 U vrijeme kad se još pisalo rukom ili na pisaćim strojevima također su već postojale forvarduše. Pored takozvanih „lanaca Svetog Antuna“, u kojima su se obećavale svakovrsne blagodati i prijetilo raznoraznim prokletstvima ako se pismo ne prepiše i proslijedi na pet adresa po vlastitom izboru ili obećavalo fantastičnu zaradu u „lancu sreće“ koji se svodio na to da treba poslati neke novce petorici neznanaca, svakih nekoliko godina stizalo je od nekog prijatelja (ili prijateljice) pismo koje se iz godine u godinu prepisivalo i razašiljalo, živeći trajno u originalnom obliku. Jedina ljubavi moja! Primio sam tvoje pismo u kojem mi pišeš da je za te je- dini život bio u mom zagrljaju. Kažeš da su ti uspomene iz banje najveličanstvenije. Slažem se. Vjerujem da ću te je- dnom još držati u zagrljaju. Voljet ću te, jer ti ćeš me tre- bati dok mi traje snaga. Sjećaš li se kad si mi svoje no- ve pjesme pjevala i očarala me. Kad si svoje ruke u zanosu bo- žice obavila oko mog tijela grčevito, a kad je ku- ći trebalo poći, bila si sva slatka kao da je vječni tvo- rac ulazio u tebe. Tvoja lijepa, mlada, jedinstvena pi- toma glavica bila je u mojim rukama, tvoja čista duša djevoja- čka navela me na strasni zanos i ljubav sam pro- matrao našu kao najveći ukras i pro- bao na sve načine. Ali, sad je sve prošlo, pa se je- dnom za uvijek odreci mene. Zašto očajavaš? Nisi ostavljena se- bi sama! Naravno, ne zna se tko je anonimni autor pisma, ali je razumljivo zašto je neiskorjenjivo kolalo snagom kompjutorskog virusa protiv kojega nema zaštite. Naizgled lirsko ljubavno pismo u sebi krije ne samo priču, nego možda i tajnu ljubavi. Jeste li uočili? Naputak onima kojima je promaklo: čitajte pismo napreskokce, svaki drugi red… |
 Krajem 1992. godine u nekoliko se novina pisalo kako je osoblje hrvatskog zrakoplovstva dobilo službeni naputak da ubuduće koriste nove riječi, hrvatskije od onih koje su do tada rabili. Začuđujuće, u istim se napisima zgražavalo nad tim do te mjere da je slučaj završio tako da je neko autoritativno tijelo našeg zrakoplovstva izdalo saopćenje kako sve to nije istina, da su sva zgražanja nepotrebna jer je posrijedi zlonamjerna izmišljotina, da takvog naputka nikada nije bilo. - Mož' si mislit! – smijuljio se prijatelj s kojim sam se svakodnevno viđao u kafiću, a tada je radio u avijaciji. – Svi smo ga dobili s naredbom da ga zalijepimo na zid pored radnog mjesta i strogom uputom da koristimo isključivo propisane izraze. Donijet ću ti ga sutra. Sutradan sam dobio fotokopiranu listu. Nedavno, dok sam premještao ormare, ponovno sam na nju naišao i izvjesio je na vidljivo mjesto. Lista je već na prvi pogled bila čudna jer je ondje gdje bi se očekivalo slovo „nj“ bilo slovo „n“ s nekakvim akcentom ponad njega, a umjesto „lj“ je bio „l“ s nekakvim repićem pri dnu. Štoviše, na dva mjesta su i iza takvih „nj“ i „lj“ bili dodani i „j“, što ne mogu ni pretpostaviti kako bi se izgovorilo.  (Vidim da mi blog-editor ne prihvaća taj čudni "l/lj", pa ću umjesto njega upisati „lj“ u zagradama.) brigadir ___________________ tisućnik korpus ____________________ krilo eskadrila __________________ jato balon _____________________ mieh radiotelegrafist _____________ razglasni brzojavnik instruktor __________________ uputite(lj)j radiogoniometar ____________ tražilo krugovalah voženje ___________________ vozańe kerozin ____________________ petrolej pilotska palica ______________ rudo, oje akumulator _________________ muńosprem magnetni __________________ gvozdotežna kompas ___________________ sjevernica autopilot __________________ samokrm neutraliziranje ______________ onemoćba kombinezon _______________ kuk(lj)ica aviobombe ________________ razornice raketa ____________________ potisnice probni pilot ________________ pokusnik poklopac kabine ____________ pokrov izbe rotor _____________________ uvrtnik front _____________________ učelak patroliranje ________________ oblietańje imelman __________________ uvrtovrat Nepismeni jezični reformator nije znao da bi podnaslov njegove liste trebao početi s malim slovom „z“, ali takvi su jezični čistunci: što manje znaju, to su više poneseni entuzijazmom. Godine 1992. jezični dušebrižnici svih fela bili su na vrhuncu