pohod na pedere

ponedjeljak, 09.01.2012.

Jedne jesenje ili ranoproljetne večeri nakon završetka nastave banda iz razreda okupila se na klupi ispred gimnastičke dvorane. Znam da je bilo takvo doba godine jer je rano pao mrak. Odjednom je netko obavijestio ostale da postoje pederi.

Kao da je grom tresnuo pored nas! Prvi izvještaj bio je lapidaran i nemušt, ali već i takav bio je dovoljan da se svi osupnemo, skandaliziramo i zažarimo pravednim gnjevom. Moram priznati da je i mene, koliko god inače bio obrazovan i pristojan mladić, ponijelo kao tsunami, tim lakše što sam bio potpuno nepripremljen na takvu vijest. Čak su i pornografske fotografije koje smo raspačavali u to vrijeme bile potpuno „straihgt“. Na njim se vidjelo isključivo heteroseksualne parove.

Prvi dojam koji smo stekli o pederima bio je, današnjim rječnikom rečeno, da su oni smjesa homoseksualaca, pedofila, voajera i nekrofila, nekakvi zombiji, vampiri, u svakom slučaju manijaci. Iz toga je bilo jasno da je to nešto strašno, nešto što se po svaku cijenu mora iskorijeniti.

Nakon kraćeg vijećanja bez suzdržanih i glasova protiv zaključili smo da je naša sveta dužnost da što hitnije ulovimo nekog pedera i isprebijamo. Odgovor na pitanje koliko treba tuči pedera da se opameti se podrazumijevao – dok mu ne bude dosta. Koliko je okorjelom pederu dovoljno da se odrekne svoje zle navike pretpostavljali smo da ćemo ocijeniti na licu mjesta.

U turbo-modu krenuli smo u operativnu razradu plana za ostvarenje naše svete dužnosti. Ocjenjivali smo da ih u Zagrebu može biti otprilike pet do devet, samo – kako ih prepoznati? Opasnost od njih bila je tim veća što su navodno izgledali sasvim humanoidno. Lukavo smo zaključili da im treba podmetnuti mamac na koji će se sami zalijepiti i time ujedno razotkriti. Što bi mogao biti mamac za pedere? Jednako lukavo zaključili smo da bi to mogla biti Irena Furjan, najzgodnija ženska na školi, jedna od onih rano izraslih i prikladno zaobljenih, s fantastičnim nogama kakve mogu imati samo četrnaestogodišnjakinje koje su tim više dolazile do izražaja jer je u skladu s tadašnjom modom nosila minisuknje koje su jedva pokrivale gaćice. Nije bilo čovjeka koji se nije okrenuo i slinio za njom kad je prolazila cestom, svako malo morali smo tjerati nekoga tko se zalijepio za nju, pa smo bili uvjereni da ni pederi neće moći odoljeti.

Naravno da u svemu tome nema odviše logike ni pameti, ali to samo pokazuje kakvo je vrijeme bilo i kako smo bili nedotupavi. Kad danas pročitam u novinama da su neki slični napali ili ozlijedili nekoga samo zato jer je drugačije seksualne orijentacije, uvjeren sam da su motivi jednako utemeljeni i razložni kakvi su naši bili.

Srećom je Irena imala sat duže nastavu nego mi, valjda je bila na nekoj vanškolskoj aktivnosti, pa smo se sačekali na izlazu i učas nagovorili da nam se pridruži.

Preostalo je pitanje gdje pronaći pedere. Pretpostavljali smo da se oni pojavljuju na ulicama tek oko ponoći, u čas koji se pripisuje utvarama, duhovima i kriminalcima, ali nismo imali vremena toliko čekati jer se Irena morala vratiti kući do deset. Dakle, morali smo pronaći mjesto gdje se pojavljuju i ranije.

Otprilike na tom mjestu razvoja događaja počeo sam dolaziti sebi, pribirati se i počinjati hladno razmišljati. Kad je već bilo sasvim izgledno da bi netko mogao gadno stradati, prisjetio sam se da nisam pristalica nasilja kad je bilo tko u pitanju, pa to valjda podrazumijeva i pedere. Predložio sam da postavimo zasjedu s mamcem nasred Dubravkinog puta. Obrazložio sam time da je ondje mrak i pustoš, što je djelovalo uvjerljivo jer gdje bi se inače pederi pojavljivali? Neće valjda šetati po rasvijetljenom Trgu Republike?! Pravi razlog tog prijedloga sam prešutio. Kako sam se ja često vraćao kući onuda bio sam siguran da u to doba godine i to doba dana ondje nitko drugi ne prolazi.

