četvrtak, 16.02.2012.

kroz strukture protiv struktura

Upravo čitam novoizašlu knjigu Hrvoja Klasnića „1968“, stigao sam do polovice, a ostalo prelistao i imam jednu zamjerku. Sve do sada pročitano je vrlo u redu, onima koji to ne znaju, a zanima ih nedavna prošlost ili mogućnosti društvenog aktivizma, mogla bi biti zanimljiva i korisna, ali onima koji su tada živjeli i bili upoznati sa zbivanjima neki će sadržaji nedostajati. Šezdeset i osma nije zahvatila samo studente na beogradskom univerzitetu, zagrebačkom sveučilištu i ljubljanskoj univerzi, nego i srednjoškolce i mlade radnike, te se uselila u omladinsku štampu kao u trajni inkubator iz kojega su još godinama vrcale iskre šezdesetosmaških vrijednosti i mentaliteta.

Načelo „Kroz strukture protiv struktura“ operativno je primijenila grupa srednjoškolaca kojima sam se priključio. Koristeći kao okvir postojeći Savez omladine, unutar njega smo osnovali Sabor učenika srednjih škola Zagreba kao poseban vid organiziranja i djelovanja. Okupili su se predstavnici s većine zagrebačkih srednjih škola i tražili reformu školstva kroz institucionalne društvene kanale. Pozivajući se na samoupravljanje zahtijevali smo da i učenici sudjeluju u radu škole i imaju utjecaj na nastavne procese. Ovo može zvučati suhoparno, kao razvučena fraza, ali u stvarnosti je bilo dinamično i zanimljivo.

Nakon što smo sami sebi razjasnili što želimo i smislili kako bismo to mogli početi, tiskali smo letak u 40.000 primjeraka i podijelili ga svim učenicima svih srednjih škola u Zagrebu. U vrijeme prije interneta bio je to jak informacioni udar sa snažnim motivacijskim posljedicama. Nakon toga smo preko postojećih omladinskih organizacija organizirali sastanke svih učenika na svim srednjim školama na koje je obično otišlo dva do tri člana inicijalnog jezgra koji su se pripremili za agitacijske nastupe. Držali smo plamene buntovne govore i vršnjaci su nas u pravilu jako dobro prihvaćali. Ti skupovi su obično završavali tako da se izabralo nekolicinu učenika koji su već od ranije slično razmišljali da dalje organiziraju i predvode akcije Sabora na svojoj školi. U gimnazijama smo obično priređivali takve skupove u dvoranama za priredbe ili gimnastičkim salama, ali u školama učenika u privredi je najveća prostorija često bila radionica sa strojevima. Stojeći na tokarskom stroju ispred nekoliko stotina zaprljanih učenika u radnim kombinezonima kojima sam objašnjavao što želimo i zašto smo ih okupili često sam se osjećao onako kako sam zamišljao da su se morali osjećati Lenjin i njegovi podižući Oktobarsku revoluciju.

Bio sam vrlo dobar u tom poslu, pa mi je obično zapadalo ići ondje gdje smo ocijenili da će biti posebno važno da privučemo što veći broj ljudi ili da nas očekuje nekakav posebni otpor. Često smo se tim prilikama morali nadmudrivati i natezati s raznoraznim tipovima koji su iz raznih razloga pokušavali da nas ometu ili profesorima kojima je ono što smo govorili zvučalo previše anarhistički, buntovnički ili naprosto neprihvatljivo. Navečer smo izmjenjivali iskustva: ako ti kaže to, najbolje je odgovoriti tako i tako, ako naprave ovo, najbolje je reagirati ovako... I tako smo iz dana u dan bili sve uvježbaniji za naredne dane.

