Marketing
hercegovska prolazna postaja
Došljaci su ostajali kod nas nekoliko dana ili sedmica, a one koji su ostajali mjesecima djed je smještavao u sobicu u podrumu u kojoj ih je povremeno bilo i troje-četvero. Najkraće su ostajali oni koji su navratili u Zagreb da bi otišli na neki medicinski pregled ili liječenje, nešto duže oni koji su trebali sklonište dok ne nađu neki trajniji smještaj, a najduže oni koji su odseljavali u inozemstvo - Njemačku, Ameriku, Kanadu ili čak Australiju. Naša bivša porodična kuća je zaslužila da na njoj danas stoji spomenploča da je ondje bila hercegovska prolazna postaja u Zagrebu.
Sredinom šezdesetih godina to iseljavanje postalo je masovno. Nebrojene sam dočekao na kolodvoru i odveo kući, kupio im vozne karte, a na kraju ispratio na vlak pomažući nositi kofer ili neki zavežljaj. Svaki koji je otišao postajao je dio mreže koja je dočekivala i dalje prosljeđivala one koji su navirali kasnije. Kako nisu znali jezike zemalja u koje su odlazili, a ni kako se snalaziti u stranim gradovima, prije nego su nas napuštali proučavali su se vozni redovi, karte europskih prijestolnica, popisi naših ljudi u svijetu, te pravili precizni logistički planovi koje je bilo složeno, dugotrajno i mukotrpno organizirati jer je telefon bio rijetkost, a pošta putovala sporo. Kad je za nekoga stiglo pismo da mu je nađen smještaj i posao negdje u svijetu, osiguravalo se da ga na svakom mjestu gdje mora presjedati netko dočeka, po potrebi ga ugosti i na kraju ga smjesti u sljedeći vlak, brod ili avion za dalje. Poštom su stizali i razni potrebni dokumenti, pa je svakodnevno iščekivanje poštara bio uzbudljiviji dio dana.
Konzulat Zapadne Njemačke bio je u Preobraženskoj ulici pored Cvjetnog trga. Već prije otvaranja na početku radnog vremena red ispred vrata znao je biti i dugačak stotinjak metara, gotovo do Ilice. Od svoje petnaeste godina, kad sam dovoljno izrastao, nekoliko desetaka puta sam stajao u tom redu od ponoći do jutra čuvajući mjesto nekome tko je u to vrijeme još putovao vlakom ili autobusom ili naprosto spavao da bi došao pred konzularnog službenika što prisebniji. Svakakvih sam se priča naslušao tako čekajući. Ono što mi je najteže išlo u glavu bilo je da nitko od tih ljudi nije znao tko su Beatlesi niti je ikada ranije čuo za njih.
Kad mi je bilo šesnaest, stigao je iz Posušja rođak Peća koji je imao isto ime i prezime kao moj djed. Bili smo vršnjaci pa sam preuzeo neku vrstu brige o njemu. Učio sam ga kako se gleda na semafor kada se prelazi cesta, kako se koristi javna telefonska govornica i slično. Bio je toliko zbunjen ili uplašen usred gužve ljudi dok smo prolazili Ilicom da se pribijao uz mene, gazio me po nogama i saplitao mi se u korake. Morao sam ga odgurivati rukom da bismo mogli hodati. Peća je došao iz takve sirotinje da je to bilo teško i slušati, u djetinjstvu je bio više gladan nego sit, no on je ondje u hercegovačkoj zabiti čitao „Đuboks“ i znao za Beatlese. Tek to mi nije išlo u glavu: kako netko tko sluša Beatlese može ne znati čemu služi semafor? Rodbina već smještena u Zagrebu uskoro mu je našla mjesto u đačkom domu, a on se upisao u srednju građevinsku školu. Nedjeljom je običavao svratiti baki i djedu na ručak, pa smo često nakon toga odlazili zajedno u kino, prošetati po gradu ili sam ga poveo na sastanak s mojim društvom.
Nikada neću zaboraviti kad sam ga tako odveo na rođendanski tulum kod Željke Zdelarove. Ona je živjela u istoj kući u kojoj je i danas, staroj barem dvjestotinjak godina. Peća je bojažljivo ušao među stari namještaj i ogledavao slike na zidovima kao da je unišao u crkvu, a plavokosa Željka se dotjerala za svoj rođendan i izgledala je kao anđeo. Peća je sjeo u ugao i pokušavao biti što neprimjetniji, kao da se bespravno našao u raju pa se trudi biti neprimjetan da ga ne bi izbacili. Na njemu sam izučavao ono što sociolozi nazivaju „kulturni sraz“. Pomagao sam mu da se urbanizira i – karikirano rečeno – dok sam ga ja učio da bude kao ja, kroz njega sam saznavao da nisu svi ljudi poput mene.
