Marketing
zamalo hrvatska Françoise Sagan
- Hoćeš li da ti objavimo knjigu?
Trenutak ranije takva mi je mogućnost izgledala nedostižna kao Mount Everest, pa mi nije mogao išta ljepšega reći. Ipak sam bio sumnjičav:
- Kako bi ti objavio knjigu? „Pop ekspres“ je novina, a ne izdavačko poduzeće.
Imao je spreman odgovor.
- Objavit ćemo to kao posebno izdanje. Reklamirati ćemo u svakom broju „Ekspresa“, reklamirati ćemo i prije nego izađe, objavljivati narudžbenice, prodavati preko novina, a možemo dati što ostane u knjižare...
Učas me nagovorio. Uopće nismo ni spominjali honorar, ponesen viješću da će roman biti objavljen uzdigao sam se iznad svih zemaljskih dimenzija. Pazi, imati ni osamnaest godina i objavljen roman – nisam mogao zamisliti da može postojati išta bolje. Koliko je ono godina imala Françoise Sagan kad je napisala svoj prvi roman, svjetsku uspješnicu „Dobar dan, tugo“? Sedamnaest.
- Naravno, morat ćemo to lektorirati...
Nije trebao obrazlagati. Pisaće mašine nisu imale sprelingčekere, u svakom retku mora da je bilo dvije do tri krmače od katastrofalnih gramatičkih ili pravopisnih svinjarija.
- Dao bih to Vesni Brabec. Ona je već lektorirala sve tvoje što smo objavili. Jesi li zadovoljan s njom? Može?
Što ne bi moglo? Čitao sam „Pop ekspres“, ali ne i svoje tekstove u njemu. Njih sam znao od ranije. Nisam imao pojma kakve su bile Vesnine intervencije, ali sam bio uvjeren da su bile dobre jer mi je bila vrlo simpatična, a ona se počinjala smijati već kad bi me ugledala na vratima, očigledno pod utjecajem mojih tekstova na kojima je radila. Dakle, dogovorili smo se da lekturu povjerimo Vesni Brabec, očekivali smo da će to napraviti preko ljeta, pa bi već u jesen knjiga mogla ugledati svjetlo dana.
Izišao sam na osunčanu Gundulićevu ulicu viši za pola metra. Svijet je bio moj!
Očekivao sam da Vesna neće obaviti posao nabrzinu. Em je imala itekako toga za provjeriti i popraviti, em je tekst bio pisan bez proreda pa ga je bilo teško i čitati, a kamoli upisivati rukom ispravke između redaka i po marginama. Zapravo je bilo baš dobro da „Pop ekspres“ nije izlazio preko ljeta, pa je imala dovoljno vremena da se studiozno posveti poslu.
Došla je jesen, počela je škola. „Pop ekspres“ je nastavio izlaziti, ali od Vesne ni glaska. Pitao sam Stuparića što je s njom.
- Ne znam. Prestala je dolaziti kod nas, morao sam nabaviti novu lektoricu. Sretnem je kadikad u gradu, kaže da još radi na romanu i da će mi ga donijeti čim završi.
Bio sam razočaran što se time objavljivanje romana odlaže, ali i dalje je sama činjenica da će izaći bila dovoljna da se ne zabrinem odviše. Počeo sam se brinuti kad mi se učinilo da sam u gradu, u daljini kroz gužvu, spazio Vesnu Brabec, ali mi nije uspjelo da je i sretnem. Zabrinuo sam se kada sam je jednom spazio na drugom kraju potpuno prazne ulice i već se obradovao da ću je napokon moći pitati oči u oči kad će biti gotova kad je ona nenadano skočila u neku usputnu kućnu vežu i nestala. Ušao sam u istu kuću, popeo se do posljednjeg kata, a zatim spustio do podruma, ali je nisam uspio pronaći. Ozbiljno sam se zabrinuo kada se ista situacija s neznatnim varijacijama ponovila nekoliko puta.