raspomamljenosti, tako da je krajem godine, u „Večernjem listu“ od 12. prosinca, jedan od najuglednijih domaćih lingvista mrtav-ozbiljan tvrdio da se „morski pas“ zapravo hrvatski kaže „tuljan“. Ludilo jezičnih dušebrižnika ispoljavalo se svakom prilikom i naviralo sa svih strana, te se naposljetku i Zlatko Crnković, legendarni urednik „Hit biblioteke“ Znanja, kojme nitko nije mogao predbaciti da nije Zaslužni Hrvat i da se ne razumije u jezik, morao javno oglasiti s opomenom da se priberu. Prisjetio sam se svega toga čitajući izuzetnu knjigu Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“. To je prva knjiga na koju sam naišao za koju smatram da bi je trebali pročitati ne samo oni koji se na bilo koji način bave jezikom, nego i oni koji ga samo koriste, a da nikada nisu pročitali ijednu knjigu koja o njemu govori. Nemojete se zanositi da je ludilo o kojem govorim iščezlo. Ono se samo svelo na onu mjeru koju svi doživljavaju kao normalnu.  |
 Dolores Lambaša razmišlja da napiše knjigu! - odjeknulo je prije nekoliko dana sa stranica svekolike žute štampe i podjednako žutih internetskih portala. Dolores Lambaša će MOŽDA napisati knjigu! - bila je senzacija dana. Napišite u Google Lambaša +knjigu, pa ćete vidjeti. Zamislimo o čemu sve Dolores Lambaša svakodnevno razmišlja: podrezati nokte, kupiti mlijeko, ima li benzina u automobilu… o mnogo toga što svatko od nas svaki dan razmišlja, i to - naravno - nije vijest, ali kad razmišlja o knjizi - to je vijest. Knjiga je vijest, i to ne bilo koja nego upravo ona o kojoj razmišlja Dolores Lambaša, a ne bilo tko od mnogobrojnih blogera. Može Eduard Pranger ne samo razmišljati nego i pisati svoju već drugu knjigu, pa to našu štampu neće zanimati kao ni prva koju je već objavio. Istovremeno je Anej Sam ne samo razmišljao nego i napisao i objavio knjigu koja analizira javnu pojavu Nives Celzijus. „24 sata“, najuspješnije dnevne novine, prepoznale su da im je to tema i posvetile joj sedam stranica, „Nacional“ tri, „Večernji list“ dvije. Ostali - muk. Ni slova. Kako to da šute „Glorije“, „Storyji“ i kako se već sve ne zovu? Da li zato jer im je Anej Sam jednako nezanimljiv kao Eduard Pranger? Neće biti zato jer se već ranije, kad je tužio svoju kćer zbog klevete, pokazalo da im je Anej Sam zanimljiv, a da im je Nives Cenzijus zanimljiva to je već notorno. Neće biti zato jer su „24 sata“, „Nacional“ i „Večernji list“ pokazali da je knjiga Aneja Sama zanimljiva novinarska tema. Nije dakle to, pa samo nešto drugo može biti razlog tom strašnom muku. Što bi to bilo? U knjizi „Kamo sutra“ Anej Sam nije samo razobličio javni lik Nives Celzijus, nego podjednako i mehanizam koji ga je stvorio i koji ga eksploatira - žutu štampu, ne libeći se pritom obrušiti i na neke njene kreatore i moćnike poimence. Teško je reći što je gore. Nives Celzijus je tako jak marketinški proizvod da je dovoljno staviti njeno ime u naslov bloga, pa da taj dan posjeta bude i deset puta veća nego uobičajena. (Provjereno.) Ona je žutoj štampi potrebna upravo ovakva kakvu su je stvorili (o tome i knjiga govori), ali ne treba se zanositi da je ne bi bez skanjivanja razapeli kada bi im to povećalo prodanu nakladu samo jednog dana bez obzira kako bi se to odrazilo na sirotu Nives Zeljković. „24 sata“ je dovoljno jak da može opstati i bez N.C., ali svi oni koji su jučer pisali kako se pojavila na pulskom sudu povodom tužbe protiv organizatora književne nagrade „Kiklop“, a o promociji Anejeve knjige koja je bila istog dana nisu napisali ni riječ, nisu. Izgleda da je ipak gore što je Anej u „Kamo sutra“ dirnuo u najveću svetinju žute štampe - samu žutu štampu. Za razliku od oglašivača koji joj rade što hoće, ništa nije platio. E, to da je netko jebe, a ne plati - to ne može! Kako je Anejeva knjiga se samo velika, teška i debela, nego je izneseno u njoj takvo da se nitko iz žutila ne može s tim nositi, nema izgleda da je pokušaju opovrgnuti. Strategija koju su odabrali je ona Sanaderova „psi laju, a karavane prolaze“, tj. da se odnose prema njoj kao nosorog prema komarcu. Međutim, kako komarac može biti prenositelj neke bolesti od koje stradaju i nosorozi, vjerojatno možemo očekivati senzacionalno otkriće da je Anej Sam trgovac dječjim organima iz Tajlanda