Jedan od događaja kojeg ću se trajno sjećati zbio se kad je direktor Druge metaloprerađivačke škole, velike srednje škole učenika u privredi, izbacio našeg kolegu Milivoja Bijelića. Direktor je ocijenio da mu Milivoj unosi nered i naprosto ga jednog dana otjerao s nastave zabranivši mu da se ikada više vrati. Milivoj je uspaničeno otišao u sobu u Gradskom komitetu omladine na Zrinjevcu u kojoj smo se okupljali. Ondje nas je zatekao desetak i povjerio što ga je snašlo. Bio je van sebe kako će se vratiti kući i reći roditeljima da je izbačen iz škole. Nama je odmah skočio adrenalin. Nikada ranije se nismo suočili s takvim problemom. Zapravo nismo znali što učiniti, ali smo bili svjesni da nešto moramo, i to odmah, pa smo napravili prvo što nam je palo na pamet. Podijelili smo se i jedan ili dvojica su krenula da se požale na svim mjestima kojih smo se mogli prisjetiti: dvojica u gradski partijski komitet, dvojica u odjel za školstvo u gradskoj skupštini, dvojica u ministarstvo obrazovanja, dvojica u „Vjesnik“ i „Večernji list“, po jedan ili dvojica u razna pedagoška tijela koja su tada postojala, a možda i danas djeluju, Pedagoški zbor i Prosvjetni sabor, ako sam dobro zapamtio kako su se zvali. Nevenu Matesu i meni zapalo da idemo razgovarati s direktorom koji je izbacio Milivoja.

U ono vrijeme tramvaj nije vozio mnogo dalje od autobusnog kolodvora. Bio je jedan od onih vrućih ljetnih dana, u tramvaju je bila grdna gužva, švercali smo se kupivši kartu. Ispali smo iz tramvaja kao iz mašine za mljevenje mesa. Posljednji dio puta trebalo je po toj vrućini prehodati pod izravnim udarom sunca po prašnjavoj stazi uz cestu. Neposredno ispred škole sjeli smo u travu u sjenu ispod nekog drveta da predahnemo i sakupimo snage za upad. Nakon što je Milivoj došao s alarmantnom viješću nakon koje smo odmah krenuli, nismo stigli ni smisliti što ćemo.

Milivoj nas je upozorio da je direktor gadan tip, bukvalno bog i batina na školi i da mu se nitko ne usudi usprotiviti. Profesori su živjeli u strahu pred njim, a i učenici su se sklanjali jer je lako dijelio ćuške, a imao je tešku ruku. Nasuprot njemu, nas dvojica smo bili tek dripci. Nismo imali ni osamnaest godina. Neven je izgledao donekle pristojno, a ja sam bio tipični čupavac u trapericama, prljavoj majici i tenisicama. Što mi možemo jednom takvom? - pojma nismo imali. Sjedeći tako u travi u sjedni drveta osjećali smo se otprilike kao Tom Sawyer i Huckleberry Finn.

Upali smo odlučno u direktorovu kancelariju i odmah ga napali. Kako se usuđuje tako nešto napraviti, kakva je to samovolja i kršenje svih mogućih propisa?! Mi smo iz Saveza omladine, Milivoj je naš aktivist, s kojim pravom ometa rad priznate društveno-političke organizacije? Direktor se zbunio jer smo banuli ne više od sat-dva nakon što je izbacio Milivoja i već je zaboravio na to, smatrajući taj problem kojega je ocijenio minornim zauvijek riješenim. Jedino što ga je spriječilo da i nas odmah ne zgrabi za vrat, izbaci iz kancelarije i šutne niz stepenice nogom u guzice bilo je kako smo drčno nastupili, na što nije bio svikao. Bio je krupan čovjek u naponu snage, viši od nas gotovo za glavu i težak koliko nas obojica, mogao nas je pomesti jednom rukom. Vidjelo se da se već korpulentnošću i snagom glasa nameće svima oko sebe, a poziciju direktora pretvorio je u nedodirljivi položaj. Zaustavio ga je i nesklad između našeg izgleda i onoga što smo govorili: izgledali smo upravo kao oni koje je svakodnevno usput bez muke otpuhivao, a držali se i obratili mu se govorom partijskih funkcionara pred kojima je inače vjerojatno bio manji od makova zrna. U prvo vrijeme sam zazirao da će nas svakog trena početi mlatiti, ali čim je propustio taj prvi tren i pokušao razgovarati, mi smo bili u prednosti. Em je morao odgovarati na dvije strane, em smo se i Neven i ja izvještili u tom rječniku, a kad je usred našeg razgovora počeo zvoniti telefon i odgovorni drugovi iz raznih ureda koje su naše cure i dečki alarmirali počeli se raspitivati što se dogodilo, što je morao objašnjavati kao đačić-prvaščić pred pločom iznova i iznova, i to pred nama dvojicom koji smo ga gledali opako kao kopci, postao je mekan kao putar. Sasvim smo ga slomili. Na kraju je obećao da neće ometati rad Sabora učenika na školi kojoj je bio direktor, a Milivoj se može vratiti u školu kad god hoće. Još jednom smo ga grdo pogledali i otišli.