Situacija je djelovala tim ozbiljnija što se Vesna nije javljala na telefon, a njeni ukućani su odgovarali da ne znaju gdje je ni kad će se vratiti. Poslao sam joj pismo ili dva, bez uspjeha. Došlo je i proljeće, a moj roman ne samo da nije bio objavljen nego više nismo ni znali što je s njim. Počeo sam obilaziti mjesta po gradu gdje je Vesna inače izlazila, postavljao joj zasjede u blizini kuće gdje je stanovala, ali ne da je nestao samo moj roman, nego i ona.
Napokon sam je početkom narednog ljeta uspio uloviti. Uočio sam je izdaleka, i umjesto da krepam prema njoj, lukavo sam se prikrio. Kao Indijanac koji progoni plijen u prašumi uspio sam je zaskočiti. Kad sam bubnuo pred nju kao Ero s onog svijeta samo su joj se noge posjekle.
Satjerana u ugao ispričala mi je priču. Ona je ponijela tekst romana na more da ga na miru lektorira. Išla je sa šatorom u neki kamp pored Primoštena. S njom je išao i neki Belgijanac s kojim je bila zaručena. Belgijanac je očekivao da će ljeto završiti tako da će se njih dvoje vjenčati ili barem utanačiti datum vjenčanja. Umjesto toga Vesna je odlučila raskinuti zaruke. Belgijanac je kukao, molio, zaklinjao, bjesnio, izvodio sve što je bilo u njegovoj moći i što mu je padalo na pamet da je navede da se predomisli. Naposljetku je, vidjevši kako joj je stalo do rukopisa na kojem je svakodnevno radila, ukrao moj roman i pobjegao s njim u Belgiju. Njoj je poručio da dođe k njemu pa će joj vratiti te papire.
Ona ga je zvala telefonom, pisala mu pisma, ali je on bio nepokolebljiv – ako hoće što je odnio neka sama dođe po to! Sve nadajući se da će Belgijanac doći pameti i poslati roman, Vesna nije izvijestila Stuparića o tome, a mene joj je bio neugodno sresti, pa je bježala i skrivala se po gradu. Toliko joj je bilo neugodno da je zbog toga ostavila posao u „Pop ekspresu“ koji joj se jako sviđao.
Što da joj uradim? Jedino što je ulijevalo neku nadu bio je nadolazak ljeta, pa je postojala mogućnost da dođe i Belgijanac i donese moj roman. Međutim, Belgijanac nije došao.
Nakon što sam napokon saznao što se dogodilo s romanom, Vesna se više nije skrivala od mene. Kad god smo se sreli, umjesto pozdrava smo izmjenjivali rečenice koje smo ubrzo automatizirali kao onaj engleski „How do you do?“ Je li štogod stiglo? Nije. Jel' se javio. Nije. Vesna je povremeno spominjala mogućnost da sama ode do Bruxellesa, ali je ujedno kukala da ju je strah, da je Belgijanac lud, da se boji da je ne bi pustio nazad. Slušajući kakav je tip kreten nisam imao srca zahtijevati da mu ode u ralje, dapače - izbijao sam joj takvu pomisao iz uma.
Na jesen sam mu ja pisao. Pisao sam mu na njemačkom, na što sam dobio samo kratak odgovor na engleskom da njemački ne razumije. Onda su mi prijatelji pomogli prevesti moje pismo na engleski i prevodili njegov odgovor: gad se cinično ismjehivao otkuda mi pomisao da bi on mogao imati nekakav roman, što će to njemu? Da ima dovoljno knjiga priznatih svjetskih autora da ne treba sakupljati neobjavljene romane početnika koji pišu na nekakvim malim jezicima, i tako dalje.