ili nešto slično, kako bi se diskvalificiranjem autora otpisalo i sve što je napisao, u prvom redu „Kamo sutra“. Napad na najveću svetinju žute štampe je vjerojatno pravi razlog zašto svi koji šute šute. Svi šute, pa se o knjizi o kojoj bi se pisalo ne piše, pa je knjižare ne naručuju, pa se i u rijetkim knjižarama gdje se prodaje ne prodaje, pa je zapravo jedini način kako se može nabaviti preko interneta. Novinski izdavači kukaju da im posao slabo ide zbog interneta. Jednako kako prešućuju Anejevu knjigu odbijaju se suočiti s vlastitim odrazom u ogledalu. Slabo im ide jer ne znaju raditi dobre novine. Izgovaraju se da rade novine kakve rade jer publika upravo to traži. (Da publika upravo to traži ne bi imali problema sa slabim nakladama.) Ne, oni rade takve novine jer ne znaju bolje. Dokle god ne shvate da su knjige Eduarda Prangera njihova tema, pa stvore klimu u kojoj će se one sjajno prodavati - a to se nikada neće dogoditi - njihovo strmoglavljivanje u sve veće žutilo i beznađe biti će nezaustavljivo. Dokle je taj pad uznapredovao vidi se i po tome što se s mukom žute štampe esnafski solidarizirala i navodna ozbiljna štampa, a i mnogi blogeri reagiraju u skladu s tim kako su ih već ranije preparirali. Vi koji ovo čitate nalazite se pred jednostavnom dilemom, koliko god toga bili svjesni ili ne bili. Podržati muk žute štampe ili ne. Podržite li njihov muk, podržat ćete i njih. S druge strane, ne bi im mogli dati veću pljusku nego da knjiga, usprkos njihov muku, glasu Zida o kojem sam već pisao, dođe do čitatelja, ide od ruke do ruke, da se o njoj govori, da ono što ona govori uđe u svijest što većeg broja ljudi, Sinova sunca. |
 Anej Sam je osoba koja toliko voli i cijeni knjige da to gotovo naginje fetišizmu, međutim ipak nije toliko zastranio jer pravi oštru razliku između dobrih i loših knjiga. Loša knjiga može biti bog zna koliko luksuzna, šarena i dobro dizajnirana, a da mu ne znači ništa, dok dobra može biti bilo koliko stara, ofucana, oštećena, pokupljena sa smetišta, a da mu je vrlo dragocjena. Kad sadržaj smatra vrijednim rado bi i da je knjiga kao predmet takva da može taj sadržaj što trajnije sačuvati, da se što ugodnije može čitati, pa da u cjelini što ljepše izgleda. Trebali bi vidjeti knjige koje je izdao u Sloveniji! Na ničemu nije štedio i jedna izgleda bolje od druge, i estetski i po solidnosti izrade. Anej nastoji raditi knjige trajne vrijednosti, one koje se neće odbaciti nakon jednog prelistavanja, kojima ćemo se iznova vraćati i koje će izdržati mnoga prelistavanja i fizički dugo potrajati. Naposljetku i „Kamo sutra“ je takva knjiga, posljednja u tom nizu. Kako i ja volim knjige, nisam mogao ostati ravnodušan na to koliko i kakvih je hvalospjeva u „Kamo sutra“ Anej uputio knjigama kao takvima, te čitanju kao jednoj od vrhunskih ljudskih aktivnosti. I zamislite sad kad takav čovjek naleti na „Golu istinu“ i pomno je pročita! Tako ju je očerupao da od „Gole istine“ nije ostalo ni G na I i potpuno ju je ogolio. Na primjer, Anej obilno citira „Golu istinu“ da se ne bi pomislilo da izmišlja. U jednoj epizodi autorica priča kako joj se otac jednom nenadano pojavio s ljubavnicom, uspješnom poslovnom ženom iz Slovenije, jer im je zatrebalo prenoćište pa su se uvalili u stan njezine majke. Autorica, još djevojčica, prišunjala se do vrata sobe u kojoj su se zatvorili i čula da su pričali o njoj. Kako bešćutno od oca da se s ljubavnicom uopće pojavio na vratima žene s kojom je imao dijete, zar ne? Mnogi čitatelji „Gole istine“ mora da su bili zgroženi njegovim moralnim likom. Da bi opovrgao tu priču Anej se ne poziva na nikakve druge dokaze osim same te priče koju je autorica ničim izazvana ispričala. Još da je navela kako se uspješnoj poslovnoj ženi pokvario auto, a po noći nisu mogli naći mehaničara, te da su ih neposredno prije okrali pa su ostali bez novaca i kreditnih kartica i da se sve događalo kad se Anej tek preselio u Sloveniju pa još nije govorio slovenski, hajde de. Ovako, kakva je to uspješna poslovna žena koja si ne može priuštiti hotel bilo gdje da se nađe, nego je prisiljena kucati na vrata žene s kojom njezin ljubavnik ima dijete? Zatim, što će joj uopće prenoćište kad do Slovenije treba samo pola sata vožnje? Ljubavni