utorak, 13.12.2011.

sve zbog stranog jezika



RUKOMET


Strani jezik počeli smo učiti u petom razredu osnovne škole. U Bjelovaru je to bio njemački, tako da kad sam se u pola šestoga preselio u Zagreb nisam mogao nastaviti u školi na Jabukovcu, jer se u njoj učio samo engleski. Upisao sam se u osnovnu školu „Ivan Gundulić“ u unutrašnjem prostoru između zgrada Masarykove i Gundulićeve ulice. Za nas s Tuškanca to je značilo da idem u školu „u gradu“. Moji dečki iz ulice kretali su na nastavu pet minuta prije početka, a ja sam morao krenuti najmanje pola sata ranije da stignem. Obično sam išao pješke, kroz šumu, a isto tako i nazad.

Osnovna škola „Ivan Gundulić“ je bila lijepa nova škola, a učitelji su bili izvrsni. U novi razred sam se odmah uklopio, ali nisam mogao ne primijetiti da druga djeca uglavnom dolaze iz sredina kakve ranije nisam poznavao. Velika većina bila ih je iz siromašnijih obitelji. Uobičajena zanimanja roditelja mojih novih kolega bila su skladištar, radnik, knjigovođa, prodavačica, a bilo ih je i nezaposlenih koji su ujutro pomagali istovarivati namirnice oko glavne tržnice. Stanovali su u derutnim starim stanovima, u ruševnim kućercima i adaptiranim šupama u dvorištima kuća koje su gledale na ulicu, često je bilo više porodica u istom stanu, neki su živjeli u vlažnim i mračnim podrumima, kupaonica je za dobar dio njih bila luksuz. Idući nekima od njih u posjetu kroz mračne memljive katakombe koje su smrdjele na kanalizaciju u početku nisam mogao vjerovati da ljudi ondje zaista žive. Mnoge obitelji bile su ne samo siromašne, nego se u njima živjelo i u nesređenim odnosima. Često se za nekoga moglo čuti „njegov otac je pijanac“ ili „otac tuče majku“, a događalo se i da su dolazili u školu s vidljivim masnicama. Bilo ih je koji su bili više gladni nego siti. Za svakoga od njih je bila neka vrsta šoka kad me je prvi put posjetio. Stan moje bake i djeda bio im je neviđena raskoš i sređenost, koliko god da je sve u njemu bilo nabavljeno uglavnom prije Drugog svjetskog rata.

Tako sam se ponovo našao u položaju onoga koji je neka vrsta stranca u svojoj okolini. U susjedstvu su sva djeca osim mene išla u školu na Jabukovcu. U novoj školi su svi bili iz strogog centra grada, jedini sam ja dolazio izdaleka, spuštao se sa brijega, iz šume. Družeći se s prijateljima iz ulice, gdje je bilo normalno da svako dijete u obitelji ima svoju sobu i sve što mu je potrebno, mogao sam ih gledati očima onih kojima je tako nešto bilo nedostupno. Družeći se s prijateljima iz škole kojima su perspektive uglavnom bile ograničene skučenim prilikama, a svaki dan uvelike nevolja, vidio sam da nisu zauvijek osuđeni na takav život.

Škola „Ivan Gundulić“ dobila je dok sam bio ondje sportsku dvoranu. Oduševili smo se kad smo prvi put u nju unišli i to nas nije minulo do kraja osmoljetke. Na početku sedmog razreda nije bilo izgleda da se uspnem uz uže. Stajao sam pored njega i koliko god potezao stopala se nisu mogla odlijepiti od parketa. No kako sam u toj školskoj godini porastao dvadesetak centimetara i odgovarajuće ojačao, jednoga dana mi je samo krenulo, noge su se odvojile od tla i počeo sam plaziti kao crv uz konopac. Kad sam se jednom uspeo do vrha više nije bilo problema i krajem školske godine sam se mogao uspeti samo snagom ruku, ne pomažući se nogama.

„Ivan Gundulić“ je bila škola s više đaka od one na Jabukovcu, možda ih je bilo i dvostruko više, a slučajno se dogodilo da su svi najveći i najsnažniji dječaci bili uglavnom u mom razredu. To se pokazalo važnim zato jer smo mogli pod satovima tjelesnog odgoja sastaviti dvije jake ekipe za rukomet. Vraški dobro smo igrali taj rukomet. Već u sedmom razredu naša ekipa je bila prvak škole pobijedivši sve osme razrede.

Rukomet je brza i dinamična igra, a zna biti i vrlo gruba. No, za razliku od veslanja, to je ekipna igra. Bilo mi je zanimljivo kad sam otkrio da u svakoj kombinaciji kako se podijelimo tim djeluje drugačije, a igra ide drugim tokom. Prebaciš igrača iz napada u obranu, a onog iz obrane u napad, lijevo krilo igra na desnoj strani, a onog s desne strane premjestiš na lijevu - i to je drugi tim! Isti čovjek koji je neprelazan u obrani u napadu može biti sasvim prosječan. Sjajno lijevo krilo na desnoj strani samo petlja, i tako dalje.

U osmom razredu su školsku rukometnu ekipu činili samo od dečki iz mog razreda. Jedino smo iz jednog drugog razreda uzeli jednog sjajnog golmana. Povremeno smo igrali s ekipama susjednih škola i obavezno pobjeđivali, pri čemu je bilo gotovo sasvim svejedno tko od nas je igrao. Izabrani igrači su se posložili u najbolju moguću kombinaciju i bili smo nezaustavljivi.

Dramatični moment dogodio se kad smo trebali ići na zagrebačko školsko prvenstvo. Postojalo je ograničenje koliko se igrača može prijaviti, zbog toga je nekolicina morala otpasti. Bio sam među onom petoricom za koje nije bilo dvojbe da trebaju ići, no među ostalima nije bilo igrača koji nije zavrijedio da također ide. Cijela ekipa na čelu s učiteljem fiskulture našla se pred teškim problemom - koga isključiti? Raspravljali smo o tome danima, odlučivali se da izbor riješimo kockom, mučili se znajući da nijedno rješenje nije dobro. Na posljednjem, odlučujućem sastanku, moja je odluka dozrela. Vidio sam da je svima ostalima bilo jako stalo da idu, a - ruku na srce - meni nije bilo toliko važno kao njima. Javio sam se i na opće iznenađenje izjavio da ja radije ne bih išao, da imam u dane osmoškolskog sportskog prvenstva neke druge zanimljive stvari u planu, neke rođendane, petljao sam, no nitko nije dovodio moje obrazloženje u pitanje. Ipak, svi su se zamislili. Na to se javio još jedan od nas petorice koji smo bili neupitni i, očito nadahnut mojim potezom, izjavio da se ni njemu ne ide. On je toliko dobro baratao loptom da nikome nije trebao dokazivati da je nezamjenjiv. Odmah se javio i drugi koji je igrao jednako dobro i ponovio isto. Učitelj fiskulture je samo u čudu gledao što se događa, mislim da je sve razumio, ali baš zato je šutio. Naposljetku se javio još jedan dečko koji je odlično funkcionirao upravo sa nas trojicom koji smo odustali i rekao da ne bi išao ni on.

Nas četvorica smo gledali utakmice sa tribina i nismo mogli vjerovati - naši dečki su igrali bolje nego ikada. Školske godine 1964-65. prvak svih zagrebačkih osnovnih škola u rukometu bila je osnovna škola „Ivan Gundulić“.
- 07:26 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker