Pregled posta

silovanje nije interpretacija

Mnogo mi se godina nakupilo na plećima, ali u sjećanju mi je još živo kako sam kao dijete mrzio kada su me roditelji vodili nekakvim tetama i stričekima. Počinjalo je tako da su me, dok je kroz prozor dopirala graja ekipe koja je u dvorištu igrala nogomet i kojoj bih se priključio radije nego išta na svijetu, uređivali za posjet. Oblačili su mi košulju koja me je stezala, odijelce koje mi je bilo neugodno, čak znali pritegnuti oko vrata i kravatu! Tako uređen osjećao sam se kao drveni lutak ne smijući se ni pomaknuti da se ne zaflekam, na neki drugi način uneredim ili - najgore od svega - poderem ono na sebi. Bilo je nepodnošljivo pod prijetnjom primjene šibe po stražnjici sjediti nepokretan dok je sve u meni vapilo za skakanjem, trčanjem i prekobicavanjem. Najgore od svega bilo je češljanje koje se svodilo na fizičko nasilje: čupanje od kojega su mi suze vrcale. Povrh svega znao sam da će me ondje gdje me vode ljubiti - te da ću i ja njih morati poljubiti! - neke stare žene koje neugodno mirišu i neki muškarci čekinjavih obraza koji mojoj nježnoj dječjoj koži djeluju kao da se prislanjam uz ježa. Nakon toga je trebalo neizdrživo dugo ponovo nepokretno sjediti na neugodnim stolcima i povremeno pristojno odgovarati na bolno glupa pitanja. Bilo je to svojevrsno silovanje: nametali su mi svoju volju, prisiljavali me na ono što ne volim, uzrokovali su mi fizičke patnje, slinili po meni i balavili me. Ne samo da sve to nisam volio, nego to toliko nisam volio da sam u tim trenucima mrzio roditelje zbog onoga na što su me prisiljavali.

Koliko i kakvog nasilja ima u svakom odgoju mogu raspravljati pedagozi, ali nitko razuman neće navedeni primjer ocijeniti kao silovanje. Silovanje je precizan pravni termin i u bukvalnom značenju se u javnosti rabi s preciznim specifičnim sadržajem. Kao takvo ono jest ili nije - nema ništa između. Silovanje, ili pokušaj silovanja, je bilo ili nije bilo i nema trećega.

Živimo u društvu u kojem je guranje palca u anus sudski okvalificirano kao srdačan pozdrav, svojevrsno rukovanje, ali nitko pri sebi se ne može ne zgroziti na tu nakaradnost. Svatko razuman i civiliziran smatra silovanje zločinom za koji nema opravdanja. Silovatelj je ne samo nasilnik nego zločinac. Utoliko rezoniranje „ako se već govori, mora da je nešto bilo“ nije primjereno. Uvijek je nešto, ali to ne govori je li to silovanje ili ne. „Gdje ima dima, ima i vatre“ može biti točno, ali i ne mora; naime, kao dim može izgledati, pogotovo izdaleka, i magla.

Silovanje je delikatan zločin jer često, naročito nakon proteka vremena, nema dokaza. Postoji samo optužba i poricanje, dvije osobe od kojih jedna tvrdi jedno, a druga upravo suprotno. Ne mogu oboje biti u pravu. Problem se svodi na arhetipsku biblijsku priču o Salamonovom sudu: u vrijeme prije DNK-analize sudac po ničemu nije mogao sa sigurnošću znati tko je u pravu, ali su obje osobe koje su tvrdile suprotno sa sigurnošću znale koja od njih govori istinu, a koja laže.


U slučaju Aneja Sama, optuženog za taj zločin, a u javnosti i osuđenoga, zločin je tim gnjusniji jer mu je pridodano i rodoskvrnuće i pedofilija, pri prosudbi se možemo osloniti jedino na indicije i intuiciju, karakterne prosudbe i u krajnjoj liniji možemo samo vjerovati jedno ili drugo. Ako je kriv, zaslužio je sve što ga je snašlo i još se jeftino izvukao. Ako je nevin, onda je nad njim izvršen zločin. Nema trećega.