par nema drugog posla preko noći nego raspravljati o bistrini prelijepog djeteta! I - pazite sad! - dvoje ljudi iz Slovenije u intimi razgovaraju hrvatski kako bi ih dijete za koje ne znaju da je s druge strane vrata moglo razumjeti. Bilo bi terapeutski natjerati onih stotinjak tisuća ljudi koji su pročitali „Golu istinu“ da pročitaju i „Kamo sutra“ kako bi vidjeli što su uopće kao prvo pročitali. Nastranu Anejevo deklarativno hvaljenje čitanja i dobrih knjiga. U krajnjoj liniji, onima koji ga ne poznaju to može izgledati i kao frazetine. Ono što se ne može fingirati je profinjeno umijeće čitanja koje je Anej demonstrirao, nešto što se ne može steći ako se ne pročita gomila dobrih knjiga. „Kamo sutra“ se može gledati i kao priručnik kako treba čitati, ne samo „Golu istinu“ nego i bilo što drugo. Čitanje je besmisleno bez razmišljanja i razumijevanja, bez toga je puko traćenje vremena pri kojemu je svejedno čitamo li djelo vrhunske književnosti ili bilo kakvo literarno smeće. Stoga čitanje zahtijeva i razvijanje kriterija što je dobro, a što nije, i nemoguće je kvalitetno čitati a da se kvalitetno ne misli. Naposljetku je sve izneseno u „Kamo sutra“ nevažno samo po sebi, onaj nivo priče koji će nekima izazvati navalu senzacionalističkih slina tek je potka na kojoj se tka poema istinskom, smislenom čitanju i izgradnji produhovljene ličnosti. ---------------------------- Promocija knjige „Kamo sutra“ održana je15. rujna u 19 sati u čitaonici i knjižnici „Bogdan Ogrizović“, kojom prilikom se mogla nabaviti i knjiga s popustom. |
 Mnogo mi se godina nakupilo na plećima, ali u sjećanju mi je još živo kako sam kao dijete mrzio kada su me roditelji vodili nekakvim tetama i stričekima. Počinjalo je tako da su me, dok je kroz prozor dopirala graja ekipe koja je u dvorištu igrala nogomet i kojoj bih se priključio radije nego išta na svijetu, uređivali za posjet. Oblačili su mi košulju koja me je stezala, odijelce koje mi je bilo neugodno, čak znali pritegnuti oko vrata i kravatu! Tako uređen osjećao sam se kao drveni lutak ne smijući se ni pomaknuti da se ne zaflekam, na neki drugi način uneredim ili - najgore od svega - poderem ono na sebi. Bilo je nepodnošljivo pod prijetnjom primjene šibe po stražnjici sjediti nepokretan dok je sve u meni vapilo za skakanjem, trčanjem i prekobicavanjem. Najgore od svega bilo je češljanje koje se svodilo na fizičko nasilje: čupanje od kojega su mi suze vrcale. Povrh svega znao sam da će me ondje gdje me vode ljubiti - te da ću i ja njih morati poljubiti! - neke stare žene koje neugodno mirišu i neki muškarci čekinjavih obraza koji mojoj nježnoj dječjoj koži djeluju kao da se prislanjam uz ježa. Nakon toga je trebalo neizdrživo dugo ponovo nepokretno sjediti na neugodnim stolcima i povremeno pristojno odgovarati na bolno glupa pitanja. Bilo je to svojevrsno silovanje: nametali su mi svoju volju, prisiljavali me na ono što ne volim, uzrokovali su mi fizičke patnje, slinili po meni i balavili me. Ne samo da sve to nisam volio, nego to toliko nisam volio da sam u tim trenucima mrzio roditelje zbog onoga na što su me prisiljavali. Koliko i kakvog nasilja ima u svakom odgoju mogu raspravljati pedagozi, ali nitko razuman neće navedeni primjer ocijeniti kao silovanje. Silovanje je precizan pravni termin i u bukvalnom značenju se u javnosti rabi s preciznim specifičnim sadržajem. Kao takvo ono jest ili nije - nema ništa između. Silovanje, ili pokušaj silovanja, je bilo ili nije bilo i nema trećega. Živimo u društvu u kojem je guranje palca u anus sudski okvalificirano kao srdačan pozdrav, svojevrsno rukovanje, ali nitko pri sebi se ne može ne zgroziti na tu nakaradnost. Svatko razuman i civiliziran smatra silovanje zločinom za koji nema opravdanja. Silovatelj je ne samo nasilnik nego zločinac. Utoliko rezoniranje „ako se već govori, mora da je nešto bilo“ nije primjereno. Uvijek je nešto, ali to ne govori je li to silovanje ili ne. „Gdje ima dima, ima i vatre“ može biti točno, ali i ne mora; naime, kao dim može izgledati, pogotovo izdaleka, i magla. Silovanje je delikatan zločin jer često, naročito nakon proteka vremena, nema dokaza. Postoji samo optužba i poricanje, dvije osobe od kojih jedna tvrdi jedno, a druga upravo suprotno. Ne