koje su nazivali „Zagrebfilmijade“. Na njima su se prikazivali svi novi filmovi, kao i poneki od starijih uspjeha. Svaki puta to se događalo na drugom mjestu: u dvorani narodnog sveučilišta „Moše Pijade“, u kinu „Balkan“, u kinu „Zagreb“... Prije ili poslije filmova pred platno su izlazili autori, tako da od tada znam Dušana Vukotića, Nedjeljka Dragića, Borivoja Dovnikovića i ostale koji su stvorili svjetski poznatu i utjecajnu zagrebačku školu crtanog filma. Između filmova bile su razne druge zabavne tačke: pjevali su Jimmi Stanić i Gabi Novak, nastupali mađioničari, plesne grupe i folklorni sastavi, a konferansa je bila ne samo informativna, nego i vrlo duhovita, tako da je svaka „Zagrebfilmijada“ bila izuzetno zabavan događaj, a gledališta su bila prepuna. Nenad je zamolio Agar da u gimnazije nađe dvadesetak prijateljica i prijatelja koji su pomagali tim prigodama. Cijepali smo karte na ulazu i pregledavali pozivnice, odvodili uzvanike do njihovih mjesta, dijelili bombone i osvježavajuće sokove, a obično smo dobili i jednu točku u kojoj smo svi zajedno nastupali pred publikom. Recimo, među ostalim uradcima prikazali su animiranu reklamu za „Agrokor“: „Svako jutro jedno jaje organizmu hranu daje!“, a mi smo plesali ispod filmskog platna. Radili smo to u svojoj odjeći, iako smo pazili da dođemo što je moguće dotjeraniji, a organizatori su nam dali nekakve lente, bedževe i kapice na kojima je pisalo „Zagreb film“ da bi nas publika mogla razaznati. Danas bi se to reklo „hostese“! Po završetku nam je blagajnik svakome na ruku isplatio velikodušan honorar i to uopće nije bila zanemariva suma novaca. Svakom prilikom smo se dobro zabavili i pristojno zaradili i ne trebam napomenuti da smo jedva čekali kada će nas ponovo pozvati. Posljednja „Zagrebfilmijada“ na kojoj sam učestvovao bila je ujedno i posljednja koja se održala. Došao sam u elegantnom crnom odijelu koje mi je otac kupio za maturu. Nekako smo znali da je posljednja pa nisam vratio bedž koji su nam dali. Bio je to okrugli znak šarenih boja veličine tanjura koji je visio na lančiću oko vrata. Prije nego su nam dali novce naprosto sam zakopčao sako preko njega i dok su ostali prijatelji vraćali svoje, zaobišao sam ih i spremio ga za uspomenu. Dok je posljednji gost iz publike otišao, dok smo sve pospremili i dok su nas isplatili, prošla je i ponoć. Izašli smo na pusti Cvjetni trg. Većina je odmah krenula kućama, a nas manja grupa do restorana-samoposluživanja „Mosor“ na početku Petrinjske ulice u kojem se moglo i samo nešto popiti. No i ti su otišli. Ostali smo samo Branko Petrović i ja i nikako nam se nije išlo doma. Krenuli smo Petrinjskom prema glavnom kolodvoru gdje je kolodvorska restauracija radila cijelu noć. Prolazeći pored kina „Central“ spazili smo da se u dubini veže kojom se ide do njega nalaze neka vrata iznad kojih je svijetlio natpis „Ritz“, a dopirala je i neka glazba. Naravno da smo skrenuli vidjeti što je to. Iza vrata su se spuštale strme stepenice osvijetljene prigušenim crvenim svjetlom. Na dnu je bilo predsoblje s garderobom i nekakvim tipom koji je kontrolirao tko ulazi. Taj je rekao da smo premladi da bi ušli. Nije nam mogao reći gore! Branko Petrović je bio krupniji mladić ozbiljna izgleda, izgledao je kao da ima dvadeset i pet, s njim nije bio problem. Tipu u predvorju je smetalo što sam ja dugokos. Rekao je da se može ući samo u odijelima. Skinuli smo kapute i pokazali se u odijelima. Rekao je da su unutra barske cijene, a mi sigurno nemamo toliko novaca. Izvukao sam smotuljak novčanica koje sam malko ranije dobio od „Zagreb filma“ i mahao mu s njim oko nosa. Tip se i dalje nije dao, ali se nismo dali ni mi. Izgledalo je već da ćemo se potući kad je došao neki drugi tip, nekakav šef, i – da spriječi nered - naredio mu da nas pusti. Primirili smo se i ušli u salu. U sredini je bio prazan prostor na čijem je rubu u prvom redu bio slobodan stol. Neposredno ispred stola plesale su neke prilično obnažene plesačice i Petrović nije izdržao