trg za dr. Tuđmana

petak, 09.12.2011.

REZIME

PRVOG

SVESKA

Pored kafića u koji svakodnevno svratim nalazi se kiosk za novine. Jednom prilikom, još smo sjedili za stolovima postavljenim na otvorenom, moj prijatelj Nikša se uputio kupiti cigarete. Vratio se noseći poveliku knjižurinu:

- Na! Znam da ti to nikada ne bi kupio!

Pogledao sam što je donio. Prvi svezak „Osobnog dnevnika“ dr. Franje Tuđmana.

– U pravu si – ne znam ni da li bih to uzeo u ruke, osim da mi se nađe nadohvat nekim slučajem, a nemam pametnija posla. Nasumice sam otvorio i zavirio. Pogled mi je pao na strahovitu glupost, kao da me netko zalio hladnom vodom. Brzo sam preokrenuo snop stranica, povirio i – bum! – ondje je bila druga glupost, još gora. Kao da sam odskočio naišavši na neku gadost brzo sam se prebacio na drugi kraj knjige, raskrilio stranice, zavirio i – tras! Ponovo!

- Dobro da si to donio - rekoh prijatelju. – Sad znam što ću napisati sutra za blog.

Kad sam već napisao jedan post za svoj blog, napisao sam i drugi, a onda rekoh – bilo bi pošteno pročitati knjigu o kojoj pišem, vrag me zel, što košta da košta. I tako sam pročitao tu knjigu, što ne bih nikome preporučio, osim rijetkim jadnicima kojima to spada u opseg posla, iako bi – s druge strane – bilo dobro da što veći broj ljudi zna o čemu je riječ. Čitanje tih nepreglednih stranica naliči na posao tragača za zlatom: treba odbaciti ogromnu količinu bezvrijednog pijeska, šljunka i blata da bi na dnu sita ostalo poneko zlatno zrnce. Da moja žrtva nije uzaludna, za sve koje ipak zanima što u toj knjizi piše, dovoljno je pročitati ovo što sam napisao na ovom blogu jer je u tome citirano sve što je iole vrijedno, a nakon toga nasumce pročitati tri-četiri originalne stranice da bi se stekla slika o osebujnom stilu jer je to neprepričivo.

Malo je novoga što sam o pokojnom predsjedniku saznao iščitavajući prvi svezak „Osobnog dnevnika“, ali to malo je itekako važno, iako mi nije promijenilo sliku o njemu, već je samo mnogo toga objasnilo. Nikada ne bih rekao da ću naći takav dokaz, ispisan njegovom rukom, da je bio opterećen praznovjerjem, da je vjerovao u prizivanje duhova, stoljetni kalendar, horoskope, sanjaricu (o čemu mi se gadilo pisati), nadnaravne znake i predviđanje spola nerođene djece pomoću okretanja prstena i tko zna što još. Jednom riječju – bedaček. Prevario je naš narod na više načina, a jedan je laganje u stilu onog Hebrangovog „Ja ne lažem. Jedino što kadikad ne govorim istinu“, ili kako je to već taj trabant formulirao. Kad ga se biralo za predsjednika propustio je navesti i duhove i horoskop i prsten i sve tako. Bio je dovoljno prefrigan da je znao da u tom slučaju ni oni koji također u to vjeruju najvjerojatnije ne bi za njega glasali.

U njegovoj glavi kovitlao se jedan strašan galimatijas u kojemu su na istoj ravni bile popabirčene povijesne činjenice, diletantske teorije ostrašćenih političkih emigranata, najbabskije predrasude, mitologija i mitomanija, rastrzanost između podložnosti autoritetima i zavisti prema njima, sve prožeto osjećajem vlastite više vrijednosti, potpuno neutemeljenim. Taj pseudointelekt, ovlašni znanstvenik, ofrlje povjesničar, kavanski politikant, bio je pored svega i sitna dušica. Time ne niječem njegove zasluge za stvaranje hrvatske države niti ga aboliram krivnje za sve kako nam je sada. O, ne. I o jednom i o drugom moglo bi se još razgovarati, kad se već u Hagu nije.

Definitivno smatram da je zaslužio da se jedan trg u Zagrebu imenuje po njemu i čak znam koji. Na polovini pješačkog prijelaza ispred „Kazališne kavane“ nalazi se ono uzdignuće nasred kojega stoji javni sat (i to ne bilo kakav sat nego stoljetni sat!). To, e to bi mogao biti Trg dr. Franje Tuđmana! Vrlo značajna pozicija, između Hrvatskog narodnog kazališta, Rektorata, „Kazališne kavane“ i zgrade „Školske knjige“. Ako zanemarimo zamjerke i sjećamo se zasluga, tako bi se i njegov trg, u pravom razmjeru, nalazio uz trg onoga kojemu je za života na više načina želio biti tako blizu.

Prije neki dan u kafiću u koji svakodnevno svratim sjedio sam s prijateljem Nikšom. Bio je jako zadovoljan.

– Znao sam da sam dobro uradio poklonivši ti Franjin dnevnik. Slutio sam da ćeš ga pročitati, pa ja neću trebati.

Nisam ništa rekao, ali kad se dignuo da ode do novinskog kioska koji se nalazi uz kafić kupiti cigarete, izderao sam se za njim:

– Da se nisi usudio kupiti drugi dio!

Kako ono reče Aleksandar Veliki – bože, sačuvaj me prijatelja! Neprijatelja ću se znati i sam čuvati.

- 01:27 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>