mogu oboje biti u pravu. Problem se svodi na arhetipsku biblijsku priču o Salamonovom sudu: u vrijeme prije DNK-analize sudac po ničemu nije mogao sa sigurnošću znati tko je u pravu, ali su obje osobe koje su tvrdile suprotno sa sigurnošću znale koja od njih govori istinu, a koja laže. U slučaju Aneja Sama, optuženog za taj zločin, a u javnosti i osuđenoga, zločin je tim gnjusniji jer mu je pridodano i rodoskvrnuće i pedofilija, pri prosudbi se možemo osloniti jedino na indicije i intuiciju, karakterne prosudbe i u krajnjoj liniji možemo samo vjerovati jedno ili drugo. Ako je kriv, zaslužio je sve što ga je snašlo i još se jeftino izvukao. Ako je nevin, onda je nad njim izvršen zločin. Nema trećega. Ako je nevin, zaslužuje podršku, a najmanje što možemo učiniti jest da pročitamo njegovu obranu, već i zato da zadovoljimo princip pravednog suđenja po kojemu treba saslušati „i drugu stranu“, da imamo na osnovu čega formirati vlastito uvjerenje, a ne poput marioneta slijediti ono što je servirala žuta štampa. Ako je kriv, onda više nema potrebe za ikakvim razgovorom. No ako ne pročitamo njegovu knjigu preostaje nam prosuđivati samo na osnovu nedovoljnog ili pristranog informiranja, što znači da smo ga unaprijed osudili, o čemu svjedoče čak i dobronamjerni komentari na postove u kojima sam ranije pisao o tome koji se svode na nagađanja i naklapanja. Kako je Anej Sam obijeđen u javnosti, javnost je ona koja ga može i osloboditi optužbe, a javnost čini svatko od nas. Utoliko od svakoga od nas zavisi hoće li krivac ostati kažnjavan ili će nevin čovjek biti oslobođen. Je li nam to svejedno? Koliko god nam bio čudan, nesimpatičan ili nas svojom pojavom, govorom i djelovanjem iritira, je li to dovoljan razlog da zbog toga povjerujemo o njemu i ono najgore, pa da ga se nadalje zbog toga linčuje? Statistike govore o ogromnom postotku djece koja su ne samo zanemarivana, nego i maltretirana, pa i seksualno zlostavljana. Jozef Fricl i Wolfgang Priklopil izgledali su svima koji su ih poznavali poput običnih, svakodnevnih, normalnih ljudi, sve dok se nije otkrilo kakvi su monstrumi. Imajući to na umu čak i ja koji poznajem Aneja desetljećima i spreman sam staviti ruku u vatru da nije napravio ono za što ga se optužuje, ne mogu biti stopostotno uvjeren da nije tako bilo. Mogu vjerovati, ali ne mogu biti uvjeren nikakvim nepobitnim dokazom. U tome je monstruoznost optužbe - da se od nje ne može oprati. Kojim god se argumentima branio, crv sumnje ostaje. Taj crv je tako gadan da i oni koji su svjesni da je to samo crv sumnje, zbog njega nastoje ostati što dalje od cijelog slučaja. Što god mislili o Anejevoj mogućoj krivici, njegova knjiga „Kamo sutra“ na osobnom primjeru govori o univerzalnom problemu, nečemu što se svakome može dogoditi, o nevino optuženima i istini. Onaj tko laže je u prednosti jer bira vrijeme, mjesto i laž s kojom će napasti. Zahtjev da se trebaju saslušati obje strane ne znači da su obje u pravu. Ako jedan tvrdi „crno“, a drugi „bijelo“, istina nije nužno siva, a u nekim slučajevima niti ne može biti. „Sve je relativno“ nije istina, jer istina nije relativna. Relativne mogu biti interpretacije istine, bolje ili lošije, uvjerljivije ili neprihvatljivije. Činjenice ne mogu biti relativne, polu ovo - polu ono. Činjenice jesu ili nisu. A silovanje ili ne-silovanje je činjenica. Silovanje nije interpretacija. Da knjiga „Kamo sutra“ govori samo o jednom izdvojenom slučaju ne bi mi bila zanimljiva, koliko god slučaj sam po sebi bio intrigantan. Pojedinačnih slučajeva je bezbroj, nemam vremena potrošiti život idući od jednoga do drugoga. Anej Sam uspijeva svoj slučaj razmotriti na nivou paradigme koja govori i o mnogim drugima. A „mnogi drugi“ smo prije ili kasnije, benignije ili drastičnije, svi mi. |