Domaća je štampa mnogo pisala o „gastarbeiterima“, ali nisam bio zadovoljan onime što su pisali. Sve mi je to izgledalo površno, izvještačeno, nedostatno. Tako mi je palo na pamet da bih i ja nakon završetka gimnazije mogao otići godinu dana ili šest mjeseci u Njemačku i živjeti kao „gastarbaiter“. Mislio sam: neka malo vidim svijeta, usavršiti ću njemački koji sam učio u školi, a po povratku ću napisati seriju članak za novine o stvarnom životu naših „radnika na privremenom boravku“ u tuđini. Bio sam nadahnut duhom Jacka Londona. Nije me bilo strah da ću godinu dana kopati kanale ili penjati po zidarskoj skeli niti mi je bilo ispod časti mesti cestu. Zamisao mi je bila toliko privlačna da sam je čvrsto odlučio sprovesti.
Postao sam punoljetan otprilike u isto vrijeme kada sam maturirao. Odmah sam otišao na zavod za zapošljavanje i izvadio radnu knjižicu. Kvalifikacija koju su mi upisali bila je - nekvalificirani fizički radnik. Znao sam proceduru, prijavio se na njemački konzulat i zatražio radnu vizu. Kad sam dobio poziv da se javim na medicinski pregled, otišao sam se ošišati da izgledam kao svi ostali. Tog jutra sam odjenuo i odjeću u skladu s drugima koji su prošli kroz našu kuću.
Na mjestu za pregled sakupilo se dvjestotinjak aspiranata za radnu vizu. Sve su nas uveli u veliko dvorište, rekli nam da se poredamo u dva reda i skinemo do pasa. Barem pola ostalih bili su moje dobi, a ja sam se trudio da se ničim ne izdvajam, da se ponašam jednako kao oni.
Bio je topao dan, sunce je jarko sjalo, stajao sam otprilike na kraju druge trećine prvog reda kad je duž njega krenula grupica ljudi, tri Nijemca i prevodilac. Na čelu se koračao Nijemac-doktor. Hodao je smirenim korakom ispred zida muškaraca golih do pasa i gotovo nezainteresirano klizio preko njih pogledom. Prolazeći pored mene ni ne zastavši pokazao me je rukom i dobacio „Ovaj ne može!“ Nije me ni zagledao, njegov pogled je samo ovlaš kliznuo preko mene.
Pokušao sam se nešto buniti, ali mi je prevodilac objasnio da nemam pravo žalbe, da sam odbijen i moram se odmah udaljiti.
Izišao sam pred zgradu u kojoj je bio pregled zbunjen i u nevjerici. Iste sekunde kad me je pogledao prepoznao je po nečemu da nisam kao ostali. Kako, po čemu? Nije pitao ni kako se zovem, pa da sam mogao pomisliti da su u pismenoj prijavi Nijemci našli nešto sumnjivo ili da su napravili nekakvu prethodnu provjeru. Nije bilo stvar ni u tome da nisam imao lančić s križićem oko vrata jer ga dobar dio drugih također nije imao ni kako sam uzvratio pogled koji je kliznuo preko mene, nisam se mogao dosjetiti ničega po čemu bi jedino mene izdvojio između dvjestotinjak ljudi. Vjerojatno je kasnije, pri podrobnijem pregledu, otpisao još neke iz striktno zdravstvenih razloga (Nijemci nisu kanili primati bolesnike), te razlog zbog kojem sam ja odbijen nije bio zdravstveni.
Danas me to više ne bi čudilo. U međuvremenu sam sreo i upoznao nekoliko ljudi koji su razvili tu i takvu sposobnost da munjevito očitavaju kod drugih neke osobine. Posebno neki doktori mogu dati dijagnozu pacijentu čim im pređe prag, a nakon toga ga pregledaju samo da bi je potvrdili. Neki kriminalisti mogu prepoznati krivca čim ga vide. Novinari, ljudi koji rade na šalterima, trgovački putnici,općenito oni koji se mnogo sreću s različitim ljudima, razviju u nekoj mjeri takve sposobnosti. Nijemac mora da je prepoznao po nečemu da sam drugačiji i nije ga zanimalo istraživati kako i zašto, jednostavno me je eliminirao i uklonio mogući problem.
U svakom slučaju, bio sam debelo razočaran propašću svog plana. Preostalo mi je samo ipak odmah krenuti studirati, a ono što me je najviše tješilo bila je pomisao da neću otići iz grada u kojem je živjela Željka Zdelarova.
Post je objavljen 29.02.2012. u 10:30 sati.