Marketing
širim slavu „Zagreb filma“
"Zagreb film“ je dva puta godišnje priređivao priredbe koje su nazivali „Zagrebfilmijade“. Na njima su se prikazivali svi novi filmovi, kao i poneki od starijih uspjeha. Svaki puta to se događalo na drugom mjestu: u dvorani narodnog sveučilišta „Moše Pijade“, u kinu „Balkan“, u kinu „Zagreb“... Prije ili poslije filmova pred platno su izlazili autori, tako da od tada znam Dušana Vukotića, Nedjeljka Dragića, Borivoja Dovnikovića i ostale koji su stvorili svjetski poznatu i utjecajnu zagrebačku školu crtanog filma. Između filmova bile su razne druge zabavne tačke: pjevali su Jimmi Stanić i Gabi Novak, nastupali mađioničari, plesne grupe i folklorni sastavi, a konferansa je bila ne samo informativna, nego i vrlo duhovita, tako da je svaka „Zagrebfilmijada“ bila izuzetno zabavan događaj, a gledališta su bila prepuna.
Nenad je zamolio Agar da u gimnazije nađe dvadesetak prijateljica i prijatelja koji su pomagali tim prigodama. Cijepali smo karte na ulazu i pregledavali pozivnice, odvodili uzvanike do njihovih mjesta, dijelili bombone i osvježavajuće sokove, a obično smo dobili i jednu točku u kojoj smo svi zajedno nastupali pred publikom. Recimo, među ostalim uradcima prikazali su animiranu reklamu za „Agrokor“: „Svako jutro jedno jaje organizmu hranu daje!“, a mi smo plesali ispod filmskog platna. Radili smo to u svojoj odjeći, iako smo pazili da dođemo što je moguće dotjeraniji, a organizatori su nam dali nekakve lente, bedževe i kapice na kojima je pisalo „Zagreb film“ da bi nas publika mogla razaznati. Danas bi se to reklo „hostese“! Po završetku nam je blagajnik svakome na ruku isplatio velikodušan honorar i to uopće nije bila zanemariva suma novaca. Svakom prilikom smo se dobro zabavili i pristojno zaradili i ne trebam napomenuti da smo jedva čekali kada će nas ponovo pozvati.
Posljednja „Zagrebfilmijada“ na kojoj sam učestvovao bila je ujedno i posljednja koja se održala. Došao sam u elegantnom crnom odijelu koje mi je otac kupio za maturu. Nekako smo znali da je posljednja pa nisam vratio bedž koji su nam dali. Bio je to okrugli znak šarenih boja veličine tanjura koji je visio na lančiću oko vrata. Prije nego su nam dali novce naprosto sam zakopčao sako preko njega i dok su ostali prijatelji vraćali svoje, zaobišao sam ih i spremio ga za uspomenu.
Dok je posljednji gost iz publike otišao, dok smo sve pospremili i dok su nas isplatili, prošla je i ponoć. Izašli smo na pusti Cvjetni trg. Većina je odmah krenula kućama, a nas manja grupa do restorana-samoposluživanja „Mosor“ na početku Petrinjske ulice u kojem se moglo i samo nešto popiti. No i ti su otišli. Ostali smo samo Branko Petrović i ja i nikako nam se nije išlo doma.
Krenuli smo Petrinjskom prema glavnom kolodvoru gdje je kolodvorska restauracija radila cijelu noć. Prolazeći pored kina „Central“ spazili smo da se u dubini veže kojom se ide do njega nalaze neka vrata iznad kojih je svijetlio natpis „Ritz“, a dopirala je i neka glazba. Naravno da smo skrenuli vidjeti što je to.
Iza vrata su se spuštale strme stepenice osvijetljene prigušenim crvenim svjetlom. Na dnu je bilo predsoblje s garderobom i nekakvim tipom koji je kontrolirao tko ulazi. Taj je rekao da smo premladi da bi ušli. Nije nam mogao reći gore! Branko Petrović je bio krupniji mladić ozbiljna izgleda, izgledao je kao da ima dvadeset i pet, s njim nije bio problem. Tipu u predvorju je smetalo što sam ja dugokos. Rekao je da se može ući samo u odijelima. Skinuli smo kapute i pokazali se u odijelima. Rekao je da su unutra barske cijene, a mi sigurno nemamo toliko novaca. Izvukao sam smotuljak novčanica koje sam malko ranije dobio od „Zagreb filma“ i mahao mu s njim oko nosa. Tip se i dalje nije dao, ali se nismo dali ni mi. Izgledalo je već da ćemo se potući kad je došao neki drugi tip, nekakav šef, i – da spriječi nered - naredio mu da nas pusti.
Primirili smo se i ušli u salu. U sredini je bio prazan prostor na čijem je rubu u prvom redu bio slobodan stol. Neposredno ispred stola plesale su neke prilično obnažene plesačice i Petrović nije izdržao da se ne krevelji i dobacuje im.
Došao je konobar. Što ćemo popiti? Kokakolu. Nema. Što ima? Šampanjac. Nećemo šampanjac. Uspjeli smo se dogovoriti da nam donese pivu. I taj nas je konobar iznervirao.
