Marketing
koliko otrpjeti od vlastitog djeteta?
O mladoj Nives Zeljković znam samo da je vrlo zgodna, da se vrlo rano fizički razvila, da izgleda atraktivno, upadljivo. O Nives Celzijus nemoguće je ništa ne znati jer se na nju nailazi u medijima često i svugdje. Naravno, ne zanosim se time da bi medijima trebalo bespogovorno vjerovati, te da se javni lik poklapa s onim stvarnim. Ipak i na osnovu javnog lika možemo sa sigurnošću ponešto o stvarnom zaključiti, mnogo više toga je moguće spekulirati, a najviše niti nećemo niti možemo saznati. Utoliko i o onome što joj se dogodilo mogu samo vjerovati, uvjerenije ili slabije, ali sam ne mogu ništa tvrditi. Na osnovu toga kad čitam što je o njoj u knjizi „Kamo sutra“ napisao Anej Sam, doživljavam je prvenstveno kao simbol i metaforu za mnoge druge djevojke kojima je ona uzor, njen javni lik je fenomen sam po sebi, a još šire sve se može čitati kao rasprava o onome što se svakome može dogoditi.
Jedno od pitanja koja iskrsava iz knjige „Kamo sutra“ je odnos roditelja i djece - kad se otme kontroli, izmetne u ono što nitko od njih ne bi želio, kad se toliko zatruje da postane nemoguć. U nekoj mjeri to se događa mnogima, u maloj mjeri gotovo svima, a u drastičnim slučajevima imamo primjere koji mogu biti vrlo instruktivni.
Mnogi roditelji koji se smatraju odgovornim i brižnima, a i okolina ih drži za takve, često su prema svojoj djeci potpuno nekritički. Moga djeca su prema svojim roditeljima bezrazložno prekritična. Svi znamo toliko mnogo primjera jednog i drugoga da ako to već ne smatramo normalnim, onda to prihvaćamo kao neizbježno. Ali što napraviti u slučajevima kad se roditelj ili dijete izmetne u ono što je potpuno neprihvatljivo, kad jedni ili drugi naprave ono preko čega se ne može prijeći?
Što ako se dijete pretvori u nekakvog monstruma, manijaka, serijskog ubojicu? Što ako rodite malog Charlesa Mansona, Metoda Trobeca ili Adolfa Hitlera? Što ako vam jedno dijete ubije drugo? Kako su se Adam i Eva odnosili prema Kainu nakon što je ubio Abela? Koliko god si sami predbacivali ili vas drugi optuživali da ste sami krivi kako ste dijete odgojili - preostaje pitanje kako dalje.
Kad naiđemo na primjer kao što su Anej Sam i Nives Celzijus, da li izbjegavati razmišljati i govoriti o tome jer je to delikatna tema, senzacionalistički se dohvatiti toga upravo zato jer je delikatna tema ili se upustiti u razmatranje teme bez obzira koliko je delikatna?
Što savjetovati prijatelju koji se žali da ga je majka odgojila u ateističkom duhu, a u starosti je postala religiozni fanatik i dok se on o njoj brine na svakodnevnoj bazi, ona mu neprestano truje život? Što reći drugom prijatelju kojemu je sin falsificirao potpis, prodao kuću u kojoj žive i spiskao novce? Što kad roditelji ili djeca naprave nešto što se više ne može ispraviti niti preko toga prijeći, kad se izrode u nešto s čim se više ne može ni razgovarati?
S odnosa roditelja i djece problem se može sagledati i šire, proširen na ukućane, susjede, prijatelje, ljude na poslu (kolege, nadređene i poslovne suradnike ili konkurente), slučajne prolaznike... Od svakoga možemo doživjeti ono što ne volimo, ne odobravamo, ali i ono što ni po koju cijenu ne smijemo niti smo spremni otrpjeti. Od bračnog partnera se još i moguće razvesti, ali kako se razvesti od potomka?
Budimo realni - nema recepta. Isto tako realno, mnogi takvi sukobi ne završavaju u skladu s tim tko je u pravu ili tko je nevin, nego u skladu s rasporedom snaga. Razvoj situacije je najčešće posljedica toga tko što uopće može učiniti, a ne onoga što bi bilo najbolje, najpametnije ili najpravičnije.
Neki roditelji rješavaju takve probleme naprosto tako da dijete izubijaju, iskale bijes i razočaranje i nadaju se da će se time naplatiti i izbiti mu neželjena ponašanja zauvijek iz glave. Drugi dijete otjeraju i razbaštine. Crna kronika je prepuna primjera do čega takvi sukobi dovode, a to je tek vrh sante koju čine slučajevi za koje ne saznaju ni oni iz najbliže okoline. Anej Sam je izložio svoj jad, kako ga on vidi, i što je on poduzeo. Koliko je svaka, pa i njegova, situacija jedinstvena, tako je i njegova reakcija jedinstvena. Povrijeđen klevetama tužio je kćerku sudu, povrijeđen knjigom napisao je drugu. Dok je kćerkina knjiga po svemu „trash“ namijenjen zaglupljenim masama, otac je odgovorio upravo suprotnim - luksuznoj knjizi u maloj nakladi namijenjenoj manjini koja će je moći shvatiti i cijeniti. Njegov recept nitko ne može slijediti, ali daje dovoljno naputaka o kojima bi svi trebali razmisliti da budemo spremni ako nam se - na daj bože - nešto slično dogodi.
Ovo o čemu razglabam je samo jedna nit u knjizi. „Dok jednom smrkne, drugome svane“ odrazilo se tako da je Aneju toliko smrknulo da je iznjedrio knjigu koja bi mnoge mogla prosvijetliti.
Post je objavljen 10.09.2010. u 14:31 sati.