Ako je nevin, zaslužuje podršku, a najmanje što možemo učiniti jest da pročitamo njegovu obranu, već i zato da zadovoljimo princip pravednog suđenja po kojemu treba saslušati „i drugu stranu“, da imamo na osnovu čega formirati vlastito uvjerenje, a ne poput marioneta slijediti ono što je servirala žuta štampa. Ako je kriv, onda više nema potrebe za ikakvim razgovorom. No ako ne pročitamo njegovu knjigu preostaje nam prosuđivati samo na osnovu nedovoljnog ili pristranog informiranja, što znači da smo ga unaprijed osudili, o čemu svjedoče čak i dobronamjerni komentari na postove u kojima sam ranije pisao o tome koji se svode na nagađanja i naklapanja.

Kako je Anej Sam obijeđen u javnosti, javnost je ona koja ga može i osloboditi optužbe, a javnost čini svatko od nas. Utoliko od svakoga od nas zavisi hoće li krivac ostati kažnjavan ili će nevin čovjek biti oslobođen. Je li nam to svejedno? Koliko god nam bio čudan, nesimpatičan ili nas svojom pojavom, govorom i djelovanjem iritira, je li to dovoljan razlog da zbog toga povjerujemo o njemu i ono najgore, pa da ga se nadalje zbog toga linčuje?

Statistike govore o ogromnom postotku djece koja su ne samo zanemarivana, nego i maltretirana, pa i seksualno zlostavljana. Jozef Fricl i Wolfgang Priklopil izgledali su svima koji su ih poznavali poput običnih, svakodnevnih, normalnih ljudi, sve dok se nije otkrilo kakvi su monstrumi. Imajući to na umu čak i ja koji poznajem Aneja desetljećima i spreman sam staviti ruku u vatru da nije napravio ono za što ga se optužuje, ne mogu biti stopostotno uvjeren da nije tako bilo. Mogu vjerovati, ali ne mogu biti uvjeren nikakvim nepobitnim dokazom. U tome je monstruoznost optužbe - da se od nje ne može oprati. Kojim god se argumentima branio, crv sumnje ostaje. Taj crv je tako gadan da i oni koji su svjesni da je to samo crv sumnje, zbog njega nastoje ostati što dalje od cijelog slučaja.

Što god mislili o Anejevoj mogućoj krivici, njegova knjiga „Kamo sutra“ na osobnom primjeru govori o univerzalnom problemu, nečemu što se svakome može dogoditi, o nevino optuženima i istini. Onaj tko laže je u prednosti jer bira vrijeme, mjesto i laž s kojom će napasti. Zahtjev da se trebaju saslušati obje strane ne znači da su obje u pravu. Ako jedan tvrdi „crno“, a drugi „bijelo“, istina nije nužno siva, a u nekim slučajevima niti ne može biti. „Sve je relativno“ nije istina, jer istina nije relativna. Relativne mogu biti interpretacije istine, bolje ili lošije, uvjerljivije ili neprihvatljivije. Činjenice ne mogu biti relativne, polu ovo - polu ono. Činjenice jesu ili nisu. A silovanje ili ne-silovanje je činjenica. Silovanje nije interpretacija.

Da knjiga „Kamo sutra“ govori samo o jednom izdvojenom slučaju ne bi mi bila zanimljiva, koliko god slučaj sam po sebi bio intrigantan. Pojedinačnih slučajeva je bezbroj, nemam vremena potrošiti život idući od jednoga do drugoga. Anej Sam uspijeva svoj slučaj razmotriti na nivou paradigme koja govori i o mnogim drugima. A „mnogi drugi“ smo prije ili kasnije, benignije ili drastičnije, svi mi.








Post je objavljen 13.09.2010. u 18:21 sati.