I tako, sjedim i pijem pivo, a nakon plesačica je izišao mađioničar, pa neki žongler, pa se neka ženska uvijala s nekakvom zmijurinom, pa je pjevač otpjevao tri pjesme, pa trbuhozborac, pa je izašla striptizeta - sve je to izgledalo otprilike kao „Zagrebfilmijada“, ali bez animiranih filmova između - a Petrović je samo stenjao buljeći u ženske naokolo. Uglavnom su sve bile u vrlo pripijenoj odjeći, s vrlo velikim izrezima na prsima i vrlo kratkim suknjicama, vrlo namazane, u mrežastim čarapama i na vrlo visokim petama. „Vrlo mi se sviđaju“, komentirao je Petrović. „Došli smo na dobro mjesto.“
Odjednom spazim da je u posljednjem redu stolova koji su nam bili nasuprot sjedila jedna moja prijateljica, djevojka iz ulice koju sam znao od malih nogu, a uz nju neka dva matora tipa koji su se stalno naginjali prema njoj dok se ona neprestano hihotala. Trebalo mi je neko vrijeme da je prepoznam jer je bila obučena sasvim drugačije nego je inače znam, a nosila je i plavu periku. Bila je tri, četiri ili pet godina starija. Dok sam ja bio klinac, a ona već djevojčurak, često smo se zajedno igrali. S njom sam se volio igrati jer nije bila kao odurna Brankica iz kolonije u Kaštel Kambelovcu; dapače, sasvim suprotno. Kimnuo sam joj glavom nekoliko puta, mahnuo joj rukom, ali se ona – gadura – pravila da me ne prepoznaje.
Bio sam već uzrujan zbog onog tipa na ulazu, i konobar me je iživcirao, a ona me je sasvim raspomamila. Kog se vraga pravi da me ne pozna? Što ona misli o meni? Kao da sam ja netko tko bi pričao po susjedstvu da sam je vidio iza ponoći u nekom baru s plavom perikom i uskom suknjom s razrezom gotovo do gaćica? Svatko neka se zabavlja kako hoće!
Bio sam toliko ljut da sam demonstrativno srdačno prihvatio ponudu dviju od onih plesačica koje su prišle i pitale mogu li sjesti za naš stol. Čim su sjele, one bi nešto popile. Hoćemo li ih počastiti? Hoćemo, što piju? Šampanjac. Kad su one pile šampanjac, morali smo i mi. Kako su njih dvije lokale taj šampanjac, to nije bilo normalno. Naravno, nas dvojica nismo mogli dozvoliti da ženske popiju više od nas. Učas smo ispraznili jednu flašu i naručili drugu.
Nešto kasnije je moja prijateljica izašla na sredinu s jednim od onih matoraca i počeli su plesati. Ja sam odmah pozvao jednu od plesačica za našim stolom da zapleše sa mnom. Iako smo plesali ni metar udaljeni, ženska iz ulice je pazila da nam se pogledi ne susretnu koliko god da sam joj nastojao privući pažnju. Više nije bilo sumnje da me namjerno ignorira. To me je maksimalno jedilo, pa sam naručio još jedan šampanjac. Na kraju ni ne znam koliko smo ih popili, ali dobrano smo se napili. Zbog toga mi ostatak večeri nije u najjasnijem sjećanju, sjećam se samo nekih dijelova.
U jednom trenutku je jedan od onih matoraca nešto počeo grabiti moju prijateljicu, a ona se otimala. To nisam mogao izdržati. Jurnuo sam preko sale rušeći usput stolove, zgrabio matorca i odbacio ga. Da konobari i neki tipovi koji su se odnekud stvorili nisu skočili na mene, iskalio bih na njemu sve što se nakupljalo otkako smo unišli. Nastala je gužva, vukli su me pema izlazu a ja se otimao, ali se onda ipak uplela moja prijateljica, stala u moju obranu i sve se nekako smirilo.
Uopće ne pamtim kako sam se vratio kući. Probudio sam se drugog jutra ležeći na nerazgrnutoj posteljini u odijelu i cipelama. Prvo što sam spazio bio je poput tanjura veliki ljubičasto-narančasti znak „Zagreb filma“ koji mi je ležao na prsima. Potpuno sam zaboravio da sam ga zadržao na lančiću oko vrata i mora da je bljesnuo kad sam u baru raskopčao sako. Kako sam ondje bio u centru zbivanja, mora da su ga svi vidjeli. Cijelu večer sam pravio izgrede s tim na prsima. Nisam mogao ni zamisliti što su sve ostali gosti pomislili, kakav je to novi način reklamiranja!
Bez oklijevanja sam otrgnuo znak s lančića. Bilo mi je premalo da ga samo bacim u smeće, pa sam otvorio prozor i zavitlao ga poput frizbija preko ceste na Keglbajs. Stanovali smo visoko, u mansardnom stanu na trećem katu i znak je okrećući se letio daleko, daleko i pao usred djece na igralištu. Djeca su radosno ciknula i pograbila se tko će ga prisvojiti.
Kad me je petnaestak godina kasnije Dušan Vukotić pitao znam li išta o „Zagreb filmu“, zamalo sam se uvrijedio. Ja? Mene pitate? Ne znate tko sam ja! Ja sam od najranije mladosti širio slavu „Zagreb filma“ gdje nitko drugi nije i kako nitko nije! Još dugo se smijao nakon što sam mu sve ispričao, a i kasnije se smijuckao kad god smo se sreli.
Post je objavljen 21.02.2012. u 19:35 sati.