da se ne krevelji i dobacuje im. Došao je konobar. Što ćemo popiti? Kokakolu. Nema. Što ima? Šampanjac. Nećemo šampanjac. Uspjeli smo se dogovoriti da nam donese pivu. I taj nas je konobar iznervirao. I tako, sjedim i pijem pivo, a nakon plesačica je izišao mađioničar, pa neki žongler, pa se neka ženska uvijala s nekakvom zmijurinom, pa je pjevač otpjevao tri pjesme, pa trbuhozborac, pa je izašla striptizeta - sve je to izgledalo otprilike kao „Zagrebfilmijada“, ali bez animiranih filmova između - a Petrović je samo stenjao buljeći u ženske naokolo. Uglavnom su sve bile u vrlo pripijenoj odjeći, s vrlo velikim izrezima na prsima i vrlo kratkim suknjicama, vrlo namazane, u mrežastim čarapama i na vrlo visokim petama. „Vrlo mi se sviđaju“, komentirao je Petrović. „Došli smo na dobro mjesto.“ Odjednom spazim da je u posljednjem redu stolova koji su nam bili nasuprot sjedila jedna moja prijateljica, djevojka iz ulice koju sam znao od malih nogu, a uz nju neka dva matora tipa koji su se stalno naginjali prema njoj dok se ona neprestano hihotala. Trebalo mi je neko vrijeme da je prepoznam jer je bila obučena sasvim drugačije nego je inače znam, a nosila je i plavu periku. Bila je tri, četiri ili pet godina starija. Dok sam ja bio klinac, a ona već djevojčurak, često smo se zajedno igrali. S njom sam se volio igrati jer nije bila kao odurna Brankica iz kolonije u Kaštel Kambelovcu; dapače, sasvim suprotno. Kimnuo sam joj glavom nekoliko puta, mahnuo joj rukom, ali se ona – gadura – pravila da me ne prepoznaje. Bio sam već uzrujan zbog onog tipa na ulazu, i konobar me je iživcirao, a ona me je sasvim raspomamila. Kog se vraga pravi da me ne pozna? Što ona misli o meni? Kao da sam ja netko tko bi pričao po susjedstvu da sam je vidio iza ponoći u nekom baru s plavom perikom i uskom suknjom s razrezom gotovo do gaćica? Svatko neka se zabavlja kako hoće! Bio sam toliko ljut da sam demonstrativno srdačno prihvatio ponudu dviju od onih plesačica koje su prišle i pitale mogu li sjesti za naš stol. Čim su sjele, one bi nešto popile. Hoćemo li ih počastiti? Hoćemo, što piju? Šampanjac. Kad su one pile šampanjac, morali smo i mi. Kako su njih dvije lokale taj šampanjac, to nije bilo normalno. Naravno, nas dvojica nismo mogli dozvoliti da ženske popiju više od nas. Učas smo ispraznili jednu flašu i naručili drugu. Nešto kasnije je moja prijateljica izašla na sredinu s jednim od onih matoraca i počeli su plesati. Ja sam odmah pozvao jednu od plesačica za našim stolom da zapleše sa mnom. Iako smo plesali ni metar udaljeni, ženska iz ulice je pazila da nam se pogledi ne susretnu koliko god da sam joj nastojao privući pažnju. Više nije bilo sumnje da me namjerno ignorira. To me je maksimalno jedilo, pa sam naručio još jedan šampanjac. Na kraju ni ne znam koliko smo ih popili, ali dobrano smo se napili. Zbog toga mi ostatak večeri nije u najjasnijem sjećanju, sjećam se samo nekih dijelova. U jednom trenutku je jedan od onih matoraca nešto počeo grabiti moju prijateljicu, a ona se otimala. To nisam mogao izdržati. Jurnuo sam preko sale rušeći usput stolove, zgrabio matorca i odbacio ga. Da konobari i neki tipovi koji su se odnekud stvorili nisu skočili na mene, iskalio bih na njemu sve što se nakupljalo otkako smo unišli. Nastala je gužva, vukli su me pema izlazu a ja se otimao, ali se onda ipak uplela moja prijateljica, stala u moju obranu i sve se nekako smirilo.  