Saznao sam da je u to vrijeme u jugoslavenskoj ambasadi u Belgiji bio jedan moj prijatelj još iz Bjelovara. Pisao sam mu i objasnio slučaj. Nakon nekoliko mjeseci stigao je njegov izvještaj. Naravno, ništa nije mogao poduzeti službeno, ali je pokušao navabiti Belgijanca na sastanak. Belgijanac se neko vrijeme poigravao s njim, a onda poslao vrlo arogantno, bahato pismo da ga prestanu uznemiravati, da on pojma nema niti ima pojma kako je ikome pala na pamet pomisao da bi mogao išta znati - možda zato jer je bio na ljetovanju u Dalmaciji? On ne zna ništa, ali zna osobu koja bi možda mogla znati jer zna mnogo o knjigama i radi u izdavaštvu… Tu je savjetovao da se s daljnjim pitanjima obratimo Vesni Brabec.
I tako su protekle dvije godine nakon datuma kad je knjiga trebala biti objavljena, a do teksta romana nisam došao. Današnjoj mladeži treba naglasiti jednu važnu okolnost. Tekst je postojao samo u jednom primjerku. Pisaća mašina koju sam rabio ionako nije mogla napraviti više od jedne kvalitetne kopije, a to da pomoću indigo-papira odmah ispisujem i kopiju palo mi je na pamet tek na posljednjoj trećini romana. Pored toga, ispravke i promjene koje sam unosio rukom bile su samo na originalu, na prvom primjerku, a na kopije sam ih propustio unijeti. Doduše, u te dvije godine sam mogao deset puta ponovo napisati cijeli roman, pomoglo bi mi i onih desetak odlomaka objavljenih u „Omladinskom tjedniku“ i „Pop ekspresu“, ali prve godine mi tako nešto - misleći da je tekst kod Vesne - nije padalo na pamet, a druge nisam mogao ni započeti neprestano očekujući da će se slučaj sretno razriješiti. Napisati dvjestotinjak-tristotinjak kartica iznova zahtijevalo bi najmanje dva mjeseca teškog rada, a nisam mogao ni započeti iz bojazni da će tri dana nakon što završim na vrata pozvoniti poštar i uručiti mi pošiljku iz Bruxellesa. To bi me sludilo.
Nakon tri godine napustio sam i posljednju nadu da ću dobiti svoje djelo. Preostalo je jedino napisati sve ponovo. Nu, vidi vraga, otkrio sam da roman više ne bih napisao isto kao ranije, da bih ga toliko promijenio da to više ne bi bio isti roman. Čim sam s tim bio na čistu više nije imalo smisla gubiti živce na premišljanje o tome.
Nikome nije išao u glavu taj Belgijanac. Kad je vidio da ni otetim ne može privući Vesnu, što mu je trebalo da ne vrati? Najvjerojatnije je u nekom trenu, pijan i očajan, naprosto bacio sve papire u smeće. Prijatelji su se još godinama šalili na moj račun kad god se razgovaralo o nekom svjetskom bestseleru - jesam li siguran da to nije preveden i objavljen moj otuđeni roman?
Koliko god bi mi u ono vrijeme mnogo značilo da je knjiga izašla, danas mi je zapravo drago što nije. Postojala je mogućnost da bi se svima svidjela kao Darku Stupariću, ali još i veća da bi me kritika odrala, kao što su napravili Prelogu, pa je zauvijek odustao od pisanja literature. Tko zna, možda bih bio sretniji da sam se zaposlio kao profesor i posvetio sveučilišnoj ili znanstvenoj karijeri, tko zna?
Jedino što znam je da bez ikakvog stvarnog razloga i danas ne volim Bruxelles. Nikada nisam bio ondje niti imam želju da odem, a čim čujem za njega odmah se smrknem. To je postalo i ostalo jače od mene.
Vesna se kasnije udala za Mihajla Arsovskog, grafičkog urednika „Pop ekspresa“, a ja sam nakon nje radio s brojnim sjajnim lektorima, ali nit su oni uspjeli da me privedu svojoj varijanti pismenosti niti sam se ja ikada oslobodio sumnjičavosti kad je neki lektor uzeo moj tekst u svoje ruke. Mogu napisati besprijekoran tekst kako lektori zahtijevaju, ali neću. Zato me valjda pisanje i dalje veseli.
Post je objavljen 31.01.2012. u 10:17 sati.