Marketing
Cirkulus
Direktor protiv nas dvoje nije imao obrane. Mene je još mogao izbjegavati, ali predsjednici Saveza omladine nije mogao uskratiti sastanak. Čim je vidio nas dvoje zajedno na vratima, znao je da će pristati na sve. Prvo je Dorica počinjala, jer nju nije mogao otpisati nijednim argumentom ad hominem, a kad se već razgovaralo, nije mogao ignorirati ni ono što sam ja govorio, i premda čupavac, problematična vladanja i slično, lako sam ga dovršavao.
Dorica je htjela da Savez omladine na gimnaziji nešto radi. Dobro. Recimo, bilo bi dobro da na školi osnujemo podružnicu Sabora učenika. Dobro. Morali smo sakupiti sve učenike i napraviti nekakve izbore. Dobro. Direktor je poslao svoju predstavnicu, sekretaricu partije na gimnaziji, da nam sugerira koga bi bilo poželjno izabrati, a koga ne. Iznenadila se i nije se snašla kad smo joj objasnili da je Savez omladine samostalna društveno-politička organizacija, da ne prihvaćamo nikakvo tutorstvo i da smije ostati samo kao promatrač, ako ništa ne zucne. Primila je to vrlo osobno i uvrijeđeno nas napustila, što nam je dalo priliku da bez ometanja izaberemo one koji su nam bili po volji i za koje su svi učenici iskreno glasali.
Dorica je htjela da Savez omladine poduzme nekakve akcije. Što bismo mogli? Moj je prijedlog bio da napravimo učeničke novine. Odlično! Što nam je potrebno? Pisaća mašina, matrice za šapirograf, šapirograf, boja za šapirograf, papira i prostorija. Sve je to gimnazija imala. Otiđosmo do direktora. Treba nam šapirograf koji se nalazi u zbornici, treba nam... Dobro. Dobili smo i prostoriju za omladinski rad i redakciju novina, veličine trećine razreda odmah iza bine velike dvorane. Odlično!
Zauzeli smo dodijeljenu prostoriju i odmah u njoj počeli s kartanjem i pušenjem, a pokazala se vrlo pogodna i za sve koji su markirali s ponekog nastavnog sata jer nisu morali više bježati iz škole, nego su se mogli skloniti u njoj. Jednom nam je svratio i Kranjac i rekao: „Uvjeren sam da negdje imate skriven neki alkohol. Počastite me!“ Tu želju smo mu s radošću ispunili. Svratila je i sekretarica partije da se raspita što kanimo pisati u prvom broju i sugerirati nam neke teme i pristupe, na što sam joj održao poletno predavanje o slobodi štampe da je jedva čekala da pobjegne i ne vrati se nikada više. Nakon dva-mjeseca dobrog provoda napokon smo s nečim trebali i izaći pred javnost.
Poneseni uspjehom prvog broja, odmah smo nakanili prirediti i drugi. Otišli smo direktoru zatražiti još papira i boje, ali je ovog puta bio tvrd – škola toga naprosto nema. Papir za učeničke novine nije planiran početkom godine, potrošili smo sve zalihe, nema novaca da se kupi novi, zbog nas je ionako zavladala nestašica papira za redovne administrativne poslove...
Dorica je otišla u Predsjedništvo Saveza omladine grada, objasnila problem i ondje su joj obećali sve što je bilo potrebno. Ja sam otišao u Sveučilišnu tiskaru jer sam čuo da se pojavio novi, jeftini sistem štampanja koji je bio neusporedivo kvalitetniji od šapirografa. Zvali su ga „linotip“ i moglo se objavljivati i crteže, pa čak i fotografije, te je dozvoljavao da se u grafičkom oblikovanju igramo kako god smo mogli smisliti u okviru crno-bijeloga. Što je najbolje, u konačnici nije bilo bitno skuplje od šapirografa. Tako smo drugi broj otisnuli u toj tehnici, što je sve koji su ga vidjeli ostavilo bez daha. Dapače, drugi broj smo čak i prodavali za dinar i pol i nešto smo i zaradili.