Sve se smirilo, ali ja nisam. Dozlogrdilo mi je biti ondje i rekoh Petroviću – idemo! No prije toga trebali smo platiti. Dali smo sve novce koje smo imali, ali još uvijek nije bilo dovoljno. Ponovo je nastala galama i natezanje, konobaru su došli u pomoć drugi konobari, upleo se i onaj tip s ulaza i onaj koji mu je naredio da nas pusti. Tip s ulaza je vikao da nas nije ni želio pustiti i zamalo se potukao s onim na čiju riječ smo ušli. Ponovo se uplela moja prijateljica, sjećam se da je nešto vikala i odgurivala ljude oko nas. Nije bilo osobe u baru koja nas nije dobro uočila i zapamtila.Uopće ne pamtim kako sam se vratio kući. Probudio sam se drugog jutra ležeći na nerazgrnutoj posteljini u odijelu i cipelama. Prvo što sam spazio bio je poput tanjura veliki ljubičasto-narančasti znak „Zagreb filma“ koji mi je ležao na prsima. Potpuno sam zaboravio da sam ga zadržao na lančiću oko vrata i mora da je bljesnuo kad sam u baru raskopčao sako. Kako sam ondje bio u centru zbivanja, mora da su ga svi vidjeli. Cijelu večer sam pravio izgrede s tim na prsima. Nisam mogao ni zamisliti što su sve ostali gosti pomislili, kakav je to novi način reklamiranja! Bez oklijevanja sam otrgnuo znak s lančića. Bilo mi je premalo da ga samo bacim u smeće, pa sam otvorio prozor i zavitlao ga poput frizbija preko ceste na Keglbajs. Stanovali smo visoko, u mansardnom stanu na trećem katu i znak je okrećući se letio daleko, daleko i pao usred djece na igralištu. Djeca su radosno ciknula i pograbila se tko će ga prisvojiti. Kad me je petnaestak godina kasnije Dušan Vukotić pitao znam li išta o „Zagreb filmu“, zamalo sam se uvrijedio. Ja? Mene pitate? Ne znate tko sam ja! Ja sam od najranije mladosti širio slavu „Zagreb filma“ gdje nitko drugi nije i kako nitko nije! Još dugo se smijao nakon što sam mu sve ispričao, a i kasnije se smijuckao kad god smo se sreli. |
 Deset godina kasnije situacija se mijenjala: mnogi su dobili stanove drugdje, pa odselili, a preostali se proširili. Rukovodioci i bivši vlasnici su otkrili da je način se riješe sustanara i prošire tako da pomognu svojim utjecajem da sustanari dobiju stanove Još deset godina kasnije to je dovelo do toga da su pojedine obitelji imale cijele stanove, katove ili cijele kuće. U drugoj polovini pedesetih i prvoj polovini šezdesetih u podrumskoj stanu kuće broj 3, nasuprot kuće mojih bake i djeda, u dvije sobe još su stanovali Grizlijeva stara i moj nekoliko godina stariji prijatelj Grizli. Ona je bila impozantna pojava. Krupna žena, visoka, širokih ramena i snažnih ruku, muškobanjasta, s ogromnim prsima, naličila je Seraghini iz Fellinijevog filma „Osam i pol“. Znala se dotjerati, utegnuti u pasu, podići punđu kao Jovanka, uspeti na visoke pete… - bila je sva ogromna. Radila je kao kondukterka u tramvaju. U kolima u kojima je ona sjedila svi su bili mirni, tihi i pristojni čak i za vrijeme najgorih gužvi. Po susjedstvu su se širile legende. Jedan je susjed bio prisutan kad je tukla dva huligana koji su se proveli kao da su naletjeli na razbješnjenu ličku medvjedicu, a drugi je svjedočio što se dogodilo čovjeku koji se pored nje pokušao švercati u tramvaju i pri tome je bio još bezobrazan. Oni koji su je znali još iz partizana pričali su da je bila nenadmašna u borbi prsa u prsa. Sustanari su se usuđivali da joj dobace nešto samo iz daleka. Noću su je mučile more i često je znala vikati u snu po pola sata, pa i dulje: „Juriš, drugovi! Baci bombu! Goni bandu! Metaka, tko ima metaka?! Pazi - mitraljez! Naprijed! Naprijed, na bunker! Juriš! Naprijed naši! On umire! Umire! Krv, krv! Još metaka… Huraaa! Huraaa!“ i tako. LJeti, kad su noću prozori bili otvoreni, kad se zaderala znalo me je buditi. U noćnoj tišini njen glas je odjekivao kroz cijelu ulicu. Grizli je pričao da se ne usudi probuditi je kad je spopadne, da ona ne zna gdje je kad se prene. Bojao se da bi ga u bunilu rastrgala. On se zaključavao u svoju sobu i čekao da je prođe. Tada se još nije znalo za PTSP, nije ga se definiralo kao danas niti je bio toliko poznat, ali su ljudi ipak znali o čemu se radi. Baka mi je objašnjavala: „Znaš, ljudi koji su proživjeli nešto strašno, ne mogu to lako zaboraviti i nekima se to vraća, progoni ih, kadikad misle da su se ponovo našli u tim strašnim okolnostima… Ona po noći misli da je ponovo u partizanima, sanja da se bori, ponovo juriša i puca, baca bombe…“ Nitko joj se nije usuđivao zamjeriti što po noći budi cijelo susjedstvo. Danas ponekad mislim da možda nije uvijek vikala samo u snu, besvjesno. Mora da je njeno vikanje znalo i nju probuditi. Zamišljam je kako je ležala u mraku, oznojena i raščupana, i znajući da su prozori otvoreni, da je čuju svi susjedi, nastavljala urlati iz sve snage. Tramvajska kondukterka je možda vikala iz svog podruma i upravo zato da je čuju svi susjedi, ministri i direktori na svim katovima i u susjednim kućama, očajnički i prkosno ih podsjećajući na vrijeme kad su svi bili jednaki, suborci i drugovi. |
