svako iskustvo se plaća

ponedjeljak, 27.02.2012.

SVI ZABORAVLJAJU

Pri kraju mog četvrtog razreda dobili smo poziv da učestvujemo u gledanoj televizijskoj emisiji „Stop“ koju je vodio Zvonko Letica. Zamisao je bila da to bude nekakvo debatno sučeljavanje ekipa sa zagrebačkih gimnazija koje će zastupati stavove četiri svjetske sile: SAD-a, SSSR-a, Kine i Jugoslavije. Vođe ekipa izabrali su slučajnim žrijebom kome će koja zemlja dopasti. Mi smo izvukli Rusiju.

U našoj ekipi bili smo Dorica Strašek, Stipe Bota, Ratko Bišćan, Vlado Tomić i ja. SAD je dopao one s Druge gimnazije predvođene Ivicom Tilošancem. Kinu su zastupali učenici Sedme gimnazije, među kojima je bio i Mladen Vedriš. U ekipi Pete gimnazije bili su Ivo Bićanić, Stevo Knežević i Vladimir Lokner. Emisija je emitirana u subotu navečer u udarnom terminu.

Samo snimanje je izgledalo otprilike kao sastanak filijale Sabora učenika. Zanimljivo koliko je ljudi okupljenih za to snimanje kasnije postalo poznato na područjima kojima su se odlučili baviti, toliko da ih znaju i ljudi koji nisu njihove struke. Vjerojatno niste čuli za Dinka Podruga jer je on već nekoliko desetljeća uspješan psihijatar u Americi, ni za Stevu Kneževića jer je proveo radni vijek kao doktor u Velikoj Britaniji, a sigurno ne znate ni za Doru Strašek, iako je ona tada bila najperspektivnija od svih nas.

Krajem travnja 1969. okupili smo se na tulumu kod Silvija Novaka kad je netko donio vijest koja nas je pokosila kao da je pala bomba – Dorica se ubila. Ni danas ne znam zašto. Kasnije se pričalo da je bila potajno nesretno zaljubljena u nekog starijeg momka, što ni mi s kojima se svakodnevno družila nismo znali. Svašta se pričalo zašto je do toga došlo, jedino je ishod bio izvjestan. Bila je posljednja osoba na svijetu za koju smo mogli pomisliti da bi se na tako nešto odlučila. Kad se već odlučila, bila je prva koja bi se na tko nešto i odvažila. Nikoga od nas ništa ranije nije toliko zaskočilo i zgromilo kao njezina smrt.

No život ide dalje. Nekoliko mjeseci kasnije zvali su nas s televizije da podignemo svoje honorare za učestvovanje u emisiji. Na naš nastup više nismo ni mislili, tako nešto nismo ni očekivali, pa smo nas trojica veselo otišli na televizijsku blagajnu gdje su tada isplaćivali u gotovini na ruke. Nitko od nas nije znao gdje žive Doričini roditelji, pa da njih pozovu da umjesto nje podignu njen honorar, te smo nabrzinu pristali da ja, kao vođa ekipe, uzmem što ju je sljedovalo i odnesem im.

Dorica je stanovala negdje u blizini autobusnog kolodvora, a ja na Črnomercu, u blizini Vinogradske. Doričina najbolja prijateljica s kojom je išla i u razred bila joj je susjeda, pa su svakoga dana zajedno dolazile i odlazile iz škole. Potražio sam je da mi kaže gdje roditelji stanuju.

Po njenim riječima, kojima nije bilo teško vjerovati, roditelji su potpuno slomljeni. Dorica je bila ne samo izuzetna osoba nego i jedinica. Majka i otac da su na granici ludila, potpuno neuračunljivi, da ne izlaze iz stana, gotovo ni ne podižu rolete i sjede u mraku, govore samo o smrti i kako bi i sami najradije umrli. Rekla je da ih povremeno posjeti, ali da ne zna je li gore kad dođe ili ako ne dođe. Da deset puta za redom ponove isto pitanje bez obzira što im se odgovori. Razmatrali smo koliko je dobro da im se nepoznat čovjek pojavi na vratima, da još ne pomisle da sam ja taj zbog kojeg se ubila, te zaključili da je bolje da im ona odnese te novce. Sve to me inspiriralo za neku morbidnu priču koju sam skicirao čim sam se vratio kući, ali je nikada nisam napisao. U toj priči nađem se s tim tipom radi kojega se navodno ubila pedeset godina kasnije, već smo slabašni starci, i ja ga pitam da mi, nakon toliko vremena i kad smo nas dvojica već s jednom nogom u grobu povjeri što se zaista dogodilo, a on mi kaže „Budalo, ubila se radi tebe! U tebe je bila nesretno zaljubljena i nije se usuđivala ni pokazati, a ja sam joj bio samo rame za plakanje, očinska figura kojoj se povjeravala i pitala za savjete. Ja sam joj samo objasnio da s tobom, neozbiljnim kakav si bio, nema nikakvih izgleda“.