 O mladoj Nives Zeljković znam samo da je vrlo zgodna, da se vrlo rano fizički razvila, da izgleda atraktivno, upadljivo. O Nives Celzijus nemoguće je ništa ne znati jer se na nju nailazi u medijima često i svugdje. Naravno, ne zanosim se time da bi medijima trebalo bespogovorno vjerovati, te da se javni lik poklapa s onim stvarnim. Ipak i na osnovu javnog lika možemo sa sigurnošću ponešto o stvarnom zaključiti, mnogo više toga je moguće spekulirati, a najviše niti nećemo niti možemo saznati. Utoliko i o onome što joj se dogodilo mogu samo vjerovati, uvjerenije ili slabije, ali sam ne mogu ništa tvrditi. Na osnovu toga kad čitam što je o njoj u knjizi „Kamo sutra“ napisao Anej Sam, doživljavam je prvenstveno kao simbol i metaforu za mnoge druge djevojke kojima je ona uzor, njen javni lik je fenomen sam po sebi, a još šire sve se može čitati kao rasprava o onome što se svakome može dogoditi. Jedno od pitanja koja iskrsava iz knjige „Kamo sutra“ je odnos roditelja i djece - kad se otme kontroli, izmetne u ono što nitko od njih ne bi želio, kad se toliko zatruje da postane nemoguć. U nekoj mjeri to se događa mnogima, u maloj mjeri gotovo svima, a u drastičnim slučajevima imamo primjere koji mogu biti vrlo instruktivni. Mnogi roditelji koji se smatraju odgovornim i brižnima, a i okolina ih drži za takve, često su prema svojoj djeci potpuno nekritički. Moga djeca su prema svojim roditeljima bezrazložno prekritična. Svi znamo toliko mnogo primjera jednog i drugoga da ako to već ne smatramo normalnim, onda to prihvaćamo kao neizbježno. Ali što napraviti u slučajevima kad se roditelj ili dijete izmetne u ono što je potpuno neprihvatljivo, kad jedni ili drugi naprave ono preko čega se ne može prijeći? Što ako se dijete pretvori u nekakvog monstruma, manijaka, serijskog ubojicu? Što ako rodite malog Charlesa Mansona, Metoda Trobeca ili Adolfa Hitlera? Što ako vam jedno dijete ubije drugo? Kako su se Adam i Eva odnosili prema Kainu nakon što je ubio Abela? Koliko god si sami predbacivali ili vas drugi optuživali da ste sami krivi kako ste dijete odgojili - preostaje pitanje kako dalje. Kad naiđemo na primjer kao što su Anej Sam i Nives Celzijus, da li izbjegavati razmišljati i govoriti o tome jer je to delikatna tema, senzacionalistički se dohvatiti toga upravo zato jer je delikatna tema ili se upustiti u razmatranje teme bez obzira koliko je delikatna? Što savjetovati prijatelju koji se žali da ga je majka odgojila u ateističkom duhu, a u starosti je postala religiozni fanatik i dok se on o njoj brine na svakodnevnoj bazi, ona mu neprestano truje život? Što reći drugom prijatelju kojemu je sin falsificirao potpis, prodao kuću u kojoj žive i spiskao novce? Što kad roditelji ili djeca naprave nešto što se više ne može ispraviti niti preko toga prijeći, kad se izrode u nešto s čim se više ne može ni razgovarati? S odnosa roditelja i djece problem se može sagledati i šire, proširen na ukućane, susjede, prijatelje, ljude na poslu (kolege, nadređene i poslovne suradnike ili konkurente), slučajne prolaznike... Od svakoga možemo doživjeti ono što ne volimo, ne odobravamo, ali i ono što ni po koju cijenu ne smijemo niti smo spremni otrpjeti. Od bračnog partnera se još i moguće razvesti, ali kako se razvesti od potomka? Budimo realni - nema recepta. Isto tako realno, mnogi takvi sukobi ne završavaju u skladu s tim tko je u pravu ili tko je nevin, nego u skladu s rasporedom snaga. Razvoj situacije je najčešće posljedica toga tko što uopće može učiniti, a ne onoga što bi bilo najbolje, najpametnije ili najpravičnije. Neki roditelji rješavaju takve probleme naprosto tako da dijete izubijaju, iskale bijes i razočaranje i nadaju se da će se time naplatiti i izbiti mu neželjena ponašanja zauvijek iz glave. Drugi dijete otjeraju i razbaštine. Crna kronika je prepuna primjera do čega takvi sukobi dovode, a to je tek vrh sante koju čine slučajevi za koje ne saznaju ni oni iz najbliže okoline. Anej Sam je izložio svoj jad, kako ga on vidi, i što je on poduzeo. Koliko je svaka, pa i njegova, situacija jedinstvena, tako je i njegova reakcija jedinstvena. Povrijeđen klevetama tužio je kćerku sudu, povrijeđen knjigom napisao je drugu. Dok je kćerkina knjiga po svemu „trash“ namijenjen zaglupljenim masama, otac je odgovorio upravo suprotnim - luksuznoj knjizi u maloj nakladi namijenjenoj manjini koja će je moći shvatiti i cijeniti. Njegov recept nitko ne može slijediti, ali daje dovoljno naputaka o kojima bi svi trebali razmisliti da budemo spremni ako nam se - na daj bože - nešto slično dogodi. Ovo o čemu razglabam je samo jedna nit u knjizi. „Dok jednom smrkne, drugome svane“ odrazilo se tako da je Aneju toliko smrknulo da je iznjedrio knjigu koja bi mnoge mogla prosvijetliti. |