Dva primjerka tog drugog broja imam i danas. Uopće ne izgleda ništa naročito, a ni tekstovi u njemu nisu ništa posebno. Objavili smo jednu „šezdesetiosmašku“ pjesmicu Matije Bečkovića i Dušana Radovića, ilustrirali je precrtanim crtežom Nedjeljka Dragića, imali smo članak o modi, Dorica je ispisala stranicu tekstom „Teze o razvoju i usavršavanju sistema obrazovanja i odgoja u SFRJ“.... Danas mi je zapravo najzanimljiviji tko je napravio te novine: bio je ondje Vlado Tomić, koji je kasnije bio urednikom više magazina, između ostaloga i „Playboya“, Đurđa Otržan, kasnije urednica na Radio Zagrebu, Vesna Mimica, koja vas je kroz život vjerojatno u mnogo navrata preko televizije bodrila da se bavite tjelovježbom i zdravim životom, Željko Belaj, današnji hrvatski diplomata, Silvije Novak, već desetljećima najvažniji čovjek za zaštitu spomeničke baštine u Zagrebu, Šegina i Stipe Bota, te desetak zgodnih curica i - kako bi rekao Igor Mandić - moja malenkost. Da u jednom beznačajnom srednješkolskom listu započnu svoje profesionalne karijere četiri novinara ipak mi se ne čini beznačajnim.
O „Cirkulusu“ se pričalo i izvan gimnazijske zgrade, pa se jednoga dana najavila televizijska ekipa koja je željela napraviti prilog o njemu i popričati s članovima redakcije. Nazvali su direktora i najavili se za drugi dan prijepodne. Direktor je odmah otišao na portu, uzeo ključ i jurnuo u redakciju pogledati kako izgleda i zamalo ga je šlag trefio kad je preko cijeloga bijeloga zida spazio pola metra visoku parolu ispisanu crnom bojom za šapirograf: KONJ POJEO DIREKTORA, PA UMRO!
Direktor je odmah naredio podvorniku da pozove soboslikare i ličioce i, da mi to nismo ni znali, preko noći su pobojali sve zidove. Kad smo narednog dana ušli s televizijskom ekipom u redakciju nismo mogli vjerovati svojim očima: zidovi su bili blještavo bijeli, prozori oprani, a sve počišćeno kao u kemijskom laboratoriju. Prvo smo provjerili zalihu alkohola skrivenu ispod stepenica prema bini, ali srećom su one ostale gdje su i bile. Vjerojatno ih nisu pronašli ili onaj tko je čistio prostoriju, ako je vidio, nije želio da nas oda.
Čim je snimanje završilo Dorica i ja smo se sručili direktoru i obrušili se na njega, pri čemu je ona sasvim odbacila masku čedne curice. Svađa je odjekivala zbornicom i hodnicima i završila tako da nam je direktor svečano uručio ključ sobice, proglasili smo je eksteritorijalnom, te je obećao da se više ni na koji način neće miješati u rad Saveza omladine ni narušavati slobodu štampe. Direktor je ostao potpuno sluđen i pripitomljen: najgori buntovnik na školi okupio je sljedbenike, iza njih su čvrsto stali svi ostali učenici na školi i Savez omladine, a s njim se zapravo ne valja šaliti jer nije daleko od Partije, i na kraju im je čak i televizija dala podršku. Raspad sistema!
Izborio sam se da upravo ja budem zadužen za čuvanje ključa. U tom razdoblju života taj ključ je bio najdragocjenije što sam imao. Nezgoda koju je nosio bila je da sam, kada smo bili u jutarnjem turnusu, već u osam morao biti ondje jer su me već čekali prvi markiranti da ih uvedem, a bez obzira kada nastava bila, morao sam ostati posljednji da zaključam, što je obično bilo kasno navečer. Iznimno sam povjeravao ključ nekome od troje-četvero najpouzdanijih prijatelja, ako se ne računaju aktivisti Saveza omladine kojima je zatrebala sigurna prostorija u koju bi se sklonili s nekom aktivisticom.