Dvije ili čak tri godine kasnije zvao me ponovo Zvonko Letica da dođem do njega. Pomislio sam da vjerojatno ponovo ima neki zanimljiv projekt u koji bih se mogao uključiti i razdragano sam otišao u njegov ured u Dežmanovom prolazu. Bio je vrlo ljubazan i pristojan, ali ono što mi je rekao bilo je sasvim drugačije. Doričini roditelji su odlučili renovirati njezin grob, podići skupocjeni spomenik, potrošili su na njega sve novce koje su imali, a onda su se sjetili da je ona učestvovala u televizijskoj emisiji i došli su pitati bi li mogli dobiti njezin honorar. Na televiziji su im rekli da su honorar isplatili meni. Ja se toga uopće nisam mogao sjetiti, a onda je Letica izvukao fascikl u kojemu je bila potvrda s mojim potpisom. Ništa mi nije bilo jasno.

Ništa mi nije bilo jasno, ali sam istoga trena sam shvatio da sam u velikom sranju. Progutao sam ogromnu knedlu, rekao da ću ja srediti iskrsli problem i bez daljnjeg zadržavanja se pokupio.

Ulicom sam hodao u košmaru. Ništa mi nije bilo jasno. Ja da ukradem novce pokojne prijateljice?! Pa ja za tako nešto nisam sposoban! To je protiv svih mojih moralnih principa, to je protiv svega za što sam se oduvijek zalagao, to ne mogu biti ja! A opet, na priznanici je nedvojbeno bio moj potpis... Nije valjda da sam nehotice zaboravio odnijeti što mi je povjereno, pa onda i na to zaboravio?

Samo sam se srećom izvukao iz tog kaosa. Došao sam kući, okretao se na postelji i uvijao kao mokro rublje koje se cijedi, a onda se iznenada sjetio – pa ja zapisujem! Dobro, ne baš sve, ali ono što smatram značajnim, a Doričina smrt me duboko potresla, pa sam u jednom od rokovnik koji su mi služili za povremene dnevničke zapise pisao i o njoj. Bjesomučno sam se bacio na prekapanje papira u svom ormaru i zaista – pronašao sam noticu zabilježenu nešto kasnije, neposredno nakon što sam prijateljici dao novce, a pronašao sam i skicu nenapisane priče. Tek tada sam sve rekonstruirao: dijelom se prisjetio, a dijelom nadopunio zapisanim.

Prvo je trebalo pronaći Doričinu prijateljicu. Međutim, nisam znao ni kako se zove, u dnevniku je bio sam nadimak, a kamoli gdje stanuje. Nisam je mogao ići ni potražiti u staru gimnaziju jer je i ona u međuvremenu maturirala i otišla na tko zna koji fakultet. Mogao sam otići u tajništvo gimnazije i pokušati dobiti njenu adresu, ali bi nastala petljancija prvo da im objasnim koga tražim, a pored toga mi je bilo mrsko pojavljivati se ondje nakon što šest mjeseci nisam vraćao ključ koji su od mene tražili. Pored toga, postojala je i mogućnost da su Doričini roditelji također bili ondje, da su ispričali kako sam prisvojio novce njihove pokojne kćerke, pa bi me direktor jedva dočekao.

Druga bi nevolja iskrsnula da sam pronašao ime, prezime i adresu prijateljice. Nije mi djelovala kao osoba koja bi zadržala novce za sebe. Vjerovao sam da je najvjerojatnije odmah otišla roditeljima, predala im ono što sam joj dao, a oni – u kakvom su stanju bili – to nisu zapamtili. Očekivao sam da, čak i da je pronađem, ne bi bilo velike koristi. Rekla bi mi da je novce predala, onda bismo nas dvoje mogli otići roditeljima i uvjeravati ih da smo im novce na koje su oni očito zaboravili ipak dali, oni nam ne bi vjerovali, to bi bilo mučno i ogavno natezanje.

Zaključio sam da je najbolje pregristi govno i riješiti tu situaciju što brže. Nekako sam sakupio sumu koja je bila u pitanju, a tada za mene uopće nije bila zanemariva, pa sam morao sakupiti svu ušteđevinu i nadopuniti onim što sam isposuđivao naokolo, te krenuo od kuće do kuće iza Autobusnog kolodvora, od haustora do haustora, i tako pronašao zvono i poštanski sandučić na kojima je bilo Doričino prezime.

Popeo sam se na kat na kojem je isto prezime bilo na jednim vratima i pozvonio. I majka i otac su bili kod kuće, ali je majka odmah otišla u jednu od soba i nije se pojavljivala dokle god sam bio ondje. Bio sam vrlo kratko, razgovarao samo s ocem. Bio je ozbiljan, krajnje odmjeren, maksimalno se kontrolirao. Predstavio sam se i rekao: „Donio sam Doričin honorar za učestvovanje u televizijskoj emisiji. Oprostite što je toliko trajalo, žao mi je.“ Ništa nisam ni pokušao objasniti, niti me je on išta pitao. Uzeo je novce u koverti i odložio ih, a da ih nije prebrojao. Palo mi je na pamet da bi bilo vrlo korisno zatražiti ga potvrdu da ih je primio, ali tako nešto nisam mogao prevaliti kroz svoja usta.

Nije mi bilo žao novaca, koliko god da sam ih teško pribavio. Bilo mi je najviše žao što sam pred Zvonkom Leticom, kojeg sam vrlo cijenio, ispao lešinar koji pljačka mrtve prijateljice, a nisam vidio načina da mu ikada dokažem da nisam, nakon što je Dorica umrla, zadržao njen honorar računajući da me nitko neće za njih nikada pitati.

Nekoliko mjeseci kasnije iznenada sam u gradu naletio na Doričinu prijateljicu. Samo se u trenu stvorila iz gužve ispred mene. Naglo sam zakoračio pred nju i zaustavio je. Ona je uplašeno ustuknula, ali nisam znao je li se prepala prije nego me je prepoznala jer joj je netko nepoznat prepriječio put ili zato jer me je odmah prepoznala. „Čuj, odavno te tražim!“, rekao sam joj. Ona se sabrala: „Zašto?“ Rekao sam joj da me zanima što je napravila s novcima koje sam joj dao da ih odnese Doričinim roditeljima. Ona je, drsko me gledajući u oči, iako drhtavim glasom, prosiktala: „Nikakve ti meni novce nisi dao!“

Jedva sam se suzdržao da je tresnem, da je zgazim i raščetvorim na licu mjesta, da skočim na nju i pridavim je. Obuzdala me pomisao da mi nije potrebno, pored toga što sam ispao kradljivac, da postanem još i siledžija koji napada prolaznice usred grada u pol bijela dana. Pored toga mi je sijevnulo da je ona možda zaista uvjerena u ono što govori. Na isti način kao što sam ja zaboravio da sam podigao te novce s televizijske blagajne, ona ih je mogla staviti u torbu, odmah na putu kući ih odnijeti gdje je trebalo, nabrzinu predati i uskoro zauvijek zaboraviti. Dapače, to je sasvim vjerojatno jer joj je svaka posjeta Doričinim roditeljima u ono vrijeme bila opterećena daleko težim mislima i osjećajima prema kojima je pitanje bilo kakvih novaca bilo sasvim zanemarivo. Nasuprot tome, koliko god sam nekoć ocijenio da je ona osoba koja tako nešto ne bi napravila, zažareno buljeći u nju činilo mi se da naslućujem znake opakosti koja smatra „Da, napravila sam to, ali što mi možeš?!“ No kako nisam bio siguran da li zaista to prepoznajem ili vidim ono što bih želio vidjeti, bez riječi sam se okrenuo i žurno udaljio prije nego eksplodiram.

Svaka pouka se plaća. Pouku koju sam izvukao iz tog slučaja na više sam načina skupo platio. Ta pouka mi mnogo vrijedi. Ljudi zaboravljaju, jedino se zapisano ne mijenja.

- 11:28 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>