Krajem 1992. godine u nekoliko se novina pisalo kako je osoblje hrvatskog zrakoplovstva dobilo službeni naputak da ubuduće koriste nove riječi, hrvatskije od onih koje su do tada rabili. Začuđujuće, u istim se napisima zgražavalo nad tim do te mjere da je slučaj završio tako da je neko autoritativno tijelo našeg zrakoplovstva izdalo saopćenje kako sve to nije istina, da su sva zgražanja nepotrebna jer je posrijedi zlonamjerna izmišljotina, da takvog naputka nikada nije bilo.
- Mož' si mislit! – smijuljio se prijatelj s kojim sam se svakodnevno viđao u kafiću, a tada je radio u avijaciji. – Svi smo ga dobili s naredbom da ga zalijepimo na zid pored radnog mjesta i strogom uputom da koristimo isključivo propisane izraze. Donijet ću ti ga sutra.
Sutradan sam dobio fotokopiranu listu. Nedavno, dok sam premještao ormare, ponovno sam na nju naišao i izvjesio je na vidljivo mjesto. Lista je već na prvi pogled bila čudna jer je ondje gdje bi se očekivalo slovo „nj“ bilo slovo „n“ s nekakvim akcentom ponad njega, a umjesto „lj“ je bio „l“ s nekakvim repićem pri dnu. Štoviše, na dva mjesta su i iza takvih „nj“ i „lj“ bili dodani i „j“, što ne mogu ni pretpostaviti kako bi se izgovorilo.
(Vidim da mi blog-editor ne prihvaća taj čudni "l/lj", pa ću umjesto njega upisati „lj“ u zagradama.)
Nepismeni jezični reformator nije znao da bi podnaslov njegove liste trebao početi s malim slovom „z“, ali takvi su jezični čistunci: što manje znaju, to su više poneseni entuzijazmom. Godine 1992. jezični dušebrižnici svih fela bili su na vrhuncu raspomamljenosti, tako da je krajem godine, u „Večernjem listu“ od 12. prosinca, jedan od najuglednijih domaćih lingvista mrtav-ozbiljan tvrdio da se „morski pas“ zapravo hrvatski kaže „tuljan“. Ludilo jezičnih dušebrižnika ispoljavalo se svakom prilikom i naviralo sa svih strana, te se naposljetku i Zlatko Crnković, legendarni urednik „Hit biblioteke“ Znanja, kojme nitko nije mogao predbaciti da nije Zaslužni Hrvat i da se ne razumije u jezik, morao javno oglasiti s opomenom da se priberu.
Prisjetio sam se svega toga čitajući izuzetnu knjigu Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“. To je prva knjiga na koju sam naišao za koju smatram da bi je trebali pročitati ne samo oni koji se na bilo koji način bave jezikom, nego i oni koji ga samo koriste, a da nikada nisu pročitali ijednu knjigu koja o njemu govori. Nemojete se zanositi da je ludilo o kojem govorim iščezlo. Ono se samo svelo na onu mjeru koju svi doživljavaju kao normalnu.