Marketing
nedodirnute ljubavnice
RAZDIRANJE
Tri mjeseca nakon što sam se oženio zazvonio je telefon na mom radnom stolu. To je vrlo dobra prva rečenica, vraški dobra. Ne znam da li bih i sam mogao napisati tako dobru prvu rečenicu.
S druge strane linije začuo sam prijatan, nepoznati ženski glas. Kao druga rečenica to je odlično, ne može bolje. Ono - čitatelj zamisli prijatan, nepoznati ženski glas i sav se naježi kako sam se i ja naježio.
Nepoznata žena prijatna glasa tražila je upravo mene. Odmah sam se razbudio. Da, ja sam, izvolite… Pristojno se predstavila i započela svoju priču: ona je Njemica, studirala je slavistiku, magistrirala, jedna prijateljica joj je donijela jednu knjigu koju sam objavio, pročitala je, oduševila se, naposljetku je napisala magistarski rad o mojoj knjizi i meni kao književniku. Sad je u Zagrebu i rado bi me upoznala. Za treći odlomak ovo je sasvim dovoljno jer objašnjava neočekivani telefonski poziv i time smo već zašli u radnju.
Da nije bilo jedva primjetnog stranog naglaska u njenu glasu ništa joj ne bih vjerovao, a da glas nije bio tako prijatan ne bih olako pristao da se nađemo na kavi. Trebalo bi me duže nagovarati. Dogovorili smo se naći naredne večeri u kafiću „Velvet“ u Dežmanovom prolazu.
Naredne večeri, malo prije dogovorenog vremena sjedio sam na dogovorenom mjestu. Bila je ugodna ljetna večer, ljudi su jedva dočekali da mine sparina i masovno izašli na ulice, pa je uokolo sve vrvilo dobro raspoloženim, dotjeranim i minimalno obučenim mladim ženama. Gradom su se širile dobre vibracije.
Od telefonskog poziva iz prve rečenice proteklo je već dvadeset i četiri sata pa sam se stigao pribrati. Očekivao sam da će se pojaviti neka otromboljena slavistica s debelim staklima naočala i ovješenim sisama i počeo zdvajati nad vlastitom sudbinom. Uokolo mene sve jedna ljepša ženska od druge, a mene čeka sastanak s tako jednom repom koja će me gledati s obožavanjem i htjeti razglabati intelektualnu problematiku. Pored toga, kod kuće me čeka slatka zaljubljena mlada supruga - koji me vrag naveo da pristanem? Odlučio sam pomiriti se sa sudbinom, platiti ću joj piće, pristojno ću odgovarati na pitanja, izdržati sat vremena i tako se iskupiti za vječna vremena.
Iznenada sam primijetio da se iz pravca Ilice primiče ženska prilika koja je odskakala od svih ostalih. Bila je odjevena u nekakvu ogromnu plahtu koja je dopirala gotovo do poda, nešto između grčke toge i arapske pustinjske odjeće, to se uvijalo i kovitlalo oko nje da je potpuno skrivalo sve oblike. Nedostajala je samo burka da ugođaj bude kompletan. Jedva sam se othrvao porivu da ustanem i pobjegnem.
To nešto je stalo na drugoj stani ceste i ogledavalo se tko sjedi za stolovima. Slutio sam da je to moja huda sudba, božja kazna što sam zapostavio mladu suprugu, pa sam podigao ruku i mahnuo. Da nisam to napravio ionako bi me vjerojatno prepoznala po nekoj od fotografija na poleđina i klapna knjiga.
Krenula je pravo prema meni i kad je bilo otprilike točno posred ceste zapuhnuo je vjetar sa Sljemena, tkanina se na trenutak pripila uz tijelo i koliko god da je to kratko trajalo uspio sam se iznenaditi kako se vitka i privlačna figura ocrtala ispod tog čadora. Usprkos cipelicama ravnih potplata uočio sam da su joj noge duge i pravilne. Oho-ho! Ustao sam da je dočekam.
Započeo sam konverzaciju vrlo konvencionalnim pitanjem – kojim dobrom se našla u Zagrebu? Dobila je stipendiju na godinu dana da sakupi materijale za doktorski rad. Lijepo. Koliko dugo je već u Zagrebu? Gotovo godinu dana, boravak joj se približio kraju, pa je poželjela da me upozna prije nego ode. Dobro, ali kad je već došla u Zagreb sa željom da me upozna, zašto me nije potražila odmah na početku?
Malo se krzmala prije nego je odgovorila. Naravno da joj je to bila prva želja. Međutim, koga god je upitala kako da me pronađe, svi su se užasnuli i skandalizirali. Mene! Pa zar ona ne zna tko sam ja? Ne zna, pa su se potrudili da joj objasne. Sve najgore! Bog te sačuvao da se takvom pojaviš i na obzorju! I to su joj govorili svi od reda...
To mi je zvučalo prihvatljivo. Znam da sam momak na lošem glasu u ovom gradu, a u to vrijeme je to bilo još izraženije. Iako mi nije rekla mogao sam pretpostaviti da se kretala po Sveučilišnoj knjižnici, Filozofskom fakultetu, Akademiji, Društvu književnika... Znam što oni koji su ondje zasjeli misle o meni. Tko se ne bi prepao? No kako je onda ipak sakupila snage da me potraži?