 Načelo „Kroz strukture protiv struktura“ operativno je primijenila grupa srednjoškolaca kojima sam se priključio. Koristeći kao okvir postojeći Savez omladine, unutar njega smo osnovali Sabor učenika srednjih škola Zagreba kao poseban vid organiziranja i djelovanja. Okupili su se predstavnici s većine zagrebačkih srednjih škola i tražili reformu školstva kroz institucionalne društvene kanale. Pozivajući se na samoupravljanje zahtijevali smo da i učenici sudjeluju u radu škole i imaju utjecaj na nastavne procese. Ovo može zvučati suhoparno, kao razvučena fraza, ali u stvarnosti je bilo dinamično i zanimljivo. Nakon što smo sami sebi razjasnili što želimo i smislili kako bismo to mogli početi, tiskali smo letak u 40.000 primjeraka i podijelili ga svim učenicima svih srednjih škola u Zagrebu. U vrijeme prije interneta bio je to jak informacioni udar sa snažnim motivacijskim posljedicama. Nakon toga smo preko postojećih omladinskih organizacija organizirali sastanke svih učenika na svim srednjim školama na koje je obično otišlo dva do tri člana inicijalnog jezgra koji su se pripremili za agitacijske nastupe. Držali smo plamene buntovne govore i vršnjaci su nas u pravilu jako dobro prihvaćali. Ti skupovi su obično završavali tako da se izabralo nekolicinu učenika koji su već od ranije slično razmišljali da dalje organiziraju i predvode akcije Sabora na svojoj školi. U gimnazijama smo obično priređivali takve skupove u dvoranama za priredbe ili gimnastičkim salama, ali u školama učenika u privredi je najveća prostorija često bila radionica sa strojevima. Stojeći na tokarskom stroju ispred nekoliko stotina zaprljanih učenika u radnim kombinezonima kojima sam objašnjavao što želimo i zašto smo ih okupili često sam se osjećao onako kako sam zamišljao da su se morali osjećati Lenjin i njegovi podižući Oktobarsku revoluciju. Bio sam vrlo dobar u tom poslu, pa mi je obično zapadalo ići ondje gdje smo ocijenili da će biti posebno važno da privučemo što veći broj ljudi ili da nas očekuje nekakav posebni otpor. Često smo se tim prilikama morali nadmudrivati i natezati s raznoraznim tipovima koji su iz raznih razloga pokušavali da nas ometu ili profesorima kojima je ono što smo govorili zvučalo previše anarhistički, buntovnički ili naprosto neprihvatljivo. Navečer smo izmjenjivali iskustva: ako ti kaže to, najbolje je odgovoriti tako i tako, ako naprave ovo, najbolje je reagirati ovako... I tako smo iz dana u dan bili sve uvježbaniji za naredne dane. Jedan od događaja kojeg ću se trajno sjećati zbio se kad je direktor Druge metaloprerađivačke škole, velike srednje škole učenika u privredi, izbacio našeg kolegu Milivoja Bijelića. Direktor je ocijenio da mu Milivoj unosi nered i naprosto ga jednog dana otjerao s nastave zabranivši mu da se ikada više vrati. Milivoj je uspaničeno otišao u sobu u Gradskom komitetu omladine na Zrinjevcu u kojoj smo se okupljali. Ondje nas je zatekao desetak i povjerio što ga je snašlo. Bio je van sebe kako će se vratiti kući i reći roditeljima da je izbačen iz škole. Nama je odmah skočio adrenalin. Nikada ranije se nismo suočili s takvim problemom. Zapravo nismo znali što učiniti, ali smo bili svjesni da nešto moramo, i to odmah, pa smo napravili prvo što nam je palo na pamet. Podijelili smo se i jedan ili dvojica su krenula da se požale na svim mjestima kojih smo se mogli prisjetiti: dvojica u gradski partijski komitet, dvojica u odjel za školstvo u gradskoj skupštini, dvojica u ministarstvo obrazovanja, dvojica u „Vjesnik“ i „Večernji list“, po jedan ili dvojica u razna pedagoška tijela koja su tada postojala, a možda