Marketing
Sam protiv nebrojenih Celzijusa
Prije četvrt stoljeća javno mnijenje tadašnje Jugoslavije oduševljeno je prihvatilo „otkriće“ meksičkog amatera-diletanta i mitomana Salinasa Pricea da se drevna Homerova Troja ustvari nalazila u hercegovačkom mjestašcu Gabela. Novine su se utrkivale koja će više i pohvalnije pisati o tome, političari su se gurali iskazati podršku, poznate ličnosti su davale pohvalne izjave, Salinasa su vodili i ugošćavali uzduž i poprijeko, slinio je na svim televizijama bivših republika, zavladala je opća euforija. Tada su pokojni veliki lingvist Dubravko Škiljan, profesor Zlatko Šešelj i još pet znanstvenika sjeli i učas složili sjajnu knjižicu „Troja i kako je steći“ kojom su razobličili tu glupost do srži i u pojedinostima. To je jedan od rijetkih primjera da su se ljudi vrhunskih kvaliteta prihvatili na pravi baviti nečim što je daleko ispod razine njihovih interesa.
Naime, kod nas vlada sasvim druga navada. Svaki čas neka budaletina ispali neku nepojmljivu budalaštinu koju onda drugi slični, srodni, lakomisleni ili zlonamjerni prihvate i dalje rastežu i izvrću kako kojemu odgovara. Oni kojima je na prvi pogled jasno da je riječ samo o gluposti na to se ni ne obaziru. Na taj se način stvaraju dvije razine javnog mnijenja. Na jednoj silno mnoštvo guta glupave senzacionalističke tiskovine i pobožno bulji u podjednako glupave televizijske emisije, pa u krajnjoj liniji bespogovorno prihvaća i svaku nebulozu koju im servira vladajuća politička garnitura (na primjer: "novac nije imovina"), a na drugoj postoje pojedinci i grupe kao izdvojeni otoci koji se zgražaju i ne žele imati ništa s tim.
Niz je razloga zašto se pametni ljudi izbjegavaju baviti glupostima koliko god one bile raširene, nezdrave, štetne i kao takve čak i opasne. Pametni se ljudi bave pametnijim stvarima. Zašto bi se prihvaćali čišćenja nekog smeća, pri čemu bi se i sami mogli zaprljati? Uzaludan posao: kad netko sam ne shvati kakve su budalaštine posrijedi, malo je vjerojatno da će ga ikakav pametan argument osvijestiti. Naposljetku, kad se netko odluči dokazivati očigledno izlaže se opasnosti da si natovari za vrat svu onu nepreglednu bulumentu budaletina i prefriganaca u bijesu jer narušava njihovu željenu sliku stvarnosti.
Takvog nezahvalnog posla prihvatio se Anej Sam knjigom „Kamo sutra“, ali i on zato jer je stjecajem okolnosti bio na to natjeran. (Njegova - navodno - biološka kćerka Nives Celzijus iznijela je u svojoj autobiografiji „Gola istina“ optužbu da ju je spolno napastvovao dok je bila mala djevojčica.) „Kamo sutra“ je bespoštedna anatomija „Gole istine“, ali ujedno i stotine tisuća ljudi koji su tu knjigu kupili, kao i društvenih okolnosti i duhovne klime u kojoj je tako nešto moguće. Rezultat je višeslojna knjiga. Na početnoj ravni postoji prepucavanje koje će zagolicati svakoga željnog senzacionalizma i tračeva (koje bi me - priznajem - slabo zanimalo da nije posrijedi jedan od mojih prijatelja), ali to se uspostavilo tek kao okosnica oko koje Anej Sam izlaže svoj svjetonazor na osnovu kojeg upućuje svoje zamjerke svijetu i vremenu koje uvelike nadilaze neposredan povod. Koliko god su neki njegovi stavovi i zaključci diskutabilni uvijek su poticajni, pri čemu zapanjuje domišljatost njegovih sagledavanja, utemeljenost i bogatstvo svjetonazora, hrabrost oponiranja i zadivljuje način izlaganja, temeljitost i stil. Naposljetku i sama Nives Celzijus koja se često spominje postaje tek simbol, metafora, dokaz da ne postoje „male teme“ nego samo mali autori koji se moraju hvatati „velikih tema“ da bi malo porasli.
Moja je najveća zamjerka knjizi što je ona ipak iznuđeno reagiranje. Međutim, zamjerka je oslabljena činjenicom da Anej Sam već nekoliko desetljeća obrađuje, između ostaloga, upravo takve i srodne teme, pa mu - da živi u Hrvatskoj - vjerojatno ni ova ne bi promakla. On je, nema sumnje, reagirao. Najmanje što mi možemo učiniti jest da knjigu pročitamo. Već samim time razbijamo Zid.
Da je Zid monumentalan svjedoči i dio prepiske s prijateljicom koju sam zapitao bi li govorila na promociji „Kamo sutra“ uvjeren da bi mogla reći nešto značajno i vrijedno kad bi knjigu pročitala:
Nisam zato da se stvari ignoriraju. Mnogi ljudi pokušavaju opravdati svoju lijenost i svoje ne-reagiranje s nekom frazom kao na primjer: Pusti budalu! Dobro je i legitimno reagirati. Kod nas naime više gotovo da ni nema polemika, reagiranja, suprotstavljanja... Svi se slažemo ili bit će prije - nije nas ni briga. Stavljamo se u neku superiornu poziciju koju u pravilu ne dokazujemo.
Nakon toga je odbila sudjelovati, pa čak i uzeti knjigu u ruke, pravdajući to objašnjenjem „Nives Celzijus?! Ne želim imati ništa s tim!“
Meni možete zamjeriti da govorim o nečemu što je tek malo tko vidio. Knjižarske mreže knjigu još nisu prihvatile. No i to će se, valjda, promijeniti.
Post je objavljen 07.09.2010. u 19:02 sati.