Ponovo je oklijevala prije nego je odgovorila. Godinu dana koje je provela ovdje bile su dovoljne da shvati kako su svi koje je sretala jedan nepregledan niz idiota, da su to krugovi glupana koji glume autoritete, veličine i značaj, splet mediokriteta, hoštaplera i blefera. Pa kad je već shvatila da su svi debili, pomislila je – kad su sve te nakarade suglasne da sam netko koga valja izbjegavati, možda je zavrijedilo da me ipak upozna? Kako joj je to sijevnulo, tako nije htjela da napusti Zagreb a da me ne vidi.
NJena priča me oraspoložila i potpuno sam zanemario kako izgleda. Sjajna cura! Vidjevši da na život i ljude gledamo isto počeli smo pričati kao da se oduvijek znamo. Za desetak dana se vraća u Njemačku, ondje je čeka zaručnik, čim se vrati prirediti će vjenčanje. Ja sam joj povjerio da sam se nedavno oženio, da mi je supruga trudna, da se vrlo veselim djetetu... Nismo ni primijetili kako je došlo vrijeme za zatvaranje kafića u kojem smo sjedili.
Naposljetku su nam konobari izvukli stolice ispod stražnjica, pa smo se morali pokrenuti. Ponudio sam da je odvezem do kuće gdje je stanovala, ali mi se nikako nije rastajalo od nje, a niti njoj od mene. Umjesto da sjednemo u auto uspeli smo se na Gornji grad i krenuli lutati uzduž i poprijeko srednjevjekovnih ulica. Imao sam osjećaj da sam sreo srodnu dušu na kakvu nisam naletio u životu. Da me nije čekala trudna voljena supruga odmah bih je odveo kući i više je nikada ne bih pustio.
Desetak godina ranije bio sam upleten u neke političke sukobe. Strana za koju sam se opredijelio je temeljito poražena. Doći u političku nemilost ima višestruke neugodne posljedice, od kojih se neke očituju na iznenađujućim razinama i mjestima. U prvom redu, oni koji se time okoriste pričaju o gubitnicima sve najgore. U drugom, velika većina onih kojima si ikada u životu išta dobro napravio, nečim ih zadužio ili ste bili u bliskim ili samo dobrim odnosima takmiče se s onim prvima u ocrnjivanju da bi otklonili moguću optužbu da su ti i dalje skloni. Najveći dio ljudi koji te niti pozna niti znaju o čemu se zapravo sporilo slušaju što im se govori, iskazuju svoju revnost time da to dobro nauče i dalje prenose. U tom javnom linču se potpuno gubi meritum spora, činjenice se brišu, izmišljaju i prekrajaju po potrebama priče, a na kraju ostaje samo opće uvjerenje javnog mnijenja da si takva stoka od čovjeka da si zaslužio sve što te je snašlo i da te svatko pljune. Ono što me je veselilo u svemu tome bilo je da očigledno u priči koja mi se kači ima i dio da sam opasan sa ženama, pa je moja sugovornica, kad se napokon odvažila da se susretnemo, za svaki slučaj poduzela sve da se nagrdi, otprilike onako kako su u srednjem vijeku na područjima pod turskom vlašću roditelji krščani često sakatili i ožiljcima nagrđivali izrazito lijepe kćeri da ih janjičari ne bi ugrabili, a age ostavili na miru.
Usprkos svemu što je poduzela, nisam mogao ne primijetiti kako moja nova poznanica ima milo lice, slatke usne, lijepe oči, a rendgenskim pogledom prodro sam u balu tkanine kojom se omotala. Uopće nisam sumnjao – to je preslabo rečeno – bio sam uvjeren da bi nam se i tijela slagala kao što su se duše razumjele. Bio sam uvjeren da se zagrlimo da nas više ništa ne bi uspjelo razdvojiti.
Kad god smo u našoj ophodnji prolazili vrata njene kuće morali smo se odhrvavati porivu da ne skrenemo u njih. Da je to bila normalna, uobičajena privlačnost, nešto što bi davalo naznake da ćemo se dobro proveseliti i nakon toga okrijepljeni otići dalje, ništa nas ne bi zadržalo. Međutim je ona bila dovoljno pametna da procijeni da to ne bi završilo tako, a ja sam bio previše zaljubljen u mladu suprugu da bih išta predložio.
Razdirali smo se tako do svitanja. U svitanje smo već jedva stajali uspravno, jedva se micali i jedva držali oči otvorene. Doveo sam je do vrata, sagnuo se pazeći da joj se ne približavam da nam se tijela ne bi dodirnula, da ne bi došlo do eksplozije, i dva puta je za rastanak cmoknuo u obraze.
Danas mi se zna dogoditi da nekoga od mlađih ljudi s kojima razgovaram, a koji je nešto načuo, zanima kako je to bilo biti žrtvom političkih progona. Pod utjecajem filmova svi oni zamišljaju prisluškivanja, praćenja i noćna hapšenja, odvoženja u vlažne tamnice, logore, gulage, mučenja i ispitivanja, svjetlo u lice i batinanja... Neću reći da nije bilo i toga kroz povijest i previše, koliko god da je bilo je previše, ali mnogo je više bilo onoga što se ne da opisati i što nitko kasnije ne bi vjerovao ili bi ocijenio da se radi o bezvezarijama.
Moj odgovor je najčešće:
- Zaboravite. Najvažnije je da je sve daleko iza nas i da se nikada više ne vrati. Ionako mi ne biste vjerovali što mi je palo najteže... – Ovo je zaista najbolja moguća posljednja rečenica.
Post je objavljen 13.01.2012. u 03:24 sati.