i danas djeluju, Pedagoški zbor i Prosvjetni sabor, ako sam dobro zapamtio kako su se zvali. Nevenu Matesu i meni zapalo da idemo razgovarati s direktorom koji je izbacio Milivoja. U ono vrijeme tramvaj nije vozio mnogo dalje od autobusnog kolodvora. Bio je jedan od onih vrućih ljetnih dana, u tramvaju je bila grdna gužva, švercali smo se kupivši kartu. Ispali smo iz tramvaja kao iz mašine za mljevenje mesa. Posljednji dio puta trebalo je po toj vrućini prehodati pod izravnim udarom sunca po prašnjavoj stazi uz cestu. Neposredno ispred škole sjeli smo u travu u sjenu ispod nekog drveta da predahnemo i sakupimo snage za upad. Nakon što je Milivoj došao s alarmantnom viješću nakon koje smo odmah krenuli, nismo stigli ni smisliti što ćemo. Milivoj nas je upozorio da je direktor gadan tip, bukvalno bog i batina na školi i da mu se nitko ne usudi usprotiviti. Profesori su živjeli u strahu pred njim, a i učenici su se sklanjali jer je lako dijelio ćuške, a imao je tešku ruku. Nasuprot njemu, nas dvojica smo bili tek dripci. Nismo imali ni osamnaest godina. Neven je izgledao donekle pristojno, a ja sam bio tipični čupavac u trapericama, prljavoj majici i tenisicama. Što mi možemo jednom takvom? - pojma nismo imali. Sjedeći tako u travi u sjedni drveta osjećali smo se otprilike kao Tom Sawyer i Huckleberry Finn. Upali smo odlučno u direktorovu kancelariju i odmah ga napali. Kako se usuđuje tako nešto napraviti, kakva je to samovolja i kršenje svih mogućih propisa?! Mi smo iz Saveza omladine, Milivoj je naš aktivist, s kojim pravom ometa rad priznate društveno-političke organizacije? Direktor se zbunio jer smo banuli ne više od sat-dva nakon što je izbacio Milivoja i već je zaboravio na to, smatrajući taj problem kojega je ocijenio minornim zauvijek riješenim. Jedino što ga je spriječilo da i nas odmah ne zgrabi za vrat, izbaci iz kancelarije i šutne niz stepenice nogom u guzice bilo je kako smo drčno nastupili, na što nije bio svikao. Bio je krupan čovjek u naponu snage, viši od nas gotovo za glavu i težak koliko nas obojica, mogao nas je pomesti jednom rukom. Vidjelo se da se već korpulentnošću i snagom glasa nameće svima oko sebe, a poziciju direktora pretvorio je u nedodirljivi položaj. Zaustavio ga je i nesklad između našeg izgleda i onoga što smo govorili: izgledali smo upravo kao oni koje je svakodnevno usput bez muke otpuhivao, a držali se i obratili mu se govorom partijskih funkcionara pred kojima je inače vjerojatno bio manji od makova zrna. U prvo vrijeme sam zazirao da će nas svakog trena početi mlatiti, ali čim je propustio taj prvi tren i pokušao razgovarati, mi smo bili u prednosti. Em je morao odgovarati na dvije strane, em smo se i Neven i ja izvještili u tom rječniku, a kad je usred našeg razgovora počeo zvoniti telefon i odgovorni drugovi iz raznih ureda koje su naše cure i dečki alarmirali počeli se raspitivati što se dogodilo, što je morao objašnjavati kao đačić-prvaščić pred pločom iznova i iznova, i to pred nama dvojicom koji smo ga gledali opako kao kopci, postao je mekan kao putar. Sasvim smo ga slomili. Na kraju je obećao da neće ometati rad Sabora učenika na školi kojoj je bio direktor, a Milivoj se može vratiti u školu kad god hoće. Još jednom smo ga grdo pogledali i otišli. Milivoj je, naravno, iskoristio taj slučaj da još tjedan dana ne ide u školu i bio je vrlo zadovoljan. Što se nas ticalo, problem je bio uspješno riješen. Međutim, kakvu smo uzbunu podigli tog dana nije moglo splasnuti samo od sebe. Razna tijela, organi i društveno-političke organizacije koje su se bavile školstvom u Zagrebu su nastavili o tome raspravljati, isplivalo je još svašta, i nakon dva-tri mjeseca je direktor-diktator smijenjen s direktorskog mjesta. Kad sam to čuo, istinski sam se zgranuo. Zar je i tako nešto u našoj moći? I dalje sam smatrao da smo naprosto grupa srednjoškolaca, dripci kao i svi ostali, mlađarija bez ikakve posebne društvene težine. Međutim, taj mi je slučaj osvijestio da poznavanje društvenih