Dakle, zaputili smo se kao čopor euforičnih mladih vukova prema Dubravkinom putu s Irenom u sredini. Zažareni svetom misijom usput smo izvrijeđali nekolicinu tipova i šutnuli dvojicu-trojicu koji su pogledali Irenu kako nam se nije svidjelo. Irena je bila domišljata djevojka, pa nas je upozorila na jedan propust u planu. Kako su pederi poznati po tome da nasrću na druge muške, a izbjegavaju ženske, kako ćemo ih razotkriti s njom kao mamcem? Ništa, ništa, odmah smo to riješili – upravo po tome. Svaki normalan muškarac bi kad vidi Irenu nešto pokušao, a pedera ćemo prepoznati upravo po tome što neće ništa.

Došli smo do najpovoljnijeg mjesta za zasjedu, a putem smo još razradili detalje. Što ako naiđe neki normalni čovjek, vidi Irenu samu u mraku i naskoči na nju? S jedne strane, kako je naš cilj naći pedera, bio bi red da ga ostavimo na miru, tim više što smo mu Irenu sami podmetnuli. To bi značilo da bismo trebali ostati i dalje skriveni i promatrati kako nam netko nepoznat jebe prijateljicu? S druge strane, to ipak ne bismo mogli otrpjeti, pa smo se dogovorili, ako je itko napadne, da ga naprosto isprebijamo da mu tako nešto nikada više ne padne na pamet.

Irena je stala uz rub staze pored klupe na mjestu kojim je trebao proći bilo tko tko bi naišao Dubravkinim putem. Mi ostali smo se rasporedili oko nje u krugu od desetak metara, svaki iza drugog debla i počeli smo čekati. Čekali smo, čekali i čekali, a bilo je vraški hladno. Irena je cvokotala u mini suknjici. Sve je to sve više i više naličilo onom poznatom starom vicu kako stari mačak na vrhu krova uči mladog mačka što je to seks i to po najhladnijem danu u godini i nakon dvadesetak minuta smo se već dovoljno smrznuli da se ohladimo od cijele zamisli. No u tom trenu, odjednom, od niotkuda se pojavio neki čovjek.

Svi smo se ukočili od zaprepaštenja, pa i ja. Nije moguće da smo ipak namamili nekog pedera? Čovjek je bio samo crna silueta u mraku i nije prošao nego stao pored Irene. Suspregnuli smo disanje, ali ipak nismo mogli čuti što su njih dvoje razgovarali. Stajali su udaljeni metar ili dva i potiho izmjenjivali rečenice. Čekali smo dogovoreni znak kojim će nas Irena pozvati kad bude sigurna da je naišao peder, ali ona se zapričala s neznancem kao da je zaboravila na nas. Uzevši u obzir zimu i hladni vjetar, situacija je postajala teško izdrživa. Razmišljao sam što učiniti ako Gvozdanović ne mogne više izdržati i sjuri se isprebijati čovjeka samo da se sve završi... Srećom se napokon neznanac odvojio od Irene, ljubazno su se pozdravili i on je produžio dalje. Odahnuo sam.

Okružili smo Irenu i pitali je što ju to toliko dugo pričala s tim što je naišao. Ništa naročito, pitao je što radi sama u šumi u mraku. Što mu je odgovorila? – to nismo prethodno dogovorili. Ništa, muljala je nešto, pa se čovjek tek tada zainteresirao, ali ipak se na kraju uspjela izvući. Nije bio peder, zato nas i nije pozvala. Kako zna? Nije ništa pokušao, ali nije ni da nije pokazao zainteresiranost. Hajde, dobro.

Putem nazad nismo bili odviše zadovoljni, ali nismo bili ni nezadovoljni. Dali smo sve od sebe! Istina da nismo polučili neki naročiti rezultat, ali drugi put će biti bolje.

Ipak, nije bilo drugog navrata. Izgleda da je ono smrzavanje u šumi svima ogadilo zamisao, a možda smo svaki za sebe drhtureći u zasjedi imali dovoljno vremena da hladno razmislimo, pa takav poduhvat nikada nismo ponovili. Dapače, mora da nam je sve to toliko ogadilo zamisao da pedere nikada više nismo ni spomenuli.

I kad smo već kod te teme, u kinima upravo igra odličan film „Parada“. Najiskrenije savjetujem svima da ga pogledate. Ne propustite!

- 11:32 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>