Marketing
krikovi prošlosti
Deset godina kasnije situacija se mijenjala: mnogi su dobili stanove drugdje, pa odselili, a preostali se proširili. Rukovodioci i bivši vlasnici su otkrili da je način se riješe sustanara i prošire tako da pomognu svojim utjecajem da sustanari dobiju stanove Još deset godina kasnije to je dovelo do toga da su pojedine obitelji imale cijele stanove, katove ili cijele kuće.
U drugoj polovini pedesetih i prvoj polovini šezdesetih u podrumskoj stanu kuće broj 3, nasuprot kuće mojih bake i djeda, u dvije sobe još su stanovali Grizlijeva stara i moj nekoliko godina stariji prijatelj Grizli. Ona je bila impozantna pojava. Krupna žena, visoka, širokih ramena i snažnih ruku, muškobanjasta, s ogromnim prsima, naličila je Seraghini iz Fellinijevog filma „Osam i pol“. Znala se dotjerati, utegnuti u pasu, podići punđu kao Jovanka, uspeti na visoke pete… - bila je sva ogromna. Radila je kao kondukterka u tramvaju. U kolima u kojima je ona sjedila svi su bili mirni, tihi i pristojni čak i za vrijeme najgorih gužvi. Po susjedstvu su se širile legende. Jedan je susjed bio prisutan kad je tukla dva huligana koji su se proveli kao da su naletjeli na razbješnjenu ličku medvjedicu, a drugi je svjedočio što se dogodilo čovjeku koji se pored nje pokušao švercati u tramvaju i pri tome je bio još bezobrazan. Oni koji su je znali još iz partizana pričali su da je bila nenadmašna u borbi prsa u prsa. Sustanari su se usuđivali da joj dobace nešto samo iz daleka.
Noću su je mučile more i često je znala vikati u snu po pola sata, pa i dulje: „Juriš, drugovi! Baci bombu! Goni bandu! Metaka, tko ima metaka?! Pazi - mitraljez! Naprijed! Naprijed, na bunker! Juriš! Naprijed naši! On umire! Umire! Krv, krv! Još metaka… Huraaa! Huraaa!“ i tako.
LJeti, kad su noću prozori bili otvoreni, kad se zaderala znalo me je buditi. U noćnoj tišini njen glas je odjekivao kroz cijelu ulicu. Grizli je pričao da se ne usudi probuditi je kad je spopadne, da ona ne zna gdje je kad se prene. Bojao se da bi ga u bunilu rastrgala. On se zaključavao u svoju sobu i čekao da je prođe.
Tada se još nije znalo za PTSP, nije ga se definiralo kao danas niti je bio toliko poznat, ali su ljudi ipak znali o čemu se radi. Baka mi je objašnjavala: „Znaš, ljudi koji su proživjeli nešto strašno, ne mogu to lako zaboraviti i nekima se to vraća, progoni ih, kadikad misle da su se ponovo našli u tim strašnim okolnostima… Ona po noći misli da je ponovo u partizanima, sanja da se bori, ponovo juriša i puca, baca bombe…“ Nitko joj se nije usuđivao zamjeriti što po noći budi cijelo susjedstvo.
Danas ponekad mislim da možda nije uvijek vikala samo u snu, besvjesno. Mora da je njeno vikanje znalo i nju probuditi. Zamišljam je kako je ležala u mraku, oznojena i raščupana, i znajući da su prozori otvoreni, da je čuju svi susjedi, nastavljala urlati iz sve snage. Tramvajska kondukterka je možda vikala iz svog podruma i upravo zato da je čuju svi susjedi, ministri i direktori na svim katovima i u susjednim kućama, očajnički i prkosno ih podsjećajući na vrijeme kad su svi bili jednaki, suborci i drugovi.
Post je objavljen 20.02.2012. u 05:24 sati.