 Prije četvrt stoljeća javno mnijenje tadašnje Jugoslavije oduševljeno je prihvatilo „otkriće“ meksičkog amatera-diletanta i mitomana Salinasa Pricea da se drevna Homerova Troja ustvari nalazila u hercegovačkom mjestašcu Gabela. Novine su se utrkivale koja će više i pohvalnije pisati o tome, političari su se gurali iskazati podršku, poznate ličnosti su davale pohvalne izjave, Salinasa su vodili i ugošćavali uzduž i poprijeko, slinio je na svim televizijama bivših republika, zavladala je opća euforija. Tada su pokojni veliki lingvist Dubravko Škiljan, profesor Zlatko Šešelj i još pet znanstvenika sjeli i učas složili sjajnu knjižicu „Troja i kako je steći“ kojom su razobličili tu glupost do srži i u pojedinostima. To je jedan od rijetkih primjera da su se ljudi vrhunskih kvaliteta prihvatili na pravi baviti nečim što je daleko ispod razine njihovih interesa. Naime, kod nas vlada sasvim druga navada. Svaki čas neka budaletina ispali neku nepojmljivu budalaštinu koju onda drugi slični, srodni, lakomisleni ili zlonamjerni prihvate i dalje rastežu i izvrću kako kojemu odgovara. Oni kojima je na prvi pogled jasno da je riječ samo o gluposti na to se ni ne obaziru. Na taj se način stvaraju dvije razine javnog mnijenja. Na jednoj silno mnoštvo guta glupave senzacionalističke tiskovine i pobožno bulji u podjednako glupave televizijske emisije, pa u krajnjoj liniji bespogovorno prihvaća i svaku nebulozu koju im servira vladajuća politička garnitura (na primjer: "novac nije imovina"), a na drugoj postoje pojedinci i grupe kao izdvojeni otoci koji se zgražaju i ne žele imati ništa s tim. Niz je razloga zašto se pametni ljudi izbjegavaju baviti glupostima koliko god one bile raširene, nezdrave, štetne i kao takve čak i opasne. Pametni se ljudi bave pametnijim stvarima. Zašto bi se prihvaćali čišćenja nekog smeća, pri čemu bi se i sami mogli zaprljati? Uzaludan posao: kad netko sam ne shvati kakve su budalaštine posrijedi, malo je vjerojatno da će ga ikakav pametan argument osvijestiti. Naposljetku, kad se netko odluči dokazivati očigledno izlaže se opasnosti da si natovari za vrat svu onu nepreglednu bulumentu budaletina i prefriganaca u bijesu jer narušava njihovu željenu sliku stvarnosti. Takvog nezahvalnog posla prihvatio se Anej Sam knjigom „Kamo sutra“, ali i on zato jer je stjecajem okolnosti bio na to natjeran. (Njegova - navodno - biološka kćerka Nives Celzijus iznijela je u svojoj autobiografiji „Gola istina“ optužbu da ju je spolno napastvovao dok je bila mala djevojčica.) „Kamo sutra“ je bespoštedna anatomija „Gole istine“, ali ujedno i stotine tisuća ljudi koji su tu knjigu kupili, kao i društvenih okolnosti i duhovne klime u kojoj je tako nešto moguće. Rezultat je višeslojna knjiga. Na početnoj ravni postoji prepucavanje koje će zagolicati svakoga željnog senzacionalizma i tračeva (koje bi me - priznajem - slabo zanimalo da nije posrijedi jedan od mojih prijatelja), ali to se uspostavilo tek kao okosnica oko koje Anej Sam izlaže svoj svjetonazor na osnovu kojeg upućuje svoje zamjerke svijetu i vremenu koje uvelike nadilaze neposredan povod. Koliko god su neki njegovi stavovi i zaključci diskutabilni uvijek su poticajni, pri čemu zapanjuje domišljatost njegovih sagledavanja, utemeljenost i bogatstvo svjetonazora, hrabrost oponiranja i zadivljuje način izlaganja, temeljitost i stil. Naposljetku i sama Nives Celzijus koja se često spominje postaje tek simbol, metafora, dokaz da ne postoje „male teme“ nego samo mali autori koji se moraju hvatati „velikih tema“ da bi malo porasli. Moja je najveća zamjerka knjizi što je ona ipak iznuđeno reagiranje. Međutim, zamjerka je oslabljena činjenicom da Anej Sam već nekoliko desetljeća obrađuje, između ostaloga, upravo takve i srodne teme, pa mu - da živi u Hrvatskoj - vjerojatno ni ova ne bi promakla. On je, nema sumnje, reagirao. Najmanje što mi možemo učiniti jest da knjigu pročitamo. Već samim time razbijamo Zid. Da je Zid monumentalan svjedoči i dio prepiske s prijateljicom koju sam zapitao bi li govorila na promociji „Kamo sutra“ uvjeren da bi mogla reći nešto značajno i vrijedno kad bi knjigu pročitala: Nisam zato da se stvari ignoriraju. Mnogi ljudi pokušavaju opravdati svoju lijenost i svoje ne-reagiranje s nekom frazom kao na primjer: Pusti budalu! Dobro je i legitimno reagirati. Kod nas naime više gotovo da ni nema polemika, reagiranja, suprotstavljanja... Svi se slažemo ili bit će prije - nije nas ni briga. Stavljamo se u neku superiornu poziciju koju u pravilu ne dokazujemo. Nakon toga je odbila sudjelovati, pa čak i uzeti knjigu u ruke, pravdajući to objašnjenjem „Nives Celzijus?! Ne želim imati ništa s tim!“ Meni možete zamjeriti da govorim o nečemu što je tek malo tko vidio. Knjižarske mreže knjigu još nisu prihvatile. No i to će se, valjda, promijeniti. |
 Uapsilo Cerina!Uapsilo i privelo u policijsku stanicu zajedno s 14.785 corpus delictia! NJegov je krimen do neba vapijući - sakuplja filmove. Čovjek je kolekcionar. Još od vremena kada su se pojavile beta i VHS vrpce snima filmove s televizije, kupuje ih, posuđuje i razmjenjuje, presnimava, a otkako su se pojavili kompjutori i DVD-i tek se razmahao. Stan od 28 kvadrata u kojem živi s očuhom s kojim nije u najboljim odnosima krcat je njegovim blagom. Dio zbirke pravno je dvojben ili čak nedvojbeno ilegalan. Na početku brojnih filmova jasno piše da je umnožavanje zabranjeno. U takvim neljudskim uvjetima nježnoj biljci zvanoj očuh prijetilo je da će usahnuti. Slučaj ima nekoliko zanimljivih dimenzija. Kao što je poznato, u domovini nam ima mnoštvo tv-prijemnika. Uz veliku većinu tv-prijemnika nalazi se i nekakva sprava za reprodukciju filmova, a da ne spominjemo da svako osobno računalo to može. Slobodno možemo pretpostaviti da su uz svaku spravu za reprodukciju filmova i svaki kompjutor (ili u njemu) nalazi barem nekoliko filmova pribavljenih ne baš odviše legalnim putem. Drugim riječima, svi smo mi kriminalci (barem većina nas). Ono - Cerina je oberkriminalac, pa je i zaslužio da ga prvoga hape. Kao primjer svim drugima da se na vrijeme pokaju i prestanu s opakom nelegalnom rabotom. Kad na vrbi rodi grožđe! Sjajni su ti zakoni koji omogućuju da se u bilo kojem trenu potpuno legalno uhapsi i onemogući bilo tko. Recimo, vlast zaključi da im Ivica Todorić nešto smeta. Odmah u buharu! Doduše, taj bi se učas izvukao tvrdnjom da u je u hotelu u kojem stanuje nelegalnu kopiju „Prohujalo s vihorom“ ostavio neki prolazni gost. Cerini koji živi s očuhom na 28 kvadrata tu je ispriku nemoguće uvažiti. Još jednom se pokazuje da isti zakon nije isti za sve kao što bi svaki zakon trebao biti, pa je pitanje koliko je zakonskog u tom zakonu. Ipak, cijeli slučaj budi nade. Da netko ima sedam-osam, tridesetak-četrdesetak. Sto i pedeset do dvjesto ilegalnih kopija filmova, ajde de. Ali 13.987! Zdrav razum govori da mora da je diler posrijedi. I to ludi diler koji dila onime što nitko neće kupiti jer svatko može lako nabaviti besplatno! Društvena opasnost! Korištenje zdravog razuma u policijskoj i pravosudnoj praksi bilo bi velika inovacija. Zamislimo dva policajca i policajku kako zvone na vratima građanina Sanadera: – Dojavljeno je da imate četrdesetak bajoslovno skupih satova od kojih svaki košta da ti pamet stane! – pa ako ne u zatvor, ono s njim odmah u neku specijaliziranu ustanovu. Ili, nedaleko, kod nekoga drugoga: – Do nedavno ste bili goljo, nitko i ništa, beznadni slučaj, a onda – preko noći – tvornice, nekretnine, jahte, skupocjeni automobili, kolekcija umjetnina… Elementarni zdrav razum kazuje da je to na bilo koji način nemoguće, kako je to moguće? U međuvremenu u policijskoj stanici pregledavaju onih 788 videovrpci i 13.987 zaplijenjenih DVD-a. Potrebno je svaki nosač zapisa pregledati od početka do kraja da slučajno u „Snjeguljicu i sedam patuljaka“ nije umontirano „Duboko grlo“. Pregled 14775 filmova prosječnog trajanja od 90 minuta zahtijeva 22.163 radnih sati. Podijeljeno s pet radnih dana sedmično i osam radnih sati dnevno daje 554 radih sedmica. Oduzmemo li državne praznike i blagdane, bolovanja i ljetovanja, za taj posao je potrebno otprilike petnaest radnih godina. Podijelimo li posao na dva djelatnika, mogu biti gotovi i za sedam godina, a tri djelatnika već za pet. Neposredna društvena korist bit će da ćemo imati barem tri vrhunski obrazovana filmofila u policijskim snagama. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