mehanizama može pojačati svačiju snagu, a da su udruženi pojedinci jači od zbroja njihovih osobnih dometa. Ubrzo nakon osnivanja Sabora učenika donesen je novi zakon o školstvu. U njemu je bio iznenađujuće brojan dio odredbi s kojima smo mi prvi izašli u javnost i za koje smo se zalagali. Odjednom se više nismo trebali pozivati na općenite principe i načela izvedena iz drugih načela, nego smo se mogli pozivati na konkretne članke zakona. Još kasnije je srž onoga za što smo se zalagali postala službena državna politika u obrazovanju koja je dovela do poznate reforme školstva koja je zapala nesretnom Šuvaru da je sprovede. Ne ulazim u to kako je sve to završilo, zanimljivije mi je nešto drugo. Džingis-kan je započeo svoj put do osvajača svijeta tako da se nametnuo kao vođa grupi od četiri prijatelja, Fidel Castro je počeo revoluciju na Kubi tako da se iskrcao s dvadeset i dvojicom sljedbenika, moderno slikarstvo je krenulo 1889. otvaranjem izložbe sedmorice nepoznatih umjetnika u kavani „Volpini“ gdje se okupilo dvadesetak uzvanika (pronađi knjigu Ervina Peratonera „Moderna umjetnost“), , reforma školstva u Hrvatskoj u drugoj polovini dvadesetog stoljeća krenula je od grupe srednjoškolaca okupljenih oko prženih ribica i krumpirića u „Vinodolu“... Ima takvih primjera cijeli niz – u početku je vrlo malo onih koji imaju neku zamisao i nešto novo žele. Milivoj Bijelić danas živi u Njemačkoj (provjerite pomoću Googlea) gdje je afirmiran i uspješan umjetnik. Neven Mates je također otišao u svijet, radio u međunarodnim ekonomskim organizacijama, neko vrijeme je – ako se ne varam – čak bio prvi čovjek MMF-a u Rusiji, a sad ga viđam da šeće po Zagrebu, ali ne znam je li na odmoru ili se sprema za penziju. Ja pišem svoj blog i sve češće se u njemu prisjećam proteklih vremena zapisujući ono što ne želim zaboraviti. Danas bi Šuvaru, da je još živ, bio rođendan, a ja ću biti jedan od rijetkih koji će se toga sjetiti. |
|
Ako laže koza, Nisam ni znao da se Bandić pojavio u javnosti sa „šljivom“ na oku, a kamoli da je to neki misterij, sve dok nisam naletio na vijest da je otkrivena tajna kako ju je zaradio.ne laže rog  Gledam sliku, gledam i ne vjerujem. Navodno je pao i udrio se. Ne mogu to nikome poželjeti, ali ne mogu ni povjerovati, a blago mi ide na živce kad imam osjećaj da me vuku za nos. Ako se poskliznuo na ledu i prasnuo licem o tlo, kako da mu nije izgreben nos ni čelo? Mlađi ljudi, pogotovo oni u dobroj fizičkoj kondiciji kakvom nam se gradonačelnik dići, obično kod takvog pada uspiju dočekati se na ruke. S druge strane, vidio sam dovoljno upravo takvih „uspomena“. Nastaju kad netko potegne desnicom odozdo, zato je ozljeda ne lijevom oku, s gornje strane. Vjerojatno je riječ o nečemu što nećemo nikada saznati što se zaista dogodilo, ali - ako saznamo - unaprijed se mogu okladiti da će se istina razlikovati od ove verzije za javnost koja nam se sada podastire. Vidim da i komentatori ispod članka nisu raspoloženi prihvatiti službenu verziju, zamjetljiv je i ton zluradosti, no možda je posrijedi nešto tako smiješno da je prava šteta da ne znamo. |
 Sestra u Los Angelosu je bila vrlo uzbuđena prije posjete moje majke, tim više što je već ranije pričala svim svojim američkim prijateljicama da joj je sestra, moja majka, posebno nadarena da vidi budućnost iz taloga crne kave. Zaista, majka je bila na glasu među svojim prijateljicama, kolegicama iz ureda i susjedama da „sve vidi“. Dva-tri puta sedmično okupljala je grupu svojih sljedbenica, zatvarale su se u sobu i kuhale kavu na litre. Kako smo majka i ja često zajedno pili kavu pokušala je u nekoliko navrata gatati i iz moje šalice, ali - naravno - ništa nije pogađala. Čim se majka oporavila od puta, losangeloska tetka je okupila pet-šest svojih najboljih prijateljica koje su to već jedva čekale. Sjedio sam u susjednoj sobi i nisam mogao da ne čujem što su razgovarale. Amerikanke su već bile ozarene kad su vidjele kako se kuha naša kava. Za njih je to bio nepoznati obred. Naviknute na kavu iz filtera uzbuđeno su cijukale već kad su vidjele da postoji kava kojoj se na dnu slegne talog. Preokretanje šalice, nakon čega se u socu oblikuju figure i ornamenti, bilo im je već magični događaj. Već prije nego je majka išta rekla bile su preparirane da joj povjeruju bilo što. Kako moja majka nije znala engleski, a Amerikanke nisu razumjele hrvatski, tetka je prevodila. Nezainteresirano sam ih slušao s pola uha, majka je bajala, tetka prevodila, a prijateljice su bile fascinirane kako majka sve točno i precizno očitava, sve do trena dok nisam shvatio da se u susjednoj sobi zaista događa nešto što izmiče spoznaji svih uključenih, osim mene koji sam slušao sa strane. Naravno, davno je to bilo, pa se ne sjećam sadržaja razgovora, a kamoli da mogu išta citirati po sjećanju, ali mogu improvizirati s izmišljenim sadržajem da vidite što je bilo posrijedi. Recimo, majka je okrećući šalicu u rukama rekla nešto poput: - Vidim ovdje nekog visokog svjetlokosog muškarca… Tetka je korektno prevela, a Amerikanka komentirala: - Ne znam tko bi to bio… Međutim, neka od prijateljica se umiješala: - Visoki i svjetlokosi! Da to nije John iz automehaničarske radionice… - Možda, stalno me napadno gleda! Tetka je prevela majci: - Ima neki mehaničar John koji se upucava svim ženama koje mu dođu. Majka je nastavljala: - Ima prljave ruke… a vidim i neko J! Ali od toga neće biti ništa ozbiljno… Tetka je uzbuđeno prevodila: - On je! Vidi J i da su mu prljave ruke, ali kaže da s njim može biti samo površna epizoda, ništa duboko… Amerikanka se povjerila: - Već me je pozivao da izađemo, ali sam ga odbila. Ipak, on i dalje pokušava svaki put kad dođem promijeniti ulje. - Promjena ulja! - komentirala je majka. - Vidjela sam da je bilo nešto sklizavo, ali možda to znači da je bilo kakav odnos s njim ulazak na sklizav teren… - Naravno, ona ti je oženjena! - upozoravala je tetka. - A muž joj je vrlo ljubomoran! - Da! - govorila je majka. - A vidim i jednog drugog muškarca koji je stalno prisutan i sve gleda… - Vidjela ti je muža - prevodila je tetka. - I upozorava da je bolje da on ništa ne sazna! Imala bi velike nevolje da išta čuje, bolje da mu ništa ne govoriš… I tako su se sve one savršeno uklapale. Tetka je prevodila u skladu s onim što je ionako znala, Amerikanke su joj govorile ono što još nije znala, majka je dobivala upute što da govori i sve su bile sretne i zadovoljne. Majka i sama ponesena time kako točno pogađa, Amerikanke fascinirane čudesnom ženom iz Europe, tetka ponosna što se pred prijateljicama nije izjalovilo njeno najavljivanje kakvu ima posebnu sestru. Zapravo je svaka od gošća, uz pomoć prijateljica, preko dva posrednika govorila sama sebi upravo ono što je željela čuti. Ozarene prijateljice su vrlo zadovoljne napustile tetkinu kuću. - A što se ti smiješ? - napale su me majka i tetka kad smo ostali sami. Pokušao sam im objasniti što se dogodilo, ali nakon što su shvatile kamo smjeram nisu me više htjele ni slušati. - Pokušavaš nam soliti pamet kao da mi ne znamo dobro što smo doživjele! Taj događaj je ostao u njihovom sjećanju kao još jedan dokaz kako sam potpuno nerazuman jer ne vidim ni ono što mi je pred nosom, ne vjerujem ni ono što je dokazano, a kamoli da se u mene može pouzdati u bilo kojem drugom pogledu. |
 Kada bi netko pisao povijest privatnog poduzetništva u društveno-političkom sistemu koji se nazivao socijalizam, papiri preostali nakon mog pokojnog djeda bili bi dragocjeni izvor. Djed je desetljećima živio dobrim dijelom od toga što je gradio kuće, jednu ili dvije godišnje, ili jednu na dvije godine, kako je već mogao organizirati i utržiti. Nabavljao je materijal po najnižim cijenama, upošljavao je privatne majstore ili zaposlene majstor koji su za njega radili u fušu, na crno, za vrijeme ili nakon radnog vremena, isplaćivao je odmah i na ruke, gdje se god moglo izbjeći nisu se pisali nikakvi ugovori ili računi, novac se isplaćivao na ruke, i to odmah ili čim prije, gdje je god trebalo što službeno provesti prijavljivale su se najniže moguće, simbolične cijene... Rezultat je bio da su njegove kuće bile građene solidno, daleko kvalitetnije od onih koje je zidao društveni sektor, a bile su gotovo upola jeftinije, pa su u konačnici svi uključeni u projekt, i izvođači i kupci, bili zadovoljni. Doduše, taj način poslovanja je nosio i nesigurnost i razne rizike, o čemu svjedoči jedno pismo koje sam pronašao prekapajući kutije u koje sam pohranio djedove papire.  Nekoliko je stvari s današnje točke gledišta zanimljivo, a nekoliko nepoznato. Nepoznato je kako se slučaj završio i zašto djed pismo nije poslao, pa je ostalo u njegovoj arhivi. Zanimljivo je da, koliko znam, tada nisu postojale privatne ciglane, pa se postavlja pitanje odakle Josi Skelinu cigle za koje je uzeo novce. Pretpostavljam sljedeće mogućnosti: ili je Joso Skelin kupio/kupovao cigle od društvenog sektora, pa ih preprodavao po višoj cijeni ili je rušio/srušio kuću, pa prodavao stare cigle od kojih je kuća bila sagrađena ili je imao vezu da nekako pribavi cigle vrlo jeftino i proda ih ispod cijene. Nažalost, ne znam koliko su tada službeno koštale cigle na legalnom tržištu jer bi to ukazivalo što je bilo posrijedi. Moguće su cigle bile artikl kojeg je nedostajalo na otvorenom tržištu, pa je onaj koji je imao vezu da ih nabavi, iako mu nisu trebale za osobnu gradnju, mogao računati na nelegalnu zaradu preprodajom ili je taj imao vezu da iznese cigle iz društvene ciglane po nekoj bagatelnoj cijeni (čitaj: ukradu), pa ih proda ispod službene cijene i svi u tom lancu zarade. Da je posrijedi neka tada ilegalna rabota ukazuje i što se u dogovoru nigdje ne spominje rok jer su se vjerojatno uzimale u obzir objektivne okolnosti da je Josi Skelinu trebalo neko vrijeme da ispuni svoj dio pogodbe jer nije imao cigle na lageru. Zanimljivo je zašto je moj djed bio sklon pregovarati o nagodbi oko duga umjesto da je insistirao da se u cijelosti podmiri. Vjerojatno je ocijenio da nema izgleda dobiti ni cigle ni novce kojima ih je platio, pa je računao da je bolje da dobije išta nego ništa. Pismo ukazuje na okolnosti u poslovali privatni poduzetnici u tzv. socijalizmu. Poslovanje izvan legalnih tokova imalo je tu prednost da je bilo daleko brže, jeftinije i kvalitetnije nego ono u društvenom sektoru. Imalo je tu manu da nije bilo ni na koji način zaštićeno: onaj tko je bio oštećen nije se mogao požaliti ijednoj službenoj instanci. Oni koji su bili dovoljno bezobrazni da se ne obaziru na obaveze koje su preuzeli ili dovoljno nasilni da sami utjeraju sve što im je bilo tko dugovao bili su u izrazitoj prednosti. Poreze i razne dažbine su gotovo u cijelosti izbjegavali, materijal i rad dobivali ispod cijene ili ga dobivali kad ga drugi nisu mogli pribaviti, a zaradu u cijelosti zadržavali. U najjednostavnijoj varijanti neko je vrijeme bilo popularno upravo takozvano „prodavanje cigli“. Grupa huligana bi okružila osamljenog šetača u pustoj ulici ili ljubavni par u parku, a zatim ponudili na prodaju običnu ciglu, i te ne za velike novce, otprilike za cijenu porcije ćevapčića. Onaj tko ju je kupio mogao ju je odnijeti doma. Onog koji nije htio udarali su tom ciglom po glavi i poučavali „Tko ti je kriv kad je nisi htio kupiti?!“ Imajući ovo posljednje na umu vrlo sam skeptičan kad netko izjavi da se obogatio (ili pribavio inicijalna sredstva kojima se kasnije obogatio) već u vrijeme tzv. socijalizma. Znam da se od privatnog poduzetništva u socijalizmu moglo preživjeti, i to čak i pristojno živjeti, ali da se itko mogao obogatiti duboko sumnjam - osim ako nije bio dvostruko nepošten. U prvom redu zato jer je zaobilazio tada važeći legalitet, a još suštinskije jer se mogao obogatiti samo izrabljujući (čitaj: varajući) gdje god je stigao koga god je imao priliku. Kako moj djed nije bio od onih koji bi ikome stavljao nož pod vrat, sve mi se čini da od njegovog dogovora sa dužnikom vjerojatno nije bilo ništa. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