Milivoj je, naravno, iskoristio taj slučaj da još tjedan dana ne ide u školu i bio je vrlo zadovoljan. Što se nas ticalo, problem je bio uspješno riješen. Međutim, kakvu smo uzbunu podigli tog dana nije moglo splasnuti samo od sebe. Razna tijela, organi i društveno-političke organizacije koje su se bavile školstvom u Zagrebu su nastavili o tome raspravljati, isplivalo je još svašta, i nakon dva-tri mjeseca je direktor-diktator smijenjen s direktorskog mjesta.

Kad sam to čuo, istinski sam se zgranuo. Zar je i tako nešto u našoj moći? I dalje sam smatrao da smo naprosto grupa srednjoškolaca, dripci kao i svi ostali, mlađarija bez ikakve posebne društvene težine. Međutim, taj mi je slučaj osvijestio da poznavanje društvenih mehanizama može pojačati svačiju snagu, a da su udruženi pojedinci jači od zbroja njihovih osobnih dometa.

Ubrzo nakon osnivanja Sabora učenika donesen je novi zakon o školstvu. U njemu je bio iznenađujuće brojan dio odredbi s kojima smo mi prvi izašli u javnost i za koje smo se zalagali. Odjednom se više nismo trebali pozivati na općenite principe i načela izvedena iz drugih načela, nego smo se mogli pozivati na konkretne članke zakona. Još kasnije je srž onoga za što smo se zalagali postala službena državna politika u obrazovanju koja je dovela do poznate reforme školstva koja je zapala nesretnom Šuvaru da je sprovede. Ne ulazim u to kako je sve to završilo, zanimljivije mi je nešto drugo. Džingis-kan je započeo svoj put do osvajača svijeta tako da se nametnuo kao vođa grupi od četiri prijatelja, Fidel Castro je počeo revoluciju na Kubi tako da se iskrcao s dvadeset i dvojicom sljedbenika, moderno slikarstvo je krenulo 1889. otvaranjem izložbe sedmorice nepoznatih umjetnika u kavani „Volpini“ gdje se okupilo dvadesetak uzvanika (pronađi knjigu Ervina Peratonera „Moderna umjetnost“), , reforma školstva u Hrvatskoj u drugoj polovini dvadesetog stoljeća krenula je od grupe srednjoškolaca okupljenih oko prženih ribica i krumpirića u „Vinodolu“... Ima takvih primjera cijeli niz – u početku je vrlo malo onih koji imaju neku zamisao i nešto novo žele.

Milivoj Bijelić danas živi u Njemačkoj (provjerite pomoću Googlea) gdje je afirmiran i uspješan umjetnik. Neven Mates je također otišao u svijet, radio u međunarodnim ekonomskim organizacijama, neko vrijeme je – ako se ne varam – čak bio prvi čovjek MMF-a u Rusiji, a sad ga viđam da šeće po Zagrebu, ali ne znam je li na odmoru ili se sprema za penziju. Ja pišem svoj blog i sve češće se u njemu prisjećam proteklih vremena zapisujući ono što ne želim zaboraviti. Danas bi Šuvaru, da je još živ, bio rođendan, a ja ću biti jedan od rijetkih koji će se toga sjetiti.
- 17:02 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker