Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

Dr. Tuđman i pošta



OSEBUJNI OSOBNI


SVIJET DOKTORA FRANJE



U socijalističkoj Jugoslaviji tiskovine koje je producirala politička emigracija, uglavnom u zapadnim zemljama, nisu bile odviše popularne. Dapače, zbog širenja takvog štiva neki su ljudi završili i u zatvoru. To se zakonski kvalificiralo kao „širenje neprijateljske propagande“, pa ako se na neprijateljsku propagandu nakalemilo još nešto, moglo se zaglaviti i na nekoliko godina. Da nije bilo tragično, bilo bi smiješno. U redakcije u kojima sam radio znalo je povremeno poštom stići ponešto takvo, a kadikad je netko tko se vraćao iz Njemačke na željezničkom kolodvoru u Münchenu u posljednji čas uzeo neki primjerak s kioska kao egzotični kuriozum, pri čemu nije bilo preporučljivo da bilo koga carinici ulove s tim, iako su novinari imali eventualnu ispriku da su to ponijeli kako bi se oštro obračunali s neprihvatljivim stavovima. Kad smo se dočepali nečega takvoga kolalo je od ruku do ruku i izazivalo salve smijeha ili valove sažaljenja. Stavovi koje smo mogli ondje pročitati bili su uglavnom krajnje diletantski, tekstovi nepismeni, a obavezni dio u svakoj publikaciji bio je da najnovije pouzdane vijesti kazuju da će se socijalizam urušiti i Jugoslavija raspasti najdalje za mjesec dana, a hrvatski narod jedva čeka da dođu oslobodioci iz Njemačke i spreman im se pridružiti do posljednjeg čovjeka.

U subotu 17. kolovoza 1974 navratio je do dr. Tuđmana neki Matek i ostavio mu tri primjerka nečega takvog, što je pisac dnevničkih zabilješki označio samo slovima NH (str.140). Sjećam se da sam vidio nešto što se zvalo „Nezavisna Hrvatska“ ili „Nova Hrvatska“ ili nekako tako. Bit će da je to bilo to. Taj Matek mora da je bio osoba u koju je dr. Tuđman imao enormno povjerenje, iako se između 1973. i 1978. godine pojavio, prema kazalu imena, još svega jednom. Dr. Tuđman se neprecizno izražava pa nije jasno što je posrijedi. „Navratio i Matek s tri primjerka NH.“ Da li je navratio, donio ih samo pokazati i odnio kad je otišao ili ih je poklonio domaćinu? Ne znamo. No ako su to bila tri primjerka istog broja, što bi dr. Tuđman s dva primjerka viška osim da ih pokloni nekome dalje? Ionako već pod paskom kao razglašeni disident samo bi mu još trebalo da ga ulove kako „širi neprijateljsku propagandu“! Zato mislim da u Mateka mora da je imao enormno povjerenje čim je tako nešto od njega preuzeo. Da je meni, koji nisam bio disident, netko poklonio tri primjerka nekog proustaškog glasila i savjetovao da višak podijelim prijateljima, morao bih imati stopostotno povjerenje u čovjeka da ne pomislim kako mi uvaljuje feferon u stražnjicu.

No dr. Tuđman se kao iskusni disident i opozicionar nije osvrtao na takve primisli, već je nakon toga počeo primati poštom nove brojeve NH-a. Vjerojatno je Matek bio u nekoj vezi s onima koji su to publicirali, na što ukazuje i da je donio odjednom tri primjerka, pa je javio tim ljudima da je dr. Tuđman zainteresiran. Na desetak mjesta u prvom svesku „Osobnog dnevnika“ zabilježeno je da je nakon toga na adresu u Nazorovoj ulici potom stizao NH, a pored toga stizalo je nešto označeno kao HR, „Slobodna riječ“ tiskana u Buenos Airesu, te brošure i knjige iz srodnih izvora.

Smatra se nedvojbenim da je komunistička tajna policija nadzirala sve poštanske pošiljke, a neprijateljsku emigrantsku štampu bilo je zabranjeno primati. Lukavi dr. Tuđman nije se dao zavarati. Kad mu je 17. prosinca 1973. stigla „Slobodna riječ“, oštrim okom je odmah uočio da je poslana iz Francuske, a pošiljka je došla bez zagrebačkog žiga. Sumnjivo! Na jednom drugom mjestu, kojeg sada ne mogu više pronaći, uočio je da je poštanski žig tako zamrljan, nejasan, da se ne može razaznati odakle je i kada pošiljka poslana. Sumnjivo, sumnjivo... Uvjeren da tajna policija nadzire njegovu poštu, u srijedu, 3. studenoga 1976. je zapisao: „Danas sam iz Wimbledona dobio novi broj NH. Nisam ga još pregledao. Da li namjerno puštaju ili im promiče?!“ U subotu, 23. Srpnja 1977.: „NH (XIX, 14, 17.07.1077.) opet jednom procurila poštom.“

Fascinantno je kako je dr. Franjo Tuđman, višegodišnji disident, opozicionar, vojno lice, dapače – general, reagirao na možebitnu provokaciju. Znajući da je emigrantsku štampu zabranjeno primati, uvjeren da iz pošte nadziru pošiljke njemu namijenjene, lukavac kakav je već bio, kad mu je već pala na pamet pomisao da mu možda namjerno propuštaju kompromitirajući materijal – što je učinio? Najpametnije bi bilo prvo pročitati što je stiglo, ako je zanimljivo za sačuvati – fotokopirati sve na sigurnom mjestu, a zatim odnijeti na miliciju i prijaviti da je netko poslao neželjenu pošiljku i predati im je. Nakon toga bi mu onaj tko je namjerno propustio da mu pošiljka stigne – provokator gadni - mogao staviti samo soli na rep. Ali ne! Dr. Franjo Tuđman, višegodišnji disident, opozicionar, vojno lice, dapače – general, reklo bi se doktor za ilegalu i konspiraciju, strateg i taktičar, nije se mogao od toga odvojiti, čuvao je ono što mu je pristiglo, pravio komplete. Da je to zaista bilo namjerno propuštanje, onaj posljednji žbir kojemu je to bilo zaduženje mogao je samo drhtati od ganuća. U bilo kojem trenu milicija je mogla banuti u kuću budućeg predsjednika i potpuno legalno odvesti ga na kamionetu do vrha ispunjenom corpusima delictijima (corpora delictorum).

Fascinantno je i uvjerenja budućeg predsjednika kako iz pošte nadziru pošiljke koje mu pristižu i zaustavljaju ono što je zabranjeno. Vjerovao je u to usprkos tome što su mu sve zabranjene tiskovine stizale. Dobro, možda pokoja i nije stigla, ali to nije znao. No ja znam kako smo muku mučili šaljući neke časopise pretplatnicima iz Zagreba u Zagreb. Obavezno poneko nije dobio ono na što je bio pretplaćen, poneki primjerci su se vraćali u redakciju, poneki gubili, nakon svakog broja obavezno je netko zvao i urgirao da pošaljemo još jednom. Kako li je tek pošta bila pouzdana za nešto poslano iz Buenos Airesa?! Ni moja baka nije bila ni disident ni opozicionar, a često joj se događalo da nije dobila rođendansku ili novogodišnju čestitku za koju je telefonom obaviještena da joj je poslana. Ja, iako nisam bio disident poput dr. Franje Tuđmana, često sam dobivao pisma ili razglednice na kojima su u poštanskom uredu propustili udariti žig. Uostalom, ako je vjerovao da mu pošta zaustavlja pošiljke, mogao je to lako provjeriti. Kako je čuvao komplete mogao ih je samo prelistati i izbrojati da li mu neki svezak nedostaje. Umjesto da se prestane čuditi, dr. Franjo se svaki puta čudio kad je našao nešto u poštanskom kastliću „...opet jednom procurila poštom...“! Jednom. Pa još jednom. Pa još jednom. Pa stalno tako. Ali to mu nije bio dovoljan razlog da promijeni mišljenje da mu je pošta nadzirana. Pa u utorak 20. rujna 1977.: „Čitam komplet NH s kraja prošle i gotovo sve brojeve ove godine“. Čita godišnji komplet i uvjeren je da mu ništa ne dolazi! Fascinantna je ta ljudska mogućnost (a i budući predsjednik je bio čovjek) da ustraje na nekom uvjerenju usprkos preobilju dokaza da je ono pičkin dim. Narod kaže za to „slijep pored očiju“. No ustrajnost budućeg predsjednika je i razumljiva. Kada bi priznao makar sam sebi da zaista prima sve ono što je primio morao bi odustati od uvjerenja da se sva pošta kontrolira, nadzire, otvara, provjerava, da se nepoželjne pošiljke zapljenjuju, da je vrag tako crn kako se priča. Ili – još gore – kad je upravo njegova osobna pošta posrijedi, morao bi priznati da u pošti na nju ne obraćaju pozornost, da za poštu i tajnu policiju on - dr. Franjo Tuđman - nije nikakav poseban faktor, da ga ne zarezuju ni za suhu šljivu, a to bi pak potkopavalo uvjerenje da država drhti kad on prdne.

Mogućnosti budućeg predsjednika da rastegne činjenice bile su nadnaravne. U desnom stupcu na str. 410, nakon što je zabilježio da ga je iz dremeža trgnula vijest o ubojstvu Brune Bušića, komentira:

Još jedna žrtva u bezbroju drugih.

U lijevom stupcu na str. 411, dakle – jedno do drugoga u tiskanom izdanju, piše:

Engleske novine i BBC povezuju to s prijašnjim ubojstvima, pa govore da je to treće ubojstvo hrvatskih emigranata i novinara, u posljednje tri godine.

U prvom navodu imamo ocjenu, a u drugome konkretni podatak na kojemu je ona utemeljena: tri u tri godine. To je jedan godišnje. Ako pretpostavimo da je barem netko od hrvatskih emigranata i novinara stradao od ljubomorne žene ili njenog ljubavnika, netko kao žrtva klasičnih kriminala, netko u unutarnjim obračunima emigrantskog podzemlja, možemo zaključiti da se razglašeni zloglasni Udbini ubojice nisu pretrgali od posla. Da bismo od tri došli do bezbroj, trebamo pribrojiti i sve takve stradale od stoljeća sedmog, a ako govorimo samo o novinarstvu nužno je obuhvatiti i novinare stradale nekoliko stoljeća prije pojave novinarstva, sve nerođene novinare (jer i nerođeni Hrvat je Hrvat!), te barem dva milijuna žrtava Bleiburga.


Dr. Franjo Tuđman živio je u svom svijetu. U tom svijetu brinuo se za Hrvatsku. U toj Hrvatskoj nije primijetio, recimo, da je izlazio „Polet“ (osim što je u „Vjesniku“ zapazio članak kojim se napada poznati Polimčev tekst o „Okupaciji u 26 slika“), ali je zato pomno pratio svaki opskurni emigrantski pamflet iz Patagonije. Nije primijetio mnogo toga, mnogo toga je pored njega promicalo, ali je zato vidio i mnogo toga čega nije bilo. Njegova Hrvatska je stvarno bila strašna. Iskreno mi je drago što odrastajući u Zagrebu nisam u njoj živio. Barem sam lijepu mladost imao.








Post je objavljen 05.12.2011